REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7408/-2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda dr.sc.Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka, d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćniku Ivu Šućur, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. rujna 2025. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika Frani Bazina, odvjetniku i punomoćnika tuženika MO, odvjetničkog vježbenika, dana 30. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 312523 od dana 19.03.2008. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Duško Sudar iz Zagreba pod poslovni broj OV-4064/2008 od dana 03.04.2008. godine sklopljenog između tužitelja ZO, iz [adresa], i prednika tuženika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, u dijelu čl.11. Ugovora o kreditu koji glasi:

"…po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne Banke važećem na dan dospijeća."

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Jurišićeva 4, Zagreb, isplatiti tužitelju ZO, iz [adresa], iznos od 363,95 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

na iznos od 2,26 EUR od 30. rujna 2008. do isplate

na iznos od 1,44 EUR od 31. listopada 2008. do isplate

na iznos od 1,75 EUR od 28. studenoga 2008. do isplate

na iznos od 6,00 EUR od 24. prosinca 2008. do isplate

na iznos od 5,65 EUR od 30. siječnja 2009. do isplate

na iznos od 4,38 EUR od 27. veljače 2009. do isplate

na iznos od 4,34 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate

na iznos od 4,06 EUR od 30. travnja 2009. do isplate

na iznos od 3,62 EUR od 29. svibnja 2009. do isplate

na iznos od 3,81 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate

na iznos od 3,82 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate

na iznos od 3,51 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate

na iznos od 3,22 EUR od 30. rujna 2009. do isplate

na iznos od 3,89 EUR od 30. listopada 2009. do isplate

na iznos od 4,35 EUR od 30. studenoga 2009. do isplate

na iznos od 5,27 EUR od 24. prosinca 2009. do isplate

na iznos od 5,51 EUR od 29. siječnja 2010. do isplate

na iznos od 6,57 EUR od 26. veljače 2010. do isplate

na iznos od 6,59 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate

na iznos od 6,41 EUR od 30. travnja 2010. do isplate

na iznos od 8,64 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate

na iznos od 10,06 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate

na iznos od 12,05 EUR od 30. srpnja 2010. do isplate

na iznos od 12,10 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate

na iznos od 10,93 EUR od 30. rujna 2010. do isplate

na iznos od 11,23 EUR od 29. listopada 2010. do isplate

na iznos od 15,86 EUR od 30. studenoga 2010. do isplate

na iznos od 13,73 EUR od 30. prosinca 2010. do isplate

na iznos od 14,30 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate

na iznos od 14,91 EUR od 28. veljače 2011. do isplate

na iznos od 14,16 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate

na iznos od 16,40 EUR od 29. travnja 2011. do isplate

na iznos od 19,13 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate

na iznos od 22,70 EUR od 24. lipnja 2011. do isplate

na iznos od 24,88 EUR od 29. srpnja 2011. do isplate

na iznos od 19,29 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate

na iznos od 18,75 EUR od 31. listopada 2011. do isplate

na iznos od 18,38 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Jurišićeva 4, Zagreb, naknaditi tužitelju ZO, iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana 30. listopada 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. su dana 19.03.2008. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 312523, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je prednik tuženika tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 3.600,00 CHF prema srednjem tečaju HNB za devize, važećem na dan isplate kredita. Tužitelj se sukladno članku 5. i 11. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 5. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 4,30%, a utvrđuje se Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Tužitelj ističe kako su mu Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača i to na način da je prednik tuženika koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica-švicarski franak (CHF) te ugovornu odredbu kojom je predniku tuženika omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Navodi da ga prednik tuženika ni na koji način nije informirao ni objasnio tužitelju što znači promjenjiva kamatna stopa, niti ga informirao o valuti CHF kao i o rizicima ugovaranja time da tužitelj nije ni imao prilike mijenjati ugovorne odredbe. Ističe da je u trenutku sklapanja ugovora, jedino mogao znati da ugovorna kamatna stopa iznosi 4,30% godišnje u odnosu na iznos kredita, dok je u odnosu na valutnu klauzulu tužitelju jedino bila poznata visina tečaja u trenutku sklapanja Ugovora. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule tužitelj navodi da je vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Nadalje navodi u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ističe da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) navodi da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF. Tužitelj zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa, predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Sud je presudom zbog ogluhe poslovni broj P-5988/2023-4 od 19. srpnja 2024. godine usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Povodom žalbe tuženika ukinuta je presuda ovog suda poslovni broj P-5988/2023-4 od 19. srpnja 2024. godine jer da nisu navedene odlučne činjenice u tužbi iz kojih bi proizlazila osnovanost tužbenog zahtjeva.

