REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-5282/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Marku Ramljaku, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 15. rujna 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Roka Perića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika KM, odvjetničkog vježbenika, dana 30. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4.1. Ugovora o kreditu br. 310998 od 20.12.2005. godine, solemniziran po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, br. OU-1245/2005 od 21.12.2005. godine, zaključen između tužitelja kao Kreditora i tuženika kao Korisnika kredita, u dijelu u kojem glasi:

„… sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora… Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora. Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže Kreditora.„

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu br. 310998 od 20.12.2005. godine, solemniziran po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, br. OU-1245/2005 od 21.12.2005. godine, zaključen između tužitelja kao Kreditora i tuženika kao Korisnika kredita, u dijelu u kojem glasi:

„…a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.“

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7.3. Ugovora o kreditu br. 310998 od 20.12.2005. godine, solemniziran po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, br. OU-1245/2005 od 21.12.2005. godine, zaključen između tužitelja kao Kreditora i tuženika kao Korisnika kredita, u dijelu u kojem glasi:

„…po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.“

IV. Nalaže s tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužitelju RM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 14.698,56 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 3,30 eura od dana 13. siječnja 2006. do isplate,

- na iznos od 22,94 eura od dana 19. studenog 2007. do isplate,

- na iznos od 23,64 eura od dana 19. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 23,49 eura od dana 19. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 47,71 eura od dana 18. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 44,50 eura od dana 19. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 44,82 eura od dana 19. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 44,66 eura od dana 19. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 44,44 eura od dana 20. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 44,59 eura od dana 17. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 47,02 eura od dana 16. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 47,16 eura od dana 19. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 46,65 eura od dana 19. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 82,41 eura od dana 19. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 82,99 eura od dana 19. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 76,10 eura od dana 19. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 75,31 eura od dana 16. travanja 2009. do isplate,

- na iznos od 75,76 eura od dana 19. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 71,86 eura od dana 15. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 72,49 eura od dana 20. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 72,82 eura od dana 20. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 71,69 eura od dana 17. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 69,70 eura od dana 20. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 73,36 eura od dana 19. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 75,56 eura od dana 21. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 79,57 eura od dana 21. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 82,10 eura od dana 18. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 86,35 eura od dana 17. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 87,10 eura od dana 19. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 90,60 eura od dana 20. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 98,74 eura od dana 17. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 103,85 eura od dana 19. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 116,49 eura od dana 18. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 117,47 eura od dana 17. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 114,88 eura od dana 18. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 115,50 eura od dana 19. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 134,45 eura od dana 20. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 128,58 eura od dana 20. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 133,52 eura od dana 18. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 137,13 eura od dana 16. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 126,15 eura od dana 19. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 139,49 eura od dana 18. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 155,59 eura od dana 17. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 169,61 eura od dana 19. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 187,36 eura od dana 19. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 159,70 eura od dana 20. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 143,83 eura od dana 21. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 146,44 eura od dana 16. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 149,47 eura od dana 19. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 155,25 eura od dana 19. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 155,77 eura od dana 08. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 155,84 eura od dana 19. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 157,74 eura od dana 20. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 160,39 eura od dana 21. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 160,19 eura od dana 18. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 158,25 eura od dana 20. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 155,64 eura od dana 20. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 150,30 eura od dana 20. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 157,36 eura od dana 19. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 158,61 eura od dana 20. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 157,63 eura od dana 21. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 146,65 eura od dana 21. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 152,07 eura od dana 21. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 156,01 eura od dana 21. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 158,39 eura od dana 19. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 147,30 eura od dana 20. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 146,66 eura od dana 20. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 147,11 eura od dana 19. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 149,73 eura od dana 20. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 153,68 eura od dana 19. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 153,29 eura od dana 21. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 155,35 eura od dana 20. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 156,71 eura od dana 19. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 87,23 eura od dana 20. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 91,26 eura od dana 20. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 91,32 eura od dana 19. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 89,79 eura od dana 22. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 88,32 eura od dana 20. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 88,64 eura od dana 20. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 90,98 eura od dana 21. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 91,71 eura od dana 20. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 93,21 eura od dana 19. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 94,91 eura od dana 20. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 96,69 eura od dana 20. studenog 2014. do isplate,

- na iznos od 95,78 eura od dana 18. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 87,03 eura od dana 20. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 87,03 eura od dana 19. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 87,03 eura od dana 20. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 87,03 eura od dana 20. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 87,03 eura od dana 20. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 87,03 eura od dana 19. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 87,03 eura od dana 20. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 87,03 eura od dana 20. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 87,03 eura od dana 21. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 87,03 eura od dana 20. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 87,03 eura od dana 18. studenog 2015. do isplate,

