REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VUKOVARU

Vukovar, Županijska 31

Ovr-273/2025-23

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Vukovaru, po sucu toga suda Ivici Grubišiću, kao sucu pojedincu, po prijedlogu višeg sudskog savjetnika-specijaliste Tihomira Posavčića, u ovršno pravnoj stvari ovrhovoditelja ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, protiv ovršenice OA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi ovrhe na nekretninama ovršenika, 30. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba ovršenice protiv rješenja o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovr-273/2025-2 od 10. travnja 2025.

II. Odbija se ovršni zahtjev ovrhovoditelja kao neosnovan.

III. Ukida se rješenje o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovr-273/2025-2 od 10. travnja 2025.

IV. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda da po pravomoćnosti ovog rješenja izvrši brisanje zabilježbe pokretanja postupka i zabilježbe ovrhe na nekretnini upisanoj zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] A. Cesarca ukupne površine 1764 m2, u naravi KUĆA BR.8 I DVOR. površine 590 m2, ORANICA površine 1174 m2 – vlasništvo ovršenika u cijelosti, a koje zabilježbe su provedene od strane Zemljišnoknjižnog odjela Vukovar, Općinskog suda u Vukovaru rješenjem pod poslovnim brojem Z-1574/2025 od 10. travnja 2025. i Z-1597/2025 od 11. travnja 2025., na temelju rješenja Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Ovr-273/2025-2 od 10. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Ovrhovoditelj je 9. travnja 2025. podnio prijedlog za ovrhu na nekretnini ovršenice pobliže opisanoj pod točkom IV. Izreke ovoga rješenja, a temeljem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Vojislava Ore iz Vukovara poslovni broj Ovrv-2716/2023 od 7. rujna 2023.

2. Povodom navedenog prijedloga ovaj sud je donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-273/2025-2 od 10. travnja 2025. protiv kojeg je ovršenica podnijela žalbu u kojoj u bitnome navodi da predmetna nekretnina predstavlja jedinu nekretninu i dom ovršenice. Slijedom navedenog, predlaže ukidanje rješenja o ovrsi.

3. Žalba ovršenice je osnovana.

4. Članak 51. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022., 6/2024. - dalje: OZ) propisuje da u povodu žalbe protiv rješenja o ovrsi sud prvog stupnja može žalbu prihvatiti ako ocijeni da je osnovana te, u cijelosti ili djelomice, doneseno rješenje o ovrsi preinačiti i ovršni zahtjev odbiti, ili ukinuti rješenje o ovrsi i ovršni prijedlog odbaciti ili oglasiti se stvarno ili mjesno nenadležnim i predmet ustupiti nadležnom sudu, osim u slučajevima iz članka 52. ovoga Zakona.

4.1. Nadalje, čl. 80.b st. 2. OZ-a propisuje ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži prelazi iznos od 5300,00 eura, sud može odbiti prijedlog za ovrhu na nekretnini ako ocijeni da bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja. Članak 80.b st. 3 OZ-a propisuje pri ocjeni je li narušena pravična ravnoteža iz stavka 2. ovoga članka, sud će uzeti u obzir okolnosti slučaja, a osobito: je li vrijednost tražbine koja se namiruje nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojoj se predlaže provesti ovrhu, je li ovrhovoditelj učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri, služi li nekretnina za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika te ima li ovršenik drugih nekretnina ili drugih mogućnosti da svoje potrebe zadovolji, ima li ovrhovoditelj osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja vlastitoga uzdržavanja ili drugih važnih razloga, je li se ovršenik izjavom sadržanom u javnoj ispravi ili ovjerovljenoj privatnoj ispravi izričito suglasio s time da ovrhovoditelj radi namirenja određene tražbine zatraži namirenje prodajom određene nekretnine.

4.2. Članak 75. st. 1. OZ-a propisuje ovrha radi ostvarenja novčane tražbine ne može se provesti na stvarima i pravima fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost koja su nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati.

