Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17, Vinkovci

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-228/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku u Zagrebu, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 16.listopada 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja Hanu Lukić Hob odvjetnicu iz Vinkovaca, i odvjetničkog vježbenika IZ, u uredu punomoćnika tuženika Hrvoja Matić, odvjetnika iz Zagreba, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 30.listopada 2025. godine, radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, dana 30.listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 13.2. Ugovora o kreditu br. 9015273262 od 20.08.2010. zaključenog između tužiteljice i tuženika pod nazivom „Završne odredbe“ i koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,60 % od iznosa kredita.„

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb OIB:02535697732, da tužiteljici ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 386,22 €, (slovima: tristoosamdesetšest eura i dvadesetdva centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30.08.2010. god. do isplate, po kamatnoj stopi koja se do 31.07.2015. određuje u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 01. 08. 2015.god. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 469,91 eura (slovima: četiristošezdesetidevet eura i devedesetijedan cent) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 30. listopada 2025. godine do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a koja tužba je zaprimljena kod ovog suda 20. svibnja 2025. godine. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 20 08. 2010. godine sklopila Ugovor o kreditu br. 9015273262 na iznos od 25.000,00 €, s rokom otplate na 84 mjeseca (dalje: Ugovor). Predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.1. Tuženik je u Ugovor o kreditu od 20 08. 2010. ugradio odredbu (točka 13.2.) kojom je određena naknada za obradu kredita od 1,60 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, unaprijed. Iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu ( postotku od iznosa kredita). Očito je da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužiteljicu kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Tuženik prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. Temeljem nepoštene – ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu ( t. 13.2. ) o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je odmah na dan plasiranja kredita 20.08.2010. naplatio od tužiteljice naknadu od 2.910,00 kuna, odnosno iznos od 386,22 eura.

1.3. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora / ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Tužiteljica temeljem odredbe čl. 1111.st.1., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno naplatio od tužiteljice na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate, tj. od 30.08.2010.g.do isplate. Nepripadna imovinska korist je iznos od 2.910,00 kuna, odnosno iznos od 386,22 eura. Identično ovim navodima tužitelja proizlazi i iz presude Vrhovnog suda RH br. Rev-673/2023. od 13.veljače 2024.g. S obzirom na navedeno tužiteljica predlaže Naslovnom sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbu iz točke 13.2. Ugovora o kreditu br. 9015273262 od 20 08. 2010.god te naložiti tuženiku da tužitelju s osnova ništetne odredbe isplati iznos od 386,22 eura.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnovanost potraživanja te prvenstveno ističe prigovor zastare.

2.1. Tuženik ne spori da je dana 20. kolovoza 2010. s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 9015273262 te da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada kako je naznačeno u tužbi. Međutim, tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,60% iznosa kredita, stoga sporna odredba stavka 2. članka 13. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14. dalje: ZZP/07).

2.2. Tuženik nadalje ističe da način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,60%. Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Uz navedeno, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 96. ZZP/07 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.3. Uz navedeno, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana navedenog u tužbi pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor (list 5-10 spisa), zamolbu i e-mail prepisku (list 11-13 spisa), te je pročitan iskaz tužiteljice sa ročišta održanog kod ovog suda dana 16.listopada 2025.g. (list 108-109 spisa).

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj 9015273262 od 20 08. 2010.g., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 25.000,00 eura s rokom otplate na 84 mjeseca. Nesporno je da se radi o nenamjenskom kreditu. Nesporno je da je točkom 13.2. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1,60% od iznosa kredita te da je ista naplaćena u iznosu od 2.910,00 kuna odnosno (1,60 % od iznosa kredita), što odgovara iznosu od 386,22 eura, koja joj je od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a kako to proizlazi iz sadržaja potvrde tuženika od 03. travnja 2025.g.

6. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

6.1. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je sporni ugovor sklopila 2010. godine. Kredit je bio nenamjenski. Nadalje ističe da joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nitko nije objasnio termin "ulazna naknada", niti se sjeća iznosa koji je tom prilikom platila, niti je ona mogla pregovarati o ovoj odredbi sa bankarom. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, a s bankarom nije pregovarala o pojedinim odredbama ugovora. Nadalje navodi, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena u OŠ u Vinkovcima. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Ugovor o kreditu je pročitala, ali su ju zanimali samo dijelovi koji se odnose na iznos rate i rok otplate, nitko joj ga nije obrazložio. Ugovor je sklopila sa tuženom bankom budući je to bila njena banka u koju je imala povjerenja te ističe da nema stručnih znanja iz ekonomije. Završno ističe da bi prihvatila povoljnije uvjete da su joj isti bili ponuđeni. Ne sjeća se dali joj je banka ponudila nekakve povoljnije uvjete za konkretni ugovor a s obzirom da je njihov dugogodišnji klijent. Navodi da je ovaj ugovor o kreditu sklopila radi zatvaranja kredita u RBA banci, u kojoj je sklopila namjenski ugovor o kreditu za kupnju automobila u osobne svrhe. Ne sjeća se dali su joj u banci prilikom sklapanja ugovora spomenuli riječ "inovacija".

7. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita iz točke 13.2. Ugovora, a iz odgovora na tužbu tuženika i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica obaviještena na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno, pri čemu valja istaknuti da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

7.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da joj je isti kredit odobren kao namjenski kredit. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njeno svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

8. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav predmeta ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

8.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

8.2. Člankom 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene nepštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

8.3. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog Ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvoga korištenja, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

8.4. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 valja tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

8.5. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

8.6. Imajući na umu navedeno, odredba točke 13.2. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

8.7. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

8.8. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

8.9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba točke 13.2. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je iznos naknade tužiteljici naplaćen jednokratno, da je iznos naknade umanjen od iznosa kredita i to na dan plasiranja kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8.10. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

8.11. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8.12. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

8.13. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 13.2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,60 % njegove visine, utječe, prema stajalištu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (tako i Županijski sud u Zagrebu, broj Gž-1535/2023 od 18. travnja 2023.g.)

9. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarala o ugovornoj odredbi iz točke 13.2. Ugovora, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača, pa je stoga sud odlučio kao pod točkom I i II. izreke presude.

10. Točkom 13.2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada u visini od 1,60 % od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Ukupan iznos ulazne naknade prema odredbama iz točke 13.2. predmetnog Ugovora o kreditu utvrđen je u visini od 1,60 % na odobreni iznos kredita (25.000,00 eura), odnosno 2.910,00 kuna, odnosno iznos od 386,22 eura na dan plaćanja naknade 30.08.2010. godine, što je vidljivo iz potvrde sa lista 13 spisa, iz koje proizlazi da je tuženik tužitelju na ime ove naknade platio iznos od 2.910,00 kuna, odnosno iznos od 386,22 eura.

11. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste, s obzirom da je po osnovi ništetna točka 12.3. Ugovora, tuženik je dužan stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

12. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

13. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 469,91 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 50 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zahtjev za dostavu dokumentacije od 21.10.2024.g. i 19.03.2025.g. po 50 bodova (Tbr. 32 toč. 1 OT) sastav obrazloženog podneska od 27.08.2025. godine = 50 bodova, zastupanje na ročištu dana 16.10.2025 .g. = 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), te pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 25 bodova (Tbr.9 .t.3), koje radnje ukupno nose 225 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 450,00 eura što uz odobren trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i presudu u iznosu od 13,27 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 469,91 eura.

14.1. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude

U Vinkovcima, 30.listopada 2025 godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovca

2. tuženik po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku u Zagrebu