REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
Zlatar, Trg slobode 14A
Poslovni broj: P-1004/2023-38
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužiteljice ZHE, OIB: [osobni identifikacijski broj] , [adresa], zastupana po odvjetnici Anji Lubin iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Radomir Glumičić i Anja Lubin, Ulica Pavla Šubića 26, 10 000 Zagreb, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva KOŽUL I PETRINOVIĆ d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 24. rujna 2025. godine, u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te nazočnosti punomoćnika tuženika odvjetnika Ivana Tomljanović, na ročištu za objavu presude dana 30. listopada 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK D.D. ZAGREB, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici ZHE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ima tečajne razlike po Ugovoru o kreditu broj 5140060250-26000056480/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, isplati iznos od 7.138,45 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
16,32 počev od 1.11.2008
0,80 počev od 1.1.2009
22,83 počev od 1.2.2009
24,47 počev od 1.3.2009
20,57 počev od 1.4.2009
20,00 počev od 1.5.2009
14,62 počev od 1.6.2009
8,94 počev od 1.7.2009
10,92 počev od 1.8.2009
15,14 počev od 1.9.2009
12,73 počev od 1.10.2009
10,39 počev od 1.11.2009
15,77 počev od 1.12.2009
20,86 počev od 1.1.2010
26,22 počev od 1.2.2010
24,82 počev od 1.3.2010
33,84 počev od 1.4.2010
31,52 počev od 1.5.2010
36,06 počev od 1.6.2010
61,62 počev od 1.7.2010
55,80 počev od 1.8.2010
77,63 počev od 1.9.2010
66,12 počev od 1.10.2010
57,46 počev od 1.11.2010
83,79 počev od 1.12.2010
98,49 počev od 1.1.2011
86,88 počev od 1.2.2011
88,58 počev od 1.3.2011
80,23 počev od 1.4.2011
82,81 počev od 1.5.2011
111,18 počev od 1.6.2011
115,17 počev od 1.7.2011
146,57 počev od 1.8.2011
135,17 počev od 1.9.2011
117,41 počev od 1.10.2011
110,87 počev od 1.11.2011
109,03 počev od 1.12.2011
115,14 počev od 1.1.2012
121,87 počev od 1.2.2012
122,07 počev od 1.3.2012
117,84 počev od 1.4.2012
119,56 počev od 1.5.2012
122,09 počev od 1.6.2012
119,36 počev od 1.7.2012
119,6 počev od 1.8.2012
117,09 počev od 1.9.2012
112,44 počev od 1.10.2012
118,1 počev od 1.11.2012
120,16 počev od 1.12.2012
119,34 počev od 1.1.2013
111,07 počev od 1.2.2013
116,8 počev od 1.3.2013
118,12 počev od 1.4.2013
115,54 počev od 1.5.2013
107,92 počev od 1.6.2013
103,19 počev od 1.7.2013
107,38 počev od 1.8.2013
110,27 počev od 1.9.2013
117,65 počev od 1.10.2013
113,59 počev od 1.11.2013
115,41 počev od 1.12.2013
116,90 počev od 1.1.2014
104,41 počev od 1.2.2014
107,01 počev od 1.3.2014
105,68 počev od 1.4.2014
103,09 počev od 1.5.2014
101,92 počev od 1.6.2014
102,43 počev od 1.7.2014
105,69 počev od 1.8.2014
109,02 počev od 1.9.2014
108,72 počev od 1.10.2014
110,39 počev od 1.11.2014
112,79 počev od 1.12.2014
111,81 počev od 1.1.2015
113,17 počev od 1.2.2015
113,17 počev od 1.3.2015
113,17 počev od 1.4.2015
113,17 počev od 1.5.2015
113,17 počev od 1.6.2015
113,17 počev od 1.7.2015
113,17 počev od 1.8.2015
113,17 počev od 1.9.2015
sve do isplate, po stopi od 15% godišnje u periodu od dospijeća svakog anuiteta do 31.prosinca 2007.godine, od 01. siječnja 2008.g. pa do 31.07.2015.g. po stopi koja odgovara visini eskontne stope HNB- koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%-tnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a počev od 01.01.2023.g. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.god. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK D.D. ZAGREB, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici ZHE, OIB: [osobni identifikacijski broj] , [adresa], na ima tečajne razlike po Ugovoru o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama , isplati iznos od 4.717,73 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od
2,42 počev od 1.4.2008
13,98 počev od 1.11.2008
0,89 počev od 1.12.2008
16,89 počev od 1.1.2009
19,05 počev od 1.2.2009