4.3. Članak 75. st. 5. OZ-a propisuje kako se smatra da je jedina nekretnina u kojoj stanuje ovršenik koji ne obavlja registriranu djelatnost nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, osim ako je ovršenik u trenutku sklapanja pravnog posla kojim preuzima obvezu izjavio da je suglasan da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na njegovoj jedinoj nekretnini.

5. Budući da je ovršenica u žalbi sadržajno iznijela razloge propisane čl. 80.b. i čl. 75. OZ-a, ovaj sud je dana 10. lipnja 2025. održao ročište radi ispitivanja osnovanosti žalbenih razloga, a sve u smislu čl. 51. st. 2. OZ-a.

6. U pogledu osnovanosti ovršnog zahtjeva, sud je ispitao okolnosti propisane čl. 80.b i čl. 75. OZ-a te proveo test razmjernosti radi ispitivanja implicitno istaknutog prigovora prava na dom.

6.1. U odnosu na okolnost je li vrijednost tražbine koja se namiruje nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojoj se predlaže provesti ovrhu ovrhovoditelj se na ročištu 10. lipnja 2025. očitovao da nije nerazmjerno manja, a ovršenica je navela da postoji nesrazmjer. Sud je radi utvrđivanja navedene okolnosti izveo dokaz provođenjem građevinskog vještačenja po stalnom sudskom, vještaku građevinske struke ZA iz [adresa], koji je dana 27. kolovoza 2025. ovome sudu dostavio svoj nalaz i mišljenje kojim je vrijednost nekretnine ovršenice procijenio na iznos od 83.100,00 eura. Ovrhovoditelj je na poziv suda podneskom od 12. rujna 2025. naveo da je suglasan s dostavljenim nalazom i mišljenjem sudskoga vještaka, dok je ovršenica na ročištu održanom dana 24. listopada 2025. istaknula da nema primjedbi na nalaz i mišljenje sudskoga vještaka, slijedom čega je ovaj sud na istom ročištu zaključkom utvrdio vrijednost nekretnine ovršenice upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] A. Cesarca ukupne površine 1764 m2, u naravi ORANICA površine 1174 m2, KUĆA BR.8 I DVOR. površine 590 m2 u iznosu od 83.100,00 eura.

6.2. Također, radi utvrđivanja stvarne vrijednosti ovrhovoditeljeve tražbine, ovaj sud je izvršio uvid u Očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate koji je izdala Financijska agencija dana 17. travnja 2025. i koju je kao prilog uz žalbu dostavila ovršenica (list 31-32 spisa) iz kojeg proizlazi da je po ovršnoj ispravi – rješenju o ovrsi: Ovrv-2716/23 (ovršna isprava na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi u ovom ovršnom predmetu) ostalo ukupno nenaplaćeno 9.925,40 eura, dok je po navedenoj ovršnoj ispravi do dana 17. travnja 2025. naplaćen iznos od 1.517,23 eura. Ako se uzme da je ukupna vrijednosti tražbine ovrhovoditelja na dan 17. travnja 2025. iznosila od 9.925,40 eura, a da je ovrhovoditelj prijedlog za ovrhu na nekretninama ovršenice podnio dana 9. travnja 2025., ovaj sud zaključuje da je u konkretnom slučaju vrijednost tražbine koja sa namiruje nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojoj se predlaže provesti ovrha i to iz razloga jer je ukupna vrijednost tražbina ovrhovoditelja tek 11,94% od utvrđene vrijednosti nekretnine (9.925,40 eura / 83.100,00 eura x 100) ovršenice na kojoj se predlaže provesti ovrha. Naime, iako čl. 80.b st. 3. crtica prva nije propisan točan postotak niti precizan omjer vrijednosti tražbine i vrijednosti nekretnine te sud isto procjenjuje od slučaja do slučaja, u konkretnom slučaju ovaj sud navedeni postotak vrijednosti tražbine ovrhovoditelja koji iznosi tek 11,94% vrijednosti nekretnine ovršenice (postotak koji je samo nešto veći od 1/10 dijela vrijednosti nekretnine) smatra očitim nerazmjerom, a uzimajući u obzir i druge okolnosti a to su:

1. Ovršna isprava ne temelju koje je donijeto rješenje o ovrsi u ovom predmetu nalazi se u prvom redu naplate u Očevidniku redoslijeda osnove za plaćanje koji vodi Financijska agencija, a što je potvrdio i punomoćnik ovrhovoditelj u zamjeni na ročištu održanom dana 10. lipnja 2025., a isto je razvidno i iz uvida u Očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate koji je izdala Financijska agencija dana 17. travnja 2025.

