REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3330/2022-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Porsche leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Marka Horvata, odvjetnika, te zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Bandića, odvjetnika, dana 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 14866 kojeg su dana 13. srpnja 2005. sklopili tužitelj IT i tuženik Porsche leasing d.o.o., i to:

- točka II. IZNOS KREDITA koja glasi: "Iznos kredita: 18.604,62 CHF. Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I. ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora."

- točka III. KAMATNA STOPA/VISINA I BROJ MJESEČNIH OBROKA KREDITA/TRAJANJE UGOVORA/TROŠKOVI koja glasi: Iznos mjesečnog obroka kredita: 279,20 CHF, Ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita: 23.452,80 CHF, Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV): 541,88 CHF, Ukupni troškovi ugovora: 23.452,80 CHF"

- članak 4.3. Uvjeta ugovora o kreditu koji glasi: "Smatra se kako je Korisnik kredita prihvatio one izmjene i dopune ovih ugovornih uvjeta, koje je Davatelj kredita preporučenom pismovnom pošiljkom uputio na adresu Korisnika kredita, te na koje Korisnik unutar roka od 8 dana od dana upućivanja na svoju adresu putem preporučene pismovne pošiljke Davatelju kredita nije uložio prigovor."

- članak 4.4. Uvjeta ugovora o kreditu koji glasi: "Prilagodba visine obroka kredita i ostalih plaćanja iz Ugovora povodom izmjene valute ugovora/valute plaćanja, izmjene propisa, odluka ili mjera nadležnih tijela, nadalje zbog izmjene uvjeta refinanciranja, kao i izmjene drugih uvjeta navedenih u tč. 9.1. ovih ugovornih uvjeta, ne smatraju se izmjenom ili dopunom Ugovora. Za takve prilagodbe ne traži se suglasnost Korisnika kredita."

- članak 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu koji glasi: "Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Bank d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja."

- članak 6.2. Uvjeta ugovora o kreditu koji glasi: "Korisnik kredita je obvezan kredit uvećan za ugovorne kamate Davatelju Kredita vratiti sukladno odredbama Ugovora, odnosno visina mjesečnih obroka promjenjivi su sukladno tč. 9.1. ovih ugovornih uvjeta."

- članak 9.1. Uvjeta ugovora o kreditu koji glasi: "Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i realna godišnja kamatna stopa na kredit."

II. Nalaže se tuženiku Porsche leasing d.o.o. da tužitelju IT isplati iznos od 2.256,84 eur zajedno sa zateznim kamatama i to na iznos od:

