REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4632/2023-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja AM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koju zastupa punomoćnik Matko Novinc odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika OTP banke dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave 22. rujna 2025. godine, u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 30. listopada 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 10. Ugovora o kreditu s Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 83175/05 od dana 05. srpnja 2005. godine koji su sklopili tužitelj AM, kao korisnik kredita i tuženikov prednik HVB Splitska banka d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. platiti AM iznos od 5.709,24 eura zajedno s zateznim kamatama koja teče na:
iznos u eurima od:
3,05 01.09.2005.
6,26 10.09.2005.
4,41 11.10.2005.
5,27 11.11.2005.
6,59 13.12.2005.
5,32 11.01.2006.
2,72 11.02.2006.
0,95 11.03.2006.
2,25 11.11.2008.
0,14 11.12.2008.
12,17 13.01.2009.
17,37 11.02.2009.
23,20 11.03.2009.
12,97 11.04.2009.
11,15 12.05.2009.
10,12 11.06.2009.
12,18 11.07.2009.
8,06 11.08.2009.
9,93 11.09.2009.
6,73 13.10.2009.
9,58 11.11.2009.
7,94 11.12.2009.
15,00 12.01.2010.
19,49 11.02.2010.
18,54 11.03.2010.
22,35 13.04.2010.
27,84 11.05.2010.
32,73 11.06.2010.
42,11 13.07.2010.
32,94 11.08.2010.
56,24 11.09.2010.
44,01 12.10.2010.
46,38 11.11.2010.
66,59 06.01.2011.
59,92 05.02.2011.
58,85 05.03.2011.
59,02 11.03.2011.
52,46 12.04.2011.
82,66 07.06.2011.
74,83 06.07.2011.
117,82 05.08.2011.
118,27 17.08.2011.
79,68 07.10.2011.
83,56 05.11.2011.
78,50 06.12.2011.
83,92 06.01.2012.
90,39 07.02.2012.
91,07 06.03.2012.
87,70 06.04.2012.
89,04 05.05.2012.
91,61 06.06.2012.
88,51 06.07.2012.
89,13 04.08.2012.
85,72 07.09.2012.
84,21 06.10.2012.
84,81 11.10.2012.
88,52 13.11.2012.
87,34 11.12.2012.
89,05 11.01.2013.
84,20 12.02.2013.
82,33 12.03.2013.
87,67 11.04.2013.
82,44 11.05.2013.
79,68 11.06.2013.
76,57 11.07.2013.
80,38 13.08.2013.
82,47 11.09.2013.
84,45 11.10.2013.
84,23 16.11.2013.
88,19 14.12.2013.
82,23 15.01.2014.
79,34 19.02.2014.
79,45 12.04.2014.
77,26 13.05.2014.
76,97 12.06.2014.
77,24 21.06.2014.
81,05 12.08.2014.
80,89 12.09.2014.
81,50 13.09.2014.
82,26 11.10.2014.
84,62 12.11.2014.
84,80 12.12.2014.
85,69 13.01.2015.
80,32 12.02.2015.
80,32 12.03.2015.
80,32 14.04.2015.
80,32 12.05.2015.
80,32 11.06.2015.
80,32 14.07.2015.
80,32 12.08.2015.
80,32 16.09.2015.
80,32 15.10.2015.
80,32 18.11.2015.
80,32 14.01.2016.
80,32 21.01.2016.
80,32 13.02.2016, sve do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od. 1.415,00 eur, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja ĆM u svoti od 1.542,45 eur s zateznim kamatama od 1. listopada 2015. godine do isplate.
IV Utvrđuje se da nije osnovan prigovor radi prebijanja tuženika OTP banke d.d. u svoti od 2.043,26 eur s zateznim kamatama od 5. veljače 2016. godine do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi slijedeće:
1.tužitelj s prednikom tuženika SOCIETE GENERALE –SPLITSKA BANKA d.d. (prije HVB Splitska banka d.d.) sklopio Ugovor o kreditu s Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 83175/05 i to dana 05. srpnja 2005. godine na iznos od 46.600,00 CHF.
2. Člankom 2. Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 46.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom.
3. Ugovorne strane ugovorile su sukladno čl. 10. navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 369,86 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća.
4. Dana 08. veljače 2016.godine stranke su sklopile Dodatak br.1 Ugovora o kreditu br. 83175/05 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, kojim su ugovorne strane konvertirali postojeći kredit iz CHF u EUR.
5. U trenutku isplate (14.07.2005.g.) kredita tečaj CHF po srednjem tečaju HNB-a u odnosu na Kunu iznosio je 4,73538 Kn za 1 CHF.
6. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od dana 14.06.2018. godine kojom je odbijena žalba i ovdje tuženika ( povodom kolektivne tužbe ), te je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 01.09.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
7. Protiv navedene odluke poslovne banke, pa i tuženik, su uložili reviziju, te je Vrhovni sud RH u predmetu Rev-221/2018 donio presudu i rješenje kojom se revizije tuženika, a kojima je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne
odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača, odbijaju kao neosnovane.
8. Na str. 19. obrazloženja presude i rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 navodi se:
“ Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda RH, drugostupanjski sud je ponovno odlučujući o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu CHF potvrdio prvostupanjsku presudu utvrdivši na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvačajući ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim, te ništetnim.
Pritom, a polazeći od pravnog shvaćanja Ustavnog suda RH izraženog u odluci od 13.12.2016. godine i ukidnom rješenju Vrhovnog suda RH br. Revt-575/16 od 0 3.10.2017.godine o potrebi cjelovite ocjene postupanja tuženih banaka glede pružanja odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima, drugostupanjski sud na temelju podataka iz spisa je utvrdio kako tužene banke u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima (a koje razdoblje ocjenjuje relevantnim za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ) su propustile dati im sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a da je “ priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama “ odnosno da je osmotužena banka propustila korisnike kredita informirati o svim parametrima relevantnim za sagledavanje značaja ugovorene promjenjive kamatne stope po jednostranoj odluci banke“.
