REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5377/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu Anu Galoši Comisso, odvjetnicu, te zamjenika punomoćnika tuženika UE, odvjetničkog vježbenika, dana 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba iz čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206251819 sklopljenim između tužitelja ZE i tuženika Zagrebačka banka d.d. dana 3. ožujka 2006. u dijelu koji glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora."

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju ZE isplati iznos od 5.450,92 eur zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:

- 92,42 eur od 7. rujna 2020.,

- 93,96 eur od 6. listopada 2020.,

- 96,49 eur od 5. studenoga 2020.,

- 91,74 eur od 7. prosinca 2020.,

- 92,27 eur od 5. siječnja 2021.,

- 93,34 eur od 5. veljače 2021.,

- 85,73 eur od 5. ožujka 2021.,

- 86,33 eur od 6. travnja 2021.,

- 87,72 eur od 6. svibnja 2021.,

- 87,27 eur od 7. lipnja 2021.,

- 86,45 eur od 5. srpnja 2021.,

- 92,72 eur od 6. kolovoza 2021.,

- 89,32 eur od 6. rujna 2021.,

- 91,15 eur od 5. listopada 2021.,

- 98,25 eur od 5. studenog 2021.,

- 102,56 eur od 6. prosinca 2021.,

- 103,72 eur od 6. siječnja 2022.,

- 72,60 eur od 7. veljače 2022.,

- 110,25 eur od 26. ožujka 2022.,

- 106,09 eur od 5. svibnja 2022.,

- 104,77 eur od 6. svibnja 2022.,

- 105,46 eur od 6. lipnja 2022.,

- 116,34 eur od 6. srpnja 2022.,

- 120,90 eur od 4. kolovoza 2022.,

- 119,80 eur od 5. rujna 2022.,

- 118,90 eur od 7. studenog 2022.,

- 118,90 eur od 7. studenog 2022.,

- 118,22 eur od 20. prosinca 2022.,

- 119,52 eur od 5. siječnja 2023.,

- 115,80 eur od 7. veljače 2023.,

- 115,98 eur od 6. ožujka 2023.,

- 116,11 eur od 5. travnja 2023.,

- 121,25 eur od 10. svibnja 2023.,

- 123,02 eur od 6. lipnja 2023.,

- 126,41 eur od 10. kolovoza 2023.,

- 126,41 eur od 10. kolovoza 2023.,

- 128,47 eur od 19. rujna 2023.,

- 130,03 eur od 18. listopada 2023.,

- 125,79 eur od 7. studenog 2023.,

- 131,27 eur od 19. prosinca 2023.,

- 135,70 eur od 15. siječnja 2024.,

- 136,91 eur od 5. veljače 2024.,

- 126,99 eur od 6. ožujka 2024.,

- 121,09 eur od 6. travnja 2024.,

- 122,64 eur od 6. svibnja 2024.,

- 123,95 eur od 5. lipnja 2024.,

- 123,50 eur od 5. srpnja 2024.,

- 137,29 eur od 6. kolovoza 2024. te na iznos od

- 134,12 eur od 5. rujna 2024., sve do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju ZE isplati iznos od 340,83 eur zajedno sa zateznom kamatom od 10. ožujka 2006. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju ZE nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.650,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 30. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 3.3.2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206251819 na iznos od 50.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita pa kako je ovosudnom presudom poslovni broj P-813/2024 od 6.6.2024. pravomoćno utvrđeno da su odredbe toga ugovora ništetne u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je istovremeno tuženiku naloženo da mu zbog ništetnosti ovih ugovornih odredbi isplati iznos od 8.899,27 eur, koji je dospio do kolovoza 2020. kada je podnesena tužba u tom predmetu, a on je u međuvremenu isplatio cjelokupni iznos ovoga kredita, to ovom tužbom po tom osnovu potražuje daljnji dospjeli iznos preplate od 3.981,68 eur zajedno sa zateznom kamatom počev od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate. Nadalje, kako on nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već je samo, ukoliko iste ne prihvaća, mogao odustati od sklapanja predloženog ugovora kojeg je sastavio tuženik i u kojem su već bile navedene odredbe o naknadama i troškovima o kojima se, dakle, uopće nije pregovaralo pri čemu u predmetnom Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a on je istu platio dana 10.3.2006. u iznosu od 340,83 eur, to tužitelj smatra da je ova odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu njega kao potrošača pa je takva odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Stoga predlaže ovu odredbu utvrditi ništetnom te obvezati tuženika da mu temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima plati iznos od 340,83 eur zajedno sa zateznom kamatom od 10.3.2006. do isplate. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Međutim, nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je u podnesku od 6.5.2025. (stranica 84-86) zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zatražio isplatu preplaćenih iznosa u ukupnoj visini od 5.450,92 eur pa kako je zbog navedenog povećanja tužbenog zahtjeva tužba preinačena, sud je ovakvu preinaku tužbe, unatoč protivljenju tuženika, dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) i to rješenjem od 17.9.2025. (stranica 95) smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužitelj tužbu preinačio samo usklađujući tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka pa da bez svoje krivnje nije mogao ovako precizirati tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva te ističe prigovor zastare smatrajući da se radi o trogodišnjem zastarnom roku imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima kao i odredbu čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača kojom je zakonodavac predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete. Nadalje, tuženik navodi da su presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. kao i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3.9.2019. kojom je navedena presuda potvrđena, nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9.7.2020. te u predmetu C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21.12.2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Stoga je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog Ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskog prava na osnovi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9.7.2020. Podredno, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, iako je upravo tužitelj dužan u ovome postupku dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji taj status. Nadalje, tuženik tvrdi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Stoga je isti, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja navedenog kredita. Vezano uz naknadu za obradu kredita tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom jer je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva pa nije dopušteno ocjenjivati je li ista nepoštena s time da je tuženik tužitelja u cijelosti informirao tijekom pregovora o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita pa je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Pri tome tuženik napominje da se radi o naknadi za troškove koji su mu i prouzrokovani uslijed obrade kredita (operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezani regulatorni troškovi). Osim toga, napominje da navedena ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama te ističe prigovor zastare i u odnosu na ovo potraživanje jer je ova naknada tužitelju naplaćena 10.3.2006. U svakom slučaju, tuženik osporava zatraženi tijek zateznih kamata smatrajući da bi tužitelj eventualno imao pravo na iste tek od podnošenja tužbe jer on nije nesavjesni stjecatelj. Slijedom svega navedenoga, predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu parničnog troška s time da je na ročištu 13.3.2025. (stranica 69) izjavio da ne osporava visinu naknade koja je tužitelju naplaćena temeljem odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu jer nije sporno da je ista tužitelju naplaćena dana 10.3.2006. upravo u zatraženom iznosu od 340,83 eur.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 8- 34), provedeno je financijsko vještačenje (stranica 74-79), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 95 i 96).

5. Tužbeni zahtjevi su osnovani u cijelosti.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206251819 od 3.3.2006. (stranica 24-28, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 50.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te da je u čl. 7. toga Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Također je nesporno da je u čl. 23. stavak P) ugovoreno da je korisnik kredita izjavio da je upoznat sa činjenicom da su ovaj kredit te sve obveze na povrat toga kredita vezani uz valutnu klauzulu pa da pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja toga ugovornog odnosa. Nadalje, nije sporno da je u čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a nije sporno niti to da je tužitelju naplaćena naknada temeljem navedene odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu dana 10.3.2006. upravo u zatraženom iznosu od 340,83 eur.

7. Sporno je, jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF kao i je li mu dužan vratiti iznos od 340,83 eur koji mu je naplaćen temeljem odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom na to da je tuženik istakao prigovor zastare pri čemu tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

8. Kako je uvidom u ovosudnu presudu poslovni broj P-813/2024-33 od 6.6.2024. (stranica 9-23), koja je u tom dijelu postala pravomoćna 24.6.2024., a što je utvrđeno uvidom u eSpis, već utvrđeno da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to sud u ovome postupku ne smatra relevantnim navode tuženika kojima isti unatoč tome ukazuje da takve ugovorne odredbe nisu nepoštene odnosno ništetne kao i da tužitelj nije dokazao da je potrošač odnosno da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe pri čemu se napominje da tužitelj u svom iskazu (stranica 95 i 96), kojeg je sud prihvatio kao istinit jer je iznesen uvjerljivo i logično, jasno navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio zato što su mu bila potrebna sredstva za adaptaciju kuće koju je koristio za osobne potrebe i potrebe svoje obitelji te da istu nikada nije davao u najam niti je bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva, dok iz predmetnog Ugovora o kreditu (stranica 24-28) pak proizlazi da ga je on u svojstvu korisnika kredita sklopio kao fizička osoba te da je namjena toga kredita bila adaptacija kuće pa iz navedenoga nikako ne proizlazi da bi tužitelj ovaj odobreni stambeni kredit koristio za neke druge tj. nepotrošačke svrhe, a ako tuženik ima saznanja da tužitelj isti nije koristio isključivo za potrošačke svrhe, tada je teret dokaza na njemu, a ne na tužitelju jer isti ne može dokazivati negativne činjenice.