- 169,73 eur od 20. srpnja 2005.,

- 2,94 eur od 15. rujna 2006.,

- 2,95 eur od 14. listopada 2006.,

- 2,92 eur od 17. studenoga 2006.,

- 2,93 eur od 9. prosinca 2006.,

- 6,09 eur od 10. siječnja 2007.,

- 6,07 eur od 14. veljače 2007.,

- 6,07 eur od 14. ožujka 2007.,

- 6,06 eur od 14. travnja 2007.,

- 5,93 eur od 16. svibnja 2007.,

- 5,93 eur od 9. lipnja 2007.,

- 8,85 eur od 24. srpnja 2007.,

- 8,91 eur od 14. kolovoza 2007.,

- 8,95 eur od 13. rujna 2007.,

- 8,81 eur od 16. listopada 2007.,

- 8,82 eur od 16. studenoga 2007.,

- 8,92 eur od 15. prosinca 2007.,

- 8,97 eur od 16. siječnja 2008.,

- 9,01 eur od 19. veljače 2008.,

- 9,25 eur od 18. ožujka 2008.,

- 9,24 eur od 16. travnja 2008.,

- 8,96 eur od 11. svibnja 2008.,

- 9,06 eur od 15. lipnja 2008.,

- 9,02 eur od 17. srpnja 2008.,

- 8,88 eur od 19. kolovoza 2008.,

- 8,91 eur od 16. rujna 2008.,

- 9,13 eur od 17. listopada 2008.,

- 9,61 eur od 23. studenoga 2008.,

- 9,44 eur od 12. prosinca 2008.,

- 9,92 eur od 9. siječnja 2009.,

- 10,04 eur od 7. veljače 2009.,

- 10,10 eur od 18. ožujka 2009.,

- 9,96 eur od 9. travnja 2009.,

- 9,88 eur od 15. svibnja 2009.,

- 9,76 eur od 13. lipnja 2009.,

- 9,66 eur od 17. srpnja 2009.,

- 9,82 eur od 15. kolovoza 2009.,

- 9,93 eur od 16. rujna 2009.,

- 9,87 eur od 21. listopada 2009.,

- 9,86 eur od 11. studenoga 2009.,

- 8,99 eur od 18. prosinca 2009.,

- 9,12 eur od 13. siječnja 2010.,

- 9,21 eur od 12. veljače 2010.,

- 9,22 eur od 12. ožujka 2010.,

- 9,51 eur od 20. travnja 2010.,

- 9,38 eur od 18. svibnja 2010.,

- 9,51 eur od 17. lipnja 2010.,

- 9,97 eur od 20. srpnja 2010.,

- 9,81 eur od 21. kolovoza 2010.,

- 10,34 eur od 26. rujna 2010.,

- 10,10 eur od 20. listopada 2010.,

- 9,92 eur od 20. studenoga 2010.,

- 10,47 eur od 18. prosinca 2010.,

- 11,00 eur od 16. siječnja 2011.,

- 10,63 eur od 10. veljače 2011.,

- 10,77 eur od 15. ožujka 2011.,

- 10,42 eur od 19. travnja 2011.,

- 10,62 eur od 18. svibnja 2011.,

- 11,37 eur od 22. lipnja 2011.,

- 11,13 eur od 22. srpnja 2011.,

- 12,23 eur od 17. kolovoza 2011.,

- 12,77 eur od 21. rujna 2011.,

- 11,35 eur od 18. listopada 2011.,

- 11,47 eur od 15. studenoga 2011.,

- 11,41 eur od 20. prosinca 2011.,

- 11,56 eur od 17. siječnja 2012.,

- 11,72 eur od 16. veljače 2012.,

- 11,68 eur od 17. ožujka 2012.,

- 11,60 eur od 18. travnja 2012.,

- 11,64 eur od 16. svibnja 2012.,

- 11,71 eur od 19. lipnja 2012.,

- 11,65 eur od 17. srpnja 2012.,

- 1,76 eur od 17. kolovoza 2005.,

- 5,61 eur od 14. rujna 2005.,

- 3,15 eur od 14. listopada 2005.,

- 3,59 eur od 12. studenoga 2005.,

- 3,24 eur od 10. prosinca 2005.,

- 3,02 eur od 17. siječnja 2006.,

- 1,30 eur od 17. veljače 2006.,

- 0,38 eur od 15. ožujka 2006.,

- 4,11 eur od 23. studenoga 2008.,

- 0,90 eur od 12. prosinca 2008.,

- 9,89 eur od 9. siječnja 2009.,

- 12,22 eur od 7. veljače 2009.,

- 13,28 eur od 18. ožujka 2009.,

- 10,62 eur od 9. travnja 2009.,

- 9,26 eur od 15. svibnja 2009.,

- 6,88 eur od 13. lipnja 2009.,

- 5,01 eur od 17. srpnja 2009.,

- 5,00 eur od 15. kolovoza 2009.,

- 7,00 eur od 16. rujna 2009.,

- 5,81 eur od 21. listopada 2009.,

- 5,75 eur od 11. studenoga 2009.,

- 6,70 eur od 18. prosinca 2009.,

- 9,47 eur od 13. siječnja 2010.,

- 11,30 eur od 12. veljače 2010.,

- 11,46 eur od 12. ožujka 2010.,

- 17,23 eur od 20. travnja 2010.,

- 14,70 eur od 18. svibnja 2010.,

- 17,14 eur od 17. lipnja 2010.,

- 26,42 eur od 20. srpnja 2010.,

- 23,19 eur od 21. kolovoza 2010.,

- 33,66 eur od 26. rujna 2010.,

- 29,04 eur od 20. listopada 2010.,

- 25,29 eur od 20. studenoga 2010.,

- 36,36 eur od 18. prosinca 2010.,

- 46,82 eur od 16. siječnja 2011.,

- 39,50 eur od 10. veljače 2011.,

- 42,31 eur od 15. ožujka 2011.,

- 35,40 eur od 19. travnja 2011.,

- 39,43 eur od 18. svibnja 2011.,

- 54,25 eur od 22. lipnja 2011.,

- 49,52 eur od 22. srpnja 2011.,

- 71,40 eur od 17. kolovoza 2011.,

- 82,23 eur od 21. rujna 2011.,

- 53,95 eur od 18. listopada 2011.,

- 56,29 eur od 15. studenoga 2011.,

- 55,16 eur od 20. prosinca 2011.,

- 58,04 eur od 17. siječnja 2012.,

- 61,34 eur od 16. veljače 2012.,

- 60,46 eur od 17. ožujka 2012.,

- 58,95 eur od 18. travnja 2012.,

- 59,57 eur od 16. svibnja 2012.,

- 61,14 eur od 19. lipnja 2012. te na iznos od

- 59,90 eur od 17. srpnja 2012., sve do isplate,

sve kamate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Porsche leasing d.o.o. da tužitelju IT nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.461,42 eur zajedno sa zateznom kamatom od 30. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 13.7.2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 14866 radi kupnje vozila na iznos od 18.604,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja pa kako je istim ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja u skladu s odlukom tuženika, dok je visina obveza tužitelja vezana uz valutu CHF, a o navedenim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, već su iste bile sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, to su iste nepoštene, a time i ništetne, sve temeljem odredbi čl. 81. i 87. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, dok je tuženik ovaj Ugovor o kreditu sklopio kao trgovac jer se je bavio kreditiranjem kao redovitom poslovnom djelatnošću. Pored toga, tuženik je tužitelju zaračunao i troškove zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu u visini 3% od iznosa kredita za koje je nejasno u čemu se sastoje. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništenim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kao pod točkom I. izreke te kojom će se tuženiku naložiti da mu vrati iznose koje je preplatio zbog primjene takvih ništetnih odredbi tako što u tužbi potražuje isplatu ukupnog iznosa od 14.980,55 kn (1.988,26 eur) zajedno sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja odluke o trošku do isplate.