“ Kako je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373. ZPP-a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a glede postupanja prvo – osmotuženih banaka vezano uz pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, odnosno postupanje osmo tužene banke, a vezano za sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke i baš: da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače, zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno osmotužene banke i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke; da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita; te u tom pravcu dao razloge koji su prihvatljivi i zbog čega se pravilnost pobijane presude može ispitati, onda nema bitne povrede parničnog postupka“.
“ No kako je drugostupanjski sud polazeći od ukupnih rezultata provedenog postupka i u njemu izvedenih dokaza ocijenio izvođenje tih dokaza nepotrebnim, jer je na temelju stanja spisa predmeta ocijenio da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promijeni u tečaju švicarskog franka prema kuni, na štetu potrošača, a unatoč tome ih poticali na sklapanje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, to je i bez izvođenja predloženih dokaza po tuženiku, drugostupanjski sud, a primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a utvrdio odlučne činjenice zbog čega nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka“.
9. U presudi Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017, a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 na str. 52 navodi se: “ Tužitelj tvrdi da ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nisu razumljive. Budući da je jedina strana valuta uz koju se ranije vezala glavnica, a koja je poznata potrošačima, bila njemačka marka, a banke nisu na primjeren način informirale potrošače o značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Za sklapanje ugovora koji sadrži ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošači su se, jer nisu bili upozoreni na bilo kakav rizik osim što su znali za opći rizik koji nosi svaka valutna klauzula, odlučili zbog informacije koje su ( jedino ) dobili u primamljivim oglasima banaka ( na akciji, bez naknade, samo do određenog roka, nova ponuda, mogućnost podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kamatna stopa već od 4,99 % za CHF) i s jedinim ciljem da prođu što jeftinije, nesvjesni rizika kojim se izlažu vezanjem glavnice uz valutu švicarski franak.
10. Prvostupanjski sud je, u bitnom, temeljem uvida u isprave u spisu, saslušanja svjedoka i pregleda reklamnih materijala svih tuženika, utvrdio da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanu za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. godine, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim time i ništetnim.
11. Kako prema tumačenju odredbi čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ od strane suda Europske unije ( u presudi br. C-26/13 ) te sukladno tome prema odluci Ustavnog suda RH od 13.12.2016. godine i prema odluci Vrhovnog suda RH od 03.10.2017. godine, propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivim, pa one podliježu testu poštenosti, te je u ovom postupku potrebno utvrditi da li su tužene banke u predugovornoj fazi potrošačima predočile informacije koji sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije u duhu prava EU, na temelju kojih bi prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojima je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.
12. “ Prosječni potrošač u RH u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik “valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.
13. Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojoj se glavnica veže uz valutu švicarski franak potrošačima razumljiva, jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika objašnjen smisao i posljedica pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ugovore ne bi solemnizirali, nisu osnovane.“
“ Stoga bez obzira što u vrijeme kada su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koji potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela, kao što su načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, a što je ovdje slučaj“. “ Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
14. Priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije, a niti može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocijeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje, te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovorenu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošača da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.
15. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.
16. Neravnoteža u pravima i obvezama koji postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tom ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban
rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenje najniže ugovorene kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franaka banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja.“
17. “ Prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da potrošač to nije znao, bilo mu je praktično svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu, te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnom klauzulom u drugim valutama bila je početna stopa ugovorene kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu.
18. Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorene kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina osim o kamatama i o tečaju ) dobivenog iznosa u kunama ( koji je određen u trenutku sklapanja ugovora ) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u švicarskim francima, banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom.
Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak, već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, uz činjenicu da banke navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.“
19. Navedena utvrđenja Vrhovnog suda RH u cijelosti su u skladu s Direktivom Vijeća Europe 93/2013/EEZ od 05. travnja 1993. godine.
Naime, sama preambula Direktive navodi kako su Države članice dužne osigurati da ugovori sklopljeni s potrošačima ne sadrže nepoštene odredbe, da onoga koji stječe robu ili usluge treba zaštiti od zloupotrebe moći koju imaju prodavatelji robe ili pružatelji usluga, posebno kod jednostranih standariziranih ugovora i nepoštenog ispuštanja osnovnih prava iz ugovora, da bi ugovori trebali biti sastavljeni jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo trebao dobiti mogućnost da pregleda sve odredbe i u slučaju kakvih dvojbi trebalo bi prevagnuti tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije, te da države članice bi trebale osigurati da se u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba, te da ako se takve odredbe ipak upotrijebe, one potrošača ne obvezuju i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati stranke ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba. Članak 3. Direktive definira nepoštene ugovorne odredbe: Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo TERET DOKAZA JE NA PRODAVATELJU ROBE ILI PRUŽATELJU USLUGA.
20. Iako je tužitelj sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, jasno je kako isti samim sklapanjem Dodatka postojećeg ugovora i konvertiranjem svoje obveze iz CHF u EUR nije izgubio pravni interes za pokretanjem predmetnog postupka.
21. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u predmetu Rev-2868/2018 gdje je isti odgovorio na pitanje da li sklapanjem dodatka Ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
22. Vrhovni sud RH u navedenom rješenju zauzeo je stajalište “kako sama činjenica da su stranke sklopile 19.01.2016. godine dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
To iz razloga jer tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug, i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane ( čl. 326 st. 1 ZOO), osim u izuzetnim uvjetima propisanim čl. 326 st. 2 ZOO.“
23. Prema tome i samim odredbama ZOO jasno je propisano kako samom konverzijom ugovora ništetna odredba ne može postati pravovaljana, već moraju biti ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 325. ZOO, a koje u ovom slučaju dakako nisu ispunjene.
24. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet BM protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude).
26. U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara.
27. Takvo mišljenje zauzeo je i Vrhovni sud RH, koji se očitovao i na okolnost od kada počinje teći zastara u konkretnim predmetima povrata pretplaćenih kamata i koliki je zastarni rok.
