REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-3916/21-30

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nedi Narančić Krznar, odvjetniku u Krapini, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: [osobni identifikacijski broj] iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Mateji Vidaković Sertić, odvjetniku iz odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći E1400/19 i umješača na strani tuženika EOS MATRIX d.o.o. OIB:76674680107 iz Zagreba, Horvatova 82, zastupanog po punomoćniku Aleksanderu Haidu, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. listopada 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Jurice Grbić, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika umješača na strani tuženika, dana 30. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 228-50- 3862156 od 03. siječnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja EO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: [osobni identifikacijski broj] iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“, kao i odredba članka 1. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: [osobni identifikacijski broj] iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju EO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 1.415,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 5,28 eura od 07. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 29,54 eura od 18. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 4,05 eura od 16. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 36,45 eura od 11. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 41,43 eura od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 43,69 eura od 29. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 37,48 eura od 22. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 38,67 eura od 22. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 29,18 eura od 18. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,20 eura od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 24,05 eura od 29. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,74 eura od 03. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,42 eura od 17. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 23,69 eura od 18. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 30,68 eura od 18. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 36,28 eura od 29. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 44,24 eura od 10. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 42,42 eura od 26. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 53,23 eura od 29. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 51,18 eura od 20. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 55,17 eura od 26. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 89,77 eura od 26. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 82,65 eura od 26. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 104,41 eura od 29. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 96,89 eura od 29. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 84,80 eura od 29. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 110,31 eura od 29. siječnja 2011. godine do isplate te na

- iznos od 142,76 eura od 29. siječnja 2011. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 07. svibnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: [osobni identifikacijski broj] iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju EO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 12.351,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. srpnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: [osobni identifikacijski broj] iz Zagreba, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju EO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 3.600,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. listopada 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana

V. Odbija se tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 2.385,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 70,33 eura od 04. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 71,21 eura od 03. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 69,92 eura od 04. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 69,99 eura od 05. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 70,75 eura od 15. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 76,51 eura od 18. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 72,65 eura od 17. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 77,55 eura od 12. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 78,31 eura od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 78,65 eura od 29. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 77,71 eura od 22. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 77,89 eura od 22. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 76,45 eura od 19. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 75,40 eura od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 75,68 eura od 29. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 76,23 eura od 03. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 76,19 eura od 17. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 75,62 eura od 18. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 75,68 eura od 18. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 77,53 eura od 29. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 78,73 eura od 10. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 78,46 eura od 26. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 80,09 eura od 29. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 79,78 eura od 20. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 80,39 eura od 26. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 85,62 eura od 26. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 84,54 eura od 26. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 62,86 eura od 29. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 62,05 eura od 29. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 60,74 eura od 29. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 63,50 eura od 29. siječnja 2011. godine do isplate te na

- iznos od 67,02 eura od 29. siječnja 2011. godine do isplate,

kao neosnovan.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 4,05 eura od 17. studenog 2008. godine do 15. prosinca 2008. godine kao neosnovan.

VII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 12.351,72 eura od 19. listopada 2013. godine do 27. srpnja 225. godine kao neosnovan.

VIII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 6.835,14 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

IX. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 7.084,02 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

X. Utvrđuje se ne da postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 22.913,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2013. godine do isplate.

XI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko

dosuđenog iznosa kao neosnovan.

XII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći učinjena podneskom od 28. srpnja 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 03. siječnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 228-50-3862156, solemniziran kod javnog bilježnika Irme Pavelić iz [adresa] broj OU-02/2007 od 15. siječnja 2007. godine, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 137.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Naime odredbom članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužitelj dužan plaćati tuženiku redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 3,95%, dok je odredbom članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, koje ugovorne odredbe su ništetne. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da se o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, s time da se ista mijenjala jednostranom odlukom tuženika, koji za tu promjenu kamatne stope nije tražio suglasnost tužitelja, korisnika kredita, a niti je odredio uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se vežu promjene, pa je time tužitelj stavljen u nepovoljan položaj, odnosno radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, potrošača, a niti je tuženik prezentirao tužitelju moguće rizike nekontroliranog rasta tečaja CHF, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, nego je kredit uz valutnu klauzulu u CHF tužitelju prezentiran kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, što je potvrdio i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje iz kolektivnog spora. Nadalje punomoćnik tužitelja je naglasio da su tužitelj i tuženik dana 16. lipnja 2016. godine sklopili Sporazum o konverziji tražbine, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita, ali tužitelj neovisno o tome ima i nadalje pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, kao i isplatu preplaćenih iznosa, što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 2., članka 1. i odredba članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu od 03. siječnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 2.385,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 1.415,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, osim za iznos od 4,05 eura, za koji je zatražena zakonska zatezna kamata tekuća od 17. studenog 2008. godine do isplate, kao i na ime razlike glavnice iznos od 12.351,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. listopada 2013. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, s time da je prvenstveno ukazao na činjenicu da je Sporazumom o konverziji tražbine po kreditu br. 228-50-3862156 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koju konverziju je tužitelj dobrovoljno prihvatio. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da su iz navedenog razloga neosnovani tužbeni zahtjevi, jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, pa ne postoji ni ugovorna, niti zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF, jer je isti izmijenjen u otplatni plan u eurima i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu u eurima i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu, koji pravni stav je potvrđen i odlukom Vrhovnog suda RH u oglednom sporu poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine. Isto tako punomoćnik tuženika je ističući da tužitelj svoj zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i poslovni broj Pž-6632/18 od 14. lipnja 2018. godine donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, naglasio da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža samo na općenitoj, apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, pa tužitelj mora dokazati nepoštenost, ništetnost konkretne ugovorne odredbe, na koju okolnost tužitelj nije predložio nikakve dokaze. Naime sukladno odredbi članka 96. stavka 1. i odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine tužitelj prvo mora dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako to ne bi dokazao, tada niti nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, s time da test poštenosti znači da treba utvrditi da li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da li sporne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Naprotiv sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, razumljive i lako uočljive i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja, a ujedno su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužitelj pristao te mu je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Dakle tuženik je dao tužitelju prije zaključenja Ugovora o kreditu, odnosno prije odluke i odabira da zaključi predmetni Ugovor o kreditu, a mogao je birati između ugovora o kreditu u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila, sve informacije temeljem kojih je mogao donijeti informiranu odluku, a ujedno je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, što sukladno odredbi članka 57. Zakona o javnom bilježništvu znači da javni bilježnik strankama objašnjava smisao i sadržaj posla, odnosno čita ugovor i raspravlja o tome da li je strankama ugovor razumljiv i odgovara li njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Nastavno punomoćnik tuženika je osporavajući visinu tužbenog zahtjeva te ističući prigovor zastare ujedno istaknuo procesnopravni prigovor radi prijeboja u iznosu od 22.913,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2013. godine do isplate, koji iznos predstavlja iznos za koji je tužitelju umanjena glavnica. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući prigovor pogrešne pasivne legitimacije, jer je predmetni Ugovor o kreditu otkazan zbog neuredne otplate kredita te je tuženik tražbinu koju ima prema tužitelju prenio Ugovorom o prijenosu trgovačkom društvu EOS MATRIX d.o.o., s time da je ujedno naglasio da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužba preinačena isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, čemu se protivi te je smanjen dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, na što ne pristaje, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja do isplate.

3. Punomoćnik umješača na strani tuženika se očitovao na tužbu na način da je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te se pridružio svim navodima tuženika.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 228-50-3862156 od 03. siječnja 2007. godine (stranica 12-18 spisa), u presliku otplatne tablice – kredit – informativni izračun (stranica 19-27 spisa), u presliku Ugovora o prijenosu od 14. prosinca 2018. godine (stranica 46-51 spisa), u presliku Sporazuma o konverziji tražbine po kreditu br. 228- 50-3862156 od 16. lipnja 2016. godine (stranica 57-60 i 207-210 spisa), u presliku dopisa tuženika (stranica 61 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 62-68, 93- 122, 152-157, 175-184 i 236-245 spisa), u presliku izvještaja ovlaštenog revizora – nadopuna od 13. siječnja 2016. godine (stranica 69-72 spisa), u presliku Izjave o prihvatu izračuna konverzije od 09. lipnja 2016. godine (stranica 92 spisa), u presliku Zahtjeva za kredit (stranica 123-124 spisa), u presliku promotivnih materijala (stranica 125-130 spisa), u presliku pregleda kretanja tržišnih parametara od prvog kvartala 2004 do prvog kvartala 2013 (stranica 131 spisa), u presliku povijenog izvatka iz sudskog registra (stranica 158-161 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 186 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 192-202 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 211-213 spisa) te u presliku prijepisa knjigovodstvene kartice na dan: 31.01.2007-30.09.2018 (stranica 214-221 spisa).

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.

6. Među strankama je dakle nesporna aktivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor dana 03. siječnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 137.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 288 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 3,95%, koja je promjenjiva u skladu s „Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“. Isto tako nesporna je kako činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 16. lipnja 2016. godine sklopili Sporazum o konverziji kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako i činjenica da je predmetni kredit otkazan 2018. godine te da je tuženik s trgovačkim društvom EOS MATRIX d.o.o. dana 14. prosinca 2018. godine sklopio Ugovor o prijenosu, kojim je potraživanje koje ima prema tužitelju po predmetnom kreditu prenio na trgovačko društvo EOS MATRIX d.o.o. Naprotiv sporna je pasivna legitimacija, kao i pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužitelja, visina tužbenog zahtjeva, kao i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i postoji li potraživanje tuženika prema tužitelju.

7. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja tužbenim zahtjevom od 28. srpnja 2025. godine preinačio tužbu isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića, kojoj preinaci se protivio punomoćnik tuženika. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, jer osim što tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužitelj, koji je predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

8. U odnosu na prigovor pogrešne pasivne legitimacije, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka navodeći da je tuženik otkazao predmetni kredit zbog neuredne otplate te je nakon otkaza tražbinu koju ima prema tužitelju Ugovorom o prijenosu ustupio trećoj osobi, trgovačkom društvu EOS MATRIX d.o.o., sud je utvrdio slijedeće. Imajući na umu su predmetni Ugovor o kreditu od 03. siječnja 2007. godine sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, koja činjenica je među strankama nesporna, a proizlazi i iz preslike solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 228-50-3862156 od 03. siječnja 2007. godine (stranica 12-18 spisa), da bi nakon što je predmetni Ugovor o kreditu tijekom 2018. godine otkazan, tuženik sukladno odredbi članka 80. stavka 1. i stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) tražbinu koju ima prema tužitelju po tom kreditu Ugovorom o prijenosu od 14. prosinca 2018. godine prenio na trgovačko društvo EOS MATRIX d.o.o. (stranica 46-51 spisa) sud je utvrdio da je prigovor pogrešne pasivne legitimacije neosnovan, jer je tuženik dakle na trgovačko društvo EOS MATRIX d.o.o. prenio samo potraživanje koje ima prema tužitelju po ovom kreditu, ali nije sukladno odredbi članka 127. stavka 1., stavka 2., stavka 3. i stavka 4. ZOO-a na istog prenio predmetni Ugovor o kreditu. Drugim riječima treba razlikovati institut prijenosa tražbine, potraživanja na novog vjerovnika reguliranog odredbom članka 90. ZOO-a od prijenosa samog Ugovora sukladno odredbi članka 127. stavka 1., stavka 2., stavka 3. i stavka 4. ZOO-a, na što mora pristati druga ugovorna stranka, za razliku od prijenosa tražbine, potraživanja, za što nije potreban pristanak dužnika, kao u konkretnom slučaju.

9. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Sporazumom o konverziji tražbine po kreditu br. 228-50-3862156 od 16. lipnja 2016. godine (stranica 57-60 i 207-210 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Sporazuma o konverziji tražbine po kreditu br. 228-50-3862156 od 16. lipnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

10. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, a niti tečajni rizik, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

11. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, koji pravni stav je potvrđen presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

12. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

13. Iskazu tužitelja (stranica 186 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je otišao u banku radi dizanja stambenog kredita, ponudili su mu kredit u valuti euro i u valuti CHF, s time da su mu rekli da je kredit u valuti CHF „povoljniji“, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali ga nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik nije upozorio na rizik valute CHF, a niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i životno uvjerljiv. Isto tako sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza tužitelja da prije potpisivanja Ugovora o kreditu nije pokušao pregovarati da kamatna stopa bude fiksna, s time da mu u banci nisu objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što mu nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je razumljiv i uvjerljiv dio iskaza tužitelja da je sredstvima ovog kredita kupio obiteljsku kuću u kojoj i danas stanuje sa svojom obitelji, suprugom i djecom, ta kuća nikada nije bila iznajmljivana, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio je zaposlen u trgovačkom društvu Kamgrad d.o.o., da bi 2005. godine ili 2006. godine osnovao svoje trgovačko društvu VRBANC-COLOR d.o.o., iako je isto osnovano 03. prosinca 2004. godine, što je razvidno iz preslike povijesnog izvatka iz sudskog registra (stranica 158-161 spisa), koje je bilo registrirano za soboslikarske radove, a sjedište tog trgovačkog društva bilo je na adresi ove kuće na kojoj nije obavljao registriranu djelatnost, a nakon što je to trgovačko društvo „ugašeno“ 2010. godine ili 2011. godine, točnije dana 29. siječnja 2016. godine, na adresi ove kuće nije registrirano sjedište trgovačkog društva niti obrta. Isto tako sudu je logičan i dio iskaza tužitelja da je pristao na konverziju, jer mu se time ipak smanjila mjesečna rata kredita, iako mu u banci nisu ništa objašnjavali vezano uz konverziju. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, jer iako je u jednom razdoblju na adresi obiteljske kuće, koju je kupio sredstvima ovog kredita, bilo registrirano sjedište njegovog trgovačkog društva VRBANC-COLOR d.o.o. za obavljanje soboslikarskih usluga, koje dakako nije obavljao na adresi te obiteljske kuće, ne rezultira da tužitelj ne bi bio potrošač, a što ujedno znači da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

14. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti djelomično osnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 11. svibnja 2021. godine, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja osnovan u odnosu na potraživanje na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 2.385,03 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, jer je u odnosu na to potraživanje tužba podnesena izvan zastarnog roka od pet godina, dok je neosnovan u odnosu na potraživanje na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 1.415,66 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan u odnosu na preinačenu tužbu isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povišenjem postojećeg tužbenog zahtjeva, što mutatis mutandis vrijedi i za preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći iz iste činjenične i pravne osnove.

15. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 192-202 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 3.638,21 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 17.969,81 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.385,03 eura za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 10.666,14 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.415,66 eura za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika preostalog duga primjenjujući početnu kamatnu stopu i tečaj na dan isplate kredita i preostalog duga po Sporazumu o konverziji nakon provedene konverzije u iznosu od 709.194,27 kuna iznosi 93.064,03 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 12.351,72 eura.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da ujedno trgovci nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, a niti o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope, što rezultira time da je vezano uz predmetni ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita.

17. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa, kao i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Sporazuma o konverziji tražbine po kreditu br. 228-50-3862156 od 16. lipnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i razliku preostalog duga i to primjenjujući početnu kamatnu stopu i tečaj na dan isplate kredita i preostalog duga po Sporazumu o konverziji nakon provedene konverzije.

18. U odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 1.415,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, osim za iznos od 4,05 eura, za koji je zatražena zakonska zatezna kamata tekuća od 17. studenog 2008. godine do isplate, iako je taj anuitet plaćen 16. prosinca 2008. godine, kao i na ime razlike glavnice u iznosu od 12.351,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. listopada 2013. godine do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 1.415,66 eura, sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 1.415,66 eura. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Isto tako s obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna razlika preostalog duga primjenjujući početnu kamatnu stopu i tečaj na dan isplate kredita i preostalog duga po Sporazumu o konverziji nakon provedene konverzije iznosi 12.351,72 eura, sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime razlike duga, razlike glavnice utuženi iznos od 12.351,72 eura i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana postavljanja tog zahtjeva do isplate, odnosno tekuću od 28. srpnja 2025. godine do isplate, jer tuženik u odnosu na tu razliku duga, glavnice nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

19. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo u odgovoru na tužbu, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 22.913,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2013. godine do isplate odnosi na iznos za koji je tužitelju umanjen neotplaćeni dug, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u navednom iznosu, jer je dakle u pitanju iznos priznat konverzijom i to sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, pa tuženik niti ne može imati po osnovi konverzijom umanjene glavnice, duga, bilo kakvo potraživanje prema tužitelju. Nastavno treba naglasiti da tuženik ne može prema tužitelju imati bilo kakvo potraživanje po predmetnom kreditu i iz razloga što je svoje potraživanje prema tužitelju po ovom kreditu Ugovorom o prijenosu od 14. prosinca 2018. godine prenio na trgovačko društvo EOS MATRIX d.o.o.

20. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 2., članka 1. i odredbe članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, a usvojio je kao osnovan i dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 1.415,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, kao i dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 12.351,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. srpnja 2025. godine do isplate. Naprotiv sud je odbio kao neosnovan kako tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 2.385,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, jer je za to potraživanje tužitelja nastupila zastara, tako i dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 4,05 eura od 17. studenog 2008. godine do 15. prosinca 2008. godine, kao i dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 12.351,72 eura od 19. listopada 2013. godine do 27. srpnja 225. godine. Isto tako s obzirom da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 28. srpnja 2025. godine smanjen tužbeni zahtjev i to na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, na što međutim tuženik nije pristao, sud je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 6.835,14 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 7.084,02 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 22.913,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2013. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom V., točkom VI., točkom VII., točkom VIII., točkom IX. i točkom X. izreke presude.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.600,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 11. svibnja 2021. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 28. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 05. studenog 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 15. studenog 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 20. ožujka 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 28. srpnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 30. listopada 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

22. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 06. studenog 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer se tim podneskom punomoćnik tužitelja dodatno očitovao na navode punomoćnika tuženika te punomoćnika umješača na strani tuženika, što je međutim mogao i morao učiniti podneskom od 05. studenog 2024. godine, pa tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s onim troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a tim više što za tu parničnu radnju niti nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužitelja, koje bi moglo opravdati taj trošak. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom XI. izreke presude.

23. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer kada se uzme u obzir da tuženik nije uspio u postupku vezano uz potraživanje prema tužitelju, koji iznos je veći od iznosa u kojem dijelu nije uspio tužitelj, što ujedno znači da tužitelj zapravo nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao nikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a tim više što je tuženik tijekom postupka ujedno neosnovano osporavao i osnovu tužbe. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom XII. izreke presude.

24. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 07. svibnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 30. listopada 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

3. Umješaču na strani tuženika po punomoćniku

U Zagrebu, dana 30. listopada 2025. godine