2. Međutim, nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je u podnesku od 26.2.2024. (stranica 319-324), ispravljenog u podnesku od 8.8.2025. (stranica 337- 342), zatražio isplatu preplaćenih iznosa u ukupnoj visini od 2.256,84 eur pa kako je zbog navedenog povećanja tužbenog zahtjeva tužba preinačena, sud je ovakvu preinaku tužbe, unatoč protivljenju tuženika, dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) i to rješenjem od 9.9.2024. (stranica 328) smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužitelj tužbu preinačio samo usklađujući tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka pa da bez svoje krivnje nije mogao ovako precizirati tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare smatrajući da se na predmetno potraživanje primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat stečenog bez osnove što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga pa kako je posljednji obrok temeljem predmetnog Ugovora o kreditu plaćen još u srpnju 2012., a tužba je podnesena tek u lipnju 2022., to je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari pri čemu napominje da tužitelj unutar toga roka nije protiv njega pokrenuo nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do prekida zastare. Nadalje, tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja te u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač na koju se tužitelj u tužbi poziva pa pravna utvrđenja i odluke iz toga postupka nemaju nikakve veze s njime. S druge strane, tuženik navodi da sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te da u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama pa kako nema ništetnih ugovornih odredbi, to nema niti osnova za bilo kakvu isplatu. Pri tome se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a u konkretnom slučaju se radi upravo o takvim odredbama, a opreza radi navodi da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako pri sklapanju ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji on ne utječe, ali da potrošači tog rizika moraju biti svjesni. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, ističe da se radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu u nizu novinskih članaka, a na istu činjenicu je posebno upozorio tadašnji vice-guverner Hrvatske narodne banke što znači da je činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF bila javno dostupna. Također ističe da se ne može od njega očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja kao što je budući smjer kretanja tečaja. Navodi i to da je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba, dok se kretanje tečaja kune prema stranoj valuti tijekom ugovornog odnosa ne može smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Konačno, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva te osporava i tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost odredbe o troškovima zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu kao i na isplatu iznosa na ime tih troškova. Slijedom svega navedenoga, predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti potražujući naknadu parničnog troška zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom s time da je u podnesku od 3.3.2023. (stranica 280) naveo da je glavnica ovoga kredita isplaćena 19.7.2005. u iznosu od 18.062,74 CHF po važećem tečaju na dan plaćanja 4,728077 koji u kunskoj protuvrijednosti iznosi 85.402,03 kn.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 15- 56) te uz podneske tužitelja od 24.8.2022. (stranica 95-100) i od 20.2.2023. (stranica 225-274) kao i u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 71-86) te uz podnesak tuženika od 3.3.2023. (stranica 280), saslušana je svjedokinja BT (stranica 293 i 294), provedeno je financijsko vještačenje (stranica 303-314) te je proveden i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 294 i 295), dok dokaz saslušanjem svjedoka AT nije proveden jer je tuženik od toga dokazanog prijedloga odustao na ročištu 18.9.2023. (stranica 286).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita, sklopljen Ugovor o kreditu br. 14866 od 13.7.2005. (stranica 19-22, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 18.604,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja. Nije sporno niti to da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz toga ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Bank d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja te da iznos kredita uključuje troškove zaključenja toga Ugovora o kreditu u visini od 541,88 CHF koji se tuženiku isplaćuju umanjenjem odobrenih sredstava, a nesporno je i to da ovaj Ugovor o kreditu sadrži odredbu prema kojoj može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit.

7. Sporno je jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju:

- vratiti iznos koji mu je naplaćen s osnova troškova zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu,

- isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF,

- isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog promjene kamatne stope.

Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom na to da je tuženik istakao prigovor zastare.

8. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. vidljivo je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka odlučeno na način da je utvrđeno kako su ovi tuženici u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima istih, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora oni, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na njihove odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa su time u razdoblju od 10.9.2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7.8.2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2 od 9.4.2015. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. potvrđena.

10. Uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. vidljivo je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka odlučeno na način da je utvrđeno kako su ovi tuženici u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa su time postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3.9.2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. potvrđena.

12. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe:

- koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, bez da ista istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, te

- kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije pa je stoga u tom postupku utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne.

13. Međutim, utvrđenja iz toga postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovaj sud ne obvezuju iz razloga što tuženik nije bio obuhvaćen tužbom iz toga postupka radi čega je u ovome postupku ocjenom svih izvedenih dokaza sud utvrđivao jesu li nepoštene, a time i ništetne, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu:

- kojima se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za valutu ugovora (CHF) odnosno primjena valutne klauzule (otplata mjesečnih rata vezana uz tečaj CHF) na dan plaćanja,

- prema kojima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na odobreni kredit prema jednostranoj odluci tuženika te

- prema kojima iznos kredita uključuje troškove zaključenja toga Ugovora o kreditu, te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju:

- vratiti iznos koji mu je naplaćen s osnova troškova zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu,

- isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF,

- isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog promjene kamatne stope.

14. Svjedokinja BT, supruga tužitelja, u svom iskazu (stranica 293 i 294) navodi da im je bilo potrebno vozilo za njihove osobne potrebe radi čega je s tužiteljem otišla u Auto kuću Sandro gdje su odabrali vozilo čija je cijena bila 118.000,00 kn pa kada je tužitelj pitao može li ovaj iznos plaćati u ratama, odmah im je napravljen izračun prema kojemu je rata iznosila 1.400,00 kn, a nakon što su rekli da bi suprug dao polog u iznosu od 20.000,00 kn, rečeno im je da bi tada rata iznosila 1.300,00 kn. Kada su izjavili da moraju otići u banku kako bi tužitelj tamo zatražio kredit, rečeno im je da to nije potrebno jer da oni surađuju s tuženikom pa da će oni sve riješiti tako da tužitelj nije niti odlazio k tuženiku s time da im je rečeno da se ovakav kredit može odobriti samo tako da bude vezan uz valutu CHF pri čemu im nije ništa rečeno o eventualnom riziku sklapanja takvog ugovora, već im je samo rečeno da je takav kredit najpovoljniji, a na upit je li im išta rečeno o kamatnoj stopi, navodi da se o tome nije ništa govorilo. Potom je tužitelj otišao po ugovor, koji je već bio pripremljen, te ga je potpisao kod javnog bilježnika. Tvrdi da su tijekom otplate rate kredita znatno porasle te da ih je tužitelj sve otplatio vlastitim sredstvima. Stoga je suglasna da se eventualna preplata po predmetnom Ugovoru o kreditu isplati tužitelju koji je ovaj ugovor i potpisao.

15. Tužitelj u svom iskazu (stranica 294 i 295) potvrđuje ovakve navode svoje supruge odnosno potvrđuje da je o uvjetima predmetnog kreditiranja informiran samo u Auto kući Sandro gdje mu je doista rečeno da mu se može odobriti kredit od strane tuženika samo tako da je vezan uz valutu CHF te da je takav kredit za njega najpovoljniji s time da nije upozoren na bilo kakav rizik sklapanja takvog ugovora niti mu je išta govoreno o tome da se ugovara promjenjiva kamatna stopa pa kada je za oko tjedan dana pozvan preuzeti ugovor, isti je bio u cijelosti pripremljen pa ga je samo potpisao kod javnog bilježnika s time da ga niti javni bilježnik nije upozoravao na rizik sklapanja takvog ugovora niti mu je govorio o čemu ovisi promjena kamatne stope, već mu je samo rekao da ovaj ugovor može pročitati i da sve piše u istom s time da je on pogledao samo odredbe vezano uz broj i visinu rata i razdoblje otplate jer mu je javni bilježnik zapravo rekao da te odredbe pročita. Tužitelj potvrđuje i to da je ovaj kredit u cijelosti otplatio svojim sredstvima te da je ovo vozilo kupio za osobne potrebe, a tvrdi i to da nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva. Na upit tuženika navodi da mu tada nije bilo poznato da se tečaj strane valute može mijenjati niti mu je takvo što rečeno u ovoj Auto kući Sandro, a zna da se ugovorne odredbe nisu mogle mijenjati jer mu je rečeno "da je to to".

16. Iskaze tužitelja i svjedokinje BT, iz kojih jasno proizlazi da tužitelj, kao korisnik predmetnog kredita, uopće nije razgovarao s bilo kojim zaposlenikom tuženika niti je radi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu išao k tuženiku, već da je tužitelj razgovarao samo s prodavačem vozila radi čije kupnje mu je i bio potreban ovaj kredit, i to samo o tome da je otplata predmetnog kredita vezana uz valutu CHF i da je takav ugovor za njega najpovoljniji s time da mu niti javni bilježnik kod kojega je ovaj Ugovor o kreditu potpisao nije ništa govorio o samoj valuti CHF kao niti o tome da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a posebno ne o čemu ovisi ta promjena uz napomenu da mu je predmetni Ugovor predočen kada je već bio u cijelosti pripremljen pa o pojedinim ugovornim odredbama uopće nije niti je mogao pregovarati, ovaj sud je prihvatio kao istinite jer su isti izneseni uvjerljivo i logično te međusobno sukladno.

17. Pri tome se napominje da je tuženik na ročištu 18.9.2023. (stranica 286) odustao od dokaza saslušanjem svjedoka AT, kojeg je u odgovoru na tužbu predložio saslušati na okolnost da je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te da je uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koje tuženik ne utječe, ali da potrošači toga rizika moraju biti svjesni.

18. Slijedom navedenoga je utvrđeno da tužitelj, kao potrošač, nije mogao razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz navedenih ugovornih odredbi niti je mogao valjano odlučiti hoće li takav ugovor sklopiti jer mu je uručen ugovor koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika pri čemu ovaj sud smatra da se od tužitelja, kao prosječnog potrošača, nije moglo očekivati da prati sve što se u medijima tada objavljivalo o valuti CHF u smislu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj iste, a pogotovo ne da ima saznanja o tome o čemu ovisi promjena kamatne stope.

19. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 19-22) utvrđeno je da u istome nije navedeno od čega se sastoje troškovi zaključenja toga ugovora te zašto iznose upravo 541,88 CHF, kao što nisu navedeni uvjeti promjenjivosti kamatne stope niti upozorenje na bilo kakav rizik sklapanja takvog ugovora kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene, to je sud slijedom svega navedenoga sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnim pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju vrati ono što je od njega primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) i to temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a zbog stjecanja bez osnove.

20. Naime, u konkretnom slučaju se radi o tipskom ugovoru opisanom u čl. 295. st. 1. ZOO-a u kojem je navedeno da su opći uvjeti ugovora one ugovorne odredbe koje su sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti čak i da je tužitelj načelno bio upoznat s valutnom klauzulom odnosno da mu je načelno bilo jasno da se visina anuiteta može mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF u odnosu na kunu, sve imajući u vidu da tužitelj, kao prosječni potrošač, nije raspolagao stručnim znanjem niti je bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute CHF kao "valute utočišta", koja je s druge strane tuženiku, kao stručnoj novčarskoj instituciji, bila poznata.

21. Stoga je tuženik ovakvim odredbama potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a kojom je propisano da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, kao i suprotno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da činidba mora biti određena ili barem odrediva, čime su ovakve odredbe nedvojbeno protivne načelu savjesnosti i poštenja, dakle, odredbi čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti kreditoru, a time i cijena.

22. Provedenim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire (stranica 303-314), utvrđeno je da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 661,71 eur, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan početka ugovora, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, iznosi 1.425,40 eur, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan početka ugovora, za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje uplaćeni iznos iznosi 171,13 eur pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno s datumom njihovih dospijeća i plaćanja prikazani u posebnim tablicama. Ovim vještačenjem je utvrđeno i to da je tužitelju prilikom isplate kredita dana 19.7.2005. isplaćen iznos kredita umanjen za iznos troška zaključenja ugovora u iznosu od 340,86 eur.

23. Ovakav nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan uz napomenu da je i tuženik na ročištu 9.9.2024. (stranica 328) izjavio da ovakvom nalazu i mišljenju vještaka ne prigovara, dok je tužitelj u cijelosti prihvatio ovakav izračun vještaka i precizirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 26.2.2024. (stranica 319-324) sukladno tome nalazu i mišljenju, osim što je iz nepoznatih razloga zbog neosnovano naplaćenih troškova zaključenja ugovora zatražio isplatu iznosa od 169,73 eur, iako je ovim vještačenjem utvrđeno da mu je po tom osnovu naplaćen iznos od 340,86 eur.

24. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je o ništetnosti navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju odlučeno tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

25. Pri tome se napominje da sud nije prihvatio kao osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, koji uostalom tuženik ni sa čime ne obrazlaže, a sve iz razloga što je uvidom u predmetni Ugovor o kreditu jasno vidljivo da je tužitelj jedna od ugovornih strana odnosno da je upravo on taj Ugovor o kreditu potpisao kao korisnik kredita, dok iz iskaza tužitelja i svjedokinje BT proizlazi da je tužitelj ovaj kredit u cijelosti otplatio vlastitim sredstvima.

26. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci pod točkom II. odnosno tužitelju je temeljem stjecanja bez osnova sukladno utvrđenju iz provedenog financijskog vještačenja ukupno dosuđen iznos od 2.256,84 eur jer je upravo to zbroj svih preplaćenih iznosa pri čemu mu je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

27. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podnesaka od 24.8.2022., 20.2.2023., 13.4.2023. i 26.2.2024. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 4. za sastav podneska od 26.10.2023. u iznosu od 50,00 eur (25 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 2.3.2023., 18.9.2023., 15.1.2024., 9.9.2024. i 15.9.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što daje iznos od 2.050,00 eur, dok trošak financijskog vještačenja iznosi 331,81 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi plaćenih 39,80 eur, a zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 39,81 eur što sveukupno iznosi 2.461,42 eur koliko je tuženiku i naloženo pod točkom III. izreke da mu nadoknadi. Pri tome tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 23.1.2024. i 8.8.2025. jer ovaj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice iz razloga što je tužitelj uz podnesak od 23.1.2024. samo dostavio dokaz o uplaćenom predujmu za vještačenje, iako sud takvim podatkom sam raspolaže, dok je u podnesku od 8.8.2025. tužitelj samo ispravio vlastite pogreške u pisanju tužbenog zahtjeva, kako to sam i navodi u tom podnesku.

28. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate od 30.10.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

29. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 30. listopada 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćnicima tuženika