REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-2057/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u Vijeću kojeg čine predsjednica Vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član Vijeća, Tomislav Šimić, te članica Vijeća, sutkinja Katica Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja PS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2 [adresa], 2576, tužiteljice OS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 11/37 [adresa] i tužiteljice LS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje sve tužitelje zastupa Tadijana Ćulav, odvjetnica u OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Pisarnica Split, protiv tuženice ŽS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa Nada Ogresta, odvjetnica u Dubrovniku, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku Stalne službe u Korčuli P-900/2024-14 od 27. lipnja 2025., u sjednici Vijeća 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženičina žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku Stalne službe u Korčuli P-900/2024-14 od 27. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu 1.500,00 EUR.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da ne predstavlja posljednju volju ostavitelja GS, OIB: [osobni identifikacijski broj], rođenog **.**.1944., a umrlog **.**.2020., pisana oporuka pred svjedocima., sastavljena u [adresa] 18. veljače 1994. i proglašena 17. srpnja 2024. pred Općinskim sudom u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli u ostavinskom postupku O-500/2024 te kao takva ne proizvodi nikakve pravne učinke.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev toč. I. izreke, dok je toč. II. izreke presude naložio tuženoj u roku 15 dana naknaditi tužiteljima trošak postupka 612,43 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je drugim dijelom toč. II. izreke, za iznos 2.528,75 EUR, odbio zahtjev za naknadu parničnog troška.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu u cijelosti pobija tuženica.

3.1.

Tužena u žalbi ističe da je GS Ugovorom o darovanju od 29. lipnja 1995. potvrdio svoju volju da joj ostavi dio imovine, što pokazuje da je ostao pri svojoj namjeri iz oporuke unatoč kasnijem razvodu braka.

3.2.

Dalje tvrdi da je ostavitelj u svim pravnim radnjama imao pomoć odvjetnika koji ga je sigurno upozorio na pravne posljedice, pa je bio svjestan što čini kada nije mijenjao oporuku nakon razvoda.

3.3.

Tužena navodi da je plaćala ostaviteljeve kockarske dugove i da joj je on izričito rekao da sve što joj je darovao ostaje njoj. Predlaže da se, analogno institutu usmene oporuke, prihvati volja ostavitelja da joj imovina ostane i nakon razvoda.

3.4.

Tužena smatra neživotnim očekivati da bi supružnici u oporuku unosili posebnu odredbu za slučaj razvoda braka. Poziva se na 5. stavak oporuke u kojem ostavitelj navodi da je to njegova "posljednja volja koja se ima u slučaju smrti poštovati i izvršavati.".

3.5.

I u konačnici, prigovara što prvostupanjski sud nije izveo dokaze saslušanjem nje i predloženih svjedoka, smatrajući da bi time saznao važne činjenice.

3.6.

U odgovoru na žalbu tužitelji osporavaju žalbene razloge.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženice citiravši u toč. 3.1. do 3.5.

4.2.

Tuženičina žalba nije osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, presuda prvostupanjskog suda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, u prvostupanjskom postupku je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što se sve obrazlaže u nastavku ove drugostupanjske odluke.

4.4.

Prvostupanjski sud je pravilno ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva donio primjenjujući odredbu čl. 67. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19, dalje: ZN-a) koja propisuje da će se oporučna raspolaganja u korist ostaviteljeva bračnog druga smatrati opozvanima ako je brak prestao temeljem pravomoćne presude nakon što je oporuka sastavljena, osim ako je ostavitelj drukčije odredio svojom oporukom.

4.5.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se GS tijekom života ženio tri puta. Prvi brak sklopio je s TS **.**.1967., a iz tog braka potječu tužitelji kao njihova djeca. Taj brak je okončan razvodom pravomoćnim rješenjem Okružnog suda u Dubrovniku R-3/93 od 4. ožujka 1993. S tuženom SS oženio se 25. veljače 1995., a taj brak je razveden pravomoćnom presudom P-7/99 od 8. srpnja 1999. Potom je GS **.**.1999. sklopio brak s ČS, pri čemu nakon sklapanja braka njeno prezime glasi GS, a ovaj brak prestao je smrću GS **.**.2020.

