REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-6882/2022-45
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja IP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke dioničko društvo, OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb kojeg zastupa punomoćnik Sanja Porobija, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 2. listopada 2025. godine, u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 30. listopada 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. platiti tužitelju IP iznos od 17.993,38 EUR, zajedno s zateznim kamatama tekućim na iznos od:
35,98 EUR od dana 10.11.2007. do isplate
35,87 EUR od dana 10.12.2007. do isplate
36,36 EUR od dana 10.01.2008. do isplate
36,84 EUR od dana 10.02.2008. do isplate
79,96 EUR od dana 10.03.2008. do isplate
72,39 EUR od dana 10.04.2008. do isplate
69,22 EUR od dana 10.05.2008. do isplate
69,21 EUR od dana 10.06.2008. do isplate
68,67 EUR od dana 10.07.2008. do isplate
68,25 EUR od dana 10.08.2008. do isplate
68,55 EUR od dana 10.09.2008. do isplate
76,57 EUR od dana 10.10.2008. do isplate
95,88 EUR od dana 10.11.2008. do isplate
77,68 EUR od dana 10.12.2008. do isplate
112,21 EUR od dana 10.01.2009. do isplate
117,35 EUR od dana 10.02.2009. do isplate
134,27 EUR od dana 10.03.2009. do isplate
109,68 EUR od dana 10.04.2009. do isplate
109,25 EUR od dana 10.05.2009. do isplate
104,90 EUR od dana 10.06.2009. do isplate
107,39 EUR od dana 10.07.2009. do isplate
127,21 EUR od dana 10.08.2009. do isplate
131,75 EUR od dana 10.09.2009. do isplate
124,50 EUR od dana 10.10.2009. do isplate
128,90 EUR od dana 10.11.2009. do isplate
129,71 EUR od dana 10.12.2009. do isplate
143,25 EUR od dana 10.01.2010. do isplate
152,29 EUR od dana 10.02.2010. do isplate
148,86 EUR od dana 10.03.2010. do isplate
162,35 EUR od dana 10.04.2010. do isplate
168,86 EUR od dana 10.05.2010. do isplate
174,41 EUR od dana 10.06.2010. do isplate
188,01 EUR od dana 10.07.2010. do isplate
170,38 EUR od dana 10.08.2010. do isplate
221,76 EUR od dana 10.09.2010. do isplate
199,47 EUR od dana 10.10.2010. do isplate
203,07 EUR od dana 10.11.2010. do isplate
191,53 EUR od dana 10.12.2010. do isplate
223,01 EUR od dana 10.01.2011. do isplate
188,84 EUR od dana 10.02.2011. do isplate
199,06 EUR od dana 10.03.2011. do isplate
186,02 EUR od dana 10.04.2011. do isplate
214,39 EUR od dana 10.05.2011. do isplate
240,78 EUR od dana 10.06.2011. do isplate
247,73 EUR od dana 10.07.2011. do isplate
344,04 EUR od dana 10.08.2011. do isplate
239,38 EUR od dana 10.09.2011. do isplate
226,41 EUR od dana 10.10.2011. do isplate
227,26 EUR od dana 10.11.2011. do isplate
227,30 EUR od dana 10.12.2011. do isplate
241,77 EUR od dana 10.01.2012. do isplate
250,25 EUR od dana 10.02.2012. do isplate
251,31 EUR od dana 10.03.2012. do isplate
245,59 EUR od dana 10.04.2012. do isplate
248,50 EUR od dana 10.05.2012. do isplate
254,77 EUR od dana 10.06.2012. do isplate
247,49 EUR od dana 10.07.2012. do isplate
248,09 EUR od dana 10.08.2012. do isplate
235,59 EUR od dana 10.09.2012. do isplate
239,71 EUR od dana 10.10.2012. do isplate
248,64 EUR od dana 10.11.2012. do isplate
245,89 EUR od dana 10.12.2012. do isplate
250,34 EUR od dana 10.01.2013. do isplate
238,78 EUR od dana 10.02.2013. do isplate
235,47 EUR od dana 10.03.2013. do isplate
247,40 EUR od dana 10.04.2013. do isplate
237,81 EUR od dana 10.05.2013. do isplate
233,09 EUR od dana 10.06.2013. do isplate
221,13 EUR od dana 10.07.2013. do isplate
229,52 EUR od dana 10.08.2013. do isplate
234,96 EUR od dana 10.09.2013. do isplate
242,01 EUR od dana 10.10.2013. do isplate
242,62 EUR od dana 10.11.2013. do isplate
246,82 EUR od dana 10.12.2013. do isplate
238,81 EUR od dana 10.01.2014. do isplate
187,65 EUR od dana 10.02.2014. do isplate
190,37 EUR od dana 10.03.2014. do isplate
188,32 EUR od dana 10.04.2014. do isplate
184,56 EUR od dana 10.05.2014. do isplate
183,82 EUR od dana 10.06.2014 do isplate
186,84 EUR od dana 10.07.2014. do isplate
192,41EUR od dana 10.08.2014. do isplate
194,43 EUR od dana 10.09.2014. do isplate
192,84 EUR od dana 10.10.2014. do isplate
199,00 EUR od dana 10.11.2014. do isplate
200,64 EUR od dana 10.12.2014. do isplate
201,28 EUR od dana 10.01.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.02.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.03.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.04.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.05.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.06.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.07.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.08.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.09.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.10.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.11.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.12.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.01.2016. do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 3.217,24 eur, s zateznim kamatama od 30. listopada 2025. godine do isplate, po stopi koja se do dana 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do dana 31.12.2022. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
II Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja IP u svoti od 6.862,27 EUR s zateznim kamatama od dana 04.02.2016. do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženim 15.ožujka 2007. godine sklopio ugovor o kreditu na 146.598,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita s promjenjivom kamatnom stopom, početno od 4,50%, koje odredbe su ništetne pozivom na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 smatrajući da ima pravo na razliku preplaćenih kamatnih stopa i valute te razliku glavnice te zahtijeva kao u podnesku od 11. ožujka 2025. godine tj.:
"Nalaže se tuženiku ZAGREBACKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju UP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 24.857,65 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
35,98 EUR od dana 10.11.2007. do isplate
35,87 EUR od dana 10.12.2007. do isplate
36,36 EUR od dana 10.01.2008. do isplate
36,84 EUR od dana 10.02.2008. do isplate
79,96 EUR od dana 10.03.2008. do isplate
72,39 EUR od dana 10.04.2008. do isplate
69,22 EUR od dana 10.05.2008. do isplate
69,21 EUR od dana 10.06.2008. do isplate
68,67 EUR od dana 10.07.2008. do isplate
68,25 EUR od dana 10.08.2008. do isplate
68,55 EUR od dana 10.09.2008. do isplate
76,57 EUR od dana 10.10.2008. do isplate
95,88 EUR od dana 10.11.2008. do isplate
77,68 EUR od dana 10.12.2008. do isplate
112,21 EUR od dana 10.01.2009. do isplate
117,35 EUR od dana 10.02.2009. do isplate
134,27 EUR od dana 10.03.2009. do isplate
109,68 EUR od dana 10.04.2009. do isplate
109,25 EUR od dana 10.05.2009. do isplate
104,90 EUR od dana 10.06.2009. do isplate
107,39 EUR od dana 10.07.2009. do isplate
127,21 EUR od dana 10.08.2009. do isplate
131,75 EUR od dana 10.09.2009. do isplate
124,50 EUR od dana 10.10.2009. do isplate
128,90 EUR od dana 10.11.2009. do isplate
129,71 EUR od dana 10.12.2009. do isplate
143,25 EUR od dana 10.01.2010. do isplate
152,29 EUR od dana 10.02.2010. do isplate
148,86 EUR od dana 10.03.2010. do isplate
162,35 EUR od dana 10.04.2010. do isplate
168,86 EUR od dana 10.05.2010. do isplate
174,41 EUR od dana 10.06.2010. do isplate
188,01 EUR od dana 10.07.2010. do isplate
170,38 EUR od dana 10.08.2010. do isplate
221,76 EUR od dana 10.09.2010. do isplate
199,47 EUR od dana 10.10.2010. do isplate
203,07 EUR od dana 10.11.2010. do isplate
191,53 EUR od dana 10.12.2010. do isplate
223,01 EUR od dana 10.01.2011. do isplate
188,84 EUR od dana 10.02.2011. do isplate
199,06 EUR od dana 10.03.2011. do isplate
186,02 EUR od dana 10.04.2011. do isplate
214,39 EUR od dana 10.05.2011. do isplate
240,78 EUR od dana 10.06.2011. do isplate
247,73 EUR od dana 10.07.2011. do isplate
344,04 EUR od dana 10.08.2011. do isplate
239,38 EUR od dana 10.09.2011. do isplate
226,41 EUR od dana 10.10.2011. do isplate
227,26 EUR od dana 10.11.2011. do isplate
227,30 EUR od dana 10.12.2011. do isplate
241,77 EUR od dana 10.01.2012. do isplate
250,25 EUR od dana 10.02.2012. do isplate
251,31 EUR od dana 10.03.2012. do isplate
245,59 EUR od dana 10.04.2012. do isplate
248,50 EUR od dana 10.05.2012. do isplate
254,77 EUR od dana 10.06.2012. do isplate
247,49 EUR od dana 10.07.2012. do isplate
248,09 EUR od dana 10.08.2012. do isplate
235,59 EUR od dana 10.09.2012. do isplate
239,71 EUR od dana 10.10.2012. do isplate
248,64 EUR od dana 10.11.2012. do isplate
245,89 EUR od dana 10.12.2012. do isplate
250,34 EUR od dana 10.01.2013. do isplate
238,78 EUR od dana 10.02.2013. do isplate
235,47 EUR od dana 10.03.2013. do isplate
247,40 EUR od dana 10.04.2013. do isplate
237,81 EUR od dana 10.05.2013. do isplate
233,09 EUR od dana 10.06.2013. do isplate
221,13 EUR od dana 10.07.2013. do isplate
229,52 EUR od dana 10.08.2013. do isplate
234,96 EUR od dana 10.09.2013. do isplate
242,01 EUR od dana 10.10.2013. do isplate
242,62 EUR od dana 10.11.2013. do isplate
246,82 EUR od dana 10.12.2013. do isplate
238,81 EUR od dana 10.01.2014. do isplate
187,65 EUR od dana 10.02.2014. do isplate
190,37 EUR od dana 10.03.2014. do isplate
188,32 EUR od dana 10.04.2014. do isplate
184,56 EUR od dana 10.05.2014. do isplate
183,82 EUR od dana 10.06.2014 do isplate
186,84 EUR od dana 10.07.2014. do isplate
192,41EUR od dana 10.08.2014. do isplate
194,43 EUR od dana 10.09.2014. do isplate
192,84 EUR od dana 10.10.2014. do isplate
199,00 EUR od dana 10.11.2014. do isplate
200,64 EUR od dana 10.12.2014. do isplate
201,28 EUR od dana 10.01.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.02.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.03.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.04.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.05.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.06.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.07.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.08.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.09.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.10.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.11.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.12.2015. do isplate
201,66 EUR od dana 10.01.2016. do isplate
6.862,27 EUR od dana 04.02.2016. do isplate
po stopi koja se do dana 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do dana 31.12.2022. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
II. Nalaze s tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju UP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati prouzročeni parnični trošak sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je kredit konvertiran te nakon toga tužitelj nema pravo ni na kakvu razliku jer je konverzija provedena na osnovi zakona i tako su stranke uredile svoje odnose, razmatra pitanje promjenjivosti kamatne stope kao i valjanosti valutne klauzule u CHF-u i predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka.
3. Sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o namjenskom kreditu od 15. ožujka 2007. godine, izvadak iz zemljišne knjige za zk ul. [broj ZK uloška] k. o [katastarska općina], suglasnost od 28. siječnja 2016. godine, dodatak Ugovoru o kreditu od 28. siječnja 2016. godine, obavijest o izračunu efekata konverzije, tuženikov dopis od 12. studenog 2015.godine s izračunom konverzije, tuženikov informativni sažetak ispod izračuna i prijedlog izmjene ugovora s prometom po kreditu i efektivnom kamatnom stopom, te pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, izvješće trgovačkog društva KPMG od 14. studenog 2015. godine, izvadak iz sudskog registra za trgovačko društvo Divisio d.o.o, odredio računovodstveno vještačenje, preslušao tužitelja, a brojne priložene presude nisu posebice obrazlagane jer ne predstavljaju dokaz u ovom postupku.
4. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan.
5. Budući se je tuženik podneskom od 27. veljače 2025. godine protivio preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz tužiteljevog podneska od 2. srpnja 2020. godine, sud ocjenjuje da u ovoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake tužbe bi tužitelju bila nametnuta ograničenja prava na pristup sudu i pravičnog suđenja zajamčenoga odredbom čl.6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-MU-18/97-13/17). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom ispitivanja razmjernosti je potrebno utvrditi je li ovakvim ograničenjem preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave narušena sama bit toga prava tj. dolazili do kršenja prava na pristup sudu. Tako u slučaju kad tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svima odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnoga tužbenog zahtjeva, s obzirom da je to objektivno nemoguće bez pribave potrebnih isprava za računovodstveno vještačenje i samog vještačenja, već je istom tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu tužbenog zahtjeva kojeg tuženik osporava, pa slijedom toga nedopuštenje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon pribave potrebnih isprava i vještačenja ne bi bilo razmjerno tom legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.2. Zakona o parničnom postupku i dovelo bi do kršenja prava na pristup sudu. To stoga jer je legitiman cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka ako ima njegove krivnje zapravo onemogućavanje zloporabe postupovnih prava radi ubrzanja parničnog postupka, a postavljanje tužbenog zahtjeva u novčanom dijelu odmah nakon pribave potrebnih isprava i provedenog vještačenja , koje je zasnovano na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ne utječe na dužinu trajanja postupka, dočim nedopuštanjem preinake tužbe može tužitelj podnijeti samo novu tužbu za preostali dio zahtjeva naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi, što nepotrebno uzrokuje nove troškove te se izlaže prigovoru presuđene stvari li možebitne zastare što opet dovodi u pitanje ostvarenja tužiteljeva prava to je za njega prekomjeran teret (ESLJP, zahtjev br. 14692/18). K tomu, tužitelj podneskom od 11. ožujka 2025. godine samo postavlja tužbeni zahtjev u službenoj valuti te nije ništa preinačio u tužbi.
6. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu 15. ožujka 2007. godine na 146.598,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s redovnom kamatom na dan sklapanja ugovora od 4,50 %, promjenjivom u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatnim stopama, s rokom otplate od 24 godine radi kupnje stana u [adresa] u [adresa] te se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iste banke na dan plaćanja, kao što nije prijeporno da su 28. siječnja 2016. godine sklopili dodatak ugovora o kreditu kojim je utvrđeno da je 30. rujna 2015. godine neotplaćena glavnica bila 113.861,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iste banke na taj dan a preplata je iznosila tog dana 40.289,05 kn te se koristi za otplatu kredita, a isto tako nije prijeporno da je tužitelj iskoristio taj kredit za kupnju stana kako je i ugovoreno, što je sve utvrđeno uvidom u navedene ugovore te izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te nije prijeporno da kredit još nije otplaćen.