2. Iz Očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate koji je izdala Financijska agencija dana 17. travnja 2025. razvidno je da se ovrhovoditelj do 17. travnja 2025. naplatio od ovršenice u iznosu od 1.517,23 eura tj. da se u korist ovrhovoditelj vrše ustege na teret ovršenice što je ovršenica potvrdila i na ročištu održanom dana 10. lipnja 2025. kada je izjavila da joj se svakomjesečno s mirovine usteže iznos od 200,00 eura, a o kojem navodu ovršenice se punomoćnik ovrhovoditelja u zamjeni na istom ročištu nije očitovao.

3. Ovrhovoditelj nije osporio navod ovršenice da joj je predmetna nekretnina jedina nekretnina u njezinom vlasništvu i da nema druge mogućnosti da zadovolji svoje životne potrebe, da na istoj ima prijavljeno prebivalište od 1998. te da u predmetnoj kući živi sa svoja dva sina već je ovrhovoditelj samo naveo da je teret dokaza o tome na ovršeniku. Da ovršenica živi u nekretnini koja je predmet ovrhe proizlazi i iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka građevinske struke ZA iz [adresa], koji je dostavio ovome sudu dana 27. kolovoza 2025. gdje je na navedeno da u predmetnoj nekretnini živi ovršenica sa sinom i da ista nije slobodna od osoba i stvari, a s kojim dostavljenim nalazom i mišljenjem se ovrhovoditelj suglasio podneskom od 12. rujna 2025.

6.2.1. Dakle, ovaj sud uzimajući u obzir i sve ostale gore navedene okolnosti slučaja zaključuje da je vrijednost tražbine koja se namiruje nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojoj se predlaže provesti ovrhu budući da ista iznosi tek 11,94% od utvrđene vrijednosti nekretnine.

6.3. U odnosu na okolnost je li ovrhovoditelj učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri, ovrhovoditelj je po zamjeniku punomoćnika na ročištu 10. lipnja 2025. naveo da je sam ovršenik potvrdio i dostavio dokaz – Potvrdu iz FINE da je ovrhovoditelj najprije pokušao provesti ovrhu na novčanim sredstvima, a koja je ovrha je bila bezuspješna, dok na drugim predmetnima ovrhe nije ista pokušana. Nadalje je zamjenik punomoćnika ovrhovoditelja naveo da je ovrhovoditelj temeljem čl. 5. st. 1. OZ slobodan izabrati sredstvo i predmet ovrhe, a na ovršeniku je teret dokazivanja činjenica postojanja drugog prikladnog predmeta i sredstva ovrhe, odnosno teret dokaza narušene pravične ravnoteže je na ovršeniku, a u što konkretnom predmetu ovršenik nije učinio. Ovršenica je na istom ročištu istaknula da osim na novčanim sredstvima i sada na nekretnini ovršenice, ovrhovoditelj nije pokušao provoditi ovrhu na drugim predmetima ovrhe koje ovrhe bi bile bezuspješne.

6.4. Slijedom navedenog, primjenom pravila o teretu dokazivanja propisanog čl. 221.a, u vezi s čl. 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 21. OZ-a, sud zaključuje da ovrhovoditelj nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima bila bezuspješna odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri, posebice imajući u vidu činjenicu da se ovrhovoditelj već naplaćuje od ovršenice ovrhom na novčanim sredstvima po računima ovršenice što je razvidno iz uvida u Očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate koji je izdala Financijska agencija dana 17. travnja 2025. te iz činjenice da ovrhovoditelj nije dostavio niti jedan drugi dokaz da bi ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna.

6.5. U odnosu na okolnost služi li nekretnina za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika te ima li ovršenik drugih nekretnina ili drugih mogućnosti da svoje potrebe zadovolji ovrhovoditelj je na ročištu održanom dana 10. lipnja 2025. naveo kako ovršenik nije priložio dokaz na okolnost navoda da bi nekretnina koja je predmet ovrhe bila jedina nekretnina u vlasništvu ovršenika, odnosno da ovršenica i njezini sinovi ne bi mogli stanovati izvan nje, te se ukazuje kako se nužni stambeni prostor može osigurati i na druge načine osim vlasništvom, dok je ovršenica navela da je nekretnina koja je predmet ovog ovršnog postupka jedina nekretnina u njezinom vlasništvu i da nema drugih mogućnosti da zadovolji i svoje potrebe, a na istoj nekretnini ima i prijavljeno prebivalište još od 1998. godine. U toj nekretnini sa ovršenicom žive njezina dva punoljetna sina koji također nemaju drugih nekretnina u svome vlasništvu i predmetna nekretnina i njima služi za zadovoljenje njihovih osnovnih životnih potreba. Prije iznošenja rezultata i zaključaka u vezi s službenim utvrđivanjem relevantnih činjenica, ovaj sud ukazuje na stav pravne teorije, po kojoj je ovršni sud, za razliku od parničnog suda, ovlašten po službenoj dužnosti utvrđivati činjenice mjerodavne za donošenje odluke. Ovršni sud je ovlašten poduzimati određene radnje bez prethodnog konzultiranja sa strankama, prikupljati potrebna obavještenja itd. (tako i CA u „Građansko ovršno pravo“ – str. 51- 52.), odnosno, drugim riječima, ovršni sud je ovlašten po službenoj dužnosti utvrđivati činjenice mjerodavne za donošenje odluke u postupku (tako i CA u „Građansko ovršno pravo“ – str. 58.). U konkretnom slučaju, sud je po službenoj dužnosti, u okvirima činjeničnih navoda stranaka, uvidom te provjerom prebivališta ovršenika u JRO RH utvrdio da ovršenik ima prebivalište na nekretnini koja je predmet ovog ovršnog postupka od 21. 12. 2000., dakle gotovo 25 godina. S druge pak strane, ovrhovoditelj nije sporio navedenu tvrdnju da je predmetna nekretrnina jedina nekretnina ovršenika, a na upit suda na ročištu održanom dana 10. lipnja 2025. ima li ovrhovoditelj dokaz da predmetna nekretnina ne predstavlja jedinu nekretninu i dom ovršenika, punomoćnik ovrhovoditelja u zamjeni je odgovorio da takav dokaz nema. Stoga sud zaključuje da je predmetna nekretnina jedina nekretnina ovršenika,

6.6. U odnosu na okolnost ima li ovrhovoditelj osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja vlastitoga uzdržavanja ili drugih važnih razloga, ovrhovoditelj je na ročištu dana 10. lipnja 2025. naveo da takav interes postoji ali ne navodeći razloge za isto, a ovršenica je navela da nema osobito opravdanog interesa za hitnim namirenjem ovrhovoditelja radi vlastitog uzdržavanja ili drugih važnih razloga. Sud je po službenoj dužnosti, u okviru činjeničnih navoda stranaka, utvrdio da se u konkretnom slučaju tražbina ovrhovoditelja odnosi na neplaćeni kredit korisnika kredita TA koji je preminuo, te je protiv ovdje ovršenice OA kao zakonske nasljednice iza istoga na temelju vjerodostojne isprave tj. izvatka iz poslovnih knjiga od 11. travnja 2022. i rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-749/21 od 29. 12. 21021., javni bilježnik Vojislav Ore iz Vukovara donio pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-2716/2023 od 7. rujna 2023, općenito na imovini ovršenika. Osim toga, pri ocjeni navodne hitnosti u namirenju ovrhovoditelja, sud je uzeo u obzir i činjenicu da se ovrhovoditelj nalazi se u prvom redu naplate u Očevidniku redoslijeda osnove za plaćanje koji vodi Financijska agencija protiv ovršenika na temelju ovršne isprave na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi u ovom ovršnom predmetu.