28. Navedeno stajalište i mišljenje Vrhovni sud RH dao je u presudi i rješenje br. Rev-2245/2017 od dana 20. ožujka 2018. godine.
Presudom je u tom predmetu odbijena revizija tuženika Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana u dijelu u kojem se odnosi na pravno pitanje pod slovom B koje glasi: “Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu s čl. 131 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, kako je izmijenjen) ( u daljnjem tekstu tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava ) tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka ?“. Vrhovni sud RH od str. 6. presude daje obrazloženje kako slijedi:
“ U ovom parničnom postupku utvrđeno je:
- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom bankom 11. lipnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj…, kreditna partija broj … u iznosu od 26.714,95 CHF.
- da se odredbom čl. 2. Ugovora tužitelj obvezao tuženiku plaćati kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno tržišnim uvjetima, a na temelju odluke banke o kamatnim stopama koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 % godišnje, a ista se obračunava u CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.
- da je odredbom čl. 6 Ugovora dan pristanak tužitelja da banka povisi ili snizi anuitet, te se tužitelj obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete
- da je stopa kamate od 13. lipnja 2007. godine do 01. listopada 2007. godine iznosila 5,20 %, zatim u daljnjem razdoblju do 01. veljače 2008. godine 6,10 %, potom do 01. srpnja 2009. godine 6,55 %, a nadalje do 23. srpnja 2014. godine 7,55 %, kada je ugovor ispunjen prijevremenom otplatom.
- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta, te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi 12.854,40 Kn.
- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i Vrhovnog suda RH br. Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorene odredbe.
- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio dana 12. veljače 2015. godine
- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena dana 04. travnja 2012. godine, a da je drugostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine.
29. Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača DOLAZI DO PREKIDA ZASTARE na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva POČINJE TEĆI ISPOČETKA TEK OD TRENUTKA PRAVOMOĆNOSTI SUDSKE ODLUKE DONESENE U POVODU TE TUŽBE ( ovdje 13. lipnja 2014. godine ) ZBOG ČEGA ZASTARA NIJE NASTUPILA.
30. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od 5 godine neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( čl. 328. ZOO). Revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora DOŠLO DO PREKIDA ZASTARE u smislu čl. 241. ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502. c. ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 501. c. st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osobe koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati ( čl. 502. c. ZPP-a. ) Zbog svega izloženog po shvaćanju revizijskog suda, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da u smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 POKRETANJEM PARNIČNOG POSTUPKA ZA ZAŠTITU KOLEKTIVNIH INTERESA POTROŠAČA DOLAZI DO PREKIDA ZASTARE, TE ZASTARA INDIVIDUALNIH RESTITUCIJSKIH ZAHTJEVA POČINJE TEĆI ISPOČETKA TEK OD TRENUTKA PRAVOMOĆNOSTI SUDSKE ODLUKE DONESENE U POVODU TE TUŽBE.
Zbog toga je glede pravnog pitanja postavljenog pod slovom B trebalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu. “
31. S obzirom da je u odnosu na ništetnost valutne klauzule presuda P1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine, u odnosu na predmetni postupak vezan za ništetnost valutne klauzule nije nastupila zastara.
32. Tužitelj u ovoj tužbi se poziva i na presudu Vrhovnog suda RH br. Rev- 3142/2018:
“ Prema navedenom citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502. a. st. 1 ZPP-a . S obzirom na citirani sadržaj toč. 4. pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i suviše tegobno za potrošače, kao što bi bilo i suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“
33. Sukladno stajalištu Vrhovnog suda RH u predmetnom postupku nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih personalnih dokaza, međutim tužitelj opreza radi predlaže saslušanje tužitelja na sve gore navedene okolnosti.
34. Tužitelj u odnosu na preplaćene anuitete zbog tečajne razlike potražuje iznos od 5.152,72 EUR / 38.823,92 Kn.
35. Tužitelj potražuje i razliku u neotplaćenoj glavnici koju je tuženik obračunao prilikom provedbe konverzije.
36. Naime, tužitelj ističe da bi od potpisa Ugovora o kreditu pa do 30. rujna 2015. glavnica u CHF bila daleko manja da nije bilo drastičnog porasta tečaja i povećanja kamatne stope radi čega su sve izvršene uplate na ime kredita najvećim dijelom iskorištene za podmirivanje tako nastalog povećanja anuiteta, pa sukladno tome kada je došlo do konverzije kredita tužitelj je praktički bio na početku otplate svoje glavnice čime je od sklapanja kredita do konverzije došlo do bitnog poremećaja u strukturi samih anuiteta, te se glavnica minimalno smanjivala, pa sukladno tome napravljena konverzija ne može biti pravedna imajući gore sve u vidu i jer se, radi povećanja kamatnih stopa i povećanja tečaja CHF, podizala visina anuiteta i mijenjala se struktura unutar samog anuiteta u korist kamata na štetu glavnice, pa konverzijom tužitelj zasigurno nije mogao biti obeštećen.
37. Preostala nedospjela glavnica konvertirana u EUR na datum 12.02.2015. godine, primjenjujuči iste ugrađene parametre kao i kod izvornog kredita u CHF te dinamiku uplata Korisnika kredita tijekom cijelog razdoblja do datuma primjene konverzije, iznosila je 4.802,72 EUR. Prema izračunu Banke na datum 12.02.2016. godine preostala nedospjela glavnica iznosi 12.302,04 EUR, s to predstavlja preplaćenu razliku od 7.499,32 EUR / 56.503,62 kn.
38. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva predlaže se provesti dokaz financijskim vještačenjem i to:
- na okolnost koliki je iznos preplaćenih anuiteta zbog tečajne razlike izražen u kunama po mjesecima koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita i koliko bi tužitelj plaćao da nije došlo do promjene valute tijekom trajanja ugovornog odnosa,
- na okolnost kolika je razlika između, po tuženiku utvrđene, neotplaćene glavnice u EUR na dan 30. rujna 2015. godine (utvrđene u Dodatku ugovoru o kreditu) i neotplaćene glavnice u EUR na dan 30. rujna 2015. uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj CHF sukladno originalnom otplatnom planu, obračunate u kunama za EUR po srednjem tečaju tuženika na dan 30.09.2015.g., a za CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, sve na način da se primjene isti ugrađeni parametri kao i kod izvornog kredita u CHF te dinamiku uplata Korisnika kredita tijekom cijelog razdoblja do datuma primjene konverzije te zahtijeva kao u podnesku od 8. travnja 2025. godine tj.:
" I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 10. Ugovora o kreditu s Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 83175/05 od dana 05. srpnja 2005. godine koji su sklopili tužitelj AM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik OTP banka d.d., Domovinskog rata br. 61, Split, OIB 52508873833, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata br. 61, Split, OIB 52508873833, s osnove neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli isplatiti u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju AM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.709,24 EURA zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koja teče na:
iznos od: od dana:
(u EUR)
3,05 01.09.2005.
6,26 10.09.2005.
4,41 11.10.2005.
5,27 11.11.2005.
6,59 13.12.2005.
5,32 11.01.2006.
2,72 11.02.2006.
0,95 11.03.2006.
2,25 11.11.2008.
0,14 11.12.2008.
12,17 13.01.2009.
17,37 11.02.2009.
23,20 11.03.2009.
12,97 11.04.2009.
11,15 12.05.2009.
10,12 11.06.2009.
12,18 11.07.2009.
8,06 11.08.2009.
9,93 11.09.2009.
6,73 13.10.2009.
9,58 11.11.2009.
7,94 11.12.2009.
15,00 12.01.2010.
19,49 11.02.2010.
18,54 11.03.2010.
22,35 13.04.2010.
27,84 11.05.2010.
32,73 11.06.2010.
42,11 13.07.2010.
32,94 11.08.2010.
56,24 11.09.2010.
44,01 12.10.2010.
46,38 11.11.2010.
66,59 06.01.2011.
59,92 05.02.2011.
58,85 05.03.2011.
59,02 11.03.2011.
52,46 12.04.2011.
82,66 07.06.2011.
74,83 06.07.2011.
117,8205.08.2011.
118,2717.08.2011.
79,68 07.10.2011.
83,56 05.11.2011.
78,50 06.12.2011.
83,92 06.01.2012.
90,39 07.02.2012.
91,07 06.03.2012.
87,70 06.04.2012.
89,04 05.05.2012.
91,61 06.06.2012.
88,51 06.07.2012.
89,13 04.08.2012.
85,72 07.09.2012.
84,21 06.10.2012.
84,81 11.10.2012.
88,52 13.11.2012.
87,34 11.12.2012.
89,05 11.01.2013.
84,20 12.02.2013.
82,33 12.03.2013.
87,67 11.04.2013.
82,44 11.05.2013.
79,68 11.06.2013.
76,57 11.07.2013.
80,38 13.08.2013.
82,47 11.09.2013.
84,45 11.10.2013.
84,23 16.11.2013.
88,19 14.12.2013.
82,23 15.01.2014.
79,34 19.02.2014.
79,45 12.04.2014.
77,26 13.05.2014.
76,97 12.06.2014.
77,24 21.06.2014.
81,05 12.08.2014.
80,89 12.09.2014.
81,50 13.09.2014.
82,26 11.10.2014.
84,62 12.11.2014.
84,80 12.12.2014.
85,69 13.01.2015.
80,32 12.02.2015.
80,32 12.03.2015.
80,32 14.04.2015.
80,32 12.05.2015.
80,32 11.06.2015.
80,32 14.07.2015.
80,32 12.08.2015.
80,32 16.09.2015.
80,32 15.10.2015.
80,32 18.11.2015.
80,32 14.01.2016.
80,32 21.01.2016.
80,32 13.02.2016. pa do isplate za svaki iznos sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata br. 61, Split, OIB 52508873833, da tužitelju AM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015.g. u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplati iznos od 1.542,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju naknadi parnični trošak uzrokovan ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi:
U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari;
b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe;
c. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj
primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;
d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu
koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;
e. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno
pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među
strankama;
f. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja,
značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP);
g. Obavijest o rješenju Vrhovnog suda Gos-1/19;
h. Obavijest o konverziji
i. Prigovor načinu postavljanja tužbenog zahtjeva;
3. Tuženik će u nastavku obrazložiti svaki od navedenih razloga.
a. Potraživanje tužitelja je u zastari
4. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare.
5. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 31.05.2023. pa tuženik prigovara zastare utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja.
(i) Naknada štete
Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu 41239/06 – sklopljen 2007. (dalje: „Ugovor o kreditu“ ii „Ugovor“) za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao.
(ii) Povrat mjesečnih anuiteta
Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. (iii) Stjecanje bez osnove Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi:
„Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu.
6. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet 7. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.
8. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.
9. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.
10. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTSa tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a.
11. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojojje našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu ibavi se financijskim poslovanjem,…" , odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača.
c. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTSa Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu br. 83175/05 u iznosu od 46.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe 5. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 4,99 % godišnje, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora kao i to da je člankom 7. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.
12. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa.
13. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja.
14. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač.
d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač
15. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a.
16. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist.
17. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke.
18. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje kao „ZZP“), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje kao „ZPK“)
Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.
e. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama
19. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:
- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;
- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,
- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a.
20. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.
21. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima.
22. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Uostalom, i sam tužitelj je dao svoj pristanak, izjavom iz članka 9.19. u kojoj stoji da: „Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama kreditora, Opći uvjeti poslovanja Kreditora i ostali važeći akti Kreditora,....“
23. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu sprethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora
24. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u
pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja.
Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa.
Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika.
25. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane
odluke – nezakonita, odnosno nepoštena.
26. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava.
27. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine:
„Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime,spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelojednake vrijednosti činidbi.“
28. Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž- 2462/03:
„Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godineugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ 29. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.
f. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP)
30. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran
tužitelju u kunskoj protuvrijednosti vezan uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.
31. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz članka 9.12.,
9.13. i 9.14. Ugovora, koje glase:„Sve tečajne razlike, te svi troškovi vezani uz preračunavanje i konvertiranje idu isključivo na teret Korisnika kredita.
„Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Kreditoru." „Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.“ 32. Nadalje, odredbama 9.15. i 9.16. Ugovora o kreditu regulirana je mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.
33. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje.
34. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.
35. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.
36. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba
nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.
37. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:
- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
- a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF.
38. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.
39. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule,odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.
40. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
41. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti.
42. Slijedom navedenog, neosnovano je pozivanje tužitelja na neravnotežu u pravima i obvezama, kada su mu svi relevantni akti i pravni okviri kojima se njegov ugovorni odnos s tuženikom uređivao bili dostupni, te mu je uvijek na raspolaganju stajala i mogućnost neposrednog informiranja u poslovnicama tuženika, a navedena odredba nikako ne može biti ništetna u cijelosti – što potvrđuje praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSRH“): Glede valutne klauzule, na stranici 30. Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017 od 14.6.2018., stoji cit.: „Isto tako, u slučaju pravomoćnog utvrđenja da su ništetne i ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, to ne bi značilo da su ništetne čitave odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu.“
g. Obavijest o rješenju Vrhovnog suda Gos-1/19
44. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSRH“) je na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2020. donio rješenje, poslovni broj: Gos-1/19 (dalje u tekstu: „Rješenje“) kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
45. Rješenjem se demistificira postupak konverzije te se daje konačna potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
46. U prvom redu treba naglasiti kako Rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“), moraju slijediti.
47. VSRH u obrazloženju Rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK“), koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije. Posljedično, kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne, a bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja.
48. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR.
49. Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora.
50. Dodatno, VSRH daje posebno obrazloženje glede postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa za zahtjeve kojima se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji.
51. Naime, VSRH ističe kako opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti. Tako VSRH ističe da se ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog zakona. Argumentum a contrario, u slučajevima kada su konverzije provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošači nemaju pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom. U tom smislu, uredno provedena konverzija isključuje i pravni interes potrošača za podnošenje tužbe sa zahtjevom za isplatu bilo kakve razlike (obeštećenja) po osnovi ranijeg pravnog posla
- Ugovora o kreditu uslijed provedene konverzije.
52. Budući da se obvezujućim Rješenjem VSRH nedvojbeno razriješilo ovo pravno pitanje, tuženik ukazuje na recentnu odluku Županijskog suda u Puli – Pola, donesenu u pojedinačnom parničnom postupku koji se pod posl. brojem Gž- 925/2017 vodio pred spomenutim sudom po žalbi tužiteljice čiji je tužbeni zahtjev, suštinski analogan svim ostalim pojedinačnim tužbenim zahtjevima koji izviru iz utvrđenja zauzetih u Parnici Potrošač, prvostupanjskom presudom bio odbijen. Tako je Županijski sud utvrdio slijedeće (cit.):
„Obzirom da tužiteljica više nema osnove za zahtjev za isplatu na ime više uplaćenih kamata u dotadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do konverzije, obzirom je izvršena konverzija, time je i sklopljenim Sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu preplate (...). Sporazum o konverziji sklopljen je uz pravilnu primjenu odredaba ZPK i prvostupanjski sud je stoga u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio taj zahtjev (...).“Nadalje, recentna sudska praksa također ukazuje na postupanje drugostupanjskih sudova u kojima su odbijeni istovrsni tužbeni zahtjevi tužitelja koji su pristali na konverziju ugovora o kreditu, stoga tuženi predlaže izvršiti uvid u sljedeće presude.
h. Obavijest o konverziji
53. Tuženik ukazuje na općepoznatu činjenicu da je 30.9.2015. godine stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: „ZPK“) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U tom smislu, člankom 19.c ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije prema kojem je banka bila dužna:
- na iznos početno odobrene glavnice CHF kredita izračunati iznos glavnice EUR kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita;
- umjesto početno ugovorene kamatne stope CHF kredita primijeniti kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u CHF;
- početno utvrđen otplatni plan CHF kredita uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati CHF anuiteti zamijeniti novim EUR otplatnim planom, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta;
- iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvoriti u EUR anuitete prema tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja
Takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljaju osnovu za namirenje EUR anuiteta po novom EUR otplatnom planu;
- utvrditi preplatu / manju uplatu između ukupno uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i ukupnog iznosa EUR anuiteta prema novom EUR otplatnom planu.
54. Tuženik je postupio sukladno gore citiranoj zakonskoj obvezi te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom Aneks br. 1. Ugovora o kreditu. Prema Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK potrošač je imao 30 dana da obavijesti banku o prihvatu konverzije i u navedenom razdoblju, sve do isteka zakonom propisanog roka za prihvaćanje konverzije, imao mogućnost provjeriti točnost izračuna konverzije, obratiti se tuženiku u slučaju bilo kakvih pitanja ili nejasnoća te eventualno izjaviti prigovor na izračun konverzije u slučaju da bi takvih prigovora imao. Tužitelj je prihvatio ponudu te su tužitelj i tuženik sklopili Aneks br. 1. Ugovoru o kreditu. Navedenim Aneksom stranke su sporazumno izmijenili kreditnu obvezu tužitelja čija je glavnica bila vezana za valutnu klauzulu u CHF na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa također je i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR, te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije kao i daljnja otplata duga. Tako, navedenim Aneksom Ugovora o kreditu tuženik je pristao:
- na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza i novoutvrđena visina ugovorenih kamatnih stopa s pravnim učinkom ex tunc, odnosno s učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu i pravnom fikcijom izjednačenosti tužitelja s potrošačem koji je od prvog dana koristio kredit s valutnom klauzulom vezanom za EUR,
- da se iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu. Slijedom navedenog, Aneksom Ugovora o kreditu tužitelj i tuženik s retroaktivnim učinkom izmijenili su svoj osnovni CHF ugovorni odnos, na način da su izmijenjeni bitni sastojci Ugovora o kreditu i to:
- kamatna stopa iz osnovnog CHF ugovora i
- valutna klauzula vezana uz CHF, i to s učincima od dana sklapanja osnovnog Ugovora. Također, prilikom konverzije svi iznosi koje je tužitelj plaćao po CHF kreditu (uključujući iznose za koje tužitelj smatra da ih je više platio zbog promjene kamatne stope i tečaja HRK u odnosu na CHF) tužitelj je odlučio koristiti za namirenje anuiteta po EUR kreditu. Stoga, stav je tuženika kako tužitelj nema pravo u posebnoj parnici, pozivom na pravna utvrđenja iz kolektivne parnice radi zaštite kolektivnih interesa i prava pokrenute od strane Udruge Potrošač (dalje: Parnica Potrošač), zahtijevati utvrđenje ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika iz osnovnog CHF Ugovora o kreditu niti potraživati isplatu bilo kakvih iznosa po ugovornoj ili izvanugovornoj odgovornosti tuženika.
55. Sklapanje Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu ima značenje novog pravnog posla kojim su regulirana prava i obveze u pravnom odnosu tužitelja i tuženika, i to na način da se:
-pravni položaj tužitelja izjednači s pravnim položajem potrošača korisnikom kredita s valutnom
klauzulom u EUR (ugovorom o kreditu koji nije bio predmetnom ispitivanja i odlučivanja u Parnici Potrošač), kao svojevrsnom pravnom fikcijom predviđenom odredbama članka 19.c ZPK-a; i to
-s učinkom od dana sklapanja osnovnog CHF Ugovora o kredit, odnosno retroaktivnim djelovanjem na ugovorni odnos tužitelja i tuženika; uz
-pravo tužitelja na povrat tako nastale preplate po osnovi mjesečnih anuiteta plaćenih od strane tužitelja po osnovi odredaba osnovnog CHF Ugovora o kreditu. Unatoč tome što je tuženik imao zakonsku obvezu ponuditi tužitelju konverziju kredita te izračun konverzije izvršiti prema strogim (i za tuženika kogentnim) zakonskim pravilima iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15, novi pravni posao sklopljen između tužitelja i tuženika u vidu Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu potpisana je od strane tužitelja njegovom samostalnom i stvarnom voljom, te se kao takav ima i mora tumačiti svojevrsnim rješavanjem pravne neizvjesnosti u osnovnom CHF ugovornom odnosu tužitelja i tuženika, uz odstupanje stranka od njihovih daljnjih zahtjeva po osnovnom CHF Ugovoru o kreditu. Uostalom, mogućnost potrošača samostalno odlučiti hoće li ili neće pristati na konverziju svojeg CHF kredita, već dovoljno ukazuje na volju potrošača (ovdje tužitelja) da Aneksom br. 1. Ugovora o kreditu i
provedbom konverzije konačno urediti svoja prava i obveze u osnovnom ugovornom odnosu s bankom (ovdje tuženikom). Opisano teleološko tumačenje odredaba Glave IV.a ZPK-a bili su dužni primijeniti prvostupanjski i drugostupanjski sud pri donošenju svojih presuda u konkretnom postupku. Međutim, takvo tumačenje je u potpunosti izostalo u osporavanim sudskim odlukama te se isto svelo na obično gramatičko tumačenje zakonskih odredaba. Da je smisao postupka konverzije kredita vezanih za valutnu klauzulu u CHF bilo konačno uređenje ugovornog odnosa između potrošača i njegove banke s učinkom od početka osnovnog ugovornog odnosa proizlazi i iz Konačnog prijedloga zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju podnesenom Predsjedniku Hrvatskog sabora 10.9.2015. - Prijedlog broj 899 (dalje: Konačni prijedlog) na osnovu kojeg su donesene izmjene i dopune ZPK-a i dodana Glava IV.a ZPK-a o postupku konverzije. Tako se, između ostalog, u Konačnom prijedlogu navodi kako je svrha donošenja izmjena i dopuna ZPKa: „S obzirom da vjerovnici i dužnici u CHF do sada nikako nisu uspjeli iznaći obostrano prihvatljivo rješenje, niti su pregovori vođeni u Ministarstvu financija urodili plodom, sve naprijed navedeno navelo je zakonodavca da ovim Zakonom postavi temelj za trajno rješenje problema u CHF…“(stranica 4. Konačnog prijedloga)
[…]
„…Za primjenu povratnog djelovanja pojedinih odredbi postoje posebno opravdani razlozi, odnosno procjenjivo je kako je cilj zaštite korisnika kredita u CHF i s valutnom klauzulom u CHF veći od značaja pravne nesigurnosti vjerovnika u tom ugovornom odnosu…“ (stranica 6. Konačnog prijedloga) […]
„…postići se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova…Konverzijom kredita smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima…“ (stranica 6. Konačnog prijedloga) Upravo iz navedenih razloga, prvostupanjski i drugostupanjski sud u svojim presudama bili su dužni odbiti zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti osporavane i retroaktivno izmijenjene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i zahtjev za isplatu preplaćene razlike po osnovnom CHF Ugovoru o kreditu.
56. Pravilnost prethodno iznesenog stajališta tuženika potvrdili su i drugostupanjski sudovi u svojoj praksi, točnije Županijski sud u Osijeku, Županijski sud u Slavonskom Brodu, ali i drugi sudovi u svojim odlukama.
57. Tuženik smatra potrebnim naglasiti kako stav Suda Europske unije u predmetu Dunai c/aERSTE Bank Hungary Zrt (C-118/17) nije mjerodavan u konkretnom slučaju s obzirom da je sporazum o konverziji (Dodatak 1. Ugovora) sklapan ovisno o volji potrošača, ovdje tužitelja, koji ih je mogao prihvatiti ili odbiti i to s učinkom ex tunc (kao da je kredit od početka bio vezan za valutnu klauzulu u EUR). Naime, u spomenutom se predmetu radilo o situaciji u kojoj je zakonodavac direktno intervenirao u ugovorne odnose na način da je ex lege zamijenio ugovorne odredbe o tečaju stranih valuta i time onemogućio potrošače da traže utvrđenje ništetnosti ugovora o zajmu, a da je tužitelj (BM) tražio da se ništetnim utvrdi cijeli ugovor o zajmu jer je ustanovio da takva ex lege intervencija u ugovorni odnos nije ostvarila svrhu zaštite zajamčene potrošačima. Nasuprot tome, u hrvatskom slučaju do izmjene ugovornog odnosa nije došlo ex lege, nego sklapanjem Sporazuma o konverziji koji su potrošači mogli prihvatiti, ali i odbiti. Dakle, poštivano je načelo slobode ugovaranja i to čak na štetu trgovca, a u korist potrošača. Stoga, kako su u hrvatskom slučaju sporazumi o konverziji sklapani prema slobodnoj volji potrošača, a u skladu sa sadržajem propisanim ZID ZPK-om, tuženik opravdano smatra da takvi sporazumi, pa u konkretnom slučaju niti Aneks br. 1. Ugovora o kreditu, uopće ne bi trebali biti razmatrani u svjetlu Direktive 93/13 jer njezin čl. 1. st. 2. izričito propisuje: „Ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.“ Slijedom navedenoga, stav Suda Europske unije izražen u odluci C-118/17 je neprimjenjiv na okolnosti ovog postupka, te je eventualno pozivanje tužitelja na stajališta iznesena u navedenoj odluci potpuno neosnovano.
58. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da tužbu u cijelosti odbije kao neosnovanu te dosudi troškove postupka u korist tuženika.
59. Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ovim podneskom ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu Odredbama članka 1113. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje: „ZOO“) predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Dodatkom Ugovora o kreditu utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 15.394,94 kn. Tuženik je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate. S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu:
- utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 15.394,94 kn uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 05.02.2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
- donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te
- odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.
i. Prigovor načinu postavljanja tužbenog zahtjeva
60. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. Naime, tijekom otplate kredita u određenim razdobljima tečaj CHF prema kuni bio je niži od onog koji je vrijedio na dan isplate ugovorenog iznos kredita. Također, u određenim razdobljima plaćena kamatna bila je ništa niža od kamate prvotno ugovorene. U prilogu shvaćanja tuženika o relevantnosti negativnih razlika u donošenju odluke suda o sporu,Županijski sud u Bjelovaru Rješenjem poslovni broj Gž-911/2021 navodi, cit.:
„Osim toga, prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude sud prvog stupnja nije potpuno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na tzv. negativnu razliku tečaje valute CHF prema valuti kune,odnosno da je od 10. kolovoza 2006. do 6. listopada 2008. anuitet otplate kredita vezan uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, bio niži nego u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a koja činjenica predstavlja bitnu činjenicu u ovom parničnom postupku jer prava i obveze ugovornih stranaka iz predmetnog Ugovora o kreditu, vezanih za valutnu klauzulu otplate kredita valja prosuđivati kao jednu cjelinu proizašli iz određenog pravnog odnosa (ugovorni odnos s osnova ugovora o kreditu s valutnom klauzulom), pa prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda kada se jedna ugovorna strana poziva i zahtjeva ostvarenje svojih povrijeđenih prava zbog nedopuštene pravne osnove, valja imati u vidu i korist koju je stekla zbog takve nedopuštene pravne osnovne, konkretno valutne klauzule, što znači daje prvostupanjski sud morao umanjiti dosuđeni iznos razlike anuiteta zbog porasta (aprecijacija) tečaja CHF prema kuni za iznos manje plaćenih anuitete otplate kredita zbog pada tečaja CHF prema kuni,(…).“
Tako i Općinski sud u Vinkovcima u pravomoćnoj presudi i rješenju poslovni broj P- 145/2020 od21.3.2022. navodi, cit.: „Naime, cjelokupan odnos između stranaka mora se sagledati kroz načelo savjesnosti i poštenja, te utvrditi koji su to iznosi koje je tužitelj manje platio za vrijeme kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene, odnosno kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate. Utvrđivanjem tih iznosa i njihovim odbijanjem od utvrđenih iznosa koji su plaćeni kada je kamata bila veća od početno ugovorene, odnosno tečaj bio veći od tečaja na dan isplate je savjestan i pošten način da se utvrdi ukupan iznos kojega je jedna od strana više platila. Načelo savjesnosti i poštenja ne može se tumačiti i primjenjivati jednostrano, odnosno kada to odgovara samo tužitelju, već njegova primjena mora biti sveobuhvatna u odnosu na konkretan obvezno pravni tj. ugovorni odnos između stranaka.“Također, u prilog shvaćanja tuženika ide i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je prihvaćena revizija tuženice u CHF sporu u odnosu na negativne razlike i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U točki 16. spomenutog rješenja stoji:„Zbog, pogrešnog pravnog pristupa sudovi nisu utvrđivali, kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog, u kojem iznosu su anuiteti kredita u tom vremenu bili niži od početnog, i slijedom toga koji iznos predstavlja razliku između anuiteta kredita obračunatog u kunama prema tečaju CHF u vrijeme sklapanja ugovora i stvarno plaćenih anuiteta u periodu kada je tečaj CHF bio povoljniji za tužitelja jer je zbog nižeg tečaja CHF plaćao manje iznose na ime anuiteta kredita“ Rješenjem se naglašava da je sud potvrdio neophodnost uzimanja u obzir negativnih razlika te dodatno ističe da tuženik u tu svrhu nije bio obvezan iznijeti prigovor radi prijeboja ili podnijeti protutužbeni zahtjev. Dovoljno je bilo da iznese prigovor usmjeren na samu visinu tužbenog zahtjeva.
Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka."
3. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu s dodatkom broj 1., otplatni plan, sporazum o korištenju pretplate po konverziji kredita vezano za CH, tuženikov dopis od 13. veljače 2007, 16. siječnja 2009. godine, 15. prosinca 2009. godine, 6. siječnja 2011. godine, 30. prosinca 2013. godine, početni otplatni plan, pregled uplata po kreditu, stručni članci nisu posebice obrazlagani, jer ne predstavljaju ispravu, odredio računovodstveno vještačenje i preslušao tužitelja.
4. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan, prigovor radi prebijanja nije.
5. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu 5. srpnja 2005. godine na 46.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom prodajnom tečaju na dan korištenja kredita radi adaptacije stana s rokom otplate od 180 mjeseci i kamatnom stopom od 5,34% te se otplaćuje u mjesečnim obrocima od 369,30 CHF, kao i da su sklopili Dodatak broj 1 tom ugovoru od 8. veljače 2016. godine kojim je utvrđeno ostatak glavnice nakon konverzije u euro 12. veljače 2016. godine od 12.302,04 eura te prvi anuitet iznosi 264,37 eura, a ostali 268,90 eura.
6. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86, 87, 89 i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i kao i Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91-88/01).
7. Nije prijeporno da je tuženik sastavio 6ugovor o kreditu.
8. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u opticaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta , što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stope ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.
9. Slijedom toga su navedene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u, kako je i navedeno u tužbenom zahtjevu za čl.2. i 10. osnovnog ugovora o kreditu, primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.103.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.104.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.105. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit za adaptaciju stana kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.105.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.105.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
10. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.
11. Na osnovi odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača je utvrđeno da je tužitelj bio potrošač u vrijeme sklapanja ugovora, jer je po zvanju završila tri razreda srednje ekonomske škole, a po zanimanju je bio djelatna vojna osoba te je kredit iskoristio za adaptaciju stana radi stanovanja svoje obitelji, što je i namjena ugovora o kreditu, dočim tuženik nije dokazao suprotno, premda je dokazni teret na njemu.
12. Nije osnovan ni prigovor nedostatka pravnog interesa, budući on jasno proizlazi iz novčanog dijela tužbenog zahtjeva, neovisno o tomu što su stranke neprijeporno sklopile dodatak ugovoru o kreditu radi konverzije u eure, što će biti potonje obrazloženo u odnosu na učinke toga dodatka.
13. Sada je prijeporno pitanje zastare.
14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 a ista prvostupanjska presuda je u dijelu ništavost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.371., čl.388. i čl.392. st.1. i 3. Zakona o obveznim odnosima, budući je tužba podnesena 15. svibnja 31. svibnja 2023.godine.
15. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl.103, st. 1. i . i 110. Zakona o obveznim odnosima.
16. Odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK) propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
17. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna, niti je to utvrđeno njegovim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao, jer nije imao izbora zbog povećane mjesečne otplate. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
18. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zaprjeke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.
19. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
20. Sud je imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine, kao i onu poslovni broj Rev 1096/2022-2.
21. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"
22. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.
23. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova ugovora o kreditu koji nije više na snazi, a prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.
24. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tužitelj stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.
25. Računovodstvenim vještačenjem od 19. studenog 2024. godine je utvrđeno da je ta razlika anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita 5.709,24 eur kao u točci I mišljenja, a ista razlika tih anuiteta za koje je utvrđen manje plaćeni iznos jest 220,04 eur , kao u točci II mišljenja, razlika glavnice je 1.542,45 eur kao u točci III mišljenja, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručno i obrazloženo, zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu.
26. Slijedom toga sud prihvaća tužbeni zahtjev u novčanom dijelu i to točku 2 tužbenog zahtjeva.
27. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice od 1.542,45 eura s zateznim kamatama od 1. listopada 2015. godine do isplate, kao u točci II izrjeke, koja svota je utvrđena tablicom 3. mišljenja računovodstvenog vještaka, koji sud prihvaća zbog prethodno obrazloženih razloga.
28. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice . U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:
"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,
8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:
– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i
– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."
29. Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, a ostali prigovori nisu obrazlagani kao nepotrebni.
30. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).
31. Samim tim, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF-u.
32.. Točno je da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem računovodstvenog vještaka u tablici 2. mišljenja i to u svoti od 220,04 eur.
33. No, uzevši u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine, sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo.
34. K tomu je tuženik svjesno pristao na takav dobitak u vidu tzv negativne razlike tečaja CHF-a , znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Tako dalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je ostvarena tzv negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna, sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist usuprot svima ovima načelima obveznog prava, koja koristi zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).
35. Zatim, uzevši u obzir i odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti, sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine, zbog čega je utvrđen neosnovnim njegov prigovor radi prebijanja.
36. Zatezne kamate na pojedine mjesečne svote teku od prvog idućeg dana plaćanja pojedinog obroka kao dana dospjelosti i na trošak parničnog postupka po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata i čl.29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.
37. Na osnovi odredbe čl.154. st.2. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud utvrdio da je tužitelj uspio s 79%, a tuženik s 21% te je razlika 58% pa je tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu, sva tri ročišta te podneske 18.12.2023,14.3.2025. i 8.4.2025. po 200,00 eur tj. 1.400,00 eur ukupno i PDV od 350,00 eur, što je ukupno 1.750,00 eur, a 58% toga je 1.015 00 eur, trošak vještačenja od 400,00 eur je dosuđen u cijelosti, kao nuždan za uspjeh u postupku, a to je konačno 1.415,00 eur, a plaćanja sudskih pristojbi je oslobođen primjenom odredbe čl.11.st.1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18- 51/23).
U Zagrebu, dana 30. listopada 2025. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćenicima stranaka
