Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Kž-296/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Domagoja Raguža, kao predsjednika vijeća, te Nikše Lučića i Marte Jelić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Antee Pekić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv LČ zbog dva kaznena djela iz članka 139. stavak 3. u svezi stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.– dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovnog broja K- 118/2023-22 od 16. lipnja 2023., u sjednici održanoj 30. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu broj K-118/2023-22 od 16. lipnja 2023. optuženi LČ proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela protiv osobne slobode-prijetnja iz članka 139. stavak 3. u svezi stavka 2. KZ/11 u svezi članka 51. KZ/11. Optuženom LČ je za svako kazneno djelo iz članka 139. stavak 3. u svezi stavka 2. KZ/11 na temelju članka 139. stavak 3. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci. Optuženi je uz primjenu članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci s tim da je na temelju odredbe članka 57. KZ/11 prema optuženom primijenjena djelomična uvjetna osuda, s tim da će se dio kazne na koju je optuženik osuđen u trajanju od 6 (šest) mjeseci izvršiti, dok se preostali dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ako imenovani, u roku provjeravanja u trajanju od 5 (pet) godina, računajući od pravomoćnosti ove presude, ne počini koje novo kazneno djelo u koju kaznu mu se uračunava vrijeme lišenja slobode od 1. veljače 2023. do 16. lipnja 2023.

1.1. Na temelju članka 70. KZ/11 optuženom LČ je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od dvije godine.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZKP/08) okrivljeni je na ime troškova kaznenog postupka dužan platiti troškove vještačenja u iznosu od 650,00 eura , te paušalnu svotu u iznosu od 66,36 eura.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 3. u svezi članka 467. točka 1. ZKP/08) te zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. u svezi članka 467. točka 4. ZKP/08) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine.

2.2 Optuženik je odgovorio na žalbu uz prijedlog da drugostupanjski sud žalbu državnog odvjetnika odbije kao neosnovanu.

2.3. Prije održavanja sjednice vijeća prema članku 474. stavkom 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku nakon čega je vraćen ovom sudu na daljnje postupanje.

2.4. Stranke nisu pozivane na sjednicu vijeća, budući to nisu tražile u žalbi.

3. Žalba državnog odvjetnika je neosnovana.

4. Državni odvjetnik u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud napravio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer je na raspravi 16. lipnja 2023. odbio prijedlog obrane da se neposredno ispita na raspravi sudski vještak psihijatar dr. Domagoj Vidović dok se sa čitanjem pisanog nalaza i mišljenja obrana nije suglasila. Unatoč navedenom sud je pročitao pisani nalaz i mišljenje vještaka te je odbio prijedlog za neposrednim ispitivanjem vještaka, čime je sud povrijedio načelo neposrednosti u provođenju dokaza u kaznenom postupku te onemogućio obrani i okrivljeniku da postave na raspravi pitanja vještaku s čijim se pisanim nalazom i mišljenjem nisu slagali. Na navedeni način sud je povrijedio pravo obrane, a navedena povreda je utjecala na presudu jer je sud donio odluku da se okrivljeniku izrekne sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od 2 (dvije) godine.

4.1 Činjenica što je prvostupanjski sud bez suglasnosti stranaka pročitao pisani nalaz i mišljenje vještaka dr. Domagoja Vidovića, a što ističe državni odvjetnik u žalbi, nije dovela do povrede prava na pravično suđenje kako to navodi državni odvjetnik, te navedenim postupanjem prvostupanjski sud nije povrijedio obrane koja povreda je utjecala na presudu. Naznačena bitna proceduralna povreda postoji pod uvjetom da je utjecala ili mogla utjecati na presudu, a to konkretno nije slučaj.

4.2. Naime, prema načelu neposrednosti, a shodno odredbi članka 450. stavak 1. ZKP/08 koji propisuje da se presuda može temeljiti samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi što ne znači da prvostupanjski sud, bez suglasnosti stranaka, može pročitati zapisnike o iskazima svjedoka i nalaze i mišljenja vještaka. Navedeno proizlazi iz odredbe članka 431. stavak 1. točka 1. i 6. ZKP/08 prema kojoj se zapisnici o iskazima svjedoka i nalazi i mišljenja vještaka mogu pročitati odnosno reproducirati samo ako se odnose na činjenicu koju stranka nije osporavala (točka 1.), što u konkretnom nije slučaj.

