REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5071/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja NH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Patricia Đurić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, poradi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave 7. listopada 2025. godine, u nazočnosti opunomoćnika stranaka, dana 30. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništavim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 2., čl. 3. i čl. 11. Ugovora o kreditu broj 016-1450/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 13. prosinca 2004. godine, potvrđenog od javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod poslovni br. OU-2800/2004 dana 13. prosinca 2004. godine, sklopljenog između tužitelja NH, kao korisnika kredita te tuženikova pravnog prednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Koturaška 47, Zagreb, kao kreditora i BH, kao sudužnika.

II Nalaže se tuženiku Addiko Banku d.d. platit tužitelju NH iznos od 4.641,41 EUR s zateznim kamatama od 1.listopada 2015. godine do isplate, 1.387,61 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 30. listopada 2025. godine do isplate te naknaditi trošak parničnog postupka od 1.216,00 eur s zateznim kamatama od 30. listopada 2025. godine do isplate, do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva NH kojim zahtijeva plaćanje 1.811,69 EUR s zateznim kamatama k od 1.10.2015. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu 13. prosinca 2004. godine na 62.700,00 CHF po srednjem tečaju tuženikovom na dan korištenja i promjenjivom kamatnom stopom po tuženikovoj jednostranoj odluci koja je početno iznosila 5,25% godišnje i zatim su 25. siječnja 2016. sklopili dodatak ugovoru radi konverzije te smatra valutnu klauzulu u CHF ništetnom pozivajući se na Zakon o potrošačkom kreditiranju i Zakon o obveznim odnosima, jer je suprotno Zakonu o zaštiti potrošača pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017 dočim konverzija nije obeštetila tužitelja te zahtjeva kao u podnesku od 18. travnja 2025. godine, tj:

"I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 2., čl. 3. i čl. 11. Ugovora o kreditu broj 016-1450/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 13. prosinca 2004. potvrđenog od javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod posl. br. OU-2800/2004 dana 13. prosinca 2004. sklopljenog između tužitelja NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita te pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d., Koturaška 47, Zagreb, kao kreditora i BH, [adresa], kao sudužnik. II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime povrata iznosa plaćenih s osnove valutne klauzule isplati iznos od 4.641,41 EUR sa zateznim kamatama koje teku sukladno čl. 29. st. 2. ZOO od 1.10.2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime zateznih kamata obračunatih od dospjelosti svakog mjesečnog plaćenog iznosa do 30.9.2015. isplati iznos od 1.387,61 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO - po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike izračunate glavnice u konverziji isplati iznos od 1.811,69 EUR sa zateznim kamatama koje teku po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO od 1.10.2015. do 31.12.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO – koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

Ukoliko Sud smatra da prvotno postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan, tužitelj ostaje i kod alternativnog tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi i preinačenog na ročištu 16. rujna 2024. kojim potražuje iznos od 1.387,61 EUR na ime zatezne kamate za svaki iznos koji je preplatio od dana njegova plaćanja do provedbe konverzije, te na taj ukupni iznos potražuje kamate od dana podnošenja tužbe do isplate.

"I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 2., čl. 3. i čl. 11. Ugovora o kreditu broj 016-1450/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 13. prosinca 2004. potvrđenog od javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod posl. br. OU-2800/2004 dana 13. prosinca 2004. sklopljenog između tužitelja NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita te pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d., Koturaška 47, Zagreb, kao kreditora i BH, [adresa], kao sudužnik. II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 1.387,61 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja ove tužbe do 29.12.2023. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do 29.12.2023. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, priznaje činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, poziva se na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Gos-1/19, smatra valutnu klauzulu u CHF zakonitom, te je konverzijom došlo do obnove ugovora, tužitelj nema pravni interes na ovu tužbu, dodatak ugovoru je valjan i proizvodi pravne učinke i primjenjuje se unazad, osporava visinu tužbenog zahtjeva te prigovara i podredno i tužbenom zahtjevu, prigovara zastari te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka.

3. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu od 13. prosinca 2004. godine, Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 29. studenog 2004. godine, izvadak iz knjige položenih ugovora za zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] Švarča, izvadak iz sudskog registra za tuženikova prednika, dodatak ugovora o kreditu od 25. siječnja 2016, godine, otplatni plan, izvod po kreditu na listovima 44-69 spisa, tuženikove obavijesti i promjeni kamatnih stopa na listovima 70-76 spisa, tuženikove dopise od veljače 2016., 17. lipnja 2016., te obavijesti o promjeni kamatnih stopa na listovima 79-87 spisa, tuženikovu obavijest o preračunavanju kredita od 16. prosinca 2022. i obavijest o promjeni kamatne stope od 7. lipnja 2022., izračun konverzije kredita od 6. studenog 2015. s simuliranim otplatnim planom u eurima, zahtjev od 16. ožujka 2015. i popis uplata od 6. studenog 2015., tuženikove bitne informacije o konverziji kredita, opet dodatak ugovora o kreditu od 6. studenog 2015., obavijest o provedenoj konverziji od 1. veljače 2016., otplatni plan, elektroničku poruku od 2. ožujka 2016., obavijest o provedenoj konverziji od 2. ožujka 2015. s otplatnim planom, tuženikov letak o kreditu za refinanciranje stambenog kredita i obavijest o novostima u kreditnom poslovanju od 11. studenog 2016. s izračunom za tužbeni zahtjev na listu 134-135 spisa, koji sud nije posebice ocjenjivao jer ne predstavlja dokaz u ovom postupku budući sud određuje vještačenje, a tuženik se nije suglasio da bude ocijenjen kao dokaz i računom broj 157/1 Rahele računovodstvo j d.o.o., izjava svjedoka NHO od 24. kolovoza 2020., nije posebice ocjenjivana jer svjedoci iskazuju usmeno, mišljenje računovodstvenog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. od 13. studenog 2015. nije ocjenjivano jer nije provedeno u ovom postupu, a sud određuje vještačenja, uvid u tablicu G1 kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, stručni članci nisu posebice ocjenjivani jer ne predstavljaju isprave, uvid u novi zapisnik od 23. studenog 2004. s kreditnim prijedlogom i procjenom nekretnine, preslušao tužitelja i odredio računovodstveno vještačenje, podneskom od 7. siječnja 2025. tuženik je priložio početni otplatni plan, obročni otplatni plan, predmet prometa za klijenta, specifikaciju uplata i isplatni nalog za isplatu kredita, sve za potrebe vještačenja, tuženik je odustao od preslušanja svjedoka LH podneskom od 21. ožujka 2025. godine.

4. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan.

5. Nije prijeporno da je tužitelj s tuženikovim prednikom 13. prosinca 2004. sklopio ugovor o kreditu na 62.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja kredita s 5,25% kamata godišnje te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u protuvrijednosti kuna po istom tečaju na dan dospjelosti te kamate mijenjaju odlukom o kamatnim stopama tuženikovim, kao što nije prijeporno ni da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru 25. siječnja 2016. kojim je 30. rujna 2015. utvrđen ostatak duga od 25.638,38 eur u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju i preplata od 5.283,78 kn koja se koristi za namirenje budućih anuiteta, a nije bilo manjka, što je utvrđeno uvidom u navedene isprave, te je po tužiteljevom iskazu kredit otplaćen u prosincu 2024. godine redovitim putom.

6. Prijeporni su ništetnost, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te zastara.

7. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86, 87, 89 i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i kao i Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91-88/01).

8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio ugovor o kreditu.

9. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u opticaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta , što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stope ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.

10. Slijedom toga su navedene ugovorne odredbe utvrđene ništavima u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u, kako je i navedeno u tužbenom zahtjevu za čl.2. i 3. te 11. osnovnog ugovora o kreditu, primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.103.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN53/91-88/01) pa primjenom odredbe čl.104.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.105. st.1. istog Zakona ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena valutna klauzula u CHF nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit za kupnju stana kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.105.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.105.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništavost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

11. S obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen kad je na snazi bio ovaj Zakon o obveznim odnosima, sud je presudom utvrdio dio ovog ugovora ništavim, kakav je i zakonski pojam, dočim pojam ništetnosti, sadržan u Zakonu o obveznim odnosima (NN35/05-155/23) ima jednak sadržaj.

12. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.

13. Na osnovi odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača je utvrđeno da je tužitelj bio potrošač u vrijeme sklapanja ugovora, jer je po zvanju diplomirani ekonomist turizma i ugostiteljstva, a po zanimanju je bio voditelj ugostiteljstva u javnoj ustanovi te je kredit iskoristio za kupnju stana radi stanovanja, sukladno Ugovoru o kupoprodaji nekretnine od 29. studenog 2004. i izvatku iz knjige položenih ugovora za zk ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] Švarča, što je i namjena ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno, premda je na njemu dokazni teret.

14. Nije osnovan ni prigovor nedostatka pravnog interesa, budući on jasno proizlazi iz novčanog dijela tužbenog zahtjeva, neovisno o tomu što su stranke neprijeporno sklopile dodatak ugovoru o kreditu radi konverzije u eure, što će biti potonje obrazloženo u odnosu na učinke toga dodatka.

15. Sada je prijeporno pitanje zastare.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 a ista prvostupanjska presuda je u dijelu ništavost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.371., čl.388. i čl.392. st.1. i 3. Zakona o obveznim odnosima, budući je tužba podnesena 5. lipnja 2023.godine.

17. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl.103, st. 1. i . i 110. Zakona o obveznim odnosima.

18. Odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK) propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

19. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna, niti je to utvrđeno njegovim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao, jer nije imao izbora zbog povećane mjesečne otplate. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

20. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zaprjeke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

21. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

22. Sud je imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine, kao i onu poslovni broj Rev 1096/2022-2.

23. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

24. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

25. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova ugovora o kreditu koji nije više na snazi, a prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.

26. Sada je prijeporna osnova i visina tužbenog zahtjeva te zastara za tzv. uglavničene zatezne kamate tj one na pojedinačne iznose preplate zbog ništavosti valutne klauzule u CHF-u, računajući od dana plaćanja istih pojedinačnih iznosa do dana konverzije ugovora o kreditu, sve u svoti od 1.387,61 eur s zateznim kamatama od 30. listopada 2025. godine do isplate.

27. Zatezne kamate kao sporedna tražbina može se samostalno utužiti tek po prestanku glavne tražbine što bi proizlazilo iz odredbe čl. 279. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da na dospjelu, a neisplaćenu kamatu ne teče zatezna kamata te da se na iznos neisplaćene kamate može zahtijevati zatezna kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. U smislu citirane ili bilo koje druge zakonske odredbe nema zaprjeke da se zatezne kamate utuže u apsolutnom iznosu uz glavni dug, time da na njih ne teku procesne kamate već zatezna kamata i dalje teče na glavno potraživanje. Tužitelj ovdje zahtijeva zatezne kamate koje je obračunao a više plaćene iznose razlike anuiteta s osnove promjene tečaja CHF-a te je stoga u tom dijelu ovaj dio tužbenog zahtjeva osnovan.

28. Osim toga, neosnovan je prigovor zastare tzv. uglavničene zatezne kamate. Ovdje se primjenjuje odredba čl. 371. Zakona o obveznim odnosima tj petogodišnji zastarni rok. Kako su isti nastali dne 30. rujna 2015. godine, , a tužba je podnesena 5. lipnja 2023. godine, to je ovaj rok istekao 30. rujna 2020. godine. No, ovaj dio zahtjeva je poredan, jer je glavna tražbina nastala zbog ništavosti valutne klauzule u CHF-u te kako nije zastarjela glavna tražbina, tako nije ni sporedna, a sve kako je obrazloženo u odnosu na neosnovanost prigovora zastare za ništavost te valutne klauzule.

29. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim oplatnim planom po tečaju CHF na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svoga nepoštenog i nesavjesnog postupanja, kao što zahtijeva i razliku preostale glavnice prema obračunu tuženikovu primjenom tečaja na do plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, te još zahtijeva i zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do 30. rujna 2015. godine.

30. Računovodstvenim vještačenjem je utvrđeno da je razlika s osnova valutne klauzule za sve anuitete za koje je utvrđen više plaćen iznos 4.641,41 eur, a manje plaćen iznos je 774,35 eur, te je razlika glavnice 1.811,69 eur, zatezne kamate zbog promjene tečaja do dana konverzije iznose 1.387,61 eur, razlika između anuiteta primjenom kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule za koje je utvrđen manje plaćen iznos jest 14.127,39 eur, čemu tuženik ne prigovara u matematičnom izračunu, a iznosi prigovore sadržajno kao u podnesku od 6. kolovoza 2025. godine, koji su pravne naravi te vještak nije ni pozivan na usmeno obrazlaganje, a niti su to stranke predložile. Sud prihvaća nalaz i mišljenje kao stručno i obrazloženo te zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu.

31. Slijedom toga je sud prihvatio tužbeni zahtjev kao u točci I. i II. i III. izrjeke.

32. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice u svoti od 1.811,69 eur s zateznim kamatama od 1. listopada 2015. godine do isplate, kao u točci III izrjeke.

33. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice . U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

34. Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, a ostali prigovori nisu obrazlagani kao nepotrebni.

35. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

36. Samim tim, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF-u.

37. Nadalje, točno je da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem računovodstvenog vještaka u tablici 3. nalaza i to u svoti od 774,35 eur.

38. No, uzevši u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine, sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. K tomu je tuženik svjesno pristao na takav dobitak u vidu tzv negativne razlike tečaja CHF-a , znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Tako dalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je ostvarena tzv negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna, sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist usuprot svima ovima načelima obveznog prava, koja koristi zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).

39. Zatim, uzevši u obzir i odredbu čl. 104, .st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti., sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine, a niti je tuženik postavio protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja u toj svoti. K tomu neosnovan je tuženikov navod o tomu da treba izračunati razliku anuiteta primjenom kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule koji po toč. 8. mišljenja računovodstvenog vještaka iznosi 14.127,39 eur, jer je pravilan način obračuna upravo onaj koji je naveden u zadatku vještaku.

40. Glede utvrđene preplate po ugovoru o kreditu, a koja preplata je utvrđena dodatkom tom ugovoru u svoti od 5.283,78 kn, primjenjuje se čl. 2, st. 2. tog dodatka ugovoru, te se koristi za otplatu kredita u eurima te sud ocjenjuje da se ista svota ne odbija od dosuđene glavnice, a ni tu tuženik nije postavio protutužbu niti prigovor radi prebijanja.

41. Zatezne kamate teku na glavnicu od dana nastanka obveze po odredbi čl. 277. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN53/91-88/01), a na parbeni trošak po odredbi čl. 151, st. 3. Zakona o parničnom postupku, sve po stopi propisanoj odredbom čl. 29, st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23).

42. Na osnovi čl. 154., st. 2. Zakona o parničnom postupku je sud utvrdio da je tužitelj uspio s 77% tužbenog zahtjeva, tuženik s 23% te je razlika 54%, zbog čega je primjenom tbr. 7., 8. i 9. OT sud tužitelju priznao trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu i podneske 28.3.2024. te 18.4.2025. i ročišta 16.9.2024., 3.4.2025. i 17.10.2025. po 200,00 eur ili ukupno 1.200,00 eur uz PDV od 300,00 eur, što je 1.500,00 eur, a 54% od toga je 810,00 eur, čemu je pribrojen trošak vještačenja od 300,00 eur, a priznat je i trošak od 106,00 eur za izračun putem trgovačkog društva Rahela računovodstvo j d.o.o., kao potreban za postavljanje tužbenog zahtjeva što je 1.216,00 eur ukupno, a dočim trošak ročišta za objavu nije priznat primjenom odredbe čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku kao potpuno nepotreban za uspjeh u ovoj parnici, premda je točno da ga odvjetnička tarifa priznaje, no to ne znači da sud ne može ocjenjivati potrebnost ovog ročišta za uspjeh stranaka u postupku.

U Zagrebu, dana 30. listopada 2025. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćenicima stranaka