Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

Poslovni broj: P-261/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu pojedincu Ireni Šegavić, u pravnoj stvari tužiteljice FD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Hasan Karajić i Damir Karajić, protiv tuženika Karlovačke banke d.d Karlovac, I.G.Kovačića 1, OIB 08106331075, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave zaključene 7. listopada 2025. u tužiteljice osobno i njenog punomoćnika, te punomoćnice tuženika, ND, zaposlene kod tuženika, 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku III. Ugovora o kreditu broj: 20145315 od 14.09.2010. sklopljenog između tužitelja FD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Karlovačka Banka d.d., Karlovac, I.G. Kovačića 1, OIB: 08106331075 u dijelu koji glasi: "Naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 1,50 % od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, sukladno Odluci o naknadama za obavljanje bankarskih usluga."

II. Nalaže se tuženiku Karlovačka banka d.d Karlovac, I.G.Kovačića 1, OIB 08106331075, da tužiteljici FD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak postupka u iznosu od 954,64 EUR sa zateznom kamatom od 30. listopada 2025. do isplate, i to po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 14. rujna 2010. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, pod brojem 20145315, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit za troškove školovanja. Člankom III. Ugovora, ugovara se ulazna naknada kredita: "Naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 1,50 % od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, sukladno Odluci o naknadama za obavljanje bankarskih usluga." Tužitelj navodi da nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. Uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi". Ovom tužbom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Ulazna naknada opisana pod točkom I. tužbe je od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Prema članku 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Odredbom članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09: Dalje ZZP) propisuje se:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

(3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Temeljem članka 102. stavak 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Presudom Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi.

2. U odgovoru na tužbu tužena u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Tužena osporava da tužiteljica nije mogla pojedinačno pregovarati o predmetnoj naknadi odnosno da joj nije objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku kako je naveden u predmetnom ugovoru. Dapače, tužena ističe kako je predmetna naknada naznačena u samom ugovoru čiji je nacrt tužiteljica dobila na uvid prije potpisivanja u prodajnom razgovoru s djelatnikom/zaposlenicom tužene te su joj sve informacije o glavnim značajkama kreditnog procesa pojašnjene te je bila slobodna prilikom tog razgovora, u slučaju eventualnih daljnjih nejasnoća, pitati. Sa svim informacijama koje su tužiteljici bile potrebne za usporedbu različitih ponuda različitih banaka u cilju donošenja odluke o sklapanju ugovora o kreditu tužena je tužiteljicu pravovremeno upoznala i to prije sklapanja Ugovora o kreditu te tužiteljici iste informacije odnosno konkretno i iznos naknade nije mogao ostati nepoznat. U skladu s navedenim tužiteljica je bila upoznata sa svim značajkama kreditnog proizvoda i na njih nije imala nikakvih prigovora, pa ne stoji tvrdnja tužiteljice da tužena nikada nije objasnila tematiku predmetne naknade. Tužena dalje navodi da tužiteljica tijekom postupka realizacije kredita, a koji je uključivao dolaske u Banku, ni na koji način nije uvjetovala sklapanje ugovora izmjenama odredbi o visini naknada. Štoviše, ista je bila upoznata sa svim naknadama u trenutku sklapanja ugovora. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od 14.09.2010. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09), a čiju je odredbu tužiteljica i sama citirala u historijatu tužbe, međutim nije jasno koje odredbe predmetnog zakona tužena nije primijenila, budući je u svakom koraku kreditnog procesa postupila pravilno. Činjenica je da zaposlenici Banke, koji rade na poslovima kreditiranja građana, prije sklapanja ugovora o kreditu informiraju korisnika kredita o svim uvjetima kredita, a tako se radilo i 2010. godine, kada je odobren kredit tužiteljici. To što tužiteljica nije imala primjedbe niti na jednu danu informaciju o kreditnom proizvodu niti je imala prigovor na sadržaj Ugovora o kreditu i nije tražila nikakvu eventualnu izmjenu/korekciju odredbi o visini naknada, ne znači da se o uvjetima kredita nije moglo pregovarati. Dapače, tužiteljica je bespogovorno i vlastoručno potpisala Potvrdu o plasmanu kredita, u kojoj je sadržana naknada po kreditu, a što je mogla odbiti potpisati ukoliko se s nečime na predmetnoj Potvrdi nije usuglasila. Predmetna Potvrda potpuno transparentno prikazuje iznos naknade od 437,08 HRK, iznos od 28.623,70 HRK koji je prebačen na tekući račun tužiteljice. Također, vrlo je bitno napomenuti činjenicu da je tužiteljica s tuženom sklopila niz ostalih ugovora o kreditu, u kojima je bila naplaćena istoimena naknada, međutim, čini se da ju u tim ugovornim odnosima ne smeta navodna „nepoštenost“ tužene. Tužena smatra da se logično nameće pitanje, zašto u istoimenim pravnim odnosima, s ugrađenom istoimenom odredbom o naknadi, tužiteljica također nije postupila kao u ovom predmetu? Zanimljivo je što je od svih kreditnih proizvoda kod tužene, utužila onaj s najmanjom naknadom (samim time i VPS-om) slijedom čega se stječe dojam da je ovo klasičan „pro bono“ pokušaj utuženja. Tužena smatra da tužiteljica ovdje na ništavost upire tek paušalno, ničim dokazano, a navodi tužiteljice o nepoštenosti i ništavosti odredaba utemeljeni su na pogrešnim tumačenjima relevantnih zakona. Ako tužiteljica smatra da su navedene odredbe ugovora o naknadi nepoštene zašto nije prije protiv tužene pokrenula tužbu za utvrđenje ništetnosti, već je, sasvim suprotno, iznova s tuženom sklopila nove ugovore o kreditu. Neobično je da tužiteljica postupa tako, a istovremeno tvrdi da joj je tužena prouzročila znatnu neravnotežu u njenim obvezama i pravima, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Nadalje, tužena smatra da upravo izneseno potvrđuje činjenicu da tužiteljica zloupotrebljava pravosudni sustav na način da sada ovim putem tužbom obmanjuje sud i iznosi netočne podatke o tome kako je stavljana u nepovoljniji položaj. Nadalje, tužiteljica se poziva na članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) navodeći definiciju ugovora kreditu i tvrdeći da samo zato što u istoimenoj definiciji nije spomenuta naknada za obradu kreditnog zahtjeva, znači da je ugrađivanjem iste tužena ugradila istu protivno zakonu, što dovodi do ništetnosti. Takav stav je apsolutno pogrešan i paušalan. To što predmetna naknada nije dijelom zakonske definicije ne znači da ju stranke suglasno ne mogu ugraditi u ugovor, odnosno da ne postoji neki drugi pravni temelj za stavljanje predmetne odredbe o naknadi u sam ugovor. Banka samostalno utvrđuje visinu naknada vodeći računa o proračunu prihoda i rashoda te o složenosti poslova za koje se naknada obračunava, a u skladu sa zakonskim i podzakonskim propisima. Odluka o naknadama za obavljanje bankarskih usluga dio je Općih uvjeta tužene, donesena je u skladu sa zakonskim propisima i internim aktima tužene, donijelo ih je tijelo koje je za to ovlašteno, nisu protivne prisilnim propisima niti pravnom poretku, ni po sadržaju niti po formi. Ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl. 272. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi; a postojanje Odluke o naknadama Banke je svakako podatak kojim je ta naknada određena. U tom smislu rezonira i Županijski sud u Puli – Pola, u svojoj odluci Gž 311/2018-2 od 3. rujna 2018. Tužena dalje navodi da je tužiteljica i sama citirala odredbe članka 295. ZOO, koja određuje da Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziv, postupanje je u skladu sa zakonom. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. U slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje. Prema tome, tužena smatra da je tužiteljica bez ikakvih prigovora prihvatila ponudu i prijedloge tužene i svojim pasivnim držanjem nije uopće izrazila želju za bilo kakvim konkretnim pregovaranjem u segmentu izmjene naknade, kamatne stope ili neke druge odredbe ugovora. U slučaju da je tužiteljica izrazila bilo kakav prigovor na naknadu, kamatu ili neke druge ugovorne odredbe iste bi bile raspravljene i o istima bi kreditni odbor Banke raspravljao i donio Odluku. Tužiteljica ovdje svakako ima saznanja da je tužena kreditna institucija koja sukladno odredbi Čl. 295 ZOO u ponudi ima Ugovore i koji opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Obzirom se o odredbama internih akata kreditora, tužene, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari obično i pojedinačno ne pregovara, to ne znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora. Tužiteljica je sa svime bila suglasna i ni na kakvu odredbu Ugovora nije imala prigovora. U skladu s navedenim ne stoji izjava tužiteljice da je iznos naknade naplaćen od tužiteljice po principu „uzmi ili ostavi“, već je svakako ostavljen prostor i prilika za eventualne primjedbe. Nadalje, tužiteljica nije dokazala da je sporna odredba o naknadi za izvršenje usluge kreditiranja suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno, tužitelja, a ispunjenje koje pretpostavke je neophodno za utvrđenje nepoštenom predmetne odredbe. Tužena smatra kako tužiteljica nije dokazala kako je za nju sporna ugovorna odredba o naknadi, o kojoj se navodno nije pojedinačno pregovaralo, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu nje kao potrošača te se shodno tome ugovorna odredba o naknadi ne može smatrati nepoštenom. Tužena skreće pozornost sudu na odredbu članka 56. Zakona o zaštiti potrošača koja određuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U skladu s navedenim postavlja se pitanje kakav je pravni interes tužiteljice i da li postoji potreba za ispitivanja pravnog interesa tužiteljice? Obzirom je tužena više puta ovdje i naglasila, tužiteljica je sa svim informacijama, koje su tužiteljici bile potrebne za usporedbu različitih ponuda u cilju donošenja odluke o sklapanju ugovora o kreditu, pravovremeno upoznala i to prije sklapanja Ugovora o kreditu te tužiteljici iste informacije odnosno konkretno iznos naknade nije mogao ostati nepoznat. Štoviše tužiteljica je o iznosu naknade bila jasno i razumljivo informirana i iznos naknade joj je jasno, razumljivo i uočljivo prezentiran u prodajnom razgovoru i nacrtu Ugovora koji je dobila na uvid prije nego je isti sklopljen. Ugovorna odredba smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ako tužiteljica tvrdi da je odredba o naknadi suprotna načelu savjesnosti i poštenja tužene i da je time tužena uzrokovala neravnotežu u njenim pravima i obvezama treba to i dokazati. Svojim pasivnim držanjem tužiteljica nije inicirala niti potaknula bilo kakav pregovor o iznosu naknade za uslugu kreditiranja , a svojom tužbom tužiteljica nije dokazala da je sporna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužena smatra da tužiteljica nije dokazala da je iznos svote naknade koju je platila tuženoj temeljem predmetnog kredita iznos čija bi naplata bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je isti uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor za kredit za troškove školovanja od 14. rujna 2010., Odluku o naknadama za obavljanje bankarskih usluga od 28. prosinca 2009., te njenu izmjenu od 21. svibnja 2010., potvrdu na listu 24, Odluku o naknadama za obavljanje bankarskih usluga privitak II na listu 25-26, Odluku o naknadama za obavljanje bankarskih usluga na listu 34, saslušao tužiteljicu.

4. Tužbeni zahtjevi je osnovan.

5. Predmet spora zahtjev je tužitelja radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kredita.

6. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor 14. rujna 2010. sklopili ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za troškove školovanja.

7. Nije sporno da je tužiteljica platila naknadu za obradu kredita, tzv.ulaznu naknadu.

8. Tužiteljica ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, u daljnjem tekstu: ZZP) obzirom kredit utrošen u privatne svrhe, za troškove školovanja, a kako je to vidljivo iz samog ugovora te iskaza tužiteljice.

9. Nadalje, prema odredbi članka 74. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, nominalnu godišnju kamatnu stopu za zajam i nominalnu godišnju kamatnu stopu za sredstava pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

10. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 96. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 102.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

11. Prema odredbi članka 96. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Sporna odredba navedena je u članku III. Ugovora o kreditu od 14. rujna 2010. i glasi: " Naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 1,50 % od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, sukladno Odluci o naknadama za obavljanje bankarskih usluga."

13. Iz iskaza tužiteljice također proizlazi da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu pa tako niti o odredbama o isplati naknade za obradu kredita već je istu morala platiti kako bi dobila željeni iznos kredita.

14. Dakle, o naknadi prilikom isplate kredita nije se moglo pregovarati, kao niti o visini te naknade. Sporne ugovorne odredbe bile su unesene u unaprijed sastavljenom ugovoru pa je sukladno odredbi članka 96. stavak 4. ZZP tuženik bio dužan dokazati da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo.

15. Tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Obzirom se nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama o naknadi prilikom isplate kredita, tužitelj je kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

16. Osim toga, tužitelju nije objašnjeno niti je određeno navedeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17. Obzirom tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika nisu pojašnjeni razlozi ugovaranja naknade za obradu kredita, kao niti na što se točno odnosi, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, u daljnjem tekstu: ZOO).

18. Naime, odredbom članka 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

19. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

20. Sukladno odredbi članka 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

21. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno uopće pregovaralo što je bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP.

22. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

23. Stoga je u konkretnom slučaju, nepoštene, a time i ništetne ugovorene odredbe o naknadi prilikom isplate/korištenja kredita.

24. Tužitelj ima valjani pravni interes za postavljanje deklaratornih zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi prilikom isplate kredita, tzv.ulazna naknada. Pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe sastoji se u ostvarivanju daljnjih prava na temelju utvrđene ništetnosti, kao što je pravo na povrat plaćenih iznosa.

25. Tužiteljici pripada naknada parničnih troškova u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023) obzirom je u cijelosti uspjela u sporu.

26. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku-odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), i to za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR prema Tbr.7.t.1., za sastav podneska od 22.7.2025. iznos od 200,00 EUR prema Tbr.8.t.1., za zastupanje na raspravi 7.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr.9.t.1., za pristup na ročište za objavu presude iznos od 100,00 EUR prema Tbr.9.t.3., što sve uvećano za PDV od 25% prema Tbr.46, sudske pristojbe na tužbu 26,55 EUR i na presudu 53,09 EUR, ukupno iznosi 954,64 EUR, koji iznos je naložen tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade troškova postupka, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke.

27. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Karlovcu 30. listopada 2025.

Sudac: Irena Šegavić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. ZOU Hasan Karajić i Damir Karajić iz Karlovca

2. Karlovačka banka d.d. Karlovac