- na iznos od 87,03 eura od dana 21. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 87,03 eura od dana 20. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 87,03 eura od dana 18. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 4.285,44 eura od dana 18. veljače 2016. do isplate,

po stopi koja se određuje do 31.12.2007. godine temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/2004, 35/2005) u visini od 15% godišnje, a nadalje temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23) od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, i to kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 4.262,50 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 30. listopada 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, i to kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tužitelj dana 20. prosinca 2005. godine sklopio s pravnim prednikom tuženika Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.800,00 CHF, obračunatom prema kupovnom tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi da u čl. 4. navedenog ugovora stoji da je tužitelj dužan tuženiku platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, a početna kamatna stopa je 3,80%. Tužitelj navodi da je odredba koja određuje promjenjivost kamatne stope ništetna, a jednako tako tvrdi da je ništetna i odredba ugovora koja je u čl. 7. odredila za tužitelja obvezu povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014.g., te na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj PŽ-6632/2017 donesene u postupku koji je vođen povodom kolektivne tužbe u tzv. slučaju FRANAK. U navedenim presudama je utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba o načinu jednostrane promjene kamatne stope, jednostranom odlukom tuženika, kao i da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, s obzirom da se tečaj CHF mijenjao tijekom otplate kredita. Tužitelj ovom tužbom traži isplatu preplate s osnove promjene tečaja prilikom otplate kredita i isplatu preplate zbog ništetne jednostrane promjene kamatne stope.

2. Stoga prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 04.03.2025. godine, tužitelj traži donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba čl. 4.1. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, te da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 7.1. i 7.3. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. Ujedno predlaže da se presudom naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 14.698,56 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prije svega postavlja prigovor zastare potraživanja. Navodi da je konverzija ugovora o kreditu provedena temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju. Osim toga, navodi da utvrđenja iz parnice POTROŠAČ nisu primjenjiva na ovaj slučaj i da nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda RH u ovom postupku i automatskoj vezanosti ovoga suda utvrđenjima iz spomenute presude. Tuženik naglašava da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Nadalje navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da je navedena odredba jasna i lako uočljiva. Tuženik napominje da je u ovom slučaju tužitelj sklopio s tuženikom sporazum o konverziji, što ima značenje novog pravnog posla kojim su regulirana prava i obveze u pravnom odnosu tužitelja i tuženika. Tuženik navodi da je odredbama Dodatka ugovora o kreditu, utvrđena preplata tužitelja po osnovi ugovora o kreditu u iznosu od 20.133,73 kn, odnosno 2.672,18 eura. Navodi da je tuženik tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i da je na taj način isplatio tužitelju utvrđeni iznos preplate. Stoga navodi da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu, utvrđen u postupku konverzije, pa da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelj bio dva puta podmiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi.

4. Ukoliko sud utvrdi tužbeni zahtjev osnovanim, tuženik ističe prigovor radi prebijanja i predlaže sudu utvrditi postajanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 20.133,73 kn / 2.672,18 eura, uvećano za zatezne kamate tekuće od 13.02.2016.g. do isplate, te donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

5. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, početnog otplatnog plana, prijepisa knjigovodstvene kartice, financijskim vještačenjem po vještaku Petri Blašković dipl.oec. i saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

6. Nakon provedenih dokaza i ocjene istih, sud nalazi da je osnovan tužbeni zahtjev preciziran u podnesku od 04.03. 2025. godine., dok je tuženikov prigovor radi prebijanja, utvrđen neosnovanim.

7. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (odnosno prednik tuženika Volksbank d.d.) dana 20.12.2005. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 77.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

8. Nije sporno da je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti koji je vezan uz valutu švicarski franak (CHF), da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF i do promjene kamatne stope koju je banka jednostrano mijenjala, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužitelj otplaćivao.

9. Sporno je pitanje zastare, pitanje svojstva potrošača, pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje, sporno je pitanje izravne primjene utvrđenja iz parnice Potrošač na ovaj slučaj, te pitanje ima li sklopljeni Dodatak ugovoru, značenje novog pravnog posla. Sporno je pitanje je li tužitelj u potpunosti obeštećen sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu. Sporna je visina tužbenog zahtjeva.

10. Sud je saslušao tužitelja (list 190 spisa) koji je izjavio da je s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o stambenom kreditu, kojim sredstvima je kupio kuću u kojoj i danas živi. Izjavio je da navedenu kuću nije koristio za poslovne djelatnosti. Objasnio je da su mu u banci, kod tuženika rekli da je najbolje da uzme tzv. paket, a zapravo se radi o kreditu u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom. Naveo je da mu zaposlenici banke nisu objasnili niti su uopće detaljnije razgovarali s njim o tome da postoji mogućnost značajnijeg porasta anuiteta tijekom otplate kredita, te mu nisu objasnili o čemu će ovisiti promjena kamatne stope. Tvrdi da mu nisu rekli za rizik ugovaranja kredita u valuti CHF, niti da HNB ne štiti kune naspram tečaja CHF. Tužitelj je naveo da mu je tijekom konverzije tuženik priznao da je preplatio određeni novčani iznos.

11. Iskaz tužitelja je u cijelosti prihvaćen, jer je tužitelj djelovao iskreno, a njegovi navodi istinito i uvjerljivo. Osim toga, njegov iskaz se podudara s podacima iz pisane dokumentacije koja se nalazi u spisu.

12. Cijeneći iskaz tužitelja i pregledavši cjelokupnu dokumentaciju priloženu u spis, utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi se o ugovoru o kreditu za kupnju kuće, dakle nekretnine za stanovanje, a ne za bilo kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost.

13. U ovom postupku, tuženik, između ostalog, osporava da se presuda donesena u sporu radi zaštite kolektivnih interesa u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013.g., (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018.g.), može koristiti u ovom postupku i da se odnosi na predmetni ugovor o kreditu.

14. Tuženik nije u pravu. Naime, u postupku povodom kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12, te povodom žalbe pred Visokim trgovačkim sudom RH poslovni broj Pž-6632/17 (II. stupanjska presuda donesena 14. lipnja 2018.g.), utvrđeno je da je i tuženik Hrvatska poštanska banka d.d., odnosno njegov pravni prednik Volksbank i Sberbank d.d., uz ostale banke koje su bile tuženici u tom postupku, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita. Naime, utvrđeno je da je u ugovorima o kreditu zaključenim u vremenskom razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. , korištena valutna klauzula koja predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, jer su banke znale za rizik koji nosi CHF, ali o tome nisu obavijestile potrošače, pa nisu postupile moralno, savjesno niti pošteno. Ugovorne odredbe u dijelovima u kojima je vezana glavnica iz ugovora o kreditu za valutu CHF, bile su uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive, te je na taj način stvorena znatna neravnoteža između prava i obveza ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa se radi o nepoštenim i ništetnim dijelovima ugovornih odredbi.

15. Ovakav stav zauzet je i od strane Vrhovnog suda RH u presudi poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine.

16. Za naglasiti je da čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, propisuje da takva presuda obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi restitucije koju traže zbog postupanja tuženika.

17. Osim toga, odredba čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP- a), propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju, sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Ovdje se radi upravo o takvom slučaju, jer se tužitelj poziva na parnicu koja se povodom kolektivne tužbe vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pred Visokim trgovačkim sudom RH (poslovni broj Pž- 6632/17).

19. S obzirom na sve navedeno, sud je u ovom postupku utvrdio ništetnost ugovornih odredbi čl. 7.1. i čl. 7.3. u dijelu u kojem se govori o vezanosti glavnice uz valutu chf, pa kako je tužitelj preplatio predmetni kredit, to je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju takvog ugovora, s osnova preplate radi valutne klauzule u chf, sukladno čl. 1111. i čl. 323. ZOO/05.

20. Naime, svrha valutne klauzule je da vjerovnicima zaštiti vrijednost novca, tj. da vjerovnici u domaćoj valuti dobiju upravo onaj novčani iznos koji im dužnici duguju. Ali zbog „divljanja“ tečaja CHF, tuženik je primao extra profite, odnosno mnogo veće novčane iznose od ugovorenih, pa se samim tim izgubila svrha valutne klauzule.

21. Osim toga, osnovan je i tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4.1. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Naime, radi se o dijelu ugovorne odredbe o kojem se nije posebno pregovaralo, a zaposlenik banke nije tužitelju objasnio parametre niti kriterije po kojima će se kamatna stopa mijenjati tijekom otplate kredita. kako je predmetni ugovor o kreditu bio tipski ugovor, unaprijed pripremljen, to tužitelj nije imao mogućnost promijeniti unaprijed sročenu ugovornu odredbu. Upravo su takve ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te se tužitelj nije mogao suprotstaviti jednostranoj odluci banke o promjeni kamatne stope. Stoga je odredba čl. 4.1. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, sukladno čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

22. Valja spomenuti i Direktivu 93/13 EEZ koja je implementirana u naše zakonodavstvo, a koja govori o kreditima s promjenjivom kamatnom stopom, te propisuje da je nepoštena odredba o kojoj se nisu vodili posebni pojedinačni pregovori i koja je na štetu potrošača prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

23. U ovom slučaju radi se baš o takvoj odredbi, pa je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti tog dijela odredbe čl. 4.1. Ugovora o kreditu, u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja po jednostranoj odluci tuženika, a prihvaćen je i tužbeni zahtjev kojim se traži isplata preplaćenih iznosa po toj osnovi.