20,14 počev od 1.3.2009
17,55 počev od 1.4.2009
17,18 počev od 1.5.2009
13,12 počev od 1.6.2009
9,56 počev od 1.7.2009
10,80 počev od 1.8.2009
13,45 počev od 1.9.2009
11,94 počev od 1.10.2009
0,80 počev od 1.11.2009
13,85 počev od 1.12.2009
17,04 počev od 1.1.2010
20,41 počev od 1.2.2010
19,53 počev od 1.3.2010
25,19 počev od 1.4.2010
23,73 počev od 1.5.2010
26,58 počev od 1.6.2010
42,63 počev od 1.7.2010
38,98 počev od 1.8.2010
52,68 počev od 1.9.2010
45,45 počev od 1.10.2010
40,02 počev od 1.11.2010
56,55 počev od 1.12.2010
65,39 počev od 1.1.2011
58,13 počev od 1.2.2011
59,20 počev od 1.3.2011
53,98 počev od 1.4.2011
55,59 počev od 1.5.2011
73,31 počev od 1.6.2011
75,80 počev od 1.7.2011
95,42 počev od 1.8.2011
88,30 počev od 1.9.2011
77,20 počev od 1.10.2011
73,81 počev od 1.11.2011
72,64 počev od 1.12.2011
76,51 počev od 1.1.2012
80,76 počev od 1.2.2012
80,89 počev od 1.3.2012
78,22 počev od 1.4.2012
79,30 počev od 1.5.2012
80,90 počev od 1.6.2012
79,18 počev od 1.7.2012
79,33 počev od 1.8.2012
77,74 počev od 1.9.2012
74,80 počev od 1.10.2012
78,38 počev od 1.11.2012
79,68 počev od 1.12.2012
79,16 počev od 1.1.2013
73,94 počev od 1.2.2013
77,56 počev od 1.3.2013
78,39 počev od 1.4.2013
76,76 počev od 1.5.2013
71,94 počev od 1.6.2013
68,95 počev od 1.7.2013
71,60 počev od 1.8.2013
73,43 počev od 1.9.2013
78,10 počev od 1.10.2013
75,53 počev od 1.11.2013
76,68 počev od 1.12.2013
77,62 počev od 1.1.2014
65,57 počev od 1.2.2014
67,12 počev od 1.3.2014
66,32 počev od 1.4.2014
64,77 počev od 1.5.2014
64,07 počev od 1.6.2014
64,38 počev od 1.7.2014
66,33 počev od 1.8.2014
68,32 počev od 1.9.2014
68,15 počev od 1.10.2014
69,15 počev od 1.11.2014
70,58 počev od 1.12.2014
70,00 počev od 1.1.2015
70,81 počev od 1.2.2015
70,81 počev od 1.3.2015
70,81 počev od 1.4.2015
70,81 počev od 1.5.2015
70,81 počev od 1.6.2015
70,81 počev od 1.7.2015
70,81 počev od 1.8.2015
52,77 počev od 1.9.2015
sve do isplate, po stopi od 15% godišnje u periodu od dospijeća svakog anuiteta do 31.prosinca 2007.godine, od 01. siječnja 2008.g. pa do 31.07.2015.g. po stopi koja odgovara visini eskontne stope HNB- koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%-tnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a počev od 01.01.2023.g. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.god. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK D.D. ZAGREB, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici ZHE, OIB: [osobni identifikacijski broj] , [adresa], na ime razlike između glavnice obračunate izuzimanjem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i glavnice koja je priznata konverzijom po Ugovoru o kreditu broj 5140060250-26000056480/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, isplati iznos od 3.365,65 EUR i po Ugovoru o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, isplati iznos od 2.113,98 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 01. listopada 2015. po stopi zatezne kamate koja se do 31.12.2022.g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a počev od 01.01.2023.g. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.god. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka prema određenju suda uvećanim za zakonske zatezne kamate koje teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."
II Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 4.350,00 EUR uz zakonske zatezne kamate koje teku od dana 30. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je u tužbi navela da je dana 24.04.2006. godine sklopila sa Slavonskom bankom d.d. Osijek Ugovor o kreditu broj 5140060250- 26000056480/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, solemniziran dana 25.04.2006.godine kod javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz [adresa], pod brojem OU-628/2006. temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 81.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, promjenjivom kamatnom stopom od 4,30% godišnje i s rokom otplate od 20 godina.
Dana 06.03.2007. godine tužiteljica je sklopila sa Slavonskom bankom d.d. Osijek Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, solemniziran dana 12.03.2007. godine kod javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz [adresa], pod brojem OU-6768/2007. temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 57.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, promjenjivom kamatnom stopom od 4,40% godišnje i s rokom otplate od 25 godina.
Kredit broj 5140060250-26000056480/2006 je otplaćen u cijelosti nakon provedene konverzije a kredit broj 5140030250-26000062501/2007 se još uvijek otplaćuje.
Tvrdi da su predmetnim Ugovorima o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to odredbe koje se odnose na ugovornu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu. Povrede navedenih ugovornih odredbi utvrđene su i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Za- grebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4.7.2013., odlukom Visokog trgovačkog suda RH 14.6.2018. g poslovni broj Pž-6632/17.
Nedopuštena je i nepoštena primjena valutne klauzule izražene u CHF. Odredba članaka 1. i 7.2. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima je nepoštena ugovorna odredba, jer tuženik prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao Korisnika kredita o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.
Tuženik je znao, odnosno mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za njega kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na Korisnika kredita koji je neuk po tom pitanju.
O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati s Korisnikom kredita, a kako to nije učinjeno navedeno se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu tužiteljice. Korisnik kredita prilikom zaključenja ugovora kao neuka stranka nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR.
Prethodno navedeno je potvrdio i Visoki trgovački sud RH 14.6.2018.g. u odluci pod posl. br.Pž-6632/17 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale. Visoki trgovački sud utvrdio je da su tužene banke, među kojima je i tužena povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“, tako što su ugovarale švicarski franak kao valutu za koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“, „što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana“, a što je suprotno odredbama ZOO-a.
Nadalje, dana 30.01.2016. god. tužiteljica i tuženik zaključili su Aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140060250-26000056480/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-o.
U odredbi čl. 2. Aneksa navedeno je da preostali iznos glavnice na dan 30.09.2015.god. iznosi 36.070,48 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za EUR.
Dana 19.01.2016. god. tužiteljica i tuženik zaključili su Aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140030250-26000062501/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR-o.
U odredbi čl. 2. Aneksa navedeno je da preostali iznos glavnice na dan 30.09.2015.god. iznosi 29.337,23 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za EUR.
Dana 17.06.2016. god. tužiteljica i tuženik zaključili su Aneks br.2.uz Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kojim je izmijenjen članak 3. Osnovnog ugovora.
Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Tužiteljica ujedno ukazuje i da je Vrhovni sud poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije, u svojoj presudi posl. br. Rev- 2245/17 od 20. 3. 2018. zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostaloga, sadrži tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu ĐHE i ZHEA protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15:
1. Učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo;
2. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju;
3. Potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.
Ovdje punu restituciju, treba tumačiti i u skladu s kogentnom odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača (nn 19/22), koja se odnosi na sve potrošačke kredite. Zato postavlja tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 13.272,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče dana plaćanja mjesečne iznose do isplate. Kasnije, a po provedenom vještačenju tužiteljica je povisila tužbeni zahtjev kojeg je postavila kako je to citirano pod stavkom I ove presude.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga koje daje u nastavku.
Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužiteljici teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopila u poslovne već privatne svrhe.
Ističe da je tužiteljica tužbu podnijela 28. kolovoza 2023.g., a iz kojeg razloga je tražbina koju tužitelj potražuje u zastari.
Naime, čak i kad bi se primjenjivali učinci iz kolektivnih presuda, što tuženik osporava, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja se odnosi na valutnu klauzulu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018.g., a s obzirom da se u predmetnom sporu primjenjuje opći zastarni rok, zastara je nesporno nastupila u lipnju 2023.g. Stoga, budući da je tužitelj u rubriciranom sporu podnio tužbu u kolovozu 2023.g., odnosno nakon proteka zastarnog roka, razvidno je kako je tražbina iz predmetnog spora po svim tumačenjima zastarjela.
Tužiteljica u ovom postupku traži ostvarenje prava koje je Aneksom uz Ugovor o kreditu br. 5140060250-26000056480/2006 od 30. siječnja 2016.g. te Aneksom uz Ugovor o kreditu br. 5140030250-26000062501/2007 od 19. siječnja 2016.g. (dalje oboje: sporazum o konverziji) već u cijelosti ostvarila zbog čega joj se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka.
