Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-676/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun, predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Sanji Barbarić, odvjetnici iz Oroslavja, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici broj P-85/2023-22 od 22. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici broj P-85/2023-22 od 22. travnja 2024. pod točkom I. i II. izreke

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici broj P-85/2023-22 od 22. travnja 2024.:

- potvrđuje pod točkom III. izreke za iznos od 1.285,60 EUR-a s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u preostalom dijelu točke III. izreke na način da se tužiteljica odbija s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 750,00 EUR-a sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

II. Trošak žalbe tuženici i odgovora na žalbu tužiteljici se ne dosuđuju.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba točke 13.2 Ugovora o kreditu broj 9016098379 sklopljenog 30. kolovoza 2011. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora, a koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Damira Bjelčića iz Krapine pod brojem OV-7123/11 od 31. kolovoza 2011. Točkom II. izreke presude naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 1.148,78 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2011. pa do isplate, a točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.035,60 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i tuženici dosudi troškove postupka, uključujući troškove žalbenog postupka, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava navode žalbe i predlaže drugostupanjskom sudu odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu te tužiteljici dosuditi troškove žalbenog postupka.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužiteljice da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati tuženici naknadu za gotovinsko korištenje kredita te premiju za osiguranje kredita, kao i restitucijski zahtjev koji proizlazi iz ništetnosti te odredbe Ugovora o kreditu u iznosu od 1.148,78 EUR-a.

6. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da su stranke 30. kolovoza 2011. sklopile Ugovor o kreditu broj 9016098379 kojim je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 30.058,78 EUR-a po srednjem tečaju tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je točkom 13.2. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti kreditoru naknadu za gotovinsko korištenje kredita u visini od 4,00 % od dijela gotovinskog iznosa kredita i naknadu za premiju osiguranja kredita u visini 1,80 %,

- da je prema iskazu tužiteljice istoj prilikom sklapanja ugovora u banci napomenuto da je sporna odredba u skladu s pravilima banke,

- da iz iskaza osobnog bankara FĐ proizlazi da je predmetni Ugovor bio unaprijed pripremljen, a tužiteljica je bila pozvana na potpisivanje te je sklopila Ugovor o kreditu s ugovaranjem police osiguranja, time da je premiju za osiguranje kredita plaćao korisnik kredita na temelju poslovne suradnje koju je banka imala s osiguravateljem,

- da je tužiteljici prilikom isplate kreditnih sredstava odmah naplaćen iznos tih naknada i time su joj kreditna sredstva umanjena,

- da je tužiteljica sukladno ugovornoj obvezi iz čl. 8. Ugovora o kreditu sklopila policu životnog osiguranja broj 418104000049 i policu osiguranja nekretnine broj 419104000042 za koje premije sama plaća osiguravatelju,

iz čega zaključuje da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o standardiziranom ugovoru, a obveza plaćanja predmetnih naknada nema konkretnu protučinidbu na strani tuženice pa smatra da je ugovaranje iste uzrokovalo znatnu neravnotežu ugovornih obveza i prava na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga tvrdi da je predmetna odredba nepoštena i suprotna čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske te time ništetna. Pozivajući se na čl. 323. st. 1. ZOO-a prvostupanjski sud ocjenjuje da je tuženica dužna isplatiti tužiteljici iznos koji je s osnove predmetnih naknada primila zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja jer je tuženica bila nepoštena stjecateljica. U odnosu na prigovor zastare, sud je zaključio da isti nije osnovan, pozivajući se na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata.

7. U žalbi tuženica upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer je izreka nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima te nema razloga o odlučnim činjenicama i o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Tuženica ističe da su stranke pregovarale o sklapanju upravo takvog ugovora o kreditu i da to proizlazi, između ostalog, iz polica osiguranja koje je tužiteljica potpisala, kao i obrasca informacija prije sklapanja ugovora o kreditu. Opravdava naplatu naknade za gotovinsko korištenje kredita time što takav stambeni kredit predstavlja povećani rizik, a u odnosu na plaćanje premije police osiguranja samog kredita tvrdi da nije pasivno legitimiran jer naknadu nije primio već da je premiju primilo osiguravajuće društvo. Tuženica ponavlja tijekom postupka istaknut prigovor da tužiteljica nije potrošač jer radi kao upravni pravnik u odvjetničkom uredu i susreće se s odnosima ugovaranja osiguranja i naknada te tvrdi da se prvostupanjski sud pogrešno u tom smislu poziva na primjenu Direktive 93/13. Opširno iznosi svoje stajalište o zastari predmetnog (kondemnatornog) potraživanja tvrdeći da je prvostupanjski sud odstupio od sudske prakse, a pri tome nije valjano obrazložio svoju odluku kojom je ocijenio da potraživanje nije u zastari te se ujedno protivi stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u takvim postupcima smatrajući ga protivnim pozitivnim propisima. Tuženica ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a. Nadalje, smatra da nije postojala obveza banke da točno naznači što naknada za gotovinske kredite predstavlja niti je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača, a i kamate na gotovinske kredite su bile više od kamata kod stambenih kredita.

8. Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da ista nije ostvarena jer je prvostupanjski sud svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim, razumljivim i neproturječnim razlozima. Nadalje, ocjenjujući pobijanu presudu u pravcu bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. istog Zakona, ovaj sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio ijednu navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a pravilno je primijenio i materijalno pravo. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a jer je prvostupanjski sud svoju odluku donio na temelju svih provedenih dokaza odnosno kao rezultat cjelokupnog postupka.

9. Suprotno tvrdnjama tuženice, iz samog dokaznog postupka proizlazi da se u odnosu na spornu odredbu, kojom je tužiteljica obvezana plaćati naknadu za gotovinsko korištenje kredita i premiju za osiguranje kredita (toč. 13.2. Ugovora o kreditu), nije pregovaralo već je ista prezentirana tužiteljici kao „pravila banke“, odnosno ugovaranje same odredbe nije dispozitivno već predstavlja uvjet od strane tuženice za odobrenje i realizaciju kredita. Isto tako, tužiteljici nije bilo objašnjeno u koju svrhu se ugovara naknada za gotovinsko korištenje kredita, što znači da je ostalo nejasno za koje konkretne troškove banke je ta naknada korištena. Isto tako, tužiteljici nije bilo jasno prezentirano niti što je osigurano i u odnosu na koju policu osiguranja plaća premiju osiguranja kredita.

9.1. Prema sadržaju toč. 2. Ugovora o kreditu određena je namjena kredita za adaptaciju stambene nekretnine i plaćanje naknade i premije iz toč. 13.2. Ugovora o kreditu, time da se korisnik kredita (tužiteljica) obvezuje sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, a banka (tuženica) zadržava pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita. Dakle, tuženica je pripremajući standardizirani ugovor predvidjela da će tužiteljica uz kamate koje primatelj kredita plaća kao cijenu kredita sukladno čl. 1021. ZOO-a, platiti i naknadu za gotovinsko korištenje kredita, opravdavajući to dodatnim rizikom za kreditora jer se iznos kredita isplaćuje korisniku kredita na račun, a ne direktno izvođačima radova za predviđenu namjenu (adaptaciju stambene nekretnine), iako tijekom postupka nije utvrđeno je li tuženica kontrolirala namjensko korištenje kredita te uz koji trošak.

9.2. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07., 79/09, 89/09, 75/09, 133/09 – dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nepoštena ugovorna odredba je sukladno čl. 102. st. 1. istog Zakona ništetna. Dakle, da bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe zbog nepoštenosti iste, potrebno je kumulativno utvrditi da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.3. Slijedom svega navedenoga, u konkretnom slučaju je utvrđeno da se o spornoj odredbi ugovora nije pregovaralo već je ista od strane tuženice prezentirana tužiteljici kao uobičajena odredba koja je uvjet za sklapanje ugovora, a ujedno nije tužiteljici objašnjeno u koju svrhu se koriste sredstva naknade za korištenje gotovinskog kredita.

10. Iz obrasca o informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu te samog tog Ugovora proizlazi da su kao instrumenti osiguranja plaćanja ugovoreni zadužnica, izjava o suglasnosti, hipoteka, polica osiguranja od osnovnih opasnosti, polica osiguranja od nezgode i polica osiguranja života. Pored tih ugovorenih sredstva osiguranja plaćanja tuženica je tužiteljici spornom odredbom nametnula plaćanje i police osiguranja potraživanja u iznosu od 558,78 EUR.

10.1. Tužiteljica je nesporno sklopila sa Croatia osiguranjem d.d. policu osiguranja od osnovnih opasnosti (požara i dr. opasnosti) broj 419104000042 po kojoj godišnje plaća premiju u iznosu od 40,89 EUR, policu osiguranja od nezgode broj 418104000049 po kojoj godišnje plaća premiju u iznosu od 18,50 EUR te policu osiguranja života broj 414102002111 po kojoj je godišnja premija 200,00 EUR odnosno mjesečni obrok plaća u iznosu od 17,67 EUR te je sukladno odredbama Ugovora o kreditu sama osiguravatelju plaćala premije za prvu godinu osiguranja. Stoga je nejasno za koju to policu osiguranja kredita je obvezana plaćati jednokratno iznos od 558,78 EUR prilikom sklapanja ugovora.