24. Dakle, kako se radi o djelomično ništetnim ugovornim odredbama, svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem takvih odredbi ( čl. 323. ZOO-a).

25. Nije sporno u ovom postupku da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu. Sklapanjem Dodatka ugovoru, otklonjena je neravnoteža u pravima i obvezama za buduće razdoblje, jer je kredit u valuti chf konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u eur. Unatoč tome, čak i u slučaju da je prilikom konverzije tužitelju priznat određeni iznos na ime preplate, to ne znači da je tužitelj obeštećen kao da nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno to ne znači da je tužitelj potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom ugovoru o kreditu nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi u valutnoj klauzuli.

26. Za naglasiti je da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci donesenoj u postupku poslovni broj Rev-2868/18 od dana 12. veljače 2019.g. izjasnio o postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita. U toj odluci je izražen stav da sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom krreditiranju/2015, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti chf u kredit uz valutnu klauzulu u valuti eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti chf, ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, tražeći u konkretnom slučaju i da sud odluči o ništetnosti spornih odredbi, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima. Isti stav je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio i u svojoj kasnijoj odluci poslovni broj Rev-18/2918 od 26. svibnja 2020. godine.

27. Prema tome, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, tužitelj ima pravni interes za pokretanje ove parnice i ovlašten je pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene ništetnih odredbi. Takav stav zauzet je i u odluci Suda EU u predmetu C-118/17 od **.**.2019. (R protiv Erste bank Hungary) prema kojem shvaćanju, odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače i to kao da nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga, u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama sa ciljem da se neki ugovor održi na snazi (i to ne samo izravnom intervencijom zakonodavca već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je ovdje slučaj) to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača. Naime, potrošač u svakoj situaciji mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a naročito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neosnovano stekao na njegovu štetu, temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

28. Naglašava se a ni jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (za stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a osim toga, tužitelj se ni u jednoj odredbi Dodatka ugovoru o kreditu, nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti chf.

29. Radi utvrđivanja visine preplaćenih iznosa, odnosno radi utvrđenja je li tužitelj sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu obeštećen do dana konverzije, ako bi se njegova obveza do tada uzela po početnom tečaju i početno kamatnoj stopi, provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji Petri Blašković dipl. oec. iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.

30. U svom nalazu i mišljenju vještakinja je, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu chf u razdoblju otplate, nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, te uz pretpostavku prilagodbe početnog otplatnog plana na način da se d 01.01.2014.g. primjenjuje zakonska kamatna stopa od 3,23% izračunala:

- ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita, iznosi 10.413,12 eura, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 5.125,77 eura, te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 5. 287,35 eura.

- ukupan iznos koji je tužitelj manje platio, posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 230,77 eura. Slijedom toga, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj chf koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 10.182,35 eur i to:

- ukupno više plaćeni iznos zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi 5.125,77 eura

- ukupno više plaćeni između tečaja za valutu chf primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za chf (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa) uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 5.056,58 eura.

U odnosu na drugi zadatak koji je tiče glavnice potraživanja, vještakinja je navela da glavnica po kreditu u chf, temeljem prilagođenog inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, bi na dan 04.03.2016.g. iznosila 284.785.66 kn, dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu od 317.074,27 kn. Prema tome, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem prilagođenog početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 4.285,44 eura. Vještakinja pojašnjava da je prilikom izračuna konverzije, tuženik uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio da konverzije, te ih preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u eur, s početnom (promjenjivom) kamatnom stopom, te je iskazao Aneksom 1. Ugovora o kreditu više uplaćeno od strane tužitelja na dan sklapanja Aneksa 1. u iznosu od 2.638,04 eur.

Još je navedeno, da je tuženik prilikom izračuna konverzije otpisao glavnicu u iznosu od 16.160,24 eur, te je stoga iznos otpisa priznat u konverziji veći od razlike u iznosu glavnice da je primijenjen početni tečaj chf za 11.874,80 eur.

31. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik izjavio da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka i ne traži saslušanje vještaka na ročištu, ali osporava osnovu tužiteljevog potraživanja. Kako su nalaz i mišljenje vještakinje Petre Blašković izrađeni po pravilima struke, objektivno, jasno, detaljno i obrazloženo, sud ih je u cijelosti prihvatio.

32. U pogledu tuženikovog prigovora o (ne)primjenjivosti presude donesene u kolektivnom sporu, na ovaj slučaj, navodi se da nije točno da je u postupku kolektivne zaštite, pravna zaštita pružena samo na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena prava pojedinih članova grupacije, koji traže zaštitu. Naime, sudska praksa je već zauzela stav o takvim prigovorima, naglašavajući da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača, u smislu postojanja povrede iz čl. 106.1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, o čemu se radi u ovom slučaju.

33. Prigovor zastare je neosnovan, kako u pogledu tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata preplate s osnova promjenjive kamatne stope, tako u pogledu tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata preplate s osnova valutne klauzule.

34. Naime, u pogledu oba zahtjeva, primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05), a zastara teče od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je utvrđeno da se radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Kako je ova tužba podnesena dana 06. lipnja 2023., to proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

35. Ovakav stav zauzeo je Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, u kojoj presudi se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, došlo do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

36. Nije osnovan niti prigovor zastare tužbenih zahtjeva kojima se traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu. Naime, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc).

37. Tužitelj je podneskom od dana 03. svibnja 2024.g. preinačio tužbu, jer je osim kondemnatornog zahtjeva istaknutog u tužbi, postavio i deklaratorne zahtjeve. Međutim, to je učinio u fazi prethodnog postupka, pa je preinaka dopuštena sukladno čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Međutim, nakon provođenja financijskog vještačenja tužitelj je povisio tužbeni zahtjev, u skladu s nalazom vještaka, koju preinaku sud također dopušta, smatrajući da tužitelj nije mogao precizno postaviti tužbeni zahtjev, prije obavljenog vještačenja, pa je sud u pogledu tog zahtjeva, primijenio čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

38. U pogledu tuženikovog prigovora radi prebijanja, u svoti od 230,77 eura, a koji tuženikov zahtjev se odnosi na razdoblja u kojima je tečaj chf bio niži od početnog odnosno razdoblja u kojima je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju od početnog, navodi se da tuženik nije potrošač, već trgovac, pa ne uživa zaštitu kao potrošač, te se na njega ne primjenjuje odredba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe potrošača. Prema tome, tuženikov zahtjev je u zastari, s obzirom da se radi o potraživanjima koja su dospijevala od 2006. do prosinca 2008.g., a tuženik je prigovor radi prebijanja postavio u ovoj parnici koja je pokrenuta 2023.g. Očigledno je da je uvelike protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, koji se primjenjuje kod stjecanja bez osnove.

39. Prema tome, u cijelosti je prihvaćen tužbeni zahtjev preciziran u podnesku tužitelja od dana 04. ožujka 2025.g., te je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 4. 1. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i odredbe čl. 7.1. i čl. 7.3. Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. Također je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju preplatu s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (tečaj chf) u ukupnom iznosu od 10.413,12 eura (razlika anuiteta do konverzije), te razliku u iznosu preostale glavnice na dan konverzije u iznosu od 4.285,44 eura, što je ukupno iznos od 14.698,56 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

40. U pogledu prava na zakonske zatezne kamate, bitno je razlučiti tko su stranke u ugovornom odnosu i o kakvom se ugovoru radi, a u ovom slučaju se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Radi se o ugovoru o kreditu koji je unaprijed formuliran od strane tuženika i o čijim ugovornim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan u odnosu na potrošača. S obzirom na stručne službe koje djeluju unutar tuženika, tuženik je znao ili morao znati za rizike ugovaranja ovakvog kredita u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF, te tužitelja nije upozorio na sve rizike takvog ugovaranja kredita. Prema tome, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj pojedine iznose stekao bez osnove (kako je precizirano u izreci presude).

41. Kamatna stopa teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007.g. temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (nn 153/04), od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%-tnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

42. Za navesti je da je tijekom postupka došlo do statusne promjene na strani tuženika, tako da je tuženik sada: Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217.

43. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

44. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 250 bodova, sastav podneska od 03.05.2024. – 250 bodova, pristup na ročište 23.10.2024. – 250 bodova, pristup na ročište 17.01.2025.g. - 250 bodova, sastav podneska od 04.03.2025. – 250 bodova, pristup na ročište 12.03.2025. – 50 bodova, pristup na ročište 15.09.2025. - 250 bodova, ukupno 1550 bodova, odnosno 3.100,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 775,00 eura i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 387,50 eura, pa ukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 4.262,50 eura.

45. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 30. listopada 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

46. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 30. listopada 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku