Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-971/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Snježana Burić, odvjetnica u Pregradi, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini od 28. svibnja 2024., poslovni broj: P-181/2023-28, u sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini od 28. svibnja 2024., poslovni broj: P-181/2023- 28:

- potvrđuje pod točkama I. i II. izreke

- preinačuje pod točkom III. izreke i odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.614,86 EUR s osnove povrata preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i zateznih kamata na taj iznos od 12. siječnja 2016. do isplate

- preinačuje pod točkom V. izreke i odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.396,88 EUR s osnove razlike između preostale glavnice kredita koju je utvrdila banka prilikom konverzije kredita i preostale glavnice kredita po stvarnom otplatnom planu, uzimajući samo CHF tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i zateznih kamata na taj iznos od 12. siječnja 2016. do isplate

- ukida pod točkom IV. i VI. izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. Nepobijana točka VII. izreke ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetan dio ugovorne odredbe čl. 1. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206275613 od dana 7. ožujka 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Irme Pavelić iz [adresa] pod brojem OU- 27/2006 dana 7. ožujka 2006. koji glasi: „uz valutnu klauzulu“ te je točkom II. izreke ništetnim utvrđen i dio ugovorne odredbe čl. 7. st. 1. istog kredita koji glasi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 561,50 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dana plaćanja“. Potom je točkom III. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju s osnove povrata preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 9.614,86 EUR zajedno s zateznom kamatom od 12. siječnja 2016. do isplate. Točkom IV. izreke tuženici je naloženo isplatiti tužitelju iznos u visini od 730,68 EUR s osnove zateznih kamata do 11. siječnja 2016. temeljem više plaćenog zbog rasta tečaja. Nadalje je pod točkom V. izreke tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos u visini od 2.396,88 EUR s osnove razlike između preostale glavnice kredita koju je utvrdila banka prilikom konverzije kredita i preostale glavnice kredita po stvarnom otplatnom planu, uzimajući samo CHF tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, zajedno s zateznom kamatom od 12. siječnja 2016. do isplate. Konačno, točkom VI. izreke tuženici je naloženo nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.499,77 EUR sa zateznom kamatom od 28. svibnja 2024. do isplate, dok je točkom VII. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadom preostalog zatraženog iznosa troška sudske pristojbe.

2. Navedenu presudu u točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 80/22. i 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjeve tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi kako je prvostupanjska odluka pravilna i zakonita te predlaže odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu i naložiti tuženici plaćanje troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Svoju ocjenu o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti čl. 1. st. 2. i čl. 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206275613 sklopljenog 7. ožujka 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i za isplatu novčanog iznosa plaćenog tuženici temeljem ništetnih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF te razlike glavnice u odnosu na utvrđenu glavnicu u postupku konverzije, sud je utemeljio na tijekom postupka utvrđenim činjenicama da je temeljem Ugovora o kreditu tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita namjenski kredit u iznosu od 112.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl. 1. Ugovora o kreditu), s ugovorenom promjenjivom kamatom u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i temeljem Odluka o kamatnim stopama tuženice koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje (čl. 2. Ugovora o kreditu) i ugovorenim ispunjenjem kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF (čl. 7. Ugovora o kreditu) te da je namjena kredita bila kupnja stana (čl. 6. Ugovora o kreditu). Sud nadalje utvrđuje da je 11. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu). Prema daljnjem obrazloženju suda ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđeno je ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. te presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske od14. lipnja 2018., za koju je sud vezan u restitucijskoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP, time da u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile predmetom pojedinačnih pregovora nego su unaprijed pripremljene u tipskom obrascu ugovora te su tužitelju ostale nerazumljive, potvrđuje i sam iskaz tužitelja u kojem on navodi da nije bio upozoren od strane banke da HNB ne štiti tečaj u CHF u odnosu na kunu i da nije niti znao da uopće može pregovarati o pojedinim odredbama. Stoga sud zaključuje da su ove odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa su kao takve ništetne. U odnosu na prigovor zastare s obzirom na zauzeti stav prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju zastarni rok za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba, time da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe (15. lipnja 2018.), to sud prvog stupnja zaključuje da zastara propisana čl. 225. ZOO nije nastupila, jer je tužba podnesena 17. travnja 2023. pa nije protekao zastarni rok od 5 godina.

Temeljem nalaza financijsko knjigovodstvenog vještaka sud je nadalje utvrdio i da tužitelj konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR nije u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da je 2006. zaključio Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su za njega nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Iz nalaza vještaka sud utvrđuje razliku u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 9.614,86 EUR. Nadalje, obračunom zatezne kamate (do 11. siječnja 2016.) na razlike anuiteta zbog primjene valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, sud utvrđuje ukupan iznos zateznih kamata od 730,68 EUR. Konačno, sud iz nalaza vještaka utvrđuje i da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 2.396,88 EUR.

6. Na temelju iznijetog prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe čl. 1. st. 2. i čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne odredbe, pa pozivom na utvrđenja u parnicama iz naprijed citiranih kolektivnih sporova sudi kao pod točkama I. i II. izreke pobijane presude. Obrazlažući nadalje da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a s osnove povrata preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, nalaže tuženici isplatu iznosa od 9.614,86 EUR zajedno s zateznom kamatom od 12. siječnja 2016. do isplate. Potom ocjenjuje i kako tužitelj ima pravo na povrat iznosa od 730,68 EUR s osnove zateznih kamata obračunatih do 11. siječnja 2016. na iznos više plaćenog zbog rasta tečaja te da ima pravo i na iznos od 2.396,88 EUR s osnove razlike između preostale glavnice kredita koju je utvrdila banka prilikom konverzije kredita i preostale glavnice kredita po stvarnom otplatnom planu, uzimajući samo CHF tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, zajedno s zateznom kamatom od 12. siječnja 2016. do isplate. Za ova potraživanja sud je ocijenio da je tužitelj dokazao da mu nisu vraćeni ni nakon izvršene konverzije sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem ZID ZPK/15 radi čega je obvezao tuženicu isplatiti ih tužitelju sa zateznom kamatom. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pod točkama VI. i VII. izreke primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

7. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio status potrošača tužitelja i da se status potrošača "ne presumira" nego je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi u koju svrhu je ugovor sklopljen, pa u dijelu tog utvrđenja smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditima prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Istaknula je i da je Sud Europske unije u predmetu broj C-567/2020 odgovorio da potrošači koji su proveli konverziju kredita nemaju pravo osporavati odredbe Ugovora o kreditu i dodataka iz razloga što su odredbe Glave IV.a ZID ZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti, da je cilj zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova pa je Dodatak Ugovoru o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti. Nadalje, ukazuje da je VSRH u odluci od 1. lipnja 2022. broj Revd- 2021/2020-6 odbacio reviziju tužitelja kojom je odbijen zahtjev za isplatu s osnova preplaćenih kamata i tečajne razlike iz razloga što je sklopljen sporazum o konverziji, te je VSRH svoj konačni stav vezano uz konvertirane kredite iznio i u rješenju Rev- 1014/2018 s kojim valja povezati i odluke Suda Europske unije u predmetima broj C- 81/2019 i C-243/2020. Ukazuje da je u rješenju VSRH broj Gos- 1/2019 izraženo stajalište da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru koji je vezan uz CHF, da je dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen primjenom ZID ZPK/15 valjan pravni posao te da je sporazumom o konverziji voljom potrošača nastala nova pravna osnova koja je supstituirala ranije ugovorne uvjete iz osnovnog ugovora o kreditu, a da obrazloženje iz navedenog rješenja isključuje pravo potrošača koji su izvršili konverziju na preplatu po osnovnom ugovoru o kreditu (osim ukoliko konverzija nije računski točno provedena ili ako postoje okolnosti nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja). Osporava ocjenu prigovora zastare i pravo na zateznu kamatu.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica, s obzirom da presuda sadrži određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da je o tužbenom zahtjevu tužiteljice djelomično odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava.

10. Kako iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a nedvojbeno je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a st. 1.), pa su iz tog razloga u potpunosti promašeni razlozi kojima tuženica osporava tužitelju status potrošača. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužitelja o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, da su ugovorne odredbe iz čl. 1. st. 2. i čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu formirane jednostrano od tuženice bile nerazumljive te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava pozivom na utvrđenja proizašla iz citiranih postupaka provedenih po kolektivnim tužbama, usvojen zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 1. st. 2. i čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu pod točkama I. i II. izreke presude.

11. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč potpunoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

12. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredaba pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa - i to na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. - s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužitelja koji jasno navodi da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) o osporenim ugovornim odredbama.

13. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 1. st. 2. i čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu proizvode pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

14. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

15. Nakon što je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 1. st. 2. i čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu s obzirom da su obje ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovoreno ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

16. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

17. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku Ugovora o kreditu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

18. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga utuženi iznos od 9.614,86 EUR nije u imovini tuženice bez pravne osnove, nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove.

19. S obzirom da je način izračuna konverzije propisan čl. 19.c ZID ZPK/15 to niti iznos od 2.396,22 EUR, koji je vještakinja obračunala usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015., nije u imovini tuženice to nisu ispunjene pretpostavke za isplatu navedenih iznosa temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO. Naime, kako neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2. Dodatka ugovoru iznosi 57.610,20 CHF (odnosno 53.087,17 EUR) te kako sukladno čl. 4. Dodatka ugovoru utvrđena razlika od 2.396,22 EUR ne prelazi ukupan zbroj rata preostalih za otplatu kredita u EUR, to se u smislu čl. 6 st. 2. točka a) Dodatka ugovora ukupan iznos pretplate koristi za namirenje budućih dospjelih rata po kreditu.

20. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio djelomično presudu pod točkama I. i II. izreke i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačio presudu pod točkama III. i V. izreke i odbio zahtjev za isplatu iznosa od 9.614,68 EUR i 2.396,88 EUR sa zateznim kamatama od 12. siječnja 2016. do isplate.

21. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c stavka 1. točka 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. ZOO, na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

21.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je izvršen prijeboj i uračunavanje priznate preplate s potraživanjem tužitelja s osnova obračunate zatezne kamate na svaki pojedinačno Nalazom utvrđen više uplaćen iznos anuiteta na dan 11. siječnja 2016.

22. Tužitelj činjenično zahtijeva isplatu temeljem nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i zatezne kamate, dok prema stajalištu ovoga suda tužitelj ima pravo na isplatu (samo) zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih anuiteta tuženici pa do 29. rujna 2015. S obzirom da su pravni učinci konverzije nastupili 30. rujna 2015. sukladno čl. 19.c i e ZID ZPK/15 i da bi prema stajalištu ovoga suda tužitelj imao pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog pojedinačnog novčanog iznosa s osnova nepoštenih ugovornih odredaba pa do 29. rujna 2015., to nije prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda (kao niti nalaz vještaka) prema kojem je kamata obračunata do 11. siječnja 2016. Nakon nastupanja učinaka konverzije, prema stajalištu ovoga suda, plaćeni iznosi nalaze se u imovini tuženice na temelju valjane pravne osnove i nakon toga tuženica nema obvezu plaćanja zatezne kamate.

23. Stoga je ovaj sud djelomično prihvatio žalbu tuženice te je primjenom čl. 370. ZPP ukinuo presudu pod toč. IV. izreke, a posljedično tome i u odluci o troškovima postupka pod toč. VI. izreke i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

24. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu stajalište ovoga suda prema kojem tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na plaćene iznose s osnove nepoštenih ugovornih odredaba obračunate od dana uplata pojedinačnih novčanih iznosa do 29. rujna 2015., a koju je ovlašten zatražiti i u nominalnom iznosu, radi čega je nalaz vještaka potrebno dopuniti u tom dijelu, nakon čega je sud dužan donijeti novu odluku koju će obrazložiti sukladno čl. 338. st. 4. ZPP te odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

25. Nepobijana točka VII. izreke ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 30. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun