REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-1016/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, u Vijeću kojeg čine predsjednica Vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član Vijeća, Tomislav Šimić, te članica Vijeća, sutkinja Katica Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja ŠR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Predrag Kralik, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Croatia banka d.d.-a, OIB: 32247795989, Zagreb, Ulica Roberta Frangeša - Mihanovića 9, koje zastupa Maro Ogresta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici P-559/2024-13 od 2. travnja 2025., u sjednici Vijeća 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici P-559/2024-13 od 2. travnja 2025. u toč. I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Virovitici P-559/2024-13 od 2. travnja 2025. u odluci o troškovima postupka (toč. II. izreke).

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Predmet spora:

1. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od **.**.2007. zaključenog između tužitelja i tuženika koja glasi „Naknada 2,5% (slovima: dvaipolposto) jednokratno, a obračunava se i naplaćuje u momentu isplate kredita na iznos odobrenog kredita“.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je u cijelosti toč. I. izreke prihvatio tužbeni zahtjev, dok je toč. II. izreke naložio tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu 1.908,08 EUR, sa zateznom kamatom.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu u cijelosti pobija tuženik.

3.1.

Prvi žalbeni razlog odnosi se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer prvostupanjski sud uopće nije odlučio o prigovoru tuženika na vrijednost predmeta spora. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio da je vrijednost predmeta spora kako ju je tužitelj naznačio u tužbi (1.327,23 EUR) očito previsoka, budući da bi sporna naknada za obradu kredita od 2,5% iznosila svega 165,90 EUR. Sud je bio obvezan odlučiti o ovom prigovoru temeljem čl. 40. st. 3. ZPP-a, što nije učinio, a to je utjecalo na zakonitost i pravilnost odluke o troškovima postupka.

3.2.

Drugi žalbeni razlog tiče se pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu tuženik ističe da bez dokaza o stvarnom plaćanju naknade tužitelj nema pravni interes za vođenje parnice na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, jer bi pravni interes postojao samo ako je naknadu stvarno platio.

3.3.

Treći žalbeni razlog zasniva se na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Tuženik ukazuje da se prvostupanjski sud pri ocjeni je li sporna ugovorna odredba nepoštena oslonio isključivo na činjenicu da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik nije dokazao stvarne troškove obrade kredita, te da je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, odnosno uzrokuje li, suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno je li riječ o nepoštenoj i time ništetnoj odredbi.

3.4.

Četvrti žalbeni razlog odnosi se na pogrešnu odluku o troškovima postupka. Prigovara dosudi troškova za ročišta održana 28. studenoga 2024. i 14. ožujka 2025. Oba navedena ročišta su bila pripremna ročišta. Pored toga, pripremno ročište održano 28. studenoga 2024. je bilo odgođeno. Stoga nije riječ o ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, pa tužitelju nije moglo biti dosuđeno 200,00 EUR za svako. U slučaju pripremnog ročišta održanog 28. studenoga 2024. je riječ o ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja (Tbr. 8.5. OT), dok je u slučaju pripremnog ročišta održanog 14. ožujka 2025. riječ o ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima (Tbr. 8.2. OT). Prvostupanjski sud je tužitelju priznao i dosudio trošak sastava podneska od 7. studenoga 2024., iako se radi o podnesku koji nije bio potreban radi vođenja parnice, a tužitelj ga je dostavio u spis bez poziva prvostupanjskog suda sukladno čl. 299.a. st. 1. ZPP-a. Tuženik također smatra da je prvostupanjski sud tužitelju neopravdano dosudio troškove izbivanja iz pisarnice i prijevoza koji prema čl. 11. Zakona o sudovima padaju na teret državnog proračuna, a ne na teret tuženika. Također, sud je tužitelju priznao trošak sastavljanja dopisa od 2. travnja 2024. za koji tuženik tvrdi da nije ni dostavljen u spis.

3.5.

Tužitelj nije odgovorio na tuženikovu žalbu.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženika citiravši u toč. 3.1. do 3.4.

4.2.

Žalba tuženika nije osnovana u pogledu glavne stvari, dok je osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, presuda prvostupanjskog suda u pogledu glavne stvari sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama. Činjenično stanje u pogledu glavne stvari je potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što se sve obrazlaže u nastavku ove drugostupanjske odluke.

4.4.

Prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva donio provodeći test nepoštenosti sporne ugovorne odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu i osnovanost tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje ZZP-a) i Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a) i primjenom tih propisa utvrdio pravno relevantne činjenice.

4.5.

Osim toga, sporna ugovorna odredba suprotna je i odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) (dalje: Direktive).

4.6.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik s tužiteljem o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao.

4.7.

Također je pravilno zaključio da je ugovorna odredba čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada u visini 2,50 % od iznosa kredita, unaprijed bila pripremljena od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

4.8.

Pritom je za reći da formulacija "naknada 2,5% jednokratno, a obračunava se i naplaćuje u momentu isplate kredita na iznos odobrenog kredita", sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena, odnosno radi se o odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini te naknade.

4.9.

Osim toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelja stvarno upoznao s iznosom naknade koji će mu biti oduzet pri realizaciji kredita, razlozima naplate te naknade, te je prvostupanjski sud pravilno zaključio da iz iskaza tužitelja proizlazi da se njemu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije ništa obrazlagalo vezano uz spornu odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu, niti se pregovaralo o toj odredbi. 4.10.

Naime, tuženik je tužitelju morao na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma naknade koju naplaćuje pri ishođenju kredita, tako da na temelju jasnih i razumljivih kriterija tužitelj može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, što nije učinio te je na opisani način, primjenom sporne ugovorne odredbe, tuženik postupao protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora.

4.11.

Na opisani način, primjenom sporne odredbe, tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu i takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a.

4.12.

Osim navedenog nacionalnog propisa, prema odredbama čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo, ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

4.13.

Dakle, Direktiva propisuje obvezu tuženika dokazati da je s tužiteljem pregovarao o spornoj odredbi, a kako je prethodno navedeno, tuženik to nije dokazao.

4.14.

Valja reći, da je, osim Direktive i čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je riječ upravo o takvom ugovoru.

4.15.

Tako je značajna neravnoteža na štetu tužitelja prouzročena time što je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao kreditor, dakle tuženik, što tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi i što tužitelj uopće nije znao na čemu se temelji uzimanje naknade za realizaciju kredita, a što je također pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

4.16.

Čl. 5. Direktive propisano je da, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, pri čemu, in concreto, navedena odredba čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu koja ustegu jednokratne ulazne naknade koju obavlja tuženik kao kreditor, čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, pa takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja) jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a pravilnost obračuna iznosa ustegnute naknade tužitelj ne može provjeriti jer u Ugovoru o kreditu niti u spornoj odredbi čl. 6. nisu navedeni nikakvi egzaktni kriteriji koji određuju konkretan iznos ustege na ime sporne naknade.

4.17.

S obzirom na sve prethodno obrazloženo, drugostupanjski sud je odgovorio na žalbene razloge tuženika navedene pod 3.3. obrazloženja ove odluke, ocijenivši ih neosnovanima.

4.18.

Nadalje, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj ima pravo podnijeti tužbu na utvrđenje uvijek kada je to posebnim propisima predviđeno (čl. 187. st. 2. ZPP-a), a taj poseban propis je ZOO, pa je postojanje pravnog interesa neodlučno za vođenje ovog spora, slijedom čega se i tuženikov zahtjev za odbacivanje tužbe zbog nepostojanja pravnog interesa za vođenje ovog spora ukazuje neosnovanim.

4.19.

Neosnovan je i žalbeni razlog koji se odnosi na previsoko određenu vrijednost predmeta spora, budući da je čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23, dalje: ZSP-a) propisano je da se u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 EUR.

5.

S obzirom da pobijana odluka o troškovima postupka ne sadrži razloge o podmirenju troškova na teret državnog proračuna, odnosno razloge zbog kojih je prvostupanjski sud troškove iz čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24, dalje: ZS-a) prebacio na teret tuženika, imajući u vidu da se u ovom slučaju radi o predmetu koji je Općinskom sudu u Virovitici ustupljen rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru 31 Su-485/2024-2 od 25. listopada 2024., te da je čl. 11. st. 5. ZS-a propisano da će se naknada troškova iz st. 4. ovoga članka (trošak prijevoza za stranku i punomoćnika odvjetnika i izbivanje iz pisarnice odvjetnika) isplatiti na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom, što je od utjecaja na pravilnost i zakonitost cijele odluke o troškovima postupka, prvostupanjska odluka o troškovima postupka je ukinuta te će prilikom donošenja nove odluke o troškovima, prvostupanjski sud ocijeniti sve navode koje je tuženik istakao u žalbi protiv rješenja o troškovima postupka i donijeti obrazloženu odluku utemeljenu na zakonskim propisima.

6.

Slijedom sveg naprijed navedenog, kako ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci drugostupanjske odluke, dok je odluka žalbenog suda o ukidanju odluke o troškovima koju je donio prvostupanjski sud utemeljena na primjeni čl. 380. toč. 3. ZPP-a, s tim da se odluka žalbenog suda navedena pod toč. II. izreke rješenja temelji na primjeni čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Osijeku 30. listopada 2025.

Predsjednica Vijeća:

sutkinja

Štefica Bukvić