7. Glede promjenjive kamatne stope, ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti i čl.5. direktive 93/13/EEZ.
8. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda posl. br Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.
9. Nije prijeporno da je tuženik sastavio ugovor o kreditu.
10. Iz navedenog obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati.
11. Na osnovi takvih ugovornih odredaba i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa, makar povremeno, ali tužitelj nije bio upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču, u što spada i tužitelj po svojoj naobrazbi automehaničar i po zanimanju- vlasnik trgovačkog društva.
12. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.
13. Nadalje, ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl.269. st.1. i 2. i čl.272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05- 155/23), a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.
14 Slijedom toga je navedena ugovorna odredba utvrđena ništetnom u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama iz čl. 2. ugovora, sve kao prethodno pitanje,primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit radi kupnje stana. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
15. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba 1. i 7. ugovora tj. valutna klauzula ništetna, sve kao prethodno pitanje, a u oba slučaja ugovori o kreditu mogu opstati bez ovih ugovornih odredaba, kako je obrazloženo i za promjenjivu kamatnu stopu pa je slijedom toga i tužiteljev iskaz u tom dijelu prihvaćen zbog prethodno obrazloženih razloga tj. s obzirom na njegovo zanimanje pa tako nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta niti predvidjeti posljedice takvog ugovora te kako je ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik to je primjenom odredbe čl.319. st.2. i čl.320. st.1. Zakona o obveznim odnosima ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj ugovor kako to odgovara navedenim načelima ugovorenog prava i u korist tuženikovu.
16. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.
17. Slijedom toga sud prihvaća tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu te s obzirom na njegovo zanimanje i tuženikovo nastupanje kod pregovora o sklapanju ovog ugovora kako iskazuje ocjenjuje da nije znao niti mogao znati ništa potonje o ovima bitnim činjenicama niti ih je mogao razumjeti.
18. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika između redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i onih redovnih kamata prama naknadnim tuženikovim Odlukama o kamatnim stopama te razliku u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF- a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute, kao i razlika zbog prijevremene otplate primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na prijevremenu otplatu prijevremenog tečaja na dan isplate kredita i primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu a prijevremenu otplatu prama početnom otplatnom planu te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.
19. Računovodstvenim nalazom i mišljenjem od 18. lipnja 2020. godine je utvrđeno da je razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 4,50% 44.206,16 kuna, razlika između anuiteta prema početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom istog tečaja na dan isplate kredita 5. travnja 2007. godine je 91.380,10 kn ili ukupno 135.586,26 kn, a razlika glavnice je 51.703,74 kn, čemu prigovora tuženik sadržajno kao u podnesku od 15. srpnja 2020. godine i 9. prosinca 2022. godine, a vještak na ročištu 10. ožujka 2025. godine otklanja te prigovore, jer nije uzeo u obzir iznos preplate po konverziji, budući je to pravno pitanje i nije mu to bilo naloženo, vještačio je sukladno zadatku tj. primijenio je kamatnu stopu od 3,23% od 1. travnja 2014. godine sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju o iz 2013., godine te razjašnjava što znači preplata utvrđena dodatkom ugovora o kreditu i razlike glavnice utvrđene nalazom i mišljenjem, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručno i obrazloženo, zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu. Pri tomu treba reći da je vještak postupio sukladno zadatku kako je prethodno obrazloženo u odnosu na način obračuna razlike za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, jer je to jedini pravilni način, dočim je u odnosu na kamatnu stopu od 3,23% primijenio odredbe čl. 3 do 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) i čl. 19 a do 19 i Zakona o izmjeni i dopunama istog Zakona (NN 102/15,) dočim sud ocjenjuje da ugovorom utvrđenu preplatu, sukladno čl. 5. dodatka Ugovoru o kreditu od 40.289,05 kn ne treba uračunavati u vještakov izračun, zato jer je člankom 6. istog dodatka utvrđeno i ugovoreno da se ona koristi za daljnju otplatu kredita
20. Sada je prijeporno pitanje zastare.
21. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 a ista prvostupanjska presuda je u dijelu ništavost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.388. i čl.371. Zakona o obveznim odnosima, budući je tužba podnesena 10. lipnja 2019. godine.
22. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o namjenskom kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl 323, st. 1. i . i 328. Zakona o obveznim odnosima.
23. Odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK) propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
24. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna, niti je to utvrđeno njegovim iskazom. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
25. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zaprjeke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.
26. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
27. U ovoj pravnoj stvari sud je imao u vidu i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni brojevi Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine. Rev- 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine.
28. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos- 1/19 kao u odgovoru na tužbu. Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine u smislu da tužitelj nema pravnu osnovu iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"
29. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi, prihvaćajući tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu.
30. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi, a prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.
31. To isto vrijedi i za promjenjivu kamatnu stopu.
32. Na osnovi odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača je sud utvrdio da je tužitelj bio potrošač s obzirom na njegovo zvanje i zanimanje te namjenu kredita tj. kupnju nekretnine, sve kako je prethodno obrazloženo, s tim što nije dokazano da je stan koristio za poslovne potrebe u vrijeme stjecanja nekretnine2007. godine, što je jedino i bitno za utvrđivanje svojstva potrošača, a tuženik ne može s uspjehom osporiti tužitelju svojstvo potrošača kada je 2013. godine trgovačko društvo kojeg je vlasnik registrirao na istoj adresi, jer tužitelj može slobodno kasnije raspolagati svojim pravima i ne može mu nitko nametnuti prekomjeran teret da do kraja otplate kredita na ovakav način ne raspolaže svojim vlasništvom.
33. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice od 6.862,27 euro s zateznim kamatama od 4. veljače 2016. godine do isplate, kao u točci II izrjeke.
34. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta po čl.6. dodatka ugovoru. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice . U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:
"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,
8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:
– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i
– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."
35. Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, a ostali prigovori nisu obrazlagani kao nepotrebni.
36. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).
37. Samim tim, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF-u.
38. Zatezne kamate teku od dana pojedine uplate utvrđene nalazom i mišljenjem računovodstvenog vještaka kao dana dospjelosti, a na parbeni trošak po odredbi čl. 151. st. 3 Zakona o parničnom postupku, sve po stopi propisanoj odredbom čl. 29, st. 2 i 8. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od 3, tj. 5 postotnih bodova, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.
39. Parbeni trošak na osnovi odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku je utvrđeno da je tužitelj uspio s 72%, tuženik s 28%, te je razlika 44%, tim više šo je tuženik uspješno osporio dio osnove zahtjeva, pa je primjenom Tbr. 7 , 8 i 9 sud dosudio tužitelju trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu te podneske 24. 9. 2019. 6. 12. 2019, 12. 5. 2020 i 1. 7.2020., kao i ročišta 2. 12. 2019. 5. 3. 2020, 14. 5. 2020., 10. 3. 2025. godine kao i 2. 10. 2025. po 500,00 eura, podnesak 26. 08. 2024. godine nije priznat, jer ima pravo na četiri, trošak ročišta za objavu nije priznat kao nepotreban primjenom odredbe čl. 155, st. 1. istog Zakona, što je ukupno 5.000,00 eura, uz PDV od 1.250,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu od 157,21 euro, što je ukupno 6.407,21 eur, a 44% toga jest 2.819,24 eur, čemu je pribrojen trošak vještačenja u cijelosti kao nuždan za uspjeh u postupku ili 398,17 eur, što je konačno 3.217,34 eur.
U Zagrebu, dana 30. listopada 2025. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćenicima stranaka
