REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-1098/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, u Vijeću kojeg čine predsjednica Vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član Vijeća, Tomislav Šimić, te članica Vijeća, sutkinja Katica Krajnović, u pravnoj stvari tužiteljice ŽZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa Damir Đapić, odvjetnik u OD Santica & Đapić j.t.d., Split, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, OIB: 38922958547, Zagreb, Martićeva 71, kojeg zastupa Marijo Depolo, odvjetnik u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu Pn-239/2021-39 od 27. veljače 2025., u sjednici Vijeća 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu Pn-239/2021-39 od 27. veljače 2025. u pobijanom dijelu toč. I. izreke, kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 3.200,00 EUR sa zateznim kamatama od 11. kolovoza 2020. do isplate.

II. Tužiteljičina žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu Pn-239/2021-39 od 27. veljače 2025. u pobijanom dijelu toč. I. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos 900,00 EUR.

r i j e š i o  j e

I. Tužiteljičina žalba se prihvaća i ukida presuda Općinskog suda u Splitu Pn-239/2021-39 od 27. veljače 2025. u toč. II. izreke, pa se u navedenom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, u stadij glavne rasprave.

II. Ukida se u cijelosti odluka o troškovima postupka (toč. III. izreke) i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

III. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske štete po osnovi povrede prava osobnosti u iznosu 4.100,00 EUR, odnosno zahtjev za pravičnom novčanom naknadom, ali i zahtjev za naknadom imovinske štete – tuđe pomoći i njege u visini 318,53 EUR, kao i troškova liječenja u iznosu 270,00 EUR, koje tužiteljica temelji na tvrdnji da joj je 26. svibnja 2017., prilikom izlaska iz trajekta „Jadran“ nepoznato vozilo zakačilo i ozlijedilo šaku.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio glavni tužbeni zahtjev, te je toč. I. izreke presude tužiteljici na ime pravične novčane naknade dosudio 3.200,00 EUR sa zateznim kamatama od 11. kolovoza 2020. do isplate, dok je drugim dijelom toč. I. izreke odbio zahtjev za isplatu pravične novčane naknade za razliku potraživanog iznosa (900,00 EUR).

2.1.

Toč. II. izreke prvostupanjski sud je odbio tužiteljičino potraživanje imovinske štete po obje osnove.

2.2.

Toč. III. izreke prvostupanjski sud je u prvom dijelu naložio tuženiku isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu 1.389,78 EUR zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude 27. veljače 2025., a u drugom dijelu odbio zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog.

2.3.

Prvostupanjski sud je svoju presudu utemeljio na slijedećim razlozima:

2.3.1.

Sud je utvrdio da je ozljedu tužiteljici nanijelo nepoznato vozilo temeljem dokaza da su registarske oznake [registarska oznaka] koje je imalo vozilo koje je tužiteljici prouzročilo ozljede, bile nevažeće od 8. prosinca 2014., što je potvrdio dopis Policijske uprave Splitsko-dalmatinske. Registarske oznake vozila nisu bile sporne jer su zabilježene u brodskom dnevniku trajekta "Jadran". Na dan nezgode 26. svibnja 2017. nije postojalo vozilo s važećim registarskim oznakama [registarska oznaka], već se radilo o vozilu na koje su bile postavljene nevažeće registarske pločice. Budući da se vozilo nije moglo identificirati, sud je utvrdio da se radi o nepoznatom vozilu te da je temeljem čl. 30. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23., dalje: ZOOP) za štetu odgovoran Hrvatski ured za osiguranje.

2.3.2.

Sud je primijenio odredbe članka 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a) o odgovornosti za štetu od opasne stvari, utvrdivši da motorno vozilo u pokretu predstavlja opasnu stvar. Budući da je vlasnik vozila nepoznat, a tuženik nije podnio dokaze kojima bi se oslobodio objektivne odgovornosti, sud je zaključio da tuženik odgovara za nastalu štetu po načelu objektivne odgovornosti.

2.3.3.

Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio iskaze svjedoka LZ i KZ te tužiteljice, s kojima je tužiteljica putovala kritične zgode, ocjenjujući ih istinitima, uvjerljivima i logičnima. Sud je posebno istaknuo da su svjedoci o pravno relevantnim činjenicama iskazivali suglasno i bez većih odstupanja u detaljima predmetnog događaja.

2.3.4.

Sud je prihvatio nalaze i mišljenja sudskih vještaka dr. Arsena Pavića, dr. GZ i dr. ZZ koji su utvrdili da tužiteljica ima trajni funkcijski deficit petog prsta desne šake s povredom prava osobnosti od 3 %, te dodatno 1 % zbog oštećenja digitalnog živca. Vještaci su pretrpljene bolove jakog intenziteta ocijenili u trajanju dva dana, srednjeg intenziteta tri tjedna i blagog intenziteta šest mjeseci, kao i iskazali da je tužiteljici bila potrebna tuđa njega i pomoć, svaki dan dva sata kroz 15 dana, potom dva sata dnevno još 15 dana. Ova tuđa pomoć i njega je podijeljena na prvih 15 dana nakon ozljeđivanja, a potom narednih 15 dana nakon učinjenog operacijskog zahvata.

2.3.5.

Sud je utvrdio doprinos tužiteljice od 20 % na temelju činjenice da je do ozljeđivanja došlo u specifičnim uvjetima garaže trajekta s izrazito uskim prostorom. Sud je zaključio da je tužiteljica mogla predvidjeti kretanje vozila u susjednoj traci i bolje prepoznati okolnosti, te eventualno pričekati da kamion prođe prije otvaranja vrata. Međutim, sud je zadržao glavninu odgovornosti na vozaču nepoznatog vozila koji je upravljao opasnom stvari u pokretu.

2.3.6.

Vodeći računa o težini i trajnim posljedicama ozljede, jačini i trajanju pretrpljenih bolova i straha, te životnoj dobi tužiteljice, sud je ocijenio da pravična novčana naknada iznosi 4.000,00 eura, koju je umanjio za 20 % doprinosa tužiteljice, dosuđujući konačan iznos od 3.200,00 eura, sa zateznom kamatom od podnošenja odštetnog zahtjeva, a kako je to propisano čl. 12. ZOOP-a.

2.3.7.

Sud je utvrdio da potraživanje neimovinske štete nije zastarjelo jer je liječenje trajalo do kraja 2018., a odštetni zahtjev je podnesen u kolovozu 2020., dakle unutar roka od tri godine iz čl. 230. ZOO-a. Međutim, prvostupanjski sud smatra da su potraživanja za tuđu njegu i pomoć te troškove liječenja zastarjela jer nisu zatražena u zakonskom roku od tri godine od štetnog događaja.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem nije uspio, pobija tuženik i to prvi dio toč. I. izreke kojim mu je naloženo tužiteljici naknaditi neimovinsku štetu u iznosu 3.200,00 EUR sa zateznim kamatama, te prvi dio toč. III. izreke kojim mu je naloženo tužiteljici naknaditi trošak postupka u iznosu 1.389,78 EUR sa zateznim kamatama od presuđenja.

3.1.

Prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem nije uspjela, pobija tužiteljica i to drugi dio toč. I. izreke kojim je odbijen njezin zahtjev za naknadu neimovinske štete u visini 900,00 EUR sa zateznim kamatama, u cijelosti pobija toč. II. izreke kojim je odbijen njen zahtjev za naknadu troškova tuđe pomoći i njege i troškova liječenja, kao i drugi dio toč. III. izreke kojim je odbijen njen zahtjev za naknadom troškova postupka iznad dosuđenih.

3.2.

Tuženik tvrdi da prvostupanjski sud nije pravilno analizirao ključnu činjenicu o mjestu kontakta između vozila i tužiteljičine ruke. Prema iskazima svjedoka, kontakt je nastao sa srednjim i zadnjim lijevim dijelom kamiona, dok je prednji dio kamiona već prošao pokraj vozila u koje je tužiteljica ulazila. Tuženik argumentira da je fizički nemoguće da kamion koji se kreće pravocrtno svojim srednjim ili zadnjim dijelom naleti na nekoga tko stoji sa strane, te da jedina logična mogućnost jest da je tužiteljica, otvarajući vrata, udarila u kamion koji je već prolazio. Prema tuženiku, ova činjenica ukazuje na isključivu odgovornost tužiteljice za nastanak štete.

3.3.

Tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno odmjerio doprinos tužiteljice na samo 20 %, dok bi prema njegovoj ocjeni tužiteljica trebala snositi potpunu odgovornost za štetu. Tuženik tvrdi da vozač kamiona nije mogao ništa učiniti da spriječi kontakt jer je prednji dio vozila već prošao, te da nije mogao vidjeti tužiteljicu kako otvara vrata. Poziva se na sudsku praksu prema kojoj kada pješak naleti na bočni ili stražnji dio vozila koje je već prošlo, isključivo je odgovoran pješak.

3.4.

Tuženik ističe da je tužiteljica povrijedila kogentnu odredbu čl. 81. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, 114/22, 133/23, 145/24, dalje: ZOSPC), koja propisuje da se na zaustavljenom ili parkiranom vozilu ne smiju otvarati vrata ako se time ometa kretanje drugih sudionika u prometu. Tuženik smatra da je ova povreda u uzročnoj vezi s nastankom nezgode te da predstavlja osnovu za isključivu odgovornost tužiteljice.

3.5.

Tuženik prigovara da prvostupanjski sud nije dovoljno brižljivo analizirao detalje nastanka nezgode, posebno pitanje s kojim dijelom kamiona je došlo do kontakta, što je dovelo do pogrešnog činjeničnog zaključka o načinu nastanka štete. Tuženik tvrdi da bi pravilna analiza pokazala da kamion nije naletio na tužiteljicu, već da je ona udarila u kamion koji je već prolazio.

3.6.

Tužiteljica na tuženikovu žalbu nije odgovorila.

3.7.

Tužiteljica smatra da nema njezine suodgovornosti od 20% za nastanak vlastite štete, zbog navodno neopreznog ulaženja u automobil u trajektu u Supetru. Drži da je vozač nepoznatog vozila bio dužan stajati na mjestu dok god putnici koji ulaze u automobile nisu ušli u iste, a o prometnoj situaciji je dužan voditi računa promatranjem ispred sebe i promatranjem retrovizora.

3.8.

Osporava stav prvostupanjskog suda o zastari njezinog potraživanja koje se odnosi na naknadu imovinske štete, budući da zastara zahtjeva za troškove liječenja i zahtjeva za naknadu tuđe pomoći i njege ne može početi teći prije završetka liječenja, a osim toga tužiteljica smatra da se, kada je riječ o šteti uzrokovanoj nepoznatim vozilom ne primjenjuje trogodišnji zastarni rok već samo petogodišnji, objektivni rok zastare, propisan čl. 230. st. 2. ZOO-a.

3.9.

Žali se i na odluku o troškovima postupka, navodeći da je sud pogrešno ocijenio uspjeh stranaka u sporu.

3.10.

Tuženik nije odgovorio na tužiteljičinu žalbu.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženika citiravši u toč. 3.2. do 3.5., a žalbene navode tužiteljice u toč. 3.7. do 3.9. 4.2.

Žalba tuženika nije osnovana, dok je tužiteljičina žalba djelomično osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, presuda prvostupanjskog suda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, pa nije osnovan žalbeni razlog postojanja apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik. Također, u prvostupanjskom postupku je činjenično stanje potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što se sve obrazlaže u nastavku ove drugostupanjske odluke.

4.4.

Tuženikova argumentacija da mjesto kontakta sa srednjim ili zadnjim dijelom vozila automatski znači isključivu odgovornost tužiteljice predstavlja pojednostavljeno i pogrešno tumačenje prometne situacije. U specifičnim uvjetima garaže trajekta, gdje se vozila kreću u izuzetno ograničenom prostoru uz česte promjene smjera i prilagođavanja zbog drugih vozila, kontakt sa srednjim ili zadnjim dijelom vozila ne isključuje odgovornost vozača. Vozač kamiona je bio dužan kretati se brzinom koja omogućava sigurno zaustavljanje i biti svjestan da se u neposrednoj blizini nalaze parkirana vozila iz kojih ljudi izlaze ili ulaze. Činjenica da je vozač nastavio kretanje nakon kontakta, bez zaustavljanja kako bi provjerio situaciju ili pružio pomoć, dodatno ukazuje na njegovu odgovornost za nastalu štetu.

4.5.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da okolnosti slučaja ne opravdavaju isključivu odgovornost tužiteljice kako to zahtijeva tuženik. Usporedba sa slučajevima kada pješak naleti na vozilo nije primjenjiva jer se ovdje radi o specifičnoj situaciji u garaži trajekta gdje svi sudionici imaju pojačanu obvezu opreza. Vozač kamiona nije mogao ignorirati činjenicu da se kreće pokraj parkiranih vozila u koje ljudi ulaze, što je uobičajena i očekivana radnja u procesu iskrcavanja s trajekta. Odmjereni doprinos od 20% pravilno odražava činjenicu da je tužiteljica mogla biti pažljivija, ali da glavninu odgovornosti snosi vozač koji je upravljao opasnom stvari u pokretu u uvjetima koji zahtijevaju maksimalan oprez.

4.6.

Nadalje, iako je tužiteljica otvarala vrata vozila u uvjetima gužve, pozivanje na čl. 81. st. 2. ZOSPC-a mora se tumačiti u kontekstu specifičnih okolnosti garaže trajekta. Ova odredba primarno se odnosi na situacije u normalnom prometu gdje postoji dovoljno prostora za manevriranje, a ne na iznimno ograničene uvjete brodske garaže gdje je otvaranje vrata nužno kako bi se omogućilo iskrcavanje. Dodatno, vozač kamiona koji koristi vozilo s nevažećim registarskim oznakama također krši prometne propise, što umanjuje mogućnost tuženika pozivati se na propuste druge strane. Drugim riječima, činjenica da je vozilo imalo nevažeće registarske oznake [registarska oznaka], ukazuje na neodgovorno ponašanje vozača i kršenje zakonskih propisa. Vozač koji upravlja neregistriranim vozilom pokazuje nedostatak poštovanja prema prometnim propisima, što dovodi u pitanje njegovu općenitu pažnju i odgovornost u prometu. Dodatno, okolnost da vozač nije zaustavio vozilo nakon kontakta, unatoč očiglednoj ozljedi tužiteljice o čemu svjedoče iskazi svjedoka o krvi i panici, predstavlja kršenje osnovne ljudske i zakonske obveze pružanja pomoći, što dodatno potvrđuje njegovu odgovornost za nastalu štetu u omjeru 80%.

4.7.

Dakle, uvažavajući prethodno navedeno, neosnovani su i prigovor tužiteljice i prigovor tuženika koji se odnose na doprinos tužiteljice vlastitoj šteti, pa je u skladu sa čl. 1106. ZOO-a u vezi čl. 1092. ZOO-a, prvostupanjski sud pravilno primijenio načelo srazmjernosti, pažljivo odmjeravajući sve okolnosti konkretnog slučaja i došavši do pravične procjene doprinosa koja odražava stvarnu ulogu svake stranke u nastanku štete.

4.8.

Suprotno tuženikovim tvrdnjama, prvostupanjski sud je detaljno analizirao sve relevantne činjenice, uključujući mjesto kontakta, iskaze svjedoka i specifične okolnosti garaže trajekta. Sud je pravilno zaključio da činjenica kontakta sa srednjim ili zadnjim dijelom vozila ne oslobađa automatski vozača odgovornosti, već se mora sagledati u kontekstu svih okolnosti. Prvostupanjski sud je izveo logičan zaključak da u uvjetima velike gužve i ograničenog prostora oba sudionika imaju obvezu pojačane pažnje, pri čemu vozač opasne stvari u pokretu snosi veću odgovornost.