9. Slijedom navedenoga, utvrđena je obveza tuženika da tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od njega primio zbog stjecanja bez osnove.

10. Provedenim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire (stranica 74-79), utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete koji dospijevaju u utuženom razdoblju od 1.9.2020. do 1.9.2024. iznosi 5.450,92 eur, pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno sa datumom njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnoj tablici.

11. Ovakav nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan uz napomenu da je tužitelj u cijelosti prihvatio ovakav izračun vještaka te je sukladno tome nalazu i mišljenju specificirao tužbeni zahtjev u podnesku od 6.5.2025. (stranica 84-86), dok je tuženik u podnesku od 8.5.2025. (stranica 87-89) naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali da i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja i to iz razloga koje je iznio u dosadašnjem tijeku postupka. Međutim, ovakvi navodi tuženika ne utječu na ocjenu ovog dokaza jer je ovo vještačenje obavljeno sukladno zadatku određenom od strane ovoga suda.

12. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci pod točkom II. odnosno tužitelju je temeljem stjecanja bez osnova sukladno utvrđenju iz provedenog financijskog vještačenja ukupno dosuđen iznos od 5.450,92 eur na ime preplate zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli pri čemu mu je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

13. Nadalje, tužitelj smatra da je ništetna i odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Pri tome nije sporno da je tužitelju naplaćena naknada temeljem navedene odredbe dana 10.3.2006. upravo u zatraženom iznosu od 340,83 eur, ali je sporno je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.

14. Tužitelj u svom iskazu (stranica 95 i 96) navodi da mu je ovaj Ugovor o kreditu predočila njegova osobna bankarica kao gotov navodeći samo da je to za njega najpovoljnija opcija kreditiranja pa je ovaj Ugovor o kreditu potpisao s punim povjerenjem radi čega ga nije detaljno niti čitao odnosno pogledao je samo neke bitne dijelove, a na pitanje je li tada pročitao odredbu čl. 2. toga Ugovora o kreditu prema kojoj je banci bio u obvezi platiti naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, navodi da mu je osobna bankarica spomenula neke troškove koje je dužan platiti, ali o tome nije mogao pregovarati jer je shvatio da je plaćanje takvih troškova tada bila uobičajena praksa u bankama s time da u svakom slučaju tvrdi da mu nije pojašnjeno zbog čega te troškove mora platiti te na što se isti odnose.

15. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog s time da tužitelju nije pojašnjeno zašto mora platiti ovu naknadu i na što se ista zapravo odnosi, sud je i u ovom dijelu prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.

16. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 24-28) također je utvrđeno da niti u istom nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i koliko ista iznosi, već je samo općenito navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 340,83 eur tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a na koji iznos je tužitelju priznato pravo na zatezne kamate od 10.3.2006. do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

17. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare ovoga potraživanja imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

18. Nadalje, tuženikov prigovor zastare nije prihvaćen niti u odnosu na potraživanje iznosa od 5.450,92 eur imajući u vidu da tužitelj isti potražuje temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedicu utvrđenja ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja ništetnost je utvrđena ovosudnom presudom poslovni broj P-813/2024-33 od 6.6.2024. (stranica 9-23), koja je u tom dijelu postala pravomoćna tek 24.6.2024. pa je pravomoćnošću te presude u cijelosti otpao osnov za naplatu ovih preplaćenih iznosa, a predmetna tužba je podnesena već 18.9.2024. Stoga zastarni rok od 5 godina za stečeno bez osnove nije protekao.

19. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podnesaka od 21.11.2024. i 6.5.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 13.3.2025. i 17.9.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što daje iznos od 1.000,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 250,00 eur čemu je pribrojen trošak financijskog vještačenja koji iznosi 400,00 eur. Stoga ukupan parnični trošak tužitelja iznosi 1.650,00 eur koliko je tuženiku pod točkom IV. izreke i naloženo da mu nadoknadi. Pri tome tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 21.5.2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka imajući u vidu da se tužitelj u istome samo očituje na navode tuženika iz podnesaka od 8.5.2025. i 14.5.2025., a što je mogao učiniti i na ročištu održanom 17.9.2025. Nadalje, tužitelju nije dosuđen niti zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu iz razloga što tužitelj u ovome postupku, u pretežitom dijelu pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, nije obveznik plaćanja istih sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23).

20. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a od 30.10.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate.

21. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 30. listopada 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćnici tužitelja

- punomoćnicima tuženika