6.6.1. Slijedom svega navedenog, ovaj sud zaključuje da navedene okolnosti daju osnovu za zaključak kako ne postoji opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja vlastitoga uzdržavanja ovrhovoditelja ili drugih važnih razloga.

6.7. U odnosu na okolnost je li se ovršenik izjavom sadržanom u javnoj ispravi ili ovjerovljenoj privatnoj ispravi izričito suglasio s time da ovrhovoditelj radi namirenja određene tražbine zatraži namirenje prodajom određene nekretnine, punomoćnik ovrhovoditelja u zamjeni na ročištu dana 10. lipnja 2025. je izjavio da o istome nema saznanja dok je ovršenica izjavila da takva suglasnost ne postoji, slijedom čega je ovaj sud primjenom pravila o teretu dokazivanja propisanog čl. 221.a, u vezi s čl. 219. ZPP, koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 21. OZ-a, zaključio da takva suglasnost ne postoji.

7. Slijedom svega navedenog, ocjenjujući navedene okolnosti propisane čl. 80.b OZ-a pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, sud zaključuje da u konkretnom slučaju pretežu okolnosti u korist ovršenika, odnosno pretežu okolnosti po kojima bi provedba ovrhe u ovom predmetu narušila pravičnu ravnotežu među strankama.

8. Nakon što je sud ispitao i ocijenio okolnosti iz čl. 80.b OZ-a trebalo je ocijeniti predstavlja li predmetna nekretnina dom ovršenika, u smislu čl. 75. OZ-a. Pritom je potrebno sadržaj i značenje pojma prava na dom tumačiti, ne samo unutar okvira odredbe iz čl. 75. OZ-a, nego i u smislu i značenju koji navedenom pojmu daju domaća i europska legislativa i judikatura. Članak 75. OZ-a propisuje da se ovrha radi ostvarenja novčane tražbine ne može provesti na stvarima i pravima fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost koja su nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, a prema općeprihvaćenom stavu sudske prakse nekretnine se također mogu supsumirati pod formulaciju stvari i prava koje su tangirane odnosnom odredbom.

9. Stoga je u nastavku bilo potrebno ispitati predstavlja li nekretnina koja je predmet ovog postupka dom ovršenika te ukoliko predstavlja, provesti test razmjernosti. Naime, sama činjenica da ovršenik živi u predmetnoj nekretnini, što je utvrđeno u ovom postupku, ne znači sama za sebe da je navedena nekretnina njegov dom.

10. Radi ispravnog odgovora na pitanje predstavlja li predmetna nekretnina dom ovršenika potrebno je prethodno definirati pojam doma, kako ga shvaća domaća i europska legislativa i judikatura.

10.1. Sukladno članku 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (Narodne novine – Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencija) svatko ima pravo na poštivanje svog doma, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala i radi zaštite prava i sloboda drugih. To „pravo na dom“, u značenju koje mu daje Konvencija, izvodi se i iz čl. 34. st. 1. u vezi s mjerodavnim dijelom čl. 35. i čl. 16. st. 2. Ustava Republike Hrvatske po kojima je dom nepovrediv. Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, te svako ograničenje prava ili sloboda mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničavanjem u svakom pojedinom slučaju.

10.2. Stoga, da bi došlo do primjene čl. 8. Konvencije, ovršenik se čak nije ni morao neposredno pozvati na sadržaj tog članka, već je dovoljno da iznese činjenične navode iz kojih proizlazi obveza suda da razmotri i primjenu te odredbe Konvencije (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž-284/2020-2 od 17. veljače 2020. i u Gž Ovr 681/2019-2 od 15. srpnja 2019., Zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Su-IV-246/2015 od 17. rujna 2015., Zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-245/2019-3 od 27. studenog 2019.), a upravo je to tijekom postupka i učinio. Osim toga, ovaj sud zaključuje da je prigovor prava na dom u konkretnom predmetu dopušten budući da ovršenica navedeni prigovor nije mogla iznositi u ovršnom postupku iz kojeg potječe ovršna isprava - rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave budući da je riječ ovršnom postupku na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Vojislava Ore iz Vukovara broj Ovrv-2716/2023 od 7. rujna 2023., u kojem ovršnom postupku se nije raspravljalo niti odlučivalo o pravu na dom ovršenice.

10.2.1. Za ocjenu predstavlja li predmetna nekretnina dom ovršenika, valja ukazati na presude Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava po kojima ta ocjena ovisi o dovoljnim i kontinuiranim vezama s određenim mjestom, misleći pritom na subjektivne veze koje su se razvile, a s obzirom na namjeru ovršenika da u toj nekretnini živi (tako i u Bjedov protiv Hrvatske). Naime, pojam doma u konvencijskom smislu je autonoman činjenični, a ne pravni pojam koji ne mora sadržajno koincidirati pojmu doma u domaćem pravu (tako i u Paulić protiv Hrvatske). Hoće li se određena nekretnina smatrati domom činjenično je pitanje koje ne ovisi čak ni o zakonitosti posjeda prema odredbama nacionalnih zakona (tako i u McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Tijardović protiv Hrvatske).

10.3. U konkretnom slučaju, sud zaključuje da predmetna nekretnina predstavlja dom ovršenika, budući da stranke navedenu okolnosti tijekom postupka nisu ni sporile, a ne postoje druge okolnosti koje bi dovele u sumnju potonji zaključak. Naime, prema iskazu ovršenice na ročištu dana 10. lipnja 2025., ovršenica živi u predmetnoj nekretnini otprilike od 1998. godine, što je po ocjeni ovog suda svakako dovoljno za razvijanje snažnih i trajnih faktičnih, emocionalnih, životnih i drugih veza u odnosu na nekretninu koja je predmet ovog postupka.

11. Međutim, sama činjenica da predmetna nekretnina predstavlja dom ovršenika nije dovoljna da spriječi provedbu ovrhe, već je ovaj sud dužan provesti test razmjernosti. Naime, svaka osoba izložena riziku gubitka doma, a što predstavlja najekstremniji oblik miješanja u pravo na poštovanje doma, treba u načelu imati priliku da razmjernost i razumnost mjere bude utvrđena od strane neovisnog suda, u svjetlu mjerodavnih načela iz članka 8. Konvencije (tako i u Ćosić protiv Hrvatske i Škrtić protiv Hrvatske). U okviru testa razmjernosti ovaj sud je trebao odgovoriti na tri pitanja: je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja te je li miješanje nužno u demokratskom društvu.

11.1. U odnosu na prvo pitanje tj. je li miješanje utemeljeno na zakonu, ovaj sud zaključuje da jest, budući da ovrhovoditelj ima pravo, kao i „legitimno očekivanje“, prisilnim putem ostvariti svoju tražbinu koja proizlazi iz ovršne isprave, a postupak ovrhe na nekretnini je propisan OZ-om.

11.2. U odnosu na drugo pitanje tj. je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, odnosno da li bi miješanje države u smislu prihvaćanja ovršnog zahtjeva, koji bi u konačnici mogao rezultirati iseljenjem ovršenika, bilo provedeno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih, ovaj sud prije svega ističe kako je teret dokazivanja postojanja legitimnog cilja na ovrhovoditelju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u zaključku broj Su-IV-246/2015 od 17. rujna 2015.), a ovrhovoditelj tijekom postupka ne dokazuje postojanje legitimnog cilja. No, bez obzira na pasivnost ovrhovoditelja u dokazivanju navedene činjenice, sud zaključuje da je u konkretnom slučaju miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja. Naime, ovrhovoditelj je nositelj tražbine koja je utvrđena ovršnom ispravom te je miješanje u konkretnom slučaju usmjereno na zaštitu njegovih prava tj. na zaštitu njegove tražbine (tako i Statileo protiv Hrvatske, tako i Županijski sud u Splitu u Gž Ovr 182/20 od 3. veljače 2020.). Negativan odgovor na potonje pitanje tj. eventualni zaključak suda da zaštita vlastite tražbine u zakonom propisanom postupku prisilnog namirenja nema legitiman cilj, nakon što ovršenik nije dobrovoljno ispunio obvezu utvrđenu ovršnom ispravom, značilo bi poslati društvenu poruku da se obveze ne moraju ispunjavati, pa slijedom navedenog ovaj sud zaključuje da je miješanje u interesu državne sigurnosti, javnog reda i mira i općenito postupanja prema zakonu.

