REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1286/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 6. listopada 2025. u prisutnosti odvjetničkog vježbenika LJ, zamjenika punomoćnika tužitelja i odvjetničke vježbenice ZJ, zamjenice punomoćnika tuženika, dana 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu 016-856/2004, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog 15. rujna 2004. između tuženika kao kreditora i IJ kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno''.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 741,52 EUR s zateznim kamatama od 30. rujna 2004. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 741,52 EUR u visini razlike između potraživane stope koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i stope dosuđene stavkom II. izreke ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 649,16 EUR s zateznim kamatama od 30. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 422,62 EUR s zateznim kamatama od 30. listopada 2025. do isplate te za isplatu zateznih kamata na troškove parničnog postupka u iznosu od 649,16 EUR po stopi koja čini razliku između potraživane stope koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka

IV. izreke ove presude, kao neosnovan.

VI. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tuženik (tadašnje tvrtke Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) kao kreditor i IJ (ranije SJ) kao korisnik kredita 15. rujna 2004. sklopili Ugovor o kreditu 016-856/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), temeljem koje je tuženik stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 92.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu, pod nazivom ''Troškovi'', da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita. Tako da je u konkretnom slučaju naplaćena naknada za obradu zahtjeva za odobrenje kredita dana 29. rujna 2004. u iznosu od 741,52 EUR/5.586,95 kn. Tvrdi se da je Ugovor o kreditu tipski ugovor, kojeg je unaprijed u cijelosti sastavio tuženik, koji je pri tom postupao u okviru svoje trgovačke djelatnosti, dok je korisnik kredita imao svojstvo potrošača, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), budući da je kredit uzimao u svrhu kupnje stana, a ne u svrhu obavljanja svog zanimanja ili eventualne poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Korisnik kredita da je, dakle, u odnosu na tuženika bio u podređenom, slabijem položaju, koji nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju predmetne odredbe o ulaznoj naknadi, kao sastavnom dijelu od strane tuženika unaprijed pripremljenog Ugovora o kreditu, a niti da mu je navedena odredba bila pojašnjena od strane tuženika. Time da je prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, a tuženik da je postupao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Pored toga, da je korisniku kredita isplaćen iznos kredita koji je bio umanjen za iznos ulazne naknade, a da mu je tuženik ugovorne kamate obračunavao na ukupno ugovoreni iznos kredita. Ističe da je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s predmetnim Ugovorom o kreditu. Uzimajući u obzir sve navedeno, tužitelj smatra da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva za odobravanje kredita nepoštena, a time i, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, ništetna. Napominje da je i Sud Europske unije u presudama C-84/2019 i C-224/2019 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni. S obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takva ugovora (čl. 323. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje u tekstu: ZOO/), to da je i korisnik kredita imao prema tuženiku tražbinu povrata iznosa od 741,52 EUR plaćenog temeljem ništetne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu. Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine korisnica kredita IJ da je tu tražbinu ustupila tužitelju. Stoga tužitelj u ovom postupku zahtijeva da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu (stavak I.) te da se naloži tuženiku isplata iznosa od 741,52 EUR s zateznim kamatama od 30. rujna 2004. do isplate (stavak II.).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, prije svega, prigovara naznačenoj vrijednosti spora u iznosu od 2.068,75 EUR, budući da deklaratorni tužbeni zahtjev služi isključivo kao pravna osnova za ostvarenje kondemnatornog tužbenog zahtjeva koji glasi na isplatu iznosa od 741,52 EUR, slijedom čega smatra da bi ukupna vrijednost predmeta spora u ovoj parnici trebala iznositi 741,52 EUR.

3. Nadalje, tuženik osporava da bi odredba čl. 5. Ugovora o kreditu bila ništetna, tvrdeći da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, zbog čega da u smislu odredaba ZZP-a/03 nije dopušteno ocjenjivati njenu poštenost/ništetnost. Osim toga, da je visina obveze korisnika kredita koja proizlazi iz te odredbe jasno određena u samom Ugovoru o kreditu, da ju je korisnik kredita sam mogao izračunati te da ista predstavlja cijenu korištenja usluge kreditiranja, zajedno s ugovornim kamatama, a da se ne može preispitivati poštenost ugovorne odredbe koja predstavlja cijenu. Sve i da je dopušteno ocjenjivati poštenost navedene odredbe, da tužitelj nije dokazao da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo (korisnik kredita da je mogao odabrati između nekoliko kreditnih proizvoda tuženika, a da se je on svjesno odlučio za ona koji uključuje plaćanje predmetne ulazne naknade koja predstavlja cijenu tuženikovih usluga kreditiranja), da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke da moraju biti ispunjene da bi se neka odredba smatrala nepoštenom.