4.3. Naime u konkretnom slučaju optuženik kao ni njegov branitelj nakon što je na raspravi uređujući sudac odbio prijedlog za neposrednim ispitivanjem vještaka Vidovića (prvostupanjski sud to u obrazloženju svoje odluke o odbijanju pogrešno naziva dopunskim ispitivanjem) nisu iznijeli primjedbu na takav način izvođenja dokaza čime su de facto pristali na otklon načela neposrednosti u izloženom kontekstu (list spisa 177, strana 3. zapisnika).

4.4. Neosporavanjem ispravnosti primjene članka 431. stavak 1. točke 1. i 6. ZKP/08 okrivljenik je pristao na otklon načela neposrednosti u izloženom kontekstu, a time što je bez primjedbi prihvatio čitanje nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za psihijatriju dr. Domagoja Vidovića ustvari se odrekao konfrontacijskog načela. Tome u prilog ide činjenica da nakon što je predložio neposredno ispitivanje vještaka koje je prvostupanjski sud odbio rješenjem uz obrazloženje da nije potrebno provoditi dopunsko vještačenje (što je pogreška uređujućeg prvostupanjskog suca jer predloženo ispitivanje vještaka na raspravi ne predstavlja nikakvo dopunsko vještačenje već obvezu suda da shodno odredbi članka 450. stavak 1. ZKP/08 na raspravi ispita svjedoka ili vještaka u situaciji kad stranke nisu dale svoju suglasnost za čitanje zapisnika o iskazima svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka) optuženik i branitelj nisu imali primjedbe na takav način izvođenja dokaza te su se na taj način odrekli načela neposrednosti tim više što optuženik kao ni njegov branitelj nisu takvu primjedbu iznijeli u završnom govoru niti su uložili žalbu protiv predmetne presude. Da optuženik smatra da mu je kojim slučajem takvim načinom izvođenja dokaza povrijeđeno pravo neposrednosti zasigurno bi to istaknuo u žalbi što ovdje nije slučaj budući optuženik nije izjavio žalbu protiv pobijane presude.

5. Nije u pravu državni odvjetnik niti kada se žali zbog odluke o kazni, tvrdeći da je preblaga i neprimjerena. Suprotno stavu državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je prilikom odmjeravanja kazne pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu na vrstu i mjeru kazne.

5.1. Naime, jačina povrede zaštićenog dobra koja proizlazi iz svih okolnosti počinjenja djela jedna je od okolnosti koje su člankom 47. stavak 1. KZ/11 predviđene kao okolnosti koje osobito utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranom, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

5.2. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječi da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela ili usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, te okolnostima u kojima živi, i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela. Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja nastoji obuhvatiti neodređeni broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

5.3. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kao olakotne okolnosti kod optuženika njegovu raniju kaznenu neosuđivanost, njegovo osobne prilike (otac troje malodobne djece) dok je kao otegotno cijenio pravilno činjenicu ranije prekršajne kažnjavanosti optuženika kao i njegovu upornost u činjenju kaznenih djela.

5.4. Po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, a suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ispravno cijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

5.5. Stoga je optuženiku i po nalaženju ovog suda, pravilno prvostupanjski sud utvrdio u odnosu na svako pojedino kazneno djelo kaznu zatvora u trajanju od po deset mjeseci nakon čega je optuženika osudio na temelju odredbi za stjecaj na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseca, cijeneći, a sukladno članku 51. stavak 1. KZ/11 počiniteljevu ličnost te počinjena kaznena djela u njihovoj ukupnosti. Također je sud optuženiku pravilno potom izrekao na temelju čanka. 57. KZ/11 djelomičnu uvjetnu osudu na način da neuvjetovani dio kazne iznosi jednu šest mjeseci, dok se uvjetovani dio kazne od jedne godine neće izvršiti ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja od pet godina ne počini novo kazneno djelo, jer i po nalaženju ovog suda postoji visok stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne u budućnosti neće činiti kaznena djela a da će se istovremeno upravo takvom kaznenopravnom sankcijom ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 u vidu izricanja društvene osude zbog počinjenih kaznenih djela, jačanja povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te utjecaja na optuženika i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja te resocijalizacije optuženika.

5.6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a imajući u vidu sve okolnosti odlučne za izbor vrste i mjere kazne iz članka 47. KZ/11, prvostupanjski sud ih je ispravno utvrdio imajući u vidu jačinu ugrožavanja odnosno povrede zaštićenog dobra, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti, način počinjena i skrivljene učinke kaznenog djela, prijašnji život počinitelja, njegove osobne i imovinske prilike, kao i njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela.

6. Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP odlučiti kao u izreci, odnosno žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Dubrovnik, 30. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Domagoj Raguž