REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-1477/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u Vijeću kojeg čine predsjednica Vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član Vijeća, Tomislav Šimić, te članica Vijeća, sutkinja Katica Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja TĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Ivan Ražnjević, odvjetnik u OD Bačić i partneri j.t.d., Zadar, Pisarnica u Zagrebu, Kralja Držislava 4, protiv tuženika Sava osiguranja d.d.-a, OIB: 45237012600, Zagreb, R.F. Mihanovića 9, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3417/2020-38 od 24. travnja 2025., u sjednici Vijeća 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tužiteljeva žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3417/2020-38 od 24. travnja 2025.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu 485,50 EUR.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je zahtjev za isplatu imovinske naknade u visini 3.981,68 EUR sa zateznom kamatom od 4. srpnja 2020. do isplate. Tužitelj svoj zahtjev činjenično temelji na tvrdnji da je 4. srpnja 2020. došlo do prometne nezgode koju je skrivio VĆ upravljajući vozilom osiguranim kod tuženika, a u kojoj je njegovo vozilo oštećeno, pa tužbu temelji na čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO-a).

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, kako u pogledu glavne stvari, tako i u pogledu zahtjeva za naknadom troškova postupka.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu u cijelosti pobija tužitelj. Tužitelj u žalbi protiv prvostupanjske presude ističe četiri glavna žalbena razloga koji se međusobno isprepliću i nadopunjuju.

3.1.

Kao prvi i najvažniji razlog, tužitelj navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza novim prometnim vještačenjem i očevidom. Tužitelj smatra da je sud ovim odbijanjem uskratio njegovo pravo na potpuno dokazivanje, što je dovelo do toga da činjenično stanje ostane nepotpuno utvrđeno, posebno s obzirom na dvojbenost i kontradiktornost postojećeg vještačkog nalaza.

3.2.

Drugi žalbeni razlog odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pri čemu tužitelj posebno ističe kontradiktornost vještačkog nalaza. Naime, vještak Srećko Hlišć, dipl. ing., s jedne strane tvrdi da sudar između vozila tužitelja i vozila osiguranika tuženika nije moguć u smislu nastanka svih oštećenja, dok s druge strane priznaje da je teoretski moguć nekakav oblik kontakta okrznućem. Dodatno, vještak priznaje da ne može razdvojiti eventualno novonastalo oštećenje od ranijih oštećenja, što po mišljenju tužitelja čini nalaz nejasnim, nedorečenim i dvojbenim. Tužitelj također prigovara da vještak nije uzeo u obzir važne faktore poput konfiguracije kolnika, odnosno postojanja ulegnuća ili nizbrdice, te efekta kočenja vozila tužitelja koji bi mogao objasniti razlike u visini oštećenja. Vještak se, prema tvrdnjama tužitelja, oslanjao isključivo na statičku analizu visina i pozicija oštećenja, zanemarujući dinamičke faktore poput relativnog kretanja vozila, rotacije ili pomaka nakon sudara.

3.2.1.

U okviru prigovora o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, tužitelj ističe da je sud neopravdano "odbacio" iskaze svjedoka HĆ, VĆ i JĆ kao nepouzdane ili neodlučne. Ti iskazi, prema mišljenju tužitelja, jasno podupiru njegove tvrdnje jer HĆ navodi da je vozilo osiguranika tuženika izašlo na njegovu traku i oduzelo mu prednost te da vozilo tužitelja nije imalo ranijih oštećenja, VĆ priznaje da je zakačio vozilo tužitelja koje mu je bilo u mrtvom kutu, čime potvrđuje svoju krivnju, a JĆ potvrđuje položaj vozila nakon nezgode i vrstu oštećenja. Tužitelj smatra da su ovi iskazi međusobno usklađeni i da podupiru prijavu štete i izvid, te da ih je sud trebao kritički ocijeniti u odnosu na vještački nalaz.

3.3.

Treći žalbeni razlog tiče se pogrešne primjene materijalnog prava, pri čemu tužitelj tvrdi da sud nije pravilno primijenio pravila o odgovornosti za štetu. Posebno ističe da je zanemareno priznanje krivnje svjedoka VĆ koji je priznao da je zakačio vozilo tužitelja, te da tuženik nije ponudio nikakve dokaze o postojanju ranijih oštećenja na vozilu tužitelja. Tužitelj napominje da je vještak procijenio da bi šteta, ako je nastala u predmetnoj nezgodi, iznosila oko 4.034,48 EUR, što je gotovo identično traženom iznosu od 3.981,68 EUR, što po njegovom mišljenju dodatno potvrđuje osnovanost zahtjeva.

3.4.

Konačno, tužitelj prigovara i odluci o troškovima postupka, smatrajući da je zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari nužno pogrešna i odluka o troškovima parničnog postupka.

3.5.

Tužitelj predlaže žalbenom sudu prihvatiti žalbu i preinačiti pobijanu odluku tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno podredno ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja i donošenja nove odluke kojom će biti pravilno primijenjeno materijalno pravo.

3.6.

Tuženik nije odgovorio na tužiteljevu žalbu.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tužitelja citiravši u toč. 3.1. do 3.4.

4.2.

Tužiteljeva žalba nije osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, presuda prvostupanjskog suda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, pa nije osnovan žalbeni razlog postojanja apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koji ističe tužitelj. Također, u prvostupanjskom postupku je činjenično stanje potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što se sve obrazlaže u nastavku ove drugostupanjske odluke.

4.4.

Što se tiče prvog žalbenog razloga o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka zbog odbijanja prijedloga za novo vještačenje i očevid, ovaj prigovor nije osnovan iz nekoliko razloga. Prema čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a, novo vještačenje može se odrediti samo ako je postojeći nalaz i mišljenje vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječju sam sa sobom, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka. Taj uvjet u konkretnom slučaju nije ispunjen.

4.4.1.

Vještak Srećko Hlišć je bio potpuno jasan u svom zaključku da oštećenja po svojim karakteristikama ne odgovaraju opisanoj dinamici nezgode. Naime, vještak u svom nalazu i mišljenju navodi vrlo specifične tehničke razloge zbog kojih zaključuje da oštećenja ne odgovaraju opisanoj dinamici nezgode.

4.4.2.

Najvažniji razlog koji vještak ističe jest nepodudarnost između karaktera oštećenja na vozilu tužitelja i stanja dijelova na vozilu osiguranika tuženika s kojima bi vozilo tužitelja trebalo doći u kontakt.

4.4.3.

Konkretno, na vozilu tužitelja oštećen je rubni dio poklopca prostora motora iznad lijevog svjetla na način da je blago povijen nadolje, a poprijeko površine prednjeg lijevog kuta nalazi se jedna izražena i više manjih poprečnih parotina. Vještak utvrđuje da bi ovaj deformirani rub poklopca prostora motora vozila tužitelja, prema visini i poziciji, trebao biti u razini desnog svjetla vozila osiguranika tuženika, između čelnog dijela obloge branika, bočnog dijela obloge branika i ruba prednjeg desnog blatobrana.

4.4.4.

Ključni problem koji vještak identificira jest što na vozilu osiguranika tuženika nema odgovarajućih lomnih oštećenja plastičnih dijelova koja bi nužno morala nastati od kontakta s metalnim rubom poklopca motora. Vještak objašnjava da deformacija poklopca prostora motora i nastanak parotina ne mogu biti rezultat oslanjanja na plastiku koja bi se u tom slučaju trebala lomno oštetiti, što se nije dogodilo. Drugim riječima, ako je metalni poklopac motora vozila tužitelja bio dovoljno deformiran i ima parotine, taj isti metalni dio bi morao ostaviti odgovarajuća lomna oštećenja na plastičnim dijelovima vozila osiguranika tuženika s kojima je navodno došao u kontakt, a to nije slučaj.

4.4.5.

Na glavnoj raspravi vještak je dodatno objasnio da se ne radi samo o vertikalnoj poziciji vozila, već o obliku i karakteru oštećenja na oba vozila. Posebno ističe da obloga branika vozila osiguranika tuženika, iako je relativno deformabilna, ne može podnijeti zasijecajuće oštećenje od metalnog ruba poklopca motora vozila tužitelja bez da nastane odgovarajuće vodoravno oštećenje, što također nije pronađeno. Vještak navodi da na mjestu obloge prednjeg branika, desnog svjetla i rešetke koja se nalazi ispod nje, a koji su načinjeni od krute plastike, nema oštećenja koja bi odgovarala kontaktu s metalnim poklopcem motora.

4.5.

Na temelju ovih tehničkih neslaganja između oštećenja na jednom i drugom vozilu, vještak zaključuje da sudar između ranije neoštećenih vozila nije moguć na način da proizvede sva dokumentirana oštećenja, te da su oba vozila morala imati ranija oštećenja ako se neki oblik kontakta i dogodio.

4.6.

Činjenica da vještak priznaje teoretsku mogućnost minimalnog kontakta između već oštećenih vozila ne čini nalaz kontradiktornim, već pokazuje temeljitost njegove analize. K tome, vještak dopušta mogućnost okrznuća, a sve i da se ta teoretska mogućnost i ostvarila, iz okrznuća ne mogu nastati sva ona oštećenja na temelju kojih tužitelj traži naknadu imovinske štete, što pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Drugim riječima, činjenica da vještak teoretski ne isključuje mogućnost nekakvog minimalnog kontakta između već oštećenih vozila ne čini njegov nalaz kontradiktornim, već upravo suprotno - pokazuje da je vještak razmatrao sve mogućnosti i došao do stručnog zaključka da oštećenja po svojim karakteristikama ne odgovaraju prijavljenoj dinamici nezgode.

4.7.

Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da ne postoje zakonski razlozi za novo vještačenje jer je postojeći nalaz bio jasan, potpun i argumentiran, a vještak je na ročištu uvjerljivo odgovorio na sve prigovore tužitelja i razjasnio sve okolnosti pravno odlučne za potpuno i pravilno utvrđenje činjeničnog stanja.

4.8.

Nadalje, neosnovana je i tvrdnja žalitelja da je sud trebao izvesti dokaz uviđajem (očevidom). Taj dokaz nije predložen tijekom prethodnog postupka, a sve i da jest, vještak je jasno naveo da održavanje očevida ne bi rezultiralo dodatnim saznanjima već bi bilo nužno ponoviti rekonstrukciju, dakle, imajući dva oštećena vozila iz doba nastanka prometne nesreće na način da se međusobno sučele, a koja okolnost više nije moguća. Dodatno, sve relevantne činjenice o mjestu nezgode i oštećenjima vozila već su dokumentirane kroz fotografije koje su snimljene neposredno nakon nezgode i koje se nalaze u spisu. Vještak je svoj nalaz temeljio upravo na tim fotografijama koje prikazuju stvarno stanje oštećenja kakvo je bilo nakon nezgode, što predstavlja pouzdaniji dokaz od očevida koji bi se održao godinama kasnije. Fotografije omogućavaju preciznu analizu karaktera, oblika i položaja oštećenja, što je ključno za vještačenje, dok bi očevid praznog mjesta nezgode bez vozila bio potpuno bespredmetan. Konačno, očevid se ne provodi radi omogućavanja vještaku da provede rekonstrukciju nezgode, što je zapravo ono što tužitelj želi, već radi neposrednog opažanja suda o relevantnim činjenicama. Rekonstrukcija prometne nezgode nakon više od četiri godine, bez originalnih vozila i bez mogućnosti reprodukcije istih uvjeta, ne bi imala nikakvu dokaznu vrijednost i predstavljala bi samo nepotrebno odugovlačenje postupka, što je protivno načelu ekonomičnosti postupka iz čl. 10. ZPP-a.

4.9.

Drugi žalbeni razlog o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju također je neosnovan jer je prvostupanjski sud izveo sve potrebne dokaze i pravilno ih ocijenio. Navodna kontradiktornost vještačkog nalaza zapravo predstavlja stručnu preciznost, jer vještak jasno razlikuje odnos između mogućnosti sudara neoštećenih vozila koji bi proizveo sva utvrđena oštećenja, što isključuje, i teoretske mogućnosti minimalnog kontakta između već oštećenih vozila, što ne isključuje. Prigovor da vještak nije uzeo u obzir konfiguraciju kolnika i efekt kočenja nije osnovan jer tužitelj tijekom postupka nije ponudio nikakve dokaze o tim okolnostima, niti je konkretno opisao kakav je bio nagib kolnika, koliko je intenzivno kočio, niti kako bi te okolnosti konkretno utjecale na nastanak oštećenja. Vještak je pravilno analizirao oštećenja kakva su dokumentirana fotografijama, a ne kakva bi mogla biti pod hipotetskim i nedokazanim okolnostima. Što se tiče ocjene svjedočkih iskaza, prvostupanjski sud ih nije "odbacio", već im je dao odgovarajuću težinu u kontekstu cjelokupnog dokaznog materijala, pri čemu je pravilno dao prednost objektivnom stručnom nalazu vještaka pred subjektivnim dojmovima svjedoka, posebice svjedoka GĆ, sina tužitelja, koji je objektivno zainteresiran za ishod spora, a čiji iskaz o oštećenjima, u odnosu na opisanu dinamiku nezgode i karakter oštećenja na vozilu, se ne podudara sa stručnim i objektivnim nalazom vještaka. Iskaz svjedoka HĆ o tome da vozilo nije bilo ranije oštećeno predstavlja subjektivnu procjenu zainteresirane osobe, koja nije potkrijepljena objektivnim dokazima. Nasuprot tome, stručna analiza vještaka, temeljena na fotografijama i poznavanju mehanike sudara, predstavlja objektivniji dokaz. Sud je pravilno dao prednost stručnom nalazu pred subjektivnim iskazima svjedoka.

4.10.

Treći žalbeni razlog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava također nije osnovan. Za postojanje odgovornosti za štetu potrebno je kumulativno ispunjenje svih pretpostavki, uključujući dokazanu uzročnu vezu između štetne radnje i nastale štete, što u ovom slučaju nije dokazano. Priznanje svjedoka VĆ da je "zakačio" vozilo tužitelja, uz pretpostavku da se u tom dijelu njegov iskaz i prihvati istinitim, može dokazivati postojanje kontakta, ali ne dokazuje da su sva oštećenja za koja tužitelj traži naknadu nastala u tom kontaktu, što je vještačenjem isključeno. Što se tiče tereta dokazivanja, tužitelj pogrešno tumači pravila jer je upravo on taj koji mora dokazati da su sva oštećenja za koja traži naknadu nastala u konkretnoj nezgodi, a ne tuženik. Dakle, tužitelj je taj koji mora dokazati uzročnu vezu između konkretne nezgode i svih oštećenja za koja traži naknadu.

5.

Vještačenjem je utvrđeno da karakteristike oštećenja ne odgovaraju opisanoj dinamici nezgode, što je dovoljno za odbijanje zahtjeva, bez obzira na to što vještak teoretski procjenjuje kolika bi bila šteta da su oštećenja nastala u nezgodi. Kako dakle nisu ispunjenje pretpostavke odgovornosti za štetu i naknadu imovinske štete iz čl. 1045. ZOO-a, čl. 1068. i 1069. ZOO-a, te čl. 1090. ZOO-a, odnosno čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23), pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja za naknadom imovinske štete kao i zahtjev za naknadom troškova postupka, budući da tužitelj nije uspio u sporu (čl. 154. st. 1. ZPP-a), a iz istog razloga drugostupanjski sud je odbio njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

6.

Slijedom sveg naprijed navedenog, kako ne postoje žalbeni razlozi koje tužitelj navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci drugostupanjske odluke.

U Osijeku 30. listopada 2025.

Predsjednica Vijeća:

sutkinja

Štefica Bukvić