4.6.

Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da ostavitelj u ovoj ili nekoj dugoj oporuci nije naveo da se njegovo oporučno raspolaganje, bez obzira na razvod braka, održava na snazi, a iz kojeg razloga je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev pravilno prihvatio osnovanim, imajući u vidu presumpciju o opozivu oporuke iz čl. 67. ZN-a.

4.7.

U odnosu na žalbeni razlog opisan pod 3.1., valja reći da čl. 67. ZN-a jasno propisuje da ostavitelj može održati oporučna raspolaganja na snazi samo svojom oporukom, a ne drugim pravnim poslovima. K tome, ovdje nije čak niti riječ o tome da je ostavitelj darovanje tuženoj izvršio nakon što se razveo od nje, već ubrzo nakon sačinjavanja oporuke i čak četiri godine prije razvoda pa je taj žalbeni prigovor u potpunosti neosnovan.

4.8.

Nadalje, činjenica da je netko imao pravnu pomoć ne može derogirati kogentne zakonske odredbe. Presumpcija iz članka 67. ZN-a primjenjuje se automatski bez obzira na to je li ostavitelj bio svjestan posljedica ili ne.

4.9.

Moralni razlozi i međusobni odnosi stranaka nisu relevantni za primjenu članka 67. ZN-a. Zakon ne predviđa iznimke na temelju toga je li korisnik oporuke pomagao ostavitelju ili plaćao njegove dugove. Ako je tužena smatrala da ima potraživanja prema ostavitelju, mogla je to ostvarivati kroz druge pravne institute, ali ne kroz oporuku koja je opozvana po sili zakona. Jednako tako, analogija s institutom usmene oporuke je potpuno neprihvatljiva jer se radi o potpuno različitim institutima. Usmena oporuka je posebna forma oporuke s vlastitim uvjetima valjanosti, dok je ovdje riječ o pisanoj oporuci koja je formalno valjana, ali opozvana temeljem zakonske presumpcije. Ne može se analogijom zaobići jasna zakonska norma o opozivu oporučnih raspolaganja nakon razvoda.

4.10.

Ni žalbeni razlog opisan pod 3.4. nije osnovan. Zakon ne zahtijeva da supružnici u oporuku unose klauzulu za slučaj razvoda - upravo suprotno, zakon automatski primjenjuje presumpciju opoziva. Ako ostavitelj želi da raspolaganja ostanu na snazi, mora to izričito navesti. "Životnost" ili "neživotnost" nisu pravni kriteriji - zakon postavlja jasne uvjete koje treba ispuniti, bez obzira smatraju li ih stranke praktičnima. Također, standardna formulacija "ovo je moja posljednja volja" uobičajena je klauzula koja označava da oporuka opoziva sve prethodne oporuke, ali ne može spriječiti primjenu zakonske presumpcije o opozivu zbog razvoda. Ta klauzula se odnosi na trenutak sastavljanja oporuke, a ne na buduće događaje poput razvoda koji po zakonu automatski mijenjaju pravne učinke oporuke.

4.11.

I u konačnici, prvostupanjski sud pravilno je primijenio čl. 220. ZPP-a odbivši izvesti druge predložene dokaze jer je činjenično stanje bilo dovoljno utvrđeno. Ključne činjenice - datum oporuke, datum razvoda i sadržaj oporuke – među strankama nisu sporne. Saslušanje stranaka i svjedoka o odnosima i motivima nije relevantno jer zakonska presumpcija djeluje neovisno o subjektivnim elementima. Sud je pravilno ocijenio da bi izvođenje dodatnih dokaza vodilo samo odugovlačenju postupka bez utjecaja na odluku.

5.

Slijedom sveg naprijed navedenog, kako ne postoje žalbeni razlozi koje tuženica navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci drugostupanjske odluke, dok je odluka žalbenog suda o zatraženim troškovima sastava odgovora na žalbu utemeljena na činjenici da navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje postupka u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Osijeku 30. listopada 2025.

Predsjednica Vijeća:

sutkinja

Štefica Bukvić