11.3. Radi odgovora na treće pitanje tj. je li miješanje nužno u demokratskom društvu, potrebno je odgovoriti na sljedeća tri pitanja: može li se isti legitiman cilj postići blažom mjerom, postoji li neodgodiva društvena potreba za mjerom kojom se miješa u pravo na dom te je li miješanje razmjerno toj potrebi, a pritom je za napomenuti da je teret dokazivanja na ovrhovoditelju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u zaključku broj Su-IV-246/2015 od 17. rujna 2015.), a ovrhovoditelj tijekom postupka ne dokazuje navedene činjenice.

11.3.1. U odnosu na prvo pitanje, ovaj sud zaključuje da se legitiman cilj, koji se sastoji u ostvarivanju tražbine ovrhovoditelja, može postići blažom mjerom, a uvažavajući iskaz ovršenice po kojem se ovrhovoditelj naplaćuje od ovršenice ovrhom na novčanim sredstvima ovršenice što je razvidno i iz uvida u Očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate koji je izdala Financijska agencija dana 17. travnja 2025. i koju je kao prilog uz žalbu dostavila ovršenica (list 31-32 spisa) iz kojeg proizlazi da je po ovršnoj ispravi – rješenju o ovrsi: Ovrv-2716/23 (ovršna isprava na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi u ovom ovršnom predmetu) ostalo ukupno nenaplaćeno 9.925,40 eura, dok je po navedenoj ovršnoj ispravi do dana 17. travnja 2025. naplaćen iznos od 1.517,23 eura. Također, ovrhovoditelj nije ovom sudu dostavio niti jedan drugi dokaz da bi ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna. Stoga sud zaključuje da se legitiman cilj u konkretnom slučaju može postići blažom mjerom.

11.3.2. U odnosu na pitanje postoji li neodgodiva društvena potreba za mjerom i je li miješanje razmjerno toj potrebi, sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji neodgodiva društvena potreba za mjerom tj. za provedbom ovrhe te da ne postoji razmjernost miješanja iz sljedećih razloga. Naime, ovrhovoditelj je banka te provedba ovog postupka neće utjecati na njezinu egzistentnost i poslovanje, a tim više jer je sud službenim putem uvidom u sudski registar Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije za ovrhovoditelja utvrdio da ovrhovoditelj ima upisan temeljni kapital u iznosu od 339.522.096,00 eura. Dakle, drugim riječima, provedba ovog postupka nije od utjecaja na opstojnost i djelovanje ovrhovoditelja, a već je ranije obrazloženo da niti ne postoji potreba za hitnim namirenjem tražbine u ovom postupku odnosno da namirenje tražbine nije nužno za vlastito uzdržavanje ovrhovoditelja (t. 6.6. i 6.6.1. obrazloženja).

11.3.3. Uvažavajući sve navedeno, odnosno valorizirajući interese ovrhovoditelja da se provede ovršni postupak u ovoj pravnoj stvari, s jedne strane, te interes ovršenice da se zaštiti njezina jedina nekretnina i dom u uvjetima u kojima s mirovinom od oko 700 eura (na kojoj mirovini se provodi ovrha u korist ovrhovoditelja) podmiruje osnovne životne potrebe, s druge strane, ovaj sud zaključuje da u konkretnom slučaju pretežu interesi ovršenice odnosno ne postoji neodgodiva društvena potreba za mjerom i ne postoji razmjernost miješanja. Drugim riječima, ocjenom svih navedenih okolnosti, ovaj sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji nužnost miješanja u demokratskom društvu.

12. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci, sukladno čl. 51. st. 2. OZ-a.

U Vukovaru, 30., listopada 2025.

Sudac:

Ivica Grubišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave rješenja. Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Ovrhovoditelju ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 62

2. Ovršeniku OA, [adresa]

3. Zemljišnoknjižni odjel Vukovar, Općinskog suda u Vukovaru – po pravomoćnosti