4.9.

U odnosu na zahtjev za isplatu naknade za tuđu pomoć i njegu i troškove liječenja, prvostupanjski sud je zauzeo stav da je navedeno potraživanje zastarjelo jer nije zatraženo u zakonskom subjektivnom roku od tri godine od predmetnog događaja, a sve u skladu sa čl. 230. ZOO-a. Međutim, prema čl. 230. st. 1. ZOO-a, tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, što znači da zakonodavac pravne posljedice propuštanja potraživanja naknade štete u subjektivnom roku od tri godine veže uz osobu oštećenika, a ne uz štetni događaj, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi kako računanje subjektivnog roka zastarijevanja ovisi o oštećenikovom saznanju o dvije činjenice, i to: oštećenikovom saznanju za štetu i njegovom saznanju za štetnika. Saznanje oštećenika za štetu podrazumijeva saznanje o postojanju štete, ali i saznanje o obujmu štete odnosno o visini štete, dok se saznanje oštećenika za štetnika određuje prema vremenu kad su oštećeniku bili dostupni podaci o osobi štetnika s potrebnim podacima za poduzimanje odgovarajućih pravnih radnji radi ostvarenja prava na popravljanje štete.

4.9.1.

Iz presude prvostupanjskog suda nije vidljivo na što se odnose troškovi liječenja koje tužiteljica zahtijeva i kad je tužiteljica saznala za visinu, odnosno obujam štete po toj osnovi, a jednako tako, prvostupanjska presuda ne navodi razloge o trenutku saznanja tužiteljice za visinu odnosno obujam imovinske štete koja se odnosi na pružanje tuđe pomoći i njege niti tko je tužiteljici pružao pomoć i njegu, kao što ne sadrži ni razloge o trenutku saznanja tužiteljice za štetnika.

5.

Stoga, kako je činjenično stanje u pogledu zahtjeva tužiteljice za isplatom imovinske štete ostalo nepotpuno utvrđeno (čl. 355. ZPP-a), na što pravilno ukazuje tužiteljica, preuranjen je zaključak prvostupanjskog suda o tome da je tužiteljičina tražbina naknade imovinske štete zastarjela zbog proteka trogodišnjeg zastarnog roka, slijedom čega je žalbeni sud ukinuo prvostupanjsku presudu u toč. II. izreke, a posljedično i u odluci o troškovima postupka sadržanoj u toč. III. izreke (u cijelosti), imajući u vidu da zbog ukidanja prvostupanjske odluke još uvijek nije poznat uspjeh stranaka u sporu. Ujedno je žalbeni sud odredio da će se o troškovima žalbenog postupka, kojeg su zatražili i tužiteljica i tuženik, odlučiti u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

6.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno odlučiti o zahtjevima tužiteljice koji se odnose na naknadu troškova liječenja i tuđe pomoći i njege, uvažavajući primjedbe koje je iznio ovaj žalbeni sud, sukladno čl. 377. st. 2. ZPP-a, te navodeći sve pravno relevantne razloge za novu odluku.

7.

Slijedom sveg naprijed navedenog, kako ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi u pogledu pobijanog dijela prvostupanjske odluke o glavnoj stvari, a ni tužiteljica u pogledu dijela prvostupanjske odluke koji se odnosi na pobijanje odbijajućeg dijela presude u pogledu zahtjeva za naknadu neimovinske štete, a niti u pogledu tih dijelova prvostupanjske presude postoje razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci drugostupanjske presude.

8.

Odluka o ukidanju odluke prvostupanjskog suda navedena u toč. I. izreke rješenja žalbenog suda utemeljena je na čl. 375. st. 3. ZPP-a.

U Osijeku 30. listopada 2025.

Predsjednica Vijeća:

sutkinja

Štefica Bukvić