4. Tuženik navodi da zakonom nije propisano da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova koji se njome podmiruju.

5. Sve to da je potvrdio i Sud Europske unije u presudi u predmetu C-565/21 Caixabank protiv X, prema kojoj da davatelj zajma nije dužan u ugovoru o zajmu konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, da s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

6. Na istom tragu da je i presuda Suda Europske unije u predmetu C-621/17 Kiss protiv CIB Bank, prema kojoj zahtjev iz odredbe čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 da ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u ugovornim odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, kojima se utvrđuje iznos naknade za upravljanje zajmom te iznos isplatne naknade na teret potrošača, trebaju detaljno biti navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne naknade. Navodi da je Sud EU-a izrazio stajalište da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje konkretno usluge se pružaju u zamjenu za te troškove, načelno ne uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, protivno uvjetu dobre vjere, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 93/13.

7. Tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali ističe prigovor zastare te osporava tijek zateznih kamata, budući da se on ne može smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

8. U očitovanju na odgovor na tužbu osporava da bi odredba čl. 5. Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi predstavljala odredbu o predmetu ili cijeni ugovora, budući da to ne proizlazi iz odredbe čl. 1021. ZOO-a koja definira ugovor o kreditu. Prema toj odredbi da tuženik kao banka nema pravo na naplatu ulazne naknade od korisnika kredita, slijedom čega da proizlazi da je navedena odredba ništetna uslijed protivnosti prisilnoj normi. Nadalje, ta odredba da se ne može smatrati niti jasnom, niti lako razumljivom niti lako uočljivom. Ovo iz razloga što korisniku kredita nisu bili prezentirani troškovi koje tuženik ima u vezi obrade kreditnog zahtjeva i njegova odobravanja, niti zašto je iznos ulazne naknade u korelaciji s iznosom kredita koji se traži, a niti da je bilo jasno po kojem tečaju će se ta naknada obračunavati. Osim toga, da sama činjenica da je trošak ulazne naknade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kojima je odobren viši iznos kredita plaćaju veći iznos ulazne naknade, ukazuje na to da se tom naknadom ne pokrivaju stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi i odobravanju kreditnog zahtjeva, pri čemu su sve te radnje neminovno u opisu radnog mjesta odgovarajućih zaposlenika banke, a koji za taj rad nisu plaćeni prema ostvarenom broju odobrenih kredita. Zbog svega toga tužitelj zaključuje da su troškovi koji su na opisani način prebačeni na korisnika kredita, ugovaranjem ulazne naknade, nerazmjerni njihovoj stvarnoj visini. Tužitelj ukazuje na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda dana 5. studenog 2020. prema kojem da ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu iz odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom ako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Osporava stajalište tuženika o početku tijeka zastarnog roka te se poziva na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici njegova građanskog odjela od 30. siječnja 2020.

9. Tijekom dokaznog postupka pročitani su dopis tuženika od 7. svibnja 2025. (list 8. spisa), tuženikov isplatni nalog od 29. rujna 2004. (list 9. spisa), obavijest tuženika o cesiji (list 12. i 14. spisa), pisana izjava svjedokinje IJ (list 15. – 16. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen 10. lipnja 2023. između korisnika kredita IJ kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 18. – 23. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o ustupu tražbine), Aneks uz Ugovor o kreditu 016-856/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen 16. prosinca 2015. (list 24. – 27. spisa), Ugovor o kreditu 016-856/2004 sklopljen 15. rujna 2004. između Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao kreditora i SJ kao korisnika kredita (list 28. – 35. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), ispis s mrežne stranice Hrvatske narodne banke (list 76. spisa) te je saslušana svjedokinja IJ (list 207. spisa).

10. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), zaključeno je da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

11. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu te povrat iznosa kojeg je tuženik primio od korisnika kredita, IJ, temeljem te odredbe.

12. Među strankama nije sporno da je IJ prilikom sklapanja Ugovora o kreditu imala status potrošača te visina tužbenog zahtjeva.

13. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, je li nastupila zastara utuženog potraživanja i početak tijeka zateznih kamata.

14. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP-a/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (Zakon o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007./ stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 15. rujna 2004.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

15. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je IJ sklapala taj ugovor kako bi ostvarila financiranje kupnje nekretnine koja bi joj trebala služiti u svrhu obavljanja njenog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza same IJ, koja je navela da se je radilo o stambenom kreditu u svrhu kupnje nekretnine za stanovanje (kao što se to i navodi u čl. 2. Ugovora o kreditu), slijedom čega se zaključuje da je IJ Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

16. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

18. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

19. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

20. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

21. Iz iskaza svjedokinje IJ proizlazi da ona nije imala mogućnost pregovaranja u pogledu sadržaja odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, niti na bilo koji način utjecati na visinu te naknade, da joj nitko nije pojasnio kakvi troškovi se tom naknadom podmiruju, već joj je samo rečeno da je to standardna procedura prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

22. Iz iskaza svjedokinje IJ sud je utvrdio da odredba čl. 5. Ugovora o kreditu nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja.

23. Tuženik pogrešno smatra da mogućnost pojedinačnog pregovaranja podrazumijeva samo slobodnu volju korisnika kredita da se odluči za taj ili neki drugi kreditni proizvod tuženika ili neke druge banke. Pojedinačno pregovaranje znači da je korisniku kredita bilo dopušteno pregovarati s bankom oko sadržaja pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, a tuženik ne osporava da IJ tu mogućnost nije imala. Dakle, IJ nije mogla pregovarati oko ugovorne klauzule koja se odnosi na plaćanje tzv. ulazne naknade, niti na način da se ista makne iz ugovora, niti da se promijeni njena visina.

24. Nadalje, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno.'' nije niti predmet niti cijena tog ugovora.

25. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a, koji sadržajno odgovara odredbi čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje u tekstu: ZOO/91/).

26. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

27. Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu. Dakle, korisniku kredita dan je na raspolaganje novčani iznos od 92.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja, radilo se je o stambenom kreditu za kupnju stana, a korisnik ga je trebao vratiti u razdoblju do 30. rujna 2024., u jednakim mjesečnim anuitetima koji su se sastojali od određenog iznosa glavnice i redovnih (ugovorenih) kamata, s time da su kamate ugovorene po promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,25% godišnje (čl. 2., 3. i 6. Ugovora o kreditu).

28. Iz toga proizlazi da odredba čl. 5. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne jednokratne naknade (za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva), a iznos koje naknade se odbija od iznosa odobrenog kredita, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

29. Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati je li te odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a/03, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.

30. Međutim, tuženik niti ne tvrdi da je njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o kreditu dao korisniku kredita informacije o tome koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade iz čl. 5. Ugovora o kreditu, a niti je tuženik te troškove jasno specificirao u ovom postupku, slijedom čega ta odredba korisniku kredita nije bila razumljiva.

31. Sud napominje da zaposlenici tuženika (bilo da se radi o osobnim bankarima, bilo da se radi o zaposlenicima u IT ili nekoj drugoj službi) za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti materijalni troškovi tuženika ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom iznosu teretiti svaki ugovor o kreditu. S obzirom da iz samih navoda tuženika proizlazi da je visina ulazne naknade ovisila o o vrsti odobrenog kredita te o visini odobrenog kreditnog iznosa, to znači da su korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćali ujedno i veću naknadu, iako ista nije imala uporište u stvarnim troškovima tuženika (tuženik zbog toga što je odobrio nekom klijentu viši iznos kredita nije mogao imati veće troškove obrade kreditnog zahtjeva).

32. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

33. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa

34. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu kredita (čl. 5. Ugovora o kreditu), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

35. Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03).

36. Posljedica ništavosti navedene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač (korisnik kredita) IJ imala prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem tih ništetnih odredaba, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platila tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

37. Visina naknade koju je IJ platila tuženiku po osnovi odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu nije sporna i ista iznosi 741,52 EUR/5.586,95 kn[1] te je ista

1 Fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK

naplaćena 29. rujna 2004., kao što to proizlazi iz isplatnog naloga tuženika od 29.rujna 2004.

38. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

39. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

40. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je IJ ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

41. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

42. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

43. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

44. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe čl. 10. (potrošačkog) Ugovora o kreditu.

45. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

46. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

47. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od IJ u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne odredbe o ulaznoj naknadi.

48. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

49. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

50. S obzirom da odredba čl. 5. Ugovora o kreditu još uvijek nije utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

51. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od ukupno 741,52 EUR s zateznim kamatama.

52. Zatezne kamate obračunavaju se od dana kada je tuženik predmetnu naknadu naplatio, dakle, na iznos od 741,52 EUR po osnovi ulazne naknade od 29. rujna 2004. (iako ih tužitelj potražuje tek od sljedećeg dana), iz razloga što je tuženik taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetnih naknada, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja navedenih naknada (čl. 1115. ZOO- a).

53. Međutim, zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne temeljem trgovačkog ugovora, slijedom čega je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtijeva isplata zateznih kamata preko te niže kamatne stope do potraživane više kamatne stope (koja se primjenjuje na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora – ugovora koje sklapaju trgovci međusobno u okviru djelatnosti koja čini predmet poslovanja barem jednoga od njih, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a), valjalo odbiti kao neosnovan.

54. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

55. Vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 1.327,79 EUR, i to za deklaratorni tužbeni zahtjev 500,00 EUR po odluci suda, a za kondemnatorni tužbeni zahtjev 827,79 EUR koji odgovara iznosu isplata kojeg se potražuje u ovom postupku.

56. Iako pravno pitanje koje je obuhvaćeno deklaratornim tužbenim zahtjevom (utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu) predstavlja prethodno pravno pitanje za odlučivanje o kondemnatornom tužbenom zahtjevu (povrat iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem te ništetne odredbe), što deklaratorni tužbeni zahtjev čini deklaratornim preambulom u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev, to ne znači da se deklaratornom tužbenom zahtjevu ne pripisuje određena vrijednost koja povećava ukupnu vrijednost predmeta spora u ovoj parnici.

57. Svakom tužbenom zahtjevu u parnici pripisuje se određena vrijednost i to novčanom tužbenom zahtjevu ona vrijednost koja odgovara iznosu novca na koji je zahtjev upravljen, a nenovčanom tužbenom zahtjevu vrijednost u iznosu koji je u tužbi naznačio tužitelj odnosno u iznosu kojeg, po prigovoru tuženika ili po službenoj dužnosti, odredi sud na pripremnom ročištu (čl. 40. ZPP-a).

58. U ovoj pravnoj stvari je tužitelj za deklaratorni tužbeni zahtjev naznačio vrijednost u iznosu od 1.327,23 EUR, čemu je tuženik prigovorio, smatrajući da se deklaratornom tužbenom zahtjevu ne treba pripisivati nikakva vrijednost i predložio je da vrijednost predmeta spora odgovara iznosu novčanog tužbenog zahtjeva.

59. S obzirom da deklaratorni tužbeni zahtjev ima vrijednost, samo ne u iznosu od 1.327,23 EUR, kako je to naznačio tužitelj, sud je, sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP- a, smatrajući tu vrijednost ipak suviše visokom, na pripremnom ročištu utvrdio vrijednost predmeta spora za taj nenovčani tužbeni zahtjev u iznosu od 500,00 EUR, smatrajući istu primjerenom vrsti pravne zaštite koja se tim zahtjevom traži, sve uzimajući u obzir i visinu novčanog tužbenog zahtjeva kao pravne posljedice nenovčanog tužbenog zahtjeva.

60. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.241,52 EUR (čl. 37. st. 1. ZPP- a – zbroj vrijednosti nenovčanog i novčanog tužbenog zahtjeva) i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 6. listopada 2025. u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 33,57 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 53,09 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 649,16 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

61. Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja, a kako tužitelj zahtijeva njihovu isplatu po višoj stopi (onoj koja je propisana za potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora), valjalo je u donosu na razliku između navedene dvije stope zateznih kamata odbiti tužbeni zahtjev.

62. Tužitelju ne pripada naknada za pristup na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije potreban za vođenje parnice, s obzirom da ako stranka koja je uredno pozvana na navedeno ročište na isto ne pristupi, može istog dana preuzeti sadržaj presude s e-oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata s istom, kako bi u roku podnijela žalbu, a ukoliko nema namjere podnijeti žalbu, tada ionako ne bi mogla postići ovrhu presude bez otisnute potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, a koja se iskazuje tek nakon proteka žalbenog roka te ju sud strankama dostavlja zajedno s presudom putem informacijskog sustava e-Komunikacija.

63. Ne pripada mu niti naknada za sastav dopisa kojeg su njegovi odvjetnici poslali tuženiku prije pokretanja ovog postupka radi pribavljanja podatka o iznosu naplaćenih ulaznih i izlaznih naknada.

64. Prije svega, radi se o dopisu od 15. studenog 2024. sastavljenom po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u kojem se navodi da su oni zastupnici korisnika kredita IJ, a ne ovdje tužitelja, dakle, sve i da se radi o opravdanom trošku, isti nije nastao tužitelju, već korisniku kredita osobno pa je već iz tog razloga neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu tog ''troška'' (u svakom slučaju se ne radi o odvjetničkom trošku u smislu odredbe Tbr. 36 OT-a na koju se poziva tužitelj).

65. Osim toga, korisnik kredit IJ je morala znati da su joj naplaćene navedene naknade, iznos u kojem su iste naplaćene te datum kada su iste naplaćene, a ako se nije mogla sjetiti točnih iznosa i datuma uplata, mogla se je, kao stranka Ugovora o kreditu, samostalno obratiti tuženiku s zahtjevom za dostavu tih podataka, prije nego li je s tužiteljem sklopila Ugovor o ustupu tražbine

66. Sve to upućuje na zaključak da je odvjetnički trošak sastava navedenog dopisa od 15. studenog 2024. nije bio nepotreban za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

67. Stoga je preko iznosa od 649,16 EUR do zahtijevanog iznosa od 1.071,78 EUR, za iznos od 422,62 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

68. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 30. listopada 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku