REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6355/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BONA CAUSA d.o.o., iz Zagreba, Ulica Zvonimira Rogoza 16, OIB: 22046955645, zastupanog po punomoćniku Nenadu Škare, odvjetniku, protiv tuženice Republike Hrvatske, Zagreb, Grad Zagreb, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu, radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 08. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 30. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se užbeni zahtejv u ovoj pravnosj stvari koji glasi: «Proglašava se nedopuštenom i nezakonitom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. br. Ovr-350/2023 od 3.5.2024. godine.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana. », kao neosnovan.

II Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak ovog parničnog postupka u visini od € 600, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj je u tužbi naveo da je zaključkom naslovljenog suda u ovršenom predmetu, posl.br. Ovr-350/2023 od 14.10.2024. godine, ovršenik ovdje tužitelj, upućen da u zakonom propisanom roku pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi isti poslovni broj.

Temeljem navedenog tužitelj u otvorenom roku podnosi ovu tužbu. Rješenjem o ovrsi naslovljenog suda, posl.br. Ovr-350/2023 od 3.5.2024. godine određena je ovrha radi ispražnjenja i predaje u posjed tuženiku nekretnine opisane kao - 2396/2500 dijela poslovnog prostora na I. katu zgrade, soba br. 15, ukupne površine 20 m2, a s kojim poslovnim prostorom su povezani i odgovarajući suvlasnički dijelovi nekretnine označene kao zk.č.br. 1763, zgrada br. 48 i zgrada i dvorište površine 3761 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Tužitelj je protiv navedenog rješenja pravodobno izjavio žalbu pozivajući se na zakonske razloge iz čl. 50. st.1. točke 3., 7., 8. i 9. Ovršnog zakona (dalje: OZ-a), a citiranim rješenjem ovog suda o upućivanju u parnicu od 14.10.2024. godine isti je upućen pokrenuti parnicu temeljem zakonske osnove iz čl. 50. st. 1. točke 7. i 9. OZ-a. Tužitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je Zaključkom od 14.10.2024. godine ovršenika uputio na pokretanje parnice samo temeljem zakonske osnove iz čl. 50.st.1. točka . i 9. OZ-a već ga je trebao uputiti na pokretanje parnice temeljem svih razloga na koje se tužitelj poziva u svojoj žalbi (čl.50.st.1. točke 3., 7., 8. i 9. OZ-a. S obzirom da protiv Zaključka nije moguće izjaviti pravni lijek, a da je ovršenik sada tužitelj prekludiran zakonskim rokom za podnošenje ove tužbe isti nije u mogućnosti tražiti ispravak zaključka već će u predmetnoj tužbe obuhvatiti i žalbene razloge iz čl.50.st.1.točka 3 i 8. OZ-a na koje se poziva u žalbi, a koji nisu obuhvaćeni citiranim Zaključkom. Tuženik je naslovljenom sudu dana 6.2.2023. godine podnio prijedlog za ovrhu temeljem ovršne isprave - presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-2045/2020 od 1.4.2021. godine, a kojom je naloženo ovršeniku ovdje tužitelju da ovrhovoditelju preda u posjed - 2396/2500 dijela poslovnog prostora na I. katu zgrade, soba br. 15, ukupne površine 20 m2, a s kojim poslovnim prostorom su povezani i odgovarajući suvlasnički dijelovi nekretnine označene kao zk.č.br. 1763, zgrada br. 48 i zgrada i dvorište površine 3761 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kao ovršna isprava donesena je uz pretpostavku da je Republika Hrvatska utvrđena suvlasnicom toga suvlasničkog dijela nekretnine, a temeljem čega u ovršnom postupku traži da joj ovršenik preda navedeni suvlasnički dio u posjed. Međutim, odlukom o reviziji Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Rev- 303/2022 od 19.10.2022. godine ukinuta je navedena presuda Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Gž-823/13 od 4.10.2016. godine u dijelu koji se odnosi na tuženika VEDRA-KOR d.o.o. čime je Republika Hrvatska prestala biti vlasnikom predmetne suvlasničkog dijela nekretnine. Temeljem takve odluke revizijskog suda Republika Hrvatska je brisana kao suvlasnik predmetne nekretnine čiju predaju traži u posjed i koja predaja je određena u ovršnoj ispravi.

S obzirom da je navedena presuda po odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukinuta i da je ovrhovoditelj ovdje tuženik brisan kao vlasnik predmetne nekretnine on više nije ovlašten zahtijevati predaju u posjed nekretnine protiv tužitelja koji poslovni prostor na adresi [adresa], koristi temeljem pravovaljanog ugovora o zakupu sa društvom Vedra-kor d.o.o. Kako je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu ovrhovoditelj nije bio vlasnik nekretnine čiju predaju u posjed traži to je predmetnu ovrhu potrebno proglasiti nedopuštenom. U čl.50. Ovršnog zakona, propisano je:

(1) Protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu:

3. ako je ovršna isprava ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka,...

7. ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika,...

8. ako nije ispunjen uvjet koji je određen ovršnom ispravom, osim ako zakonom nije drukčije propisano,---

9. ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave,

Čl. 162.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, glasi:

(1) Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

Iz navedene zakonske odredbe je vidljivo kako je pretpostavka za podnošenje predmetnog prijedloga za ovrhu da je ovrhovoditelj vlasnik stvari, a s obzirom da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Rev-303/2022 od 19.10.2022. godine ukinuta pravna osnova temeljem koje se ovrhovoditelj upisao kao vlasnik stvari nesporno je da isti u smislu citirane odredbe čl. 162.st.1. ZV-a u trenutku podnošenja predmetnog prijedloga za ovrhu nije imao aktivnu legitimaciju za vođenje ovog postupka slijedom čega je predmetno rješenje o ovrsi u cijelosti nezakonito. Nadalje, pobijano rješenje o ovrsi nezakonito i neprovedivo i iz razloga sadržanih u čl. čl.50.st.1. točka 7. OZ-a odnosno jer tuženik nije ovlašten tražiti predloženu ovrhu s obzirom da se radi o suvlasničkom dijelu nekretnine. Nesporna je činjenica u ovom postupku da tuženik kao ovrhovoditelj traži predaju u posjed idealnog dijela nekretnine što u skladu sa zakonom i brojnom sudskom praksom nije moguće. Navedeno decidirano proizlazi iz obrazloženja presude Županijskog suda u Dubrovniku, posl.br. Gž-1431/08 od 02.06.2011. godine u kojoj je izraženo stajalište o nemogućnosti predaje idealnog dijela stvari u isključivi posjed, a u kojoj se navodi:

„Sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev i nalaže tuženici da tužiteljici preda u isključivi posjed 1/4 čest. zem., i to dio na kojem je izgrađena drvarnica. Iz obrazloženja odluke proizlazi da je tužiteljica kao suvlasnica, koje suvlasništvo je stekla ugovorom o darovanju, ovlaštena tražiti zaštitu prava vlasništva na cijeloj stvari, u odnosu na tuženicu koja predmetnu nekretninu drži bez valjane pravne osnove. Dakle, iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud naložio tuženicima predaju u isključivi posjed suvlasničkog dijela nekretnine oznake čest. zem k.o. M. Suvlasnički dio je idealni i ne može se kao takav predati u isključivi posjed. Ne može se tražiti predaja zamišljenog idealnog dijela nekretnine razmjernog cjelini, nego samo točno određenog (fizičkog dijela nekretnine)“. Kako je predmetna nekretnina suvlasništvo tuženika i treće osobe u idealnim dijelovima jasno je da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti predaju predmetne nekretnine u samostalan posjed već je to ovlašten tražiti isključivo prema pravilima o nedjeljivim obvezama kako je to navedeno u čl. 46.st.2.Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a što je isti propustio učiniti. Ovršenik ističe i žalbeni osnov iz čl. 50.st.1. točka 9. OZ-a jer je predmetna tražbina prestala. Kako je to tuženik isticao i tijekom parničnog postupka u kojem je donesena ovršna isprava -presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P- 2045/2020 od 1.4.2021. godine, ovršenik nije u posjedu predmetne nekretnine već je to isključivo društvo VEDRA-KOR d.o.o., [adresa]. Da je tome zaista tako najbolje je vidljivo iz tužbe koju je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu podnijela Republika Hrvatska kao tužitelj protiv trgovačkog društva VEDRA-KOR d.o.o. kao tuženika, a u kojoj traži da joj navedeno društvo plati naknadu za korištenje poslovnih prostora u koje je uključen i predmetni poslovni prostor za koji se u ovom postupku traži od ovršenika da joj ga preda u posjed. Dakle, jedini i isključivi posjednik navedenog poslovnog prostora je upravo društvo VEDRA-KOR d.o.o., koje je raniji vlasnik i stvarni posjednik predmetne nekretnine i koje je isti prostor dalo u zakup ovršeniku. Slijedom svega ranije navedenog tužitelj predlaže da Naslovljeni sud provede ovaj postupak, izvede predložene dokaze i donese presudu kojom proglašava nedopuštenom i nezakonitom ovrhu određenu Rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. br. Ovr-350/2023 od 3.5.2024. godine, te da naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Dodatno, tužitelj navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P- 2045/2020 od 1.4.2024. naloženo je ovdje tužitelju da tuženiku preda u suposjed 2396/2500 dijela poslovnog prostora na I. katu zgrade, soba br. 15.b) U svom prijedlogu za ovrhu, konačno uređenim podneskom od 25.4.2024. godine, ovdje tuženik predlaže određivanje ovrhe ispražnjenjem i predajom 2396/2500 dijela poslovnog prostora (...) u posjed ovrhovoditelju. Temeljem takvog prijedloga doneseno je rješenje o ovrsi od 3.5.2024. godine, pravomoćno dana 23.8.2024. godine. Dakle, ovršnom ispravom, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, naloženo je ovdje tužitelju predati ovdje tuženiku označenu nekretninu u suposjed, a ne u posjed jer, kako to proizlazi iz obrazloženja presude, tuženik nije isključivi vlasnik predmetne nekretnine već je suvlasnik te nema pravo tražiti predaju u isključivi posjed.

Prema odredbi čl. 22. Ovršnog zakona, sud određuje ovrhu samo na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave, te ovršni zahtjev mora u potpunosti odgovarati tražbini iz ovršne isprave, a što ovdje nije slučaj. Da je takva ovrha nedopuštena i nezakonita, proizlazi i iz presude Županijskog suda u Splitu, posl.br. Gţ Ovr-223/2024 od 24.10.2024. godine koji je rješavao u činjenično i pravno identičnom slučaju. Slijedom navedenog, predlaže se usvojiti ovu tužbu te obvezati tuženika da tužitelju nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

Tuženik u odgovoru na tužbu tužena ističe da osporava navode tužbe i protivi se tužbenom zahtjevu u cijelosti, te ga predlaže odbiti. Tuženik ističe da je presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Gž-2317/23-5 od 21. svibnja 2024., pravomoćno presuđeno da je predmetna nekretnina u cijelosti isključivo vlasništvo tuženika, a koja presuda je temelj za odbijanje ovog tužbenog zahtjeva.

Stoga je svako pozivanje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 303/22 od 19. listopada 2022. promašeno, budući da je nakon te ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i donesena citirana pravomoćna presuda Županijskog suda u Zagrebu. Također, tuženik napominje da je u tijeku pred naslovnim sudom pod br. Z- 32313/24 uknjižba prava vlasništva tuženika na predmetnoj nekretnini, a koja se veže na upisanu zabilježbu spora br. Z-10981/99 (riječ je o istom postupku), a koju zabilježbu spora opravdava pravomoćna presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-2317/23- 5 od 21. svibnja 2024.

Dakle, tužitelj ima nevaljanu osnovu svog posjeda budući da istu temelji na ugovoru s nevlasnikom – trećom osobom VEDRA-KOR d.o.o. (upisano vlasništvo stečeno na temelju ništetnog pravnog posla) zbog čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo dokaze uvidom u Zaključak ovog suda poslovni broj: Ovr-350/2023-13 od 14. listopada 2024. (list 7-9 spisa), sudsku praksu (list 32-53 i 63-68 spisa), presliku zemljišnoknjižnog izvatka ovog suda od 18. prosinca 2024. (list 54-55 spisa), te izvršio uvid u priklopljene spise broj: Z-10981/1999 i Z- 32313/2024.

Druge dokaze sud nije izvodio temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Tužitelj je u konkretnom slučaju upućen u ovu parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

Rješenjem o ovrsi ovog suda posl.br. Ovr-350/2023 od 3.5.2024. godine određena je ovrha radi ispražnjenja i predaje u posjed tuženiku nekretnine opisane kao - 2396/2500 dijela poslovnog prostora na I. katu zgrade, soba br. 15, ukupne površine 20 m2, a s kojim poslovnim prostorom su povezani i odgovarajući suvlasnički dijelovi nekretnine označene kao zk.č.br. 1763, zgrada br. 48 i zgrada i dvorište površine 3761 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

Tužitelj je protiv navedenog rješenja pravodobno izjavio žalbu pozivajući se na zakonske razloge iz čl. 50. st.1. točke 3., 7., 8. i 9. Ovršnog zakona (dalje: OZ-a), a citiranim rješenjem ovog suda o upućivanju u parnicu od 14.10.2024. godine isti je upućen pokrenuti parnicu temeljem zakonske osnove iz čl. 50. st. 1. točke 7. i 9. OZ-a.

Tuženik je naslovljenom sudu dana 6.2.2023. godine podnio prijedlog za ovrhu temeljem ovršne isprave - presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-2045/2020 od 1.4.2021. godine, a kojom je naloženo ovršeniku ovdje tužitelju da ovrhovoditelju preda u posjed navedenu nekretninu.

Revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Rev-303/2022 od 19.10.2022. godine ukinuta je navedena presuda Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Gž-823/13 od 4.10.2016. godine u dijelu koji se odnosi na tuženika VEDRA-KOR d.o.o. čime je Republika Hrvatska prestala biti vlasnikom predmetne suvlasničkog dijela nekretnine.

Temeljem takve odluke revizijskog suda Republika Hrvatska je brisana kao suvlasnik predmetne nekretnine čiju predaju traži u posjed i koja predaja je određena u ovršnoj ispravi.

Međutim, presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2317/23 od 21 . svibnja 2024. godine, dakle kasnijom odlukom vremenski od odluke Vrhovnog suda na koju se tužitelj poziva, pravomoćno je presuđeno da je predmetna nekretnina u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] isključivo vlasništvo tuženika – države, sve u prilogu podneska od dana 18. prosinca 2024. godine.

Slijedom navedenog, nema pravne osnove za udovoljavanje zahtjevu kako je on postavljen, te je isti valjalo odbiti kao neosnovan. Ovakvo utvrđenje činjeničnog stanje na mijenja niti uvid u priklopljen spis Z-32313/24.

Preostala argumentacija nije odlučna pa nije niti posebno obrazlagana.

Odluka o trošku parničnog postupka tuženika temelji se na odredbama čl. 154. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni sukladno VPS €10.000 i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za: za sastav odgovora na tužbu i zastupanje na dva ročišta, sve radnje po 100 bodova (Tbr 7/1, 8/1 i 9/1),ukupno 300 bodova, odnosno €600.

U Zagrebu, 30. listopada 2025. godine

Sudac:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pismeno u 3 primjerka.

DNA

1. tužitelju po pun. – pristojba €146,45

2. tuženici po OGDO