Sporazumom o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK), konverzija Ugovora o kreditu izvršena je na način da je:
- početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita);
- primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope);
- zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF;
- kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu;
- utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR;
- postignut sporazum o raspolaganju preplatom.
Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019- 36 od 4. ožujka 2020.g., cit.:
“…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“
Štoviše, sporazum o konverziji, cit.:
„…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“
ZIDZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača.
ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. . Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredaba ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužiteljice, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, s kojim se je tužitelj usuglasio.
Sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tužiteljica je pristala da ukupan iznos kojega je tuženiku uplatila po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje tužiteljica potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija je valutna klauzula (EUR) dopuštena. Pritom, tuženik niti ne tvrdi da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, konvalidirane odredbe Ugovora o kreditu za koje je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, ex tunc.
Tuženik ovdje posebno napominje i da je sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g isključio primjenu pravila općeg obveznog prava jer prisilni propis čl. 19.e ZIDZPK predstavlja posebno zakonsko rješenje i propisuje u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, da se otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona.
Pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno- posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojega tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR.
Kako je dakle zakonodavac prisilnim propisom ZIDZPK uredio način potpune restitucije potrošača pa je stoga tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom Ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka.
Tuženik ovdje upućuje na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 4. ožujka 2020.g. broj: Gos 1/2019-36 kojim se navodi da se pravni interes ne bi mogao isključiti tek u slučaju cit. „onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“, ali i na dio ranije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.g. u kojoj je postojanje pravnog interesa zadržano samo u onim okolnostima u kojima korisnik kredita nije konvertirao ugovor o kreditu, cit.: to znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“
Naslovnom sudu se pozornost posebno skreće na okolnost da je ZIDZPK biopredmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je Rješenjem broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.g. (Narodne novine broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači.
Kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga.
Tužiteljica se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku.
Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. U individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Sporni Ugovori o kreditu sklopljeni su između tužitelja i SLAVONSKE BANKE d.d. Osijek, a točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P – 1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., povreda kolektivnih interesa i prava potrošača glede ništetnosti spornih ugovornih odredbi utvrđena je u odnosu na Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. Zagreb i na ugovore o kreditu koje je ta banka sklapala u razdoblju od 1. lipnja 2004.g., odnosno od 10. rujna 2003.g. pa do 31. prosinca 2008.g. Dakle, iz izreke pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jasno proizlazi kako se utvrđenja glede ništetnosti dijela ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli odnose isključivo na ugovore o kreditu koje je u razdoblju navedenom u toj presudi sklapala Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. i ne odnose se na ugovore koje je u tom razdoblju sklapala Slavonska banka d.d. Osijek koja je samostalni pravni subjekt. Tužitelj u tužbi navodi da bi odredbe spornih Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora.
U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihod preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo n predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužiteljica ta koja je u svemu bitnom odredila sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njezinih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja.
Tuženik je ozbiljno i potpuno informirao tužiteljicu o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik ističe da je tužiteljica u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imala stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Tužiteljica je imala obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu.
Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužiteljica ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža.
Nadalje, valja istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti.
Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužiteljica imala mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužiteljice u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom savjesnosti i poštenja.
Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora.
Tužiteljici je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u.
U kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF.
Da je tužiteljici bila razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u valuti CHF, odnosno da je mogla predvidjeti sve ekonomske posljedice koje ista odredba može uzrokovati te da su mu te posljedice bile prihvatljive, proizlazi i iz činjenice da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita imala mogućnost zatražiti konverziju u drugu valutu, a koju mogućnost nikada nije iskoristio te nikada nije podnio zahtjev za konverziju u drugu valutu.
Dapače, neiskorištavanje navedene mogućnosti konverzije prikazuje, osim da je odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva i prihvatljiva tužiteljici, također da odredba o valutnoj klauzuli nedvojbeno ne predstavlja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u smislu testa poštenosti odredbe potrošačkog ugovora.
Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan.
U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku, a osim toga, kako je obrazloženo radi se o Ugovoru o kreditu koji nije obuhvaćen kolektivnim utvrđenjima.
Zaključno ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njezin zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava.
Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da Naslovni sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev.
3. Očitujući se o ovim navodima tuženika, tužiteljica je ih je u cijelosti osporila. Smatra da se tužiteljici neosnovano osporava status potrošača. Krediti koji su predmet ovog postupka realizirani su u svrhu kupovine stambenih objekata, dva stana u kojima u jednom živi tužiteljica s obitelji a u drugom majka tužiteljice. Nikada u niti jednom od stanova nije se obavljala nikakva poduzetnička aktivnost niti su korišteni u poslovne svrhe.
Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja jer je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17-10, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.
Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine, suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."
Kako je tužba podnesena 13. lipnja 2023., to do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.
Neosnovan je i navod tuženika da tužiteljica nema pravni interes za pokretanje ovog postupka zbog provedene konverzije kredita.
Tužiteljica svoje potraživanje temelji pozivom na odredbe čl. 502.a i čl. 502.c ZPP, odnosno na pravno utvrđenje iz donesenih presuda u kolektivnom sporu. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018-11 odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno je utvrđeno je i da je, između ostalih, i prednik tuženika u ovom postupku povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP, kao i protivno odredbama ZZP/07, te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo predniku tuženika da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.
Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru sudske prakse Europskog suda.
Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.
Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.
Aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se nije riješilo i pitanje preplaćenih tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Unatoč provedenoj konverziji postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, odnosno ukalkulirani u namirenje budućih obroka kroz anuitete u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.
Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužiteljica ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer, iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta.
Tužiteljica smatra da u njezinom slučaju konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužiteljica pretrpjela primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.
Ukazuje i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
U konkretnom slučaju tužiteljica je prihvatila konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR. Dakle, iako tuženik tvrdi da je sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK/07 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužiteljice došlo do pretplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK/07 mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi.
Neosnovan je i prigovor tuženika da ugovori u kreditu sklopljeni sa Slavonskom bankom d.d., nisu obuhvaćeni objektivnim granicama pravomoćnosti presude u parnici "Potrošač". Naime, u vrijeme pokretanja kolektivnog spora "Potrošač", 4. travnja 2012., Slavonska banka d.d., više nije postojala kao pravni subjekt jer je 27. veljače 2009. pripojena pravnom predniku tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., koja je sudjelovala kao jedan od tuženika u predmetu "Potrošač". Ugovorni odnosi u kojima je sudjelovala tadašnja Hypo Alpe Adria Bank d.d., što uključuje i ugovore o kreditu Slavonske banke d.d., čiji je pravni slijednik bila Hypo Alpe Adria Bank d.d. i u čije pravne odnose je ta banka stupila kao pravni slijednik u trenutku pripajanja Slavonske banke d.d., razmatrani su u predmetu "Potrošač", kroz test poštenja i to kako ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tako i ugovorne odredbe o kamatnim stopama. Hypo Alpe Adria Bank d.d., kao univerzalni pravni sukcesor stupila je u sva prava i obveze pripojenog društva i nije sporno da je pripajanjem temeljem zakona došlo do univerzalne sukcesije koja osim što izaziva prijenos prava i obveza, ujedno dovodi do procesnopravnog sljedništva. Dakle, trgovačko društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d. je stupilo u sve pravne odnose nekadašnje Slavonske banke d.d. kao ugovorna strana, što je i razlogom zašto Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena presudama u postupku kolektivne zaštite (jer nije niti postojala). Postojala je Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao pravni subjekt, pa kada se u izreci presude u predmetu "Potrošač" govori u ugovorima Hypo Alpe Adria Bank d.d., sada Addiko bank d.d., isto podrazumijeva sve ugovore koji su sklopljeni u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., u kojima je pravni slijednik Slavonske banke d.d., Hypo Adria Bank d.d., sudjelovala kao kreditor.
Napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018- 2 od 26. svibnja 2020. ponovio svoje shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
4. Tijekom postupka pročitani su Ugovor o kreditu broj 5140060250- 26000056480/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, od 24. travnja 2006. godine, solemniziran dana 25.04.2006.godine kod javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz [adresa], pod brojem OU-628/2006, Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 6. ožujka 2007., solemniziran dana 12.03.2007.godine kod javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz [adresa], pod brojem OU-6768/2007, Aneks uz Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen 19. siječnja 2016., Aneks br. 2. uz Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na neketninama od 17. lipnja 2016. godine, Aneks uz Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen 30. siječnja 2016., obavijesti tuženika o izvršenim promjenama kamatne stope sa otplatnim planovima, pregled prometa po kreditima, provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje mr. sc. ZH iz Ručević vještačenja d.o.o.. Saslušana je tužiteljica kao stranka.
5. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je povisila tužbeni zahtjev na iznos od ukupno 17.335,81 €, čemu se tuženik protivio, ali je sud osnovom članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; krat. ZPP), dopustio tu preinaku, budući da po stavu suda tužiteljica prije provođenja financijskog vještačenja nije mogla postaviti precizni tužbeni zahtjev.
Osim toga preinaka je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.
6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Nije sporno da su tužiteljica sa pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d., kao kreditorom sklopila dva ugovora: 1. Ugovor o kreditu broj 5140060250- 26000056480/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, solemniziran dana 25.04.2006.godine kod javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz [adresa], pod brojem OU-628/2006. temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 81.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, promjenjivom kamatnom stopom od 4,30% godišnje i s rokom otplate od 20 godina te 2. Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, solemniziran dana 12.03.2007.godine kod javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz [adresa], pod brojem OU-6768/2007. temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 57.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, promjenjivom kamatnom stopom od 4,40% godišnje i s rokom otplate od 25 godina.
.
8. Nema dvojbi o činjenici da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao.
9. Isto tako nije sporna činjenica da je tužiteljica sa tuženikom koji je tada poslovao pod tvrtkom Hypo Alpa-Adria Bank d.d. dana 19. siječnja 2016. sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen 19. siječnja 2016., te dana 17. lipnja 2016. godine Aneks br. 2. uz Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama.
10. Nesporno je i da je tužiteljica sa Hypo Alpe-Adria Bank d.d. dana 30. siječnja 2016. godine sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine.
11. Citiranim Aneksima od 19. i 30. siječnja 2026. godine ugovorne su strane "sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane Korisnika kredita", regulirale "konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiranu u kunama s valutnom klauzulom u EUR."
12. Utvrdile su da koliko sukladno izračunu konverzije iznosi glavnica kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine, te koliko iznosi preplata i da se iznos preplate koristi za namirenje budućih anuiteta.
13. Aneksom br. 2. uz Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 ugovorne strane su promijenile članak 3. osnovnog ugovora o kamatnoj stopi.
14. Što se tiče pasivne legitimacije ovdje tuženika valja reći da u vrijeme pokretanja kolektivnog spora 4. travnja 2012., Slavonska banka d.d., više nije postojala kao pravni subjekt jer je 27. veljače 2009. pripojena pravnom predniku tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., koja je u tom postupku sudjelovala kao jedan od tuženika pa je prema tome tuženik koji je kasnije promijenio tvrtku u Addiko Bank d.d., kao sukcesor Slavonske banke pasivno legitimiram u ovom sporu.
15. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“
16. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.
17. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
18. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužiteljice proizlazi da je prije sklapanja ugovora iz 2006. g. god iste banke, dakle, Slavonske banke Osijek imala sklopljen stambeni ugovor o kreditu koji je bio vezan uz valutu euro. Sredstva tog kredita utrošila je za kupnju stana u kojem još i danas živi. Kredit je uredno otplaćivala kroz nekoliko godina, da bi je te 2006. g. direktorica poslovnice banke koju je od ranije privatno poznavala, nazvala i rekla kako banka nudi ugovore o kreditu vezane za valutu švicarski franak te da bi joj bilo povoljnije, odnosno lakše vraćati kredit ako ga prebaci u "švicarce". Otišla je do nje te joj je ona ponovila ovu svoju tvrdnju i ponudu rekavši da je švicarski franak stabilna valuta, pokazivala joj je određene podatke o kretanju tečaja te valute unatrag dvije godine, rekla koliko bi iznosila nova rata i jednostavno tužiteljica nije imala razloga sumnjati u te informacije koje joj je ona dala pa je svoj raniji stambeni kredit vezan uz euro pretvorila u kredit koji je vezan uz valutu švicarski franak.
Što se pak tiče drugog ugovora iz 2007. g. do sklapanja istog došlo je uslijed činjenice da je otac tužiteljice koji je živio na selu doživio moždani udar, a majka se nije mogla samostalno skrbiti o njemu, pa je tužiteljica s njima dogovorila da njihovu kuću na selu prodaju i da se njih dvoje presele u grad, dakle, u [adresa] kako bi bili bliži jedni drugima. Budući da kuću nisu mogli prodati u kratkom roku, u dogovoru s njima, tužiteljica se odlučila dići taj drugi kredit sredstvima kojeg je onda kupila manji stan i u taj stan su se njeni roditelji preselili time da im rekla kako će naknadno, kad se kuća na selu proda, tim sredstvima zatvoriti ovaj kredit.
Tužiteljica je oba ugovora prije potpisivanja pročitala, međutim, nije posebno obraćala pozornost na sve detalje već joj je najbitniji bio iznos kredita i visina rate koju mora otplaćivati. Tek kad je, a uslijed promjene tečaja švicarskog franka, rata otplate počela znatno rasti, išla je detaljnije čitati te ugovore o kreditu te je tada uočila i odredbu prema kojoj može zatražiti konverziju tih kredita tako da budu vezani uz drugu valutu. O tome je ponovno razgovarala s direktoricom banke u [adresa] no ona ju je umirivala i rekla da je to samo privremena situacija na tržištu valute te da će se tečaj švicarca ustaliti i da se jednostavno ne isplati vršiti konverziju u euro jer bi obveza bila i veća nego što je bila na početku.
Iz navedenog razloga, a imajući povjerenje u te informacije, svoje ugovore nije ranije konvertirala u euro nego tek 2016. g. kada su sklopljeni dodaci tim ugovorima, a sve sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Rate otplate predmetnih kredita toliko su bile velike da je na njih odlazila cijela njena plaća te nije imala drugog izlaza niti ikakvog izbora nego da tu svoju obvezu konvertira u euro. Čak je u jednom trenutku bila spremna prodati svoju imovinu da bi se riješila tih kreditnih obveza, no, igrom slučaja, a budući da je tada potražnja za nekretninama na tržištu bila slabija, tu prodaju nije realizirala.
Naglašava da ta konvertirana glavnica nije bila ništa, odnosno nije bila znatno manja od početne glavnice prema spornim ugovorima, a radilo se o deset godina otplate tih kredita.
Priznaje da je nitko nije prisilo da sklopim dodatke ugovora o kreditu kojima su isti konvertirani u euro, ali da je bila u takvoj financijskoj situaciji da drugog izbora nije imala.
19. Dakle, nema dvojbe da je riječ o potrošačkim ugovorima, a s druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužiteljica bila potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
20. Obzirom na navedenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te sukladno prijedlogu tužiteljice, financijski je vještak u nalazu naveo: a. Slavonska banka d.d. (pravni prednik tuženika) kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita zaključili su24. travnja 2006. Ugovor o kreditu br. 5140060250- 26000056480/2006 (u daljnjem tekstu: Ugovor/2006), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:
- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 81.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a nadan isplate kredita,
- ugovoren je rok otplate od 20 godina, (otplata u mjesečnim anuitetima), te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,30 % godišnje,
- dospijeće prve obveze bilo je 1. srpnja 2006., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu,
- kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem teačju HNB na dan plaćanja, a interkalarna kamata se aobračunava i pripisuje glavnici kredita, što čini novu osnovicu za raspored anuiteta,
- utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.
Kredit je iskorišten 31. svibnja 2006., s kojim danom je srednji tečaj HNB-a za valutu CHF iznosio 4,659494 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 81.009,51 CHF (iznos kredita 81.000,00 + interkalarna kamata 9,51 CHF) iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 377.463,33 kn, odnosno 50.097,99 EUR (konvertirani iznos).
Nadalje, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, kao kreditor i tužiteljica kao korisnicaa kredita zaključili su 30. siječnja 2016. Aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140060250-26000056480 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (u daljnjem tekstu: Aneks Ugovora), sa sljedećim osnovnim elementima:
- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 36.070,48 EUR,
- prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. tužiteljica je uplatama po kreditu u CHF preplatila konvertirani kredit u EUR, u iznosu od 15.016,34 kn.
Uvidom u promet po kreditu, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila kako slijedi:
- 4,30 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. rujna 2007.,
- 5,30 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem1. prosinca 2008.,
- 6,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2009.,
- 6,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2010.,
- 6,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2011.,
- 5,65 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014.,
- 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. zaključno anuiteta s dospijećem 1. rujna 2015.
b. Također, Slavonska banka d.d., pravni prednik tuženika i tužiteljica zaključili su 6. ožujka 2007. Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 (u daljnjem tekstu: Ugovor/2007.), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:
- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 57.500,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita,
- ugovoren je rok otplate od 25 godina, (otplata u mjesečnim anuitetima), te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,40 % godišnje,
- dospijeće prve obveze bilo je 1. svibnja 2007., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu,
- kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.
Interkalarna kamata se obračuna i pripisuje glavnici kredita, što čini novu osnovicu za raspored anuiteta.
- utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.
Kredit je iskorišten 15. ožujka 2007., s kojim danom je srednji tečaj HNB-a za valutu CHF iznosio 4.581258 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 57.157,88 CHF (osnovica za raspored anuiteta) iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 261.855,00 kn, odnosno 34.754,13 EUR (konvertirani iznos).
Nadalje, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita zaključili su 19. siječnja 2016. Aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140060250-26000062501/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (u daljnjem tekstu: Aneks Ugovora), sa sljedećim osnovnim elementima:
- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 29.337,23 EUR,
- prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. tužiteljica je uplatama po kreditu u CHF preplatila konvertirani kredit u EUR, u iznosu od 12.097,53 kn.
Uvidom u promet po kreditu, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila kako slijedi:
- 4,40 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. rujna 2007.,
- 5,40 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2008.,
- 6,40 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2010.,
- 6,15 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2011.,
- 5,65 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014.,
- 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. zaključno anuiteta s dospijećem 1. rujna 2015.
Za odgovaranje na postavljene zadatke u nastavku nalaza vještak je dao otplatne planovi (Tabela 1 (Ugovor/ 2006) i Tabela 2 (Ugovor/2007.)) kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te je iskazao razlike u visini obveza tužiteljice, odnosno više plaćene iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznose na način da se iskazuju razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'k'), i to na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita).
S obzirom je po predmetnim kreditima provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja, radi ocjene učinka efekata konverzije, obračunane su i iskazane i zatezne kamate na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'l' Tabele 1) do 30. rujna 2015., te je sačinjen obračun preostalog potraživanja.
21. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenih zadataka, mišljenja je vještaka kako slijedi:
a. po Ugovoru o kreditu br. 5140060250-26000056480/2006
- razlika obveza (preplaćeni iznosi) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.138,45 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza),
- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (manje priznati iznos preplate), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 7.455,08 EUR (7.138,45 EUR glavnice i 316,61 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata)
- iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 3.365,65 EUR (konvertirani iznos).
b. po Ugovoru o kreditu br. 5140030250-26000062501/2007
- razlika obveza (preplaćeni iznosi) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.735,77 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 2 iz nalaza),
- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (manje priznati iznos preplate), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 4.717,78 EUR, a koji iznos se u cijelosti odnosi na glavnicu.
- iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 2.113,98 EUR (konvertirani iznos).
Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, Sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.
22. Taj nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, a stranke na isti nisu stavile primjedbe.
23. Nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnih dodatka ugovora o kreditu kojima je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
24. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.
25. Nije sporno da su predmetni Aneksi ugovorima o kreditu od 19. i 30. siječnja 2016., sklopljeni sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15).
Dakle, tužiteljica je prihvatila ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužiteljici, pri čemu nije od utjecaja njezina pobuda za zaključenje tog sporazuma.
26. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.
Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužitelj niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.
27. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.
28. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.
Budući da je tužiteljica sklapanjem tog Dodatka ugovoru dovedena u poziciju u kojoj bi bila da je zaključila ugovor o kreditu u EUR, našala se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.
29. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.
30. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:
"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".
31. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:
"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,
5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:
- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".
32. Dakle, uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njezinog kredita u EUR i to radi namirenja budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan za kredit u CHF.
33. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.
34. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužitelj pristao.
35. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.
36. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takovi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.
37. Slijedom iznijetih razloga tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen, a posljedično tome prigovor zastare potraživanja tužitelja je bespredmetan.
38. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a
39. Budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu, naloženo joj je da tuženiku naknadi parnični trošak, koji je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025).
40. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 250 bodova, sastav podneska od 28. svibnja 2024., 13. studenog 2024. 12. prosinca 2024., 8. siječnja 2025., 30. travnja 2025. i 19. rujna 2024. godine, time da mu je za 4 obrazložena podneska priznato 250 bodova za svaki od tih podnesaka sukladno Tbr. 8. t 1., a za preostala dva podneska 100 bodova po podnesku sukladno Tbr. 8. t. 3., kao i za zastupanje na ročištu dana 24. rujna 2025. po Tbr. 9. t. 1. u visini od 250 bodova.
Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 3.400,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 850,00 EUR.
41. Zbog toga je tužiteljici naloženo da tuženiku plati iznos od 4.250,00 EUR.
U Zlataru, dana 30. listopada 2025.
S u d a c
Neven Kucelj
Uputa o pravnom lijeku!
Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dn-a:
1. punomoćnik tužitelja
2. punomoćnik tuženika