3. U ponovljenom suđenju tuženik osporava osnov tužbenog zahtjeva, ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, time da tuženik nije podnio odgovor na tužbu. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

4. Sud je u ponovljenom suđenju pročitao plan otplate za kredit tužitelja (list 8-9 spisa), prometnu karticu po kreditu tužitelja (list 18-22 spisa), Ugovor o kreditu broj 312523 od 19.03.2008.g. (list 24-47 spisa), izračun razlike plaćene kamate (list 48-51 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 19. ožujka 2008. godine Ugovor o kreditu broj 312523 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini iznosa od 3.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju garažnog parkirnog mjesta, a što je sud utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu. Nije niti sporno da je tuženik promijenio početnu ugovorenu kamatnu stopu na odobreni kredit sukladno Odlukama o kamatama i naknadama Kreditora niti je sporno da je tijekom ugovornog odnosa do isplate kredita mijenjao se tečaj švicarskog franka.

6. Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

7. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (točka 11. Ugovora o kreditu).

8. Sud je tijekom postupka, a uvidom u dokumentaciju koja prileži u spisu utvrdi da tražbina tužitelja nije u zastari. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu dana 10. lipnja 2023. godine, a zastara nastupa dana 14. lipnja 2023. godine.

9. U tijeku postupka tužitelj navodi da je ništetna sporna odredba o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.

Tuženik se protivi osnovu tužbenog zahtjeva.

10. Sud je saslušao tužitelja kao stranku u postupku na okolnost činjeničnih navoda tužbe.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao kredit za kupnju parkirnog mjesta, javio se u poslovnicu tuženika jer je već imao kod njih dva kredita u CHF, pa su mu ponovno ponudili ugovor o kreditu u CHF jer je povoljniji. Navodi da je mjesečna rata bila početno 400,00 kn mjesečno, a nakon par godina ona je porasla preko 50 %. Nadalje iskazuje da je pročitao ugovor o kreditu i djelatnica banka ga nije upozoravala na rizik valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz CHF. Napominje da je sklopio već dva ugovora o kreditu u CHF, ali do trenutka kada je sklapao ovaj treći ugovor u CHF nije mu rasla otplata mjesečnih rata pa nije očekivao ovakav porast mjesečne rate. Tužitelj navodi da nije bio nositelj obrta niti neke druge poslovne djelatnosti, osobno je otplaćivao kredit. Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

11. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) u tijeku dokaznog postupka ne predlaže provođenje dokaznog postupka. Tuženik nije dokazao niti je dostavio dokaz na okolnost utvrđivanja spornih po tuženiku činjenica tj. da bi pregovarao s tužiteljem o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.

12. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da su ugovorne odredbe tužitelju bile jasne i razumljive. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba u točki 11. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

Nadalje sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da su mu jedino ponudili kredit u CHF koji je za njega najpovoljniji i da mu nitko nije tumačio ugovorne odredbe niti ga upozorio na rizike sklapanja ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.

13. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak u točki 11. Ugovora o kreditu sklopljenim između Volksbank d.d. Zagreb (pravni prednik tuženika) i tužitelja ZO, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

14. Iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jeste iznos koji predstavlja razliku između iznosa imajući u vidu početni tečaj CHF na dan isplate kredita i promjene tečaja za vrijeme ugovornog odnosa, sve prema dokumentaciji koja prileži u spisu, a koju visinu preplaćenih iznosa tužitelj i tuženik čine nespornim.

Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao pod točkom I. izreke presude.

15. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

U odnosu na tijek zatezne kamate sud je imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem stajalištu kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji treba se vratiti od dana presuđenja. Stajalište ovog suda je da tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno … banka i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

16. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 10.06.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 19.10.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT- a), pristup na ročište dana 04.04.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT- a), pristup na ročište dana 19.09.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točak 1. OT- a), pristup na ročište za objavu presude dana 30.10.2025.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 900,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, ukupno 1.125,00 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl. 151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 30. listopada 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud Puli-Pola.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku