Republika Hrvatska
Županijski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: Kž-106/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sutkinja Melite Avedić, predsjednice vijeća te Ivančice Cvitanović i Božene Perić, članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Brodarac, u kaznenom predmetu protiv optuženog VČ zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika od 16. ožujka 2022. protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj K-113/2018 od 31. siječnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog VČ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj K- 113/2018 od 31. siječnja 2022. optuženi VČ proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11 te je temeljem članka 139. stavak 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca. Temeljem članka 56. KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda te se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženiku će se, u slučaju opoziva uvjetne osude, u kaznu zatvora na koju je osuđen uračunati vrijeme uhićenja od 18. srpnja 2017. u 17,00 sati do 18,30 sati istoga dana. Na temelju članka 148. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje u tekstu ZKP/08) o troškovima postupka bit će odlučeno posebnim rješenjem nakon što se pribave podaci o njihovoj visini.
2. Protiv presude žalbu je podnio optuženik, po branitelju Miji Kladariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i da ga oslobodi optužbe ili da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.
4. Žalba optuženika nije osnovana.
5. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik posebno ne obrazlaže a povodom njegove žalbe je ovo vijeće ispitalo prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08 te nije našlo da bi bile počinjene povrede materijalnopravne ili procesnopravne prirode na koje pazi po službenoj dužnosti. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se optuženik u stvari žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
6. Žaleći se s osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik daje svoju analizu i ocjenu provedenih dokaza sugerirajući oprečne zaključke od onih koje je iznio prvostupanjski sud smatrajući da ga je prvostupanjski sud primjenom načela in dubio pro reo trebao osloboditi optužbe. Međutim, prvostupanjski sud je na temelju savjesne ocjene provedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje i optuženika osnovano proglasio krivim radi počinjenja kaznenih djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11.
7. Optuženik ističe da oštećeni i svjedok PČ proturječno iskazuju o okolnostima da li su na mjesto događaja došla dva policijska djelatnika po pozivu oštećenog ili su oštećeni i svjedok PČ otišli u policijsku postaju prijaviti počinjenje kaznenog djela te da svjedok PČ opisuje da je oštećeni parkirao vozilo u granicama parkirnog mjesta dok oštećeni ne navodi kako je parkirao vozilo. Nadalje, optuženik smatra da iskaz svjedoka PČ nije uvjerljiv jer navodi da su se oštećeni i on zadržali u policijskoj postaji svega pet do deset minuta za koje vrijeme su podnijeli kaznenu prijavu a djelatnik policije je prema registarskim oznakama koje je zapisao pronašao podatak o vlasništvu vozila i da je prema slici vlasnika vozila prepoznao optuženika jer je to premalo vremena pri čemu on i nije vlasnik vozila kojim je upravljao tog dana. Uz to, iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da je optuženik naknadno parkirao svoje vozilo pa nije jasno kako je izašao iz vozila ako kasnije više nije u njega mogao ući.
8. Međutim, ovako analizirajući iskaze oštećenog i svjedoka PČ optuženik gubi iz vida da tijekom postupka nije osporavao da je bio na mjestu počinjenja kaznenog djela, da je vozilo Seat Ibiza parkirao ispred zgrade Općinskog suda u Slavonskom Brodu i da je po izlasku iz zgrade pokraj njegovog vozila bilo parkirano vozilo Toyota RAV 4 oštećenog. Dakle, činjenice da li je vlasnik vozila, na koji način su djelatnici policije utvrdili njegov identitet, koliko dugo su se oštećeni i svjedok PČ zadržali u policijskoj postaji te da li su ondje otišli sami ili u pratnji dvojice djelatnika policije nisu od utjecaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu.
9. Oštećeni i svjedok PČ ne poznaju optuženika i nisu imali nikakvog razloga lažno ga prijaviti. Nasuprot tomu, ukazuje se životno uvjerljivim, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je svjedok PČ zapisao registarske oznake vozila kojim je upravljao optuženik upravo iz razloga jer je prijetio oštećenom i da je potom oštećeni protiv optuženika odmah podnio kaznenu prijavu u policijskoj postaji. Oštećeni i svjedok PČ suštinski suglasno iskazuju o odlučnim činjenicama, odnosno da je do komunikacije između optuženika i oštećenog došlo zbog preblizu parkiranih vozila optuženika i oštećenog i da je optuženik revoltiran tom činjenicom prijetio oštećenom. Što se pak tiče iskaza svjedokinje RČ u postupku je nesporno utvrđeno da je svjedokinja sjedila u vozilu optuženika pa njezin iskaz da nije čula prijetnje ne znači da one nisu izgovorene.
10. Nadalje, optuženik ističe da je prema iskazu oštećenog u trenutku izgovorenih prijetnji stajao kod stražnjeg dijela svog vozila dok je oštećeni stajao ispred svog vozila pa ga uopće nije mogao vidjeti jer je visok 165 cm a vozilo oštećenog Toyota RAV 4 168 cm. Međutim, optuženik je proglašen krivim jer je prijetio oštećenom izgovaranjem prijetećih riječi pa da li je u tom trenutku oštećeni vidio optuženika nije bitno jer ga je nesporno čuo da mu prijeti zbog čega ga je prijavio u policijskoj postaji.
11. Naposljetku, u postupku je nesporno utvrđeno da je optuženik u trenutku izgovaranja prijetnji bio izvan vozila i da zbog parkiranog automobila oštećenog nije mogao ući u svoj automobil zbog čega mu je prijetio. Okolnost iz činjeničnog opisa na koju ukazuje optuženik da je proglašen krivim jer je rekao „kako da ja sada izađem iz vozila“ ne predstavlja obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, već se radi o okolnosti pod kojom je djelo počinjeno. Drugim riječima, irelevantno je u odnosu na objektivan učin kaznenog djela prijetnje da li je optuženik oštećenom neposredno prije izgovorenih prijetnji rekao „kako da izađem iz svog vozila“ ili „kako da uđem u svoje vozilo“.
12. Optuženik u žalbi navodi da se žali i zbog povrede kaznenog zakona, no to ničim posebno ne obrazlaže. Stoga se u konkretnoj situaciji radi o tzv. posrednoj povredi, a kako je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje tada je i pravilno primijenio materijalno pravo i optuženika proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11.
13. Premda optuženik u žalbi navodi da se žali i zbog odluke o kazni to ničim ne obrazlaže a s obzirom da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sukladno članku 478. ZKP/08 u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni sud je preispitao kaznu na koju je optuženik osuđen radi počinjenja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11.
14. Odlučujući o vrsti i visini kaznenopravne sankcije prvostupanjski sud je optuženiku olakotnim cijenio raniju neosuđivanost te njegove obiteljske prilike, odnosno da je oženjen i da je otac troje djece dok otegotnih okolnosti nije našao.
15. Uzimajući u obzir ovako utvrđene olakotne uz izostanak otegotnih okolnosti na strani optuženika ocjena je i ovog vijeća da je kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca uz izricanje uvjetne osude s minimalnim rokom kušnje u trajanju od 1 (jedne) godine, na koju je optuženik osuđen, primjerena za ostvarivanje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Naime, ovakvom kaznom će se u dovoljnoj mjeri utjecati na optuženika da više ne čini kaznena djela ali i ukazati svim ostalima na pogibeljnost činjenja kaznenih djela i pravednost kažnjavanja njihovih počinitelja.
16. Stoga je vijeće temeljem članka 482. ZKP/08 odlučilo kao u izreci.
Sisak, 30. listopada 2025.
Predsjednica vijeća
Melita Avedić
