Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-554/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R I J E Š E NJ E

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice MH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB:23057039320, iz [adresa], zastupani po punomoćniku ĆH, odvjetnku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, Lopašićeva 6, OIB: 22822699415, radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za obradu i odobrenje kredita, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 27. listopada 2025.

p r e s u d i o  je

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5103811920 od 30. siječnja 2008. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja IVA MANESTAR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % ( jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno=200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju MH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, isplati iznos od 1.134,80 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 05. veljače 2008. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju MH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 585,89 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607 - 5103811920 od 30. siječnja 2008, kojim je tuženik odobrio kredit u iznosu od 191.000,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke na dan korištenja, s rokom otplate od 360 mjeseci, da je člankom 10. Ugovora o kreditu propisana naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koja naknada se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 1,000 % iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna ,da je tužiteljici na ime predmetne naknade naplaćen iznos od 8.550,12 kuna, da tuženik tužiteljici nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja joj je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužiteljica bila primorana platiti naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna, da je predmetni ugovor standardizirani tzv. tipski ugovor jer je otisnut na obrascu unaprijed pripremljenom od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/07 (dalje u tekstu : ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.1. Tuženik u opširnom odgovoru na tužbu (str. 123-269) ističe prije svega prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na odredbe čl. 14. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51400607-5103811920 od 30. siječnja 2008., kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke.

2.2. U odgovoru na tužbu, tuženik osporava i status tužiteljice kao potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 9. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007), pozivajući se na sudsku praksu izraženu u odlukama Županijskog suda u Zagrebu (posl.br. Gž-1748/2021 i Gž-1562/2021). U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik osporava da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna, tvrdeći da je odredba jasna i određena, te je tužitelju bilo poznato koliko će naknada iznositi, te da je riječ o uočljivoj i razumljivoj odredbi Ugovora, a smatra da nije niti dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, pri čemu se tuženik poziva na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača , te odredbe čl. 83. istog Zakona . Ističe i da je činjenica da se plaća naknada bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali korisniku kredita prije sklapanja ugovora. Navedenom naknadom pokrivali su se operativni i materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, trošak energenata, razmjene podataka s trećim osobama, zatim troškovi trećih strana koji sudjeluju u realizaciji kao što je trošak poštarine, te povezani regulatorni troškovi). Obzirom da je odredba kojom se ugovara naknada dovoljno jasno određena, lako uočljiva i razumljiva, te se temeljem nje može utvrditi konkretna visina naknade, tuženik smatra da ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu i da ne postoje razlozi za njeno utvrđenje nepoštenosti odnosno ništetnosti.

2.3. Također tuženik se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13 EEZ , te ističe i prigovor zastare , a prigovara i naznačenoj visini vrijednosti spora.

3. O prigovoru mjesne nenadležnosti ovaj sud je odlučio rješenjem posl.br. P- 554/2024-6 od 4. prosinca 2024. (str. 348-352), koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž- 450/2025-2 od 16. rujna 2025. (str. 389- 392). Navedenim rješenjem prigovor mjesne nadležnosti je odbijen.

4. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 30. siječnja 2008., zaključila Ugovor o kreditu u kojemu je u čl. 10. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita temeljem koje je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000 % naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 kuna obračunate s danom ugovora prilikom isplate plasmana.

5. Sporno je, je li predmetna odredba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje li značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tužitelj kao potrošač imao utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu.

6. Tijekom postupka radi utvrđenja spornih činjenica izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 30. siječnja 2008. (str. 9-17), izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (str. 18-19), aneks br. 1 Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2015. (str. 20-43), obavijest o izračunu konverzije kredita (str. 44-76), obavijest i otplatne planove (str. 77-115), odgovor na tužbu tuženika od 16. listopada 2024. (str. 123-269), podnesak tužitelja od 13. studenoga 2024. (str. 279-345), žalba tuženika od 11. prosinca 2024. (str. 353-361), podnesak tuženika od 30. prosinca 2024. (str. 362-383), obračun naknade za bankarske usluge (str. 384),

rješenje ŽS u Zagrebu br. Gž-450/25-2 od 16. rujna 2025. (str. 389-392), te ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

7. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, dalje : ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva 93/13/EEZ),

Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, dalje : ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP).

8. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Odredbom članka 219. stavka 1. ZPP-a, propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221a. ZPP-a).

11.1. Radi utvrđivanja je li u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora ugovorio naknadu za obradu i odobravanje kredita, koja odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, sud je saslušao tužiteljicu (str. 397-398), dok tuženik nije ni predlagao saslušanje djelatnika koji je pojedinačno pregovarao s tužiteljem. Iz iskaza tužiteljice slijedi da nije bila informirana o naknadi koju je bila dužna platiti, niti je bila obaviještena o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, da je predmetni kredit ugovorila radi rješavanja obiteljskog stambenog pitanja nakon specijalizacije, da je riječ o tipskom obrascu ugovora koji joj je predočen prilikom sklapanja ugovora i o čijim odredbama nije mogla pregovarati te da joj nije posebno pojašnjena naknada za obradu kredita. Ističe u svom iskazu da nije postojala mogućnost da zaključi ugovor a da ne plati naknadu , jer u protivnom ne bi dobila kredit.

11.2. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, obzirom da je isti uvjerljiv i okolnosan, te na temelju takvog iskaza tužiteljice sud zaključuje da je tužiteljica bila u podređenom položaju, gdje joj je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu o spornoj naknadi za obradu i odobravanje kredita, no tužiteljica nije mogla pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, odnosno koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju.

11.3. Iskaz tužiteljice potvrđuje i dokumentacija koja se nalazi u spisu, a naročito obračun naknade za bankarske usluge od 4. veljače 2008. (str. 117), te Ugovor o kreditu (str. 9-15).

11.4. Dokumentaciju u spisu sud je našao vjerodostojnom, a vjerodostojnost priloženih isprava stranke nisu niti osporavale. Tako je uvidom u Ugovor o kreditu (str. 9-15) utvrđeno, da se radi o namjenskom stambenom kreditu građana na iznos od 191.000,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke na dan korištenja, s ugovorenim rokom otplate od 360 mjeseci. U čl. 10. navedeno je da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, korisnik dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna obračunate s datumom ugovora. Također je navedeno da je korisnik kredita suglasan da se navedeni iznos naknade plati prilikom isplate plasmana.

12. Stoga je sud našao relevantnim slijedeće utvrđene činjenice:

- da je tužiteljica kredit podigla kao potrošač, obzirom da se radi o namjenskom stambenom kreditu građana, a isti je koristila za kupnju stana,

- da tužiteljica s djelatnicima tuženika nije mogla pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu, obzirom da se radi o tipskom ugovoru koji je mogla jedino prihvatiti ili odustati od kredita,

- da je odredbom čl. 10. Ugovora određena naknada obrade zahtjeva i odobrenja od 1,000 % iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna koja se obračunava i naplaćuje prilikom isplate kredita, bez navođenja na što se konkretno ta naknada odnosi,

- da je tužiteljici temeljem predmetne odredbe na ime naknade 4. veljače 2008. naplaćen iznos od 8.550,12 kuna.

13. U odnosu na prigovor tuženika da tužiteljica nije potrošač treba reći da prema toč. 3. predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica kao fizička osoba podigla namjenski- stambeni kredit, a isti je koristila za kupnju nekretnine u osobne nekomercijalne svrhe. Stavljajući u odnos utvrđene činjenice sa citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sud je našao utvrđenim da se tužiteljica koja je Ugovor o kreditu zaključila radi rješavanja stambenog pitanja, ima smatrati potrošačem u smislu odredaba čl. 3. ZZP/07.

14.1. Odredbom čl. 96. stavka 1. i 2. ZZP/07, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 3. istog članka propisano je ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, dok odredba čl. 96 st. 4. ZZP/07 propisuje da u slučaju kada trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.2. Odredba čl. 98. ZZP/07 propisuje da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

14.3. Prema odredbi članka 99. ZZP/7 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15.1. Ne može se smatrati da je tužiteljici pojašnjena ugovorna odredba o naknadi ako joj na jasan i nedvojben način nije bilo objašnjeno što ta odredba za nju znači te ako nije specificirana . Ne smatra se pojašnjavanjem ugovora ako se s klijentom raspravlja samo o visini kredita i broju rata ili ako se u ugovor unose samo njegovi podaci, a ostatak sadržaja ugovora je od strane banke unaprijed pripremljen.

15.2. Ne smatra se pojašnjavanjem niti tvrdnja, koju tuženik nije dokazao, da su tužiteljici pri potpisivanju ugovora o kreditu uručeni opći akti tuženika na sadržaj kojih nije prigovarala niti letci sa svim informacijama o ugovoru o kreditu pa tako i spornoj ugovornoj odredbi, a ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem.

15.3. Isto tako, ovaj sud nalazi da se ne smatra pregovaranjem kada banka daje klijentu u ponudu različite vrste kredita, čiji su parametri i ugovorne odredbe unaprijed definirani pa klijentu preostaje samo da takve unaprijed zadane elemente prihvati ili da od kredita odustane kada mu se ugovor prezentira.

16.1. Direktiva 93/13/EEZ u čl. 3. st. 2. određuje, da je na prodavatelju robe ili pružatelju ugovora teret dokazivanja da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok u čl. 4. određuje da se nepoštenost ugovornih odredbi procjenjuje na način da se uzme u obzir ne samo priroda usluga ili robe već i sve okolnosti i odredbe ugovora u vrijeme kada je sklapan.

16.2. Kada je riječ o pitanju je li poštivan zahtjev dobre vjere u smislu čl. 3. st.1. Direktive 93/13, odnosno je li tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud mora utvrditi je li tuženik mogao razumno očekivati da će tužiteljica prihvatiti spornu ugovornu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača.

17.1. Uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, te da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, na tuženiku je bio teret dokaza da sporna ugovorna odredba kojom trošak obrade i odobravanja kredita snosi tužitelj kao potrošač odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao. Tuženik, međutim, u tom smjeru nije predložio nikakve dokaz niti je dokazao opravdanost ugovorene naknade u odnosu na odobreni kredit, uslijed čega sud nalazi da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

17.2. Naime, u slučaju konkretnog ugovora o kreditu, sud nalazi da je tuženik tužiteljici ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužiteljica nije mogla utjecati, koristeći činjenicu da tužiteljica nema dovoljno financijskog znanja za preispitivanje ugovornih odredbi, kao i činjenicu da joj je novac bio neophodan za rješavanje stambenog pitanja, pri čemu se tuženik kao banka ne može ekskulpirati obrazloženjem da je tužiteljica imala dovoljno informacija o spornoj ugovornoj odredbi. Tuženik ove navode ničime nije dokazao, a evidentno je da tužiteljica nije imala dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa.

18. 1. Sporna odredba članka 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada pri podizanju kredita, ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti iz čl. 99. ZZP/7.

18. 2. Europski sud postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

18. 3. Bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe koje ga određuju kao takvog i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu.

18. 4. U Ugovoru se samo navodi da je korisnik prije korištenja kredita dužan platiti 1,000 % naknade za korištenje, odnosno minimalno 200,00 kuna, bez navođenja koji se to konkretni troškovi plaćaju. Da se radi o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi" vidljivo je iz samog obrasca ugovora koji nije niti predviđen za pojedinačno pregovaranje, već se u obrazac ugovora samo upisuju podaci o korisniku.

18.5. Sud vjeruje tužiteljici kada tvrdi da joj nitko u banci nije ništa posebno objašnjavao o ugovornim stavkama pa tako i o spornoj ugovornoj odredbi o obvezi plaćanja jednokratne naknade od 1,000% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita, jer joj je bilo važno da što prije dobije novac potreban radi rješavanja obiteljskog stambenog pitanja.

19.1. Protivno stajalištu tuženika da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ovaj sud je mišljenja da je naknada u visini od 1,000 % iznosa kredita previsoka te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer nisu jasno definirani i prikazani po stavkama stvarni troškovi koje je tuženik u obradi kredita imao te proizlazi da se isti razlikuju slučaja do slučaja. To u praksi znači da što je veći iznos odobrenog kredita, veći je i iznos tzv. ulazne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Ovakva ugovorna klauzula nije logična niti jasna, jer nije razvidno zašto bi, primjerice, operativni i materijalni troškovi u vidu cijene uredskog materijala, informatičke opreme ili korištenja energenata bili ukupno veći samo zato što je veći iznos odobrenog kredita. Upravo takvo stanje neravnoteže i različitosti visine troškova za obradu i odobravanje kredita stvoreno je obračunavanjem tzv. ulazne naknade za obradu kredita u visini od 1,000% na iznos dobivenog kredita.

19.2. Upravo takav odnos tuženika prema tužiteljici kao klijentu i klijentima općenito, ukazuje na dominantan i nepošten odnos banke prema drugoj ugovornoj strani, korištenje svoje pozicije moći prema osobi koja ne raspolaže dovoljnim bankarskim znanjem da sagleda dalekosežne posljedice ugovora o kreditu na svoje financije kroz dugogodišnje razdoblje, pri čemu obveza plaćanja naknade prilikom prvog korištenja kredita ovisi o tužiteljici / klijentu nepoznatim i nejasnim parametrima.

19.3. Takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, sud smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj odnosno ništetnoj odredbi Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je sud našao osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, u dijelu koji se odnosi na naknadu i glasi: " Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvijesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.".

20. Stoga razmatrajući je li odredba čl. 10. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, sud je utvrdio da ista ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze. Kako je odredba čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu vezana za tzv. ulaznu naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita po ocjeni ovog suda nepoštena, u tom dijelu Ugovor je ništetan, sukladno odredbi čl. 102. st. 1 ZZP/0.

21. Također, valja ukazati i da odredbe članaka 1021.- 1024. ZOO-a, koje reguliraju ugovor o kreditu, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita.

22. Tuženikov prigovor zastare po ocjeni ovog suda nije osnovan. Odredba čl. 327. st.1. ZOO-a propisuje da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, dok odredba čl. 328. određuje da se pravo isticanja ništetnosti ne gasi. Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj sjednici od 30.siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pri tome i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. br. Su-IV-33/2022-2.

23. Posljedično, obzirom da je sud zauzeo shvaćanje da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobravanje kredita ništetna ugovorna odredba, tužiteljici, sukladno odredbi članka 1111. ZOO pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ugovorne odredbe primio (visina kojeg iznosa među strankama nije bila sporna), sa zakonskim zateznim kamatama.

24.1. Tuženik nije osporavao visinu utuženog potraživanja.

24.2. Prema odredbi 323. st.1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

24.3. Budući da je između stranaka nesporan utuženi iznos, tuženik je dužan isplatiti tužiteljici utuženi iznos sa zateznom kamatom primjenom odredbe čl. 1115. ZOO, obzirom da se tuženik ima smatrati, slijedom navedenog nepoštenim stjecateljem.

25. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, usvojen je tužbeni zahtjev i odlučeno kao u izreci ove presude (toč. I. i II. izreke).

26. Tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti spora u tužbi. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti ( toč. I.) i isplatu iznosa od 1.134,80 EUR ( restitucijski zahtjev, toč.II.). Sukladno odredbi čl.14. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018, 51/2023) te čl. 40. st.3. ZPP-a, sud utvrđuje vrijednost predmeta spora sukladno visini postavljenog restitucijskog zahtjeva od 1.134,80 EUR.

27. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. istog Zakona.

27.1. Tužitelj je u pogledu osnove i visine konačno postavljenog tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka.

27.2. Slijedom navedenog, odvjetniku prema navedenoj vrijednosti predmeta spora pripada nagrada u visini od 75 bodova, a vrijednost boda prema Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje Tarifa) iznosi 2,00 EUR.

27.3. Tužitelj je zatražio naknadu parničnih troškova prema troškovniku priloženom u spisu, u ukupnom iznosu od 1.079,78 EUR-a (str. 402-403).

27.4. Obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora (1.134,80 EUR) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, tužitelju pripada za sastavljanje tužbe 75 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 27. listopada 2025. godine 75 bodova (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje podnesaka od 13. studenog 2024. - 75 bodova (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), odnosno ukupno 225 bodova, što pomnoženo s 2,00 EUR, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 450,00 EUR, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 56,25 EUR, što onda iznosi 506,25 EUR.

27.5. Tužitelju nije dosuđen trošak dopisa upućenog tuženiku od 16. srpnja 2024. (str. 118) a koji nije nužan za postupak jer podatke od tuženika može pribaviti sud na prijedlog tužitelja, te trošak pristupa na ročište za objavu presude (isto nije bilo određeno).

27.6. Opravdan i nužan trošak obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora (1.134,80 EUR ) je i trošak pristojbi na tužbu 39.82 EUR i presudu u iznosu od 39,82 EUR, što je ukupno 79,64 EUR.

27.8. Slijedom navedenog ukupan parnični trošak utvrđen je u iznosu od 585,89 EUR (toč. III. izreke).

U Virovitici 27. listopada 2025.

Sudac:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja: Odvjetničko društvo Župan, Babić & Antunović d.o.o., [adresa] Zagreb

2. Za tuženika: Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o.,

Lopašićeva 6, [adresa] Zagreb