Posl. broj: P-749/2022-30.

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 7. listopada 2025. u prisutnosti z.z. punomoćnika tužitelja Nine Šuka, odvjetnika iz Oroslavja i z.z. punomoćnika tuženika MM, odvjetničkog vježbenika, 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. N a l a ž e s e tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju PM, plati iznos od 1.819,09 EUR (tisućuosamstodevetnaeset eura i devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom na iznos od:

100,33 EUR

od 1. travnja 2021. pa do isplate,

101,86 EUR

od 1. svibnja 2021. pa do isplate,

100,81 EUR

od 1. lipnja 2021. pa do isplate,

99,78 EUR

od 1. srpnja 2021. pa do isplate,

106,48 EUR

od 1. kolovoza 2021. pa do isplate,

104,63 EUR

od 1. rujna 2021. pa do isplate,

103,64 EUR

od 1. listopada 2021. pa do isplate,

111,54 EUR

od 1. studenoga 2021. pa do isplate,

118,29 EUR

od 1. prosinca 2021. pa do isplate,

121,40 EUR

od 1. siječnja 2022. pa do isplate,

118,85 EUR

od 1. veljače 2022. pa do isplate,

122,44 EUR

od 1. ožujka 2022. pa do isplate,

126,03 EUR

od 1. travnja 2022. pa do isplate,

126,27 EUR

od 1. svibnja 2022. pa do isplate,

123,25 EUR

od 1. lipnja 2022. pa do isplate,

133,49 EUR

od 1. srpnja 2022. pa do isplate,

sve to u roku od 15 dana.

II. N a l a ž e s e tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju PM naknadi troškove postupka u iznosu od 1.798,18 EUR (tisućusedamsto- devedesetosam eura i osamnaeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 625,00 EUR (šestodvadesetpet eura).

III. O d b i j a s e tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 2. kolovoza 2022. podnio protiv tuženika tužbu mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom 21. lipnja 2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu za dovršenje kuće, broj Ugovora: 3205016038, broj kreditne partije: 7102769600 – dalje u tekstu: Ugovor, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 67.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB. Tužitelj se odobreni iznos kredita obvezao vratiti uz valutnu klauzulu. Člankom 7. gore navedenog Ugovora određeno je da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 391,98 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Na dan puštanja kredita u otplatu (27.6.2005.) srednji tečaj HNB u odnosu na CHF je bio 4,751594; međutim tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te je bio konstantno povećan u odnosu na početno stanje sve do otplate kredita. To je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita, što mu je u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog. Tužitelj je za cijelo vrijeme trajanja kredita, bez obzira ne promjene/povećanja anuiteta u odnosu na početno stanje, isti uredno plaćao, a plaća ga i dalje. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečajeva. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik tužitelju nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. U odnosu na ponašanje tuženika (i ostalih banaka) opisano u toč. II. ove tužbe, udruga Potrošač podnijela je tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba) protiv tuženika i 7 ostalih banaka koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je, između ostalog, utvrđeno i da je 8 banaka među kojima i ovdje tuženik (tamo prvotuženik) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje u tekstu: ZZP/07), i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako da je sada pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odn. ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Dodatno, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je i revizija svih banaka te su potvrđeni stavovi nižih sudova o navedenim pitanjima. Tužitelj se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pruža odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača po tom pitanju. Tužitelj ističe da je naslovni sud pravomoćnom presudom posl. broj P-1717/21 od 27. travnja 2022. već naložio tuženiku da tužitelju na ime preplate po predmetnom kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF za razdoblje do uključivo 1. ožujka 2021., isplati iznos od 84.886,23 kn, zajedno sa zzk na pojedinačne iznose. Stoga je pitanje ništetnosti ugovornih odredaba predmetnog kredita koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF već pravomoćno utvrđeno kao prethodno pitanje u prvoj tužbi. Tužitelj, dakle, smatra da je on u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, za novo utuženo razdoblje od 2. ožujka 2021. pa do uključivo 1. srpnja 2022. (kredit je i dalje u otplati) preplatio gornji kredit za iznos od 13.709,00 kn, uvećano za zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate. Iz svega gore navedenog jasno je da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 i čl. 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05), slijedom čega je tužitelj ovlašten postaviti kondemnatorni zahtjev za isplatu. Radi svega navedenog, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev kojim na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF za razdoblje od 2. ožujka 2021. pa do uključivo 1.7.2022. isplati ukupan iznos od 13.709,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni mjesečni iznos kao u tužbi.

2. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu broj: 31 Su-771/2022-

3. od 5. rujna 2022. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu potvrđuje da je s tužiteljem sklopio navedeni ugovor o kreditu ali u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač i da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. U pogledu nedopuštenosti i nepoštenosti primjene valutne klauzule izražene u CHF, smatra da su odluke sudova iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nepravilne i nezakonite te to argumentira pozivajući se na sudsku prasku Suda Europske unije. Tvrdi nadalje da je tuženika, kao i općenito potrošače, informirano o valutnoj klauzuli na više različitih načina te da su tužitelju bile dostupne sve informacija prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Osporava i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamate te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

4. Tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 20. lipnja 2025., uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka te Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/2022. i 88/2022.), tako da potražuje ukupni iznos od 1.819,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, kao u tom podnesku.

5. Tuženik se i tako preciziranom tužbenom zahtjevu protivi, a podneskom od 23. lipnja 2025. "ustraje" i kod prigovora zastare (kojeg ranije nije ni istaknuo).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. U postupku su pročitani: pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-1717/21-23. od 27. travnja 2022., presuda Županijskog suda u Zadru posl. broj: Gž-615/2022-2. od 8. lipnja 2022., početni otplatni plan, ugovor o namjenskom kreditu broj: 3205016038 od 21. lipnja 2005., ispis prometa po kreditu/specifikacije uplata, izvod iz tuženikovog edukacijskog materijala i zapisnik od 17. studenoga 2023. s iskazom tužitelja, a provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o.

8. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

9. Nije sporno:

- da su stranke 21. lipnja 2005. godine sklopile ugovor o kreditu broj: 3205016038 kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 67.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (članka 1.), uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90 % godišnje (čl. 2.) te se korisnik kredita obvezao iznosa kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom (čl. 1. st. 2.), odnosno u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 391,98 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatska narodne banke važećem na dan plaćanja (čl. 7. st. 1.);

- da je tužitelj otplatio iznose navedene u ispisu prometa po kreditu/specifikaciji uplata te kredit još uvijek otplaćuje;

- da je povodom istog ugovora o kreditu presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-1717/21-23. od 27. travnja 2022. tuženiku naloženo da tužitelju na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF za razdoblje do uključivo 1. ožujka 2021. isplati ukupni iznos od 84.886,23 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kao u izreci presude;

- da je presudom Županijskog suda u Zadru posl. broj: Gž-615/2022-2. od 8. lipnja 2022. navedena prvostupanjska presuda potvrđena u glavnoj stvari.

10. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- jesu li citirane ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštene i ništetne,

- je li tužitelj ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača,

- je li, kada bi navedene odredbe i bile ništetne, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj CHF, koji je vrijedio na dan isplate kredita,

- početak tijeka zakonskih zateznih kamata, ukoliko sud utvrdi osnovanim zahtjeve za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za iznose koje tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom.

11. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini.

12. Budući da je u navedenoj parnici koja se vodila kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli utvrđena kao prethodno pitanje, to utvrđenje, sukladno odredbi čl. 12. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - proč. tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), ima pravni učinak samo u toj parnici pa to prethodno pitanje treba ponovno riješiti i u ovoj parnici.

13. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine je, među ostalim, preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužene banke u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

14. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt- 249/14-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-7.. tuženika (točka 2.).

15. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

16. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5. od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

17. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdi presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

18. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

19. Protiv ove odluke banke (i tužitelj, što za ovu parnicu nije bitno) su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.

21. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

22. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14- 2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

24. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužitelja koji navodi da je došao u Zagrebačku banku te je tražio da kredit za dovršetak kuće, a nakon čega su arhitekti od strane tuženika izašli na teren, izvršili procjenu i prema izvršenoj procjeni su rekli da mogu dobiti kredit u iznosu od 67.000,00 CHF. Naime, u to vrijeme svi krediti su se vezali uz CHF i uz euro, a radilo se o 2005. godini, a kredit je s obzirom na moja primanja bio na rok otplate od 24 godine. Na njegovo pitanje što bi oni učinili da su na njegovom mjestu i koji bi kredit uzeli tj. da li onaj koji je vezan uz franak ili uz euro, s time da je tada kamatna stopa za CHF bila niža, rekli su mu da na to ne mogu odgovoriti i da ne znaju da li bi to moglo u budućnosti se promijeniti odnosno da bi CHF "podivljao". Uzeo je taj kredit u CHF time da je ugovor već bio unaprijed napisan; on je taj ugovor pročitao, i zna da u ugovoru nije bilo nikakvih zaštitnih klauzula vezanih uz CHF. U to vrijeme bio zaposlen u HPC Biuk d.o.o. Z taj kredit otvorio je trajni nalog kod tuženika tako da mu se mjesečno automatski skida rata sa svakim 1-im u mjesecu, time da je u početku rata iznosila 1.780,00 kuna, a sada za prošli mjesec mu je ustegnuta rata od 2.870,00 kuna. Banka mu je nudila da za navedeni kredit naprave konverziju, a prema bančinom izračunu te konverzije još je njima bio dužan nekih 150 eura, što je njemu bilo potpuno neprihvatljivo jer nakon uredne otplate kredita od početka pa do ponude za konverziju nije smatrao da bi bilo kome bio šta dužan, tako da sam prijedlog konverzije odbio i nastavio plaćati kredit koji i dalje glasi u CHF. On je čak u dva navrata bio u poslovnici Zagrebačke banke da se s njima pokuša nagoditi da mu vrate ono što su mu neosnovano uzeli vezano uz valutnu klauzulu, međutim oni na to nisu pristali. Ta kuća služi isključivo za stanovanje njega i njegove obitelji, odnosno u njoj se ne obavlja nikakva obrtnička ili bilo kakva druga privatna djelatnost. Na poseban upit punomoćnika tuženika da li ga je nešto mučilo pri potpisivanju ugovora, odnosno da li je imao kakvih nedoumica, odgovora da je jedina nedoumica bila da li uzeti kredit u CHF ili u euru, a obzirom da je kamata na CHF bila niža to je izbor pao na kreditu toj valuti.

25. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi i da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 6. određena je "…dovršenje kuće", pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio "isključivo za potrošačke svrhe". Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

26. Što se tiče tuženikovih tvrdnji da je tužitelja obavijestio o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule pri sklapanju ugovora, one su kontradiktorne i njegovoj tvrdnji da "…razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute", te je sasvim jasno da se o odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo te da su te odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, je tuženik očito smatra da je cjelokupni valutni rizik trebao snositi samo potrošač. Sukladno navedeno, sud, kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a, utvrđuje da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula.

27. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

28. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 53/91, 73/91, 113/93, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (18. svibnja 2005.), u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbi čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 105. st. 1. ZOO/91, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužiteljica nije tražila raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 210. st. 1. ZOO/91, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

29. Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio da dan isplate kredita, treba istaknuta da je u slučaju ništenosti ugovorne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36.: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".

30. Po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita..

31. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju za CHF; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.

32. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

33. Prema nalazu sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze Petre Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., Ugovor o kreditu je sklopljen 21. lipnja 2005., te je isplaćen 27. lipnja 2005. godine. Ugovorena je otplata u 288 jednakih mjesečnih anuiteta po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan plaćanja. Ugovorom se navodi kamatna stopa od 4,90% godišnje. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu, počevši od 1. kolovoza 2005. kada dospijeva prvi anuitet na naplatu. Temeljem dokumentacije u spisu, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu i Prometu po kreditu/Specifikacija uplata ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene i primjene kamatnih stopa kretale kako slijedi: 4,90% godišnje do 01.10.2007.godine, 5,55% godišnje do 01.02.2008. godine, 6,30% godišnje do 01.07.2009. godine, 6,80% godišnje do 01.07.2011. godine, 5,75% godišnje do 01.01.2014. godine, 3,23% godišnje do kraja utuženog razdoblja. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od 391,98 CHF početno do 464,83 CHF kao najveći iznos anuiteta odnosno kod smanjenja kamatne stope u konačnici je anuitet iznosio 361,84 CHF, pri čemu je tužitelju bila niže obračunava kamatna stopa u odnosu na kamatnu stopu iz ugovora u razdoblju počevši od 1. veljače 2014.pa do kraja utuženog razdoblja. U razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja, tečaj CHF oscilirao je u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom realizacije kredita te su posljedično nastale i razlike u obvezi tužitelja prilikom otplate u odnosu na iznos koji bi platio po nepromjenjivom tečaju. Vještak napominje da su ukupne razlike koje je tužitelj plaćao više od inicijalne vrijednosti anuiteta nastale posljedično na promjenu kamatne stope te tečaja. S obzirom na zadatak vještačenja u nastavku se daju izračuni posljedično na promjenu tečaja uz isključenje promjene u anuitetima koje su bile posljedica promjene kamatne stope u razdoblju od 2. ožujka 2021. do uključivo 1. srpnja 2022. godine. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u Republici Hrvatskoj bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu Republike Hrvatske na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama, za razdoblje od 2. ožujka 2021. do uključivo 1. srpnja 2022. godine, u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK) prikazan je u tabeli.

34. Temeljem navedenoga, vještak u mišljenju navodi da, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita od 2. ožujka 2021. do uključivo 1. srpnja 2022. nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja, visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi ukupno 1.819,09 eura (sa pojedinim iznosima navedeni u stupcu 14 tabele iz nalaza).

35. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka te je podneskom od 10. lipnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu.

36. Tuženik se na nalaz i mišljenje očitovao podneskom od 23. lipnja 2025., ističući da ne prigovara samom matematičkom izračunu, no i dalje osporava osnovu potraživanja iz razloga koje je je već iznio te smatra da sud treba uzeti u obzir razdoblja kad je tečaj bio niži (dakle, varijantu s pozitivnim i negativnim iznosima).

37. Budući da se radi o pravnom pitanju, sud ocjenjuje da je nalaz i mišljenje napravljena u skladu s postavljenim zadatkom i u skladu s prethodno navedenim pravnim stavovima o primjeni početno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita te takav nalaz i mišljenje prihvaća u cijelosti, jer na strani tužitelja nema protupravnosti i odgovornosti prema tuženiku, a pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora djeluju u cilju zaštite potrošača od nepoštenog postupanja tuženika, a ne obrnuto u cilju zaštite tuženika zbog čega nema osnove za uzimanje u obzir iznosa, odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit. Osim toga, tuženik o toj osnovi nije istaknuo ni prigovor prijeboja, ni prigovor radi prebijanja, a nije podnio ni protutužbu.

38. Prema odredbi čl. 214. ZOO/91, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima prava na zakonsku zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa.

39. Tuženikovo prigovor zastare nije osnovan.

40. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 371. ZOO/91. Prema odredbi čl. 388. ZOO/91, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13, važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17- 2. od 20. ožujka 2018. godine. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrhe koje je upravo jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.". Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012. godine, čime je došlo do prekida zastare.

41. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO/91, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

42. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/1017. kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine, a tužba u ovom predmetu je podnesena 2. kolovoza 2022. čime je zastara ponovno prekinuta te nije nastupila.

43. Sukladno navedenom, valjalo je tužbeni konačni zahtjev usvojiti u cijelosti.

44. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Sukladno tome, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka.

45. Troškovi zastupanja tužitelju su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.

46. Od troškova određeno zatraženih troškovnikom, tužitelju su kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe po tbr. 7/1. Tarife u visini od 100 bodova; sastava podnesaka od 30. siječnja 2023. i 10. lipnja 2025. po tbr. 8/1. u visinama od po 100 bodova te zastupanja na ročištima 8. rujna 2023., 17. studenoga 2023. i 7. listopada 2025. po tbr. 9/1. visinama od po 100 bodova, a što zajedno iznosi 600 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54, 1.200,00 eura, čemu valja dodati i PDV u iznosu od 300,00 eura.

47. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 26. travnja 2023. jer su nastali slučajem koji se dogodio njegovom punomoćniku zbog kojeg je predloži odgodu ročišta, sastava podneska od 27. lipnja 2025. jer nije bio potreban za vođenje parnice budući da njime ništa bitno novog nije iznijeto, a nisu mu priznati niti troškovi ročišta za objavu budući da nisu potrebni jer presudu može preuzeti s e-oglasne ploče sudova.

48. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 265 eura, a priznati su mu i troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura.

49. Sukladno navedenom, tuženiku je naloženo da mu na ime naknade troškova ukupno plati 1.798,18 eura, a odbijen je preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 625,00 eura.

50. Na naknadu troškova dosuđena je i zakonska zatezna kamata od donošenja ove presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zlataru 30. listopada 2025.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba

2. punomoćniku tuženika Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Zagreba