10.2. Samim Ugovorom o kreditu ugovoreno je da će tužiteljica sklopiti tri police osiguranja, međutim iz obrasca o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu (list 137-139 spisa) proizlazi da je tužiteljica pored premija za police osiguranja koje je sama sklopila (tri police osiguranje od osnovnih opasnosti, nezgode i života) dužna plaćati i premiju osiguranja potraživanja u iznosu od 558,78 EUR. Nadalje, iz očitovanja Croatia osiguranja d.d. (list 113-114 spisa) može se iščitati da je tuženica sklapala s tim osiguravajućim društvom police osiguranja potraživanja u svoje ime i za svoj račun pa je tako sklopljena polica osiguranja broj [broj police osiguranja] s početkom osiguranja od 2. rujna 2011. gdje je premija jednokratno uplaćena 22. prosinca 2011. u iznosu od 554,36 EUR.

10.3. Obzirom da tuženica tijekom čitavog ovog postupka ne razjašnjava svrhu naplate premije osiguranja kredita iz toč. 13.2. Ugovora o kreditu, nego tvrdi da se premija osiguranja kredita odnosi na policu osiguranja života koju je sklopila tužiteljica s Croatia osiguranjem d.d., a za što prema sadržaju spisa nema uporišta u podnesenim dokazima, valja zaključiti da niti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici nije bila objašnjena stvarna svrha plaćanja premije osiguranja iz toč. 13.2. Ugovora o kreditu.

11. Stoga je takav nejasan i netransparentan način ugovaranja obveze korisniku kredita suprotan načelu savjesnosti i poštenja, a imajući u vidu sva ranije spomenuta ugovorena sredstva osiguranja plaćanja, koji predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača. Na taj način, primjenom čl. 96. st. 1. ZZP-a, valjalo je u konkretnom slučaju spornu odredbu toč. 13.2. Ugovora o kreditu ocijeniti nepoštenom.

12. Neosnovano tuženica tvrdi da nije pasivno legitimirana jer je premiju za osiguranje kredita primilo osiguravajuće društvo. Naime, policu osiguranja kredita sklopila je upravo tuženica u svoje ime i za svoj račun te tužiteljica nije ni ugovaratelj niti osiguranik te police i samo je tuženica u ugovornom odnosu s osiguravajućim društvom.

13. Vezano uz žalbene navode kojima tuženica osporava tužiteljici status potrošača, valja navesti da tuženica niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak suda prvog stupnja da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu s namjenom adaptacije stambenog objekta, nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tome u prilog ide i činjenica da je u samom Ugovoru naznačeno da se primjenjuju odredbe posebnih propisa banke koje se odnose na kreditiranje građana. Tuženica ni navodima da je tužiteljica upravna pravnica u odvjetničkom uredu kojoj su poznati odnosi ugovaranja osiguranja nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o statusu tužiteljice kao potrošača.

14. Na konkretan pravni odnos ne primjenjuje se Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a kako to pravilno ističe tuženica, stoga što je predmetni Ugovor o kreditu između stranaka ugovoren 30. kolovoza 2011., dakle prije nego što je 1. srpnja 2013. Republika Hrvatska postala članica Europske unije. Međutim, prvostupanjski sud svoju odluku ne temelji na toj Direktivi niti ju u pobijanoj presudi spominje.

14.1. Međutim, valja istači da je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze, što tuženica u konkretnom predmetu nije dokazala.

15. U odnosu na prigovor zastare tuženice treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), a prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse te je obvezno za sve suce Građanskog odjela VSRH, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Stoga u konkretnom slučaju, a imajući u vidu da se istom tužbom traži utvrđenje ništetnosti i restitucijski zahtjev kao posljedica te ništetnosti, rokovi za zastaru potraživanja kondemnatornog zahtjeva nisu ni počeli teći odnosno ta tražbina nije u zastari.

15.1. Uzimajući u obzir da je stajalište prvostupanjskog suda u pogledu zastare sukladno sudskoj praksi, neosnovane su žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud odstupio od sudske prakse bez da je za to dao valjane razloge.

16. Kako su žalbeni navodi tuženice kojima osporava pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude neosnovani, bez uporišta u stanju spisa, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. I. i II. izreke.

17. Međutim pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je tužiteljici na ime troška postupka dosudio iznos od 2.035,60 EUR-a jer je nezakonito istoj priznao troškove sastava podneska od 4. srpnja 2023. i 31. siječnja 2024. obzirom da isti nisu bili nužno potrebni za vođenje postupka primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, a pogrešno je dosuđen tužiteljici i zatraženi trošak podneska od 20. listopada 2024., jer podnesak pod tim datumom nije ni poslan u spis, cijeneći da je rasprava zaključena i presuda objavljena 22. travnja 2024.

18. Stoga kako su ostali troškovi adekvatno odmjereni, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženice potvrditi točku III. izreke za iznos troška 1.285,00 EUR-a s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženice valjalo preinačiti dio točke III. izreke i odbiti kao neosnovan zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 750,00 EUR-a sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom.

19. Budući da je tuženica uspjela sa žalbom samo u neznatnom dijelu u pogledu troškova kao sporednog zahtjeva nije joj dosuđen trošak žalbe, dok tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu obzirom da isti trošak nije bio nužan za odlučivanje po žalbi, sve primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 30. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun