REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

8 Povrv-70/2022-90

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Emi Brdovčak, u pravnoj stvari tužitelja CAPITAL ING d.o.o. Zagreb, Ksaverska cesta 6, OIB: 75926310092, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Vuković, odvjetnik u Slavonskom Brodu, Pilareva 18/II, protiv tuženika AGENCIJA ZA DRUŠTVENO POTICANU STANOGRADNJU GRADA RIJEKE, Rijeka, Titov trg 3, OIB: 33196059754, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Marčan & partneri u Rijeci, Marije Krucifikse Kozulić 2, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 25. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 30. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Olge Sokolić Ožbolt iz Rijeke, Užarska 28-30, poslovni broj Ovrv-100/17 od 30. ožujka 2017., kojim je naloženo tuženiku u roku od 8 dana platiti tužitelju glavnicu u iznosu od 20.471,17 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 13. studenoga 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena i kojim mu je naloženo naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 733,69 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 30. ožujka 2017. do isplate i predvidive troškove postupka u iznosu od 253,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana pravomoćnosti rješenja o ovrsi do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te se tužbeni zahtjev odbija.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku AGENCIJA ZA DRUŠTVENO POTICANU STANOGRADNJU GRADA RIJEKE, Rijeka, Titov trg 3, OIB: 33196059754, u roku od 8 dana platiti tužitelju CAPITAL ING d.o.o. Zagreb, Ksaverska cesta 6, OIB: 75926310092, iznos od 43.950,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena te koja teče od 4. travnja 2017. do isplate.

2. Nalaže se tuženiku AGENCIJA ZA DRUŠTVENO POTICANU STANOGRADNJU GRADA RIJEKE, Rijeka, Titov trg 3, OIB: 33196059754, u roku od 8 dana naknaditi tužitelju CAPITAL ING d.o.o. Zagreb, Ksaverska cesta 6, OIB: 75926310092, troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koja teče od dana donošenje presude do isplate."

III. Nalaže se tužitelju CAPITAL ING d.o.o. Zagreb, Ksaverska cesta 6, OIB: 75926310092, platiti tuženiku AGENCIJA ZA DRUŠTVENO POTICANU STANOGRADNJU GRADA RIJEKE, Rijeka, Titov trg 3, OIB: 33196059754, iznos od 17.620,61 eura (sedamnaest tisuća šesto dvadeset eura i šezdeset i jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 21. ožujka 2017. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tužitelju CAPITAL ING d.o.o. Zagreb, Ksaverska cesta 6, OIB: 75926310092, u roku od 8 dana platiti tuženiku AGENCIJA ZA DRUŠTVENO POTICANU STANOGRADNJU GRADA RIJEKE, Rijeka, Titov trg 3, OIB: 33196059754, iznos od 34.569,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 21. ožujka 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.“

V. Nalaže se tužitelju CAPITAL ING d.o.o. Zagreb, Ksaverska cesta 6, OIB: 75926310092, u roku od 8 dana naknaditi tuženiku AGENCIJA ZA DRUŠTVENO POTICANU STANOGRADNJU GRADA RIJEKE, Rijeka, Titov trg 3, OIB: 33196059754, troškove parničnog postupka u iznosu od 7.554,45 eura (sedam tisuća petsto pedeset i četiri eura i četrdeset i pet centi).

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Olge Sokolić Ožbolt iz Rijeke, poslovni broj Ovrv-100/17 od 30. ožujka 2017. naloženo je tuženiku namiriti tužiteljevu tražbinu u iznosu od 20.471,17 eura (154.240,00 kn) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 12. rujna 2016. do isplate, troškove ovršnog postupka u iznosu od 733,69 eura (5.528,00 kn) te predvidive troškove postupka u iznosu od 253,83 eura (1.912,50 kn) također zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv tog rješenja tuženik je podnio prigovor. Zajedno s prigovorom podnio je i protutužbu. Naveo je kako ništa ne duguje tužitelju. Ukazao je na svoje svojstvo javne ustanove koja djelomično financira izgradnju stanova državnim poticajnim sredstvima koja se osiguravaju u proračunu Republike Hrvatske i sredstvima koja se osiguravaju u proračunu Grada Rijeke. Priprema projekta u što je uključena i izrada projektne dokumentacije financira se sredstvima državnog proračuna te je najviša moguća prodajna cijena stana koji se gradi definirana Zakonom. Stan, odnosno zgrada u kojoj se stan nalazi mora biti projektiran na način da konačna cijena stana poštuje zakonske limite, a vezana je na etalonsku cijenu građenja koju utvrđuje Vlada Republike Hrvatske i koja iznosi 796,34 eura/6.000,00 kn po m2. Sastavi dio projektne dokumentacije je projektantski troškovnik koji sadržava projektna rješenja i procjenu projektanta o trošku njihove izvedbe, a mora biti izrađen u skladu s prethodno navedenim zakonskim ograničenjima. Dakle, tuženik (kao investitor izgradnje stanova društveno poticane stanogradnje) uvijek ima unaprijed zadani najveći mogući iznos sredstava za izgradnju određenog stambenog objekta. S ovim činjenicama bio je upoznat projektant, ovdje tužitelj, kako putem zakona i drugih propisa koje je dužan primjenjivati tako i na temelju sklopljenog Ugovora s tuženikom i na temelju brojnih koordinacijskih sastanaka koji su obavljeni. Nastavno na navedeno, tužitelj je izričito izjavio da on može izraditi projekt i troškovnik koji će biti u okviru cijene gradnje prema Zakonu o poticanoj stanogradnji i jamčio je da će sva projektna rješenja biti u okviru te cijene. Zato su stranke i zaključile Ugovor o pružanju usluga 30. prosinca 2010. u kojem su navedeno izričito i predvidjele. Tuženik je zatim na osnovu projektne dokumentacije koju je tužitelj napravio, raspisao javni natječaj za izgradnju višestambenih građevina po modelu društveno poticane stanogradnje (POS), na Martinkovcu u Rijeci, planskih oznaka Dp-5 i Dp-7, ali na natječaju su zaprimljene ponude s cijenama koje su bile puno više od cijena predviđenih projektnom dokumentacijom iz čega proizlazi da je tužitelj očito napravio projektna rješenja čija gradnja značajno prelazi zakonska ograničenja i (financijske) mogućnosti tuženika. Nakon toga je tužitelj obećao da će sukladno ugovornim obvezama izmijeniti projektnu dokumentaciju tako što će pojeftiniti projektna rješenja prema zatraženim cijenama gradnje što je i učinio te je izradio korigirane troškovnike na temelju kojih je tuženik opet raspisao natječaj. Prije raspisivanja drugog javnog natječaja, tuženik je platio sve privremene situacije ispostavljene od strane tužitelja. Na drugom natječaju su iznova zaprimljene ponude sa cijenama koje su prelazile cijene predviđene projektnom dokumentacijom te je tuženik zato opet morao poništiti natječaj i pozvao je tužitelja da pojasni zašto dolazi do tako velikih razlika. Tek tada je tužitelj prvi put izjavio da ne može isporučiti projektnu dokumentaciju s troškovnicima koje od njega zahtjeva tuženik jer da je cijena gradnje značajno porasla pa da je zbog toga došlo do takvih odstupanja od strane ponuditelja na javnim natječajima. Tuženik je nakon toga s tužiteljem raskinuo Ugovor jer je očito da ga je tužitelj od početka držao u zabludi znajući da ne može napraviti troškovnike koji bi opravdali zahtjeve naručitelja. Tužitelj je kao profesionalac morao od početka znati mogu li takvu projektnu dokumentaciju pratiti troškovnici koji bi ulazili u okvir sredstava predviđenih Zakonom. S obzirom na navedeno, tužitelj nema pravo na naplatu ovdje utužene četvrte privremene situacije (što je zatražio prijedlogom za ovrhu) koja je izdana na temelju Ugovora raskinutog njegovom krivnjom. Naime, svrha i cilj Ugovora sklopljenog među strankama bila je da se izrade, a potom i naplate projekti i troškovnici koji se moraju uklopiti u zakonske okvire u odnosu na cijenu. Međutim, krivnjom tužitelja izrađena projektna dokumentacija je u cijelosti neupotrebljiva jer se po njoj ne mogu graditi POS-ovi stanovi, a plaćena je javnim sredstvima. Zato je tuženik predložio da se rješenje o ovrsi ukine i postupak nastavi u parnici.

3. S obzirom na to da je Ugovor raskinut, tuženik je protutužbom zatražio povrat novčanih sredstava plaćenih s osnove Ugovora. Prema navodima iz protutužbe, tuženik je ukupno platio tužitelju s osnove zaključenog Ugovora 87.374,08 eura (658.320,00 kn) uvećao za PDV. S osnove naplate garancije koju mu je tužitelj izdao, uspio je povratiti iznos od 43.950,83 eura (331.147,50 kn), tako da sada ima tražbinu prema tužitelju u visini od 43.423,50 eura (327.172,50 kn), što uvećano za PDV iznosi 54.279,07 eura (408.965,62 kn). U odnosu na navedeni iznos, uvećan za PDV, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 21. ožujka 2017. do isplate tužitelj je podnio protutužbu. Na ročištu održanom 12. prosinca 2017. tužitelj je precizirao protutužbeni zahtjev, tražeći isplatu iznosa od 54.279,07 eura (408.965,62 kn) s pripadajućim kamatama (bez PDV-a).

4. Rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-253/2017-2 od 11. kolovoza 2017. stavljeno je izvan snage predmetno rješenje o ovrsi te je odlučeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

5. Odgovarajući na protutužbu, tužitelj je podneskom od 4. rujna 2017. ukazao na sadržaj Ugovora od 30. prosinca 2010., posebno ističući kako je tužiteljev zadatak bila izrada troškovnika s projektnim cijenama na način da cijena građenja koja uključuje sve troškove u vezi s izgradnjom, uključivo i vodni doprinos i porez na dodanu vrijednost ne prelazi 6.000,00 kn po m2 korisne površine stana (etalonska cijena građenja). Osporio je tuženikove navode prema kojima tužitelj svoju obvezu nije u cijelosti izvršio. Tužitelj je detaljno iznio kronologiju poslovnog odnosa među strankama, pojašnjavajući koje je sve radnje izvršio u svrhu ispunjenja Ugovora, u kojim rokovima i na koji način. U tom kontekstu je posebno isticao kako je još 2011. izveo sve pripremne radove i izradio idejno rješenje, a potom predao tuženiku idejni projekt na koji tuženik nije dao suglasnost zbog pokretanja postupka izmjena i dopuna Detaljnog urbanističkog plana (DPU) stambenog područja Martinkovac. Zbog pokretanja tog postupka tuženik je odlučio tražiti rješenje koje će se potpunije uklopiti u te izmjene pa je zato u prvoj polovici 2013. tuženik zatražio izradu novih idejnih rješenja izgradnje više stambenih građevina Dp-5 i Dp-7 te izradu novih idejnih projekata za ishođenje lokacijskih dozvola. Tužitelj je u svibnju 2013. izradio novo idejno rješenje, a potom i novi idejni projekt nakon čega je Odjel gradske uprave dana 2. listopada 2014. izdao pravomoćne lokacijske dozvole. Tužitelj je nakon toga izradio glavni projekt na temelju dogovora sa sastanka koji je održan 6. studenoga 2014. te je tuženiku dostavio glavni projekt 30. travnja 2015. i 21. svibnja 2015. nakon čega ga je tuženik obavijestio da ne može dati suglasnost na te troškovnike jer znatno prelaze vrijednosti radova iskazane u troškovniku iz idejnog projekta. Tuženik je zatražio ispravak projektne dokumentacije i troškovnika radova kako bi ukupna vrijednost radova gradnje bila u okvirima koje propisuje Zakon o društveno poticanoj stanogradnji. U tom kontekstu tužitelj nije sporio da je u troškovnicima uz glavni projekt vrijednost radova znatno prešla vrijednost iz troškovnika uz idejni projekt. Međutim, do te razlike nije došlo krivnjom tužitelja, već zato jer je tuženik odabrao tehnička rješenja i materijale za koje je tražio da budu ugrađeni u glavni projekt, a koji su bitno utjecali na cijenu građenja. Potom je tužitelj izmijenio glavni projekt i troškovnik sukladno Zakonu o društveno poticanoj stanogradnji te je izmijenjeni glavni projekt s troškovnikom dostavio tuženiku 2. i 7. listopada 2015. Pri izradi projekta i troškovnika je koristio stvarne tržišne cijene poticane stanogradnje. Međutim, postupak javne nabave je bio poništen jer je najniža ponuđena cijena gradnje bila viša od predviđene cijene. Tužitelj je nakon toga iznova izvršio ispravak glavnog projekta na način da je pojeftinio projektna rješenja i to redukcijom dimenzija konstrukcije objekata, povećavajući prodajnu neto površinu, odabirom jeftinijih materijala i opreme te je primijenio najniže jedinične cijene iz ponuda ponuditelja u postupku javne nabave koje je uvećao za 5%. Na temelju glavnog projekta izdane su građevinske dozvole. Zbog izvršenih projektantskih pojeftinjenja, a osobito zbog izmjene kompletne konstrukcije objekata, njihova kvaliteta svedena je na minimum. Nakon izvršenog pregleda, tuženik je prihvatio izmijenjeni glavni projekt, međutim, ni ponovljeni postupak javne nabave nije bio uspješan jer je opet najniža ponuda bila veća od planirane vrijednosti nabave. Kako je tužitelj izvršio sve redukcije u svrhu pojeftinjenja projektnih rješenja, više nije bilo mogućnosti izmjene projekta (kako je to tražio tuženik). Prema tužiteljevim tvrdnjama, on je isporučio projektnu dokumentaciju koja je u skladu s odredbama Zakona o društveno poticanoj stanogradnji, čime je u cijelosti izvršio svoju obvezu iz Ugovora o pružanju usluga od 30. prosinca 2010. Tužitelj je posebno naveo da promjene cijena na tržištu do kojih je došlo tijekom vremena nije pratila promjena etalonske vrijednosti koja je u vrijeme sklapanja Ugovora iznosila 770,85 eura (5.808,00 kn) po m2, a od 2012. do danas je ta etalonska cijena neizmijenjena i iznosi 796,34 eura (6.000,00 kn) po m2. Odugovlačenjem realizacije Ugovora o pružanju usluga, tuženik je svojom krivnjom realizaciju projekta izgradnje stanova iz programa društveno poticane stanogradnje uveo u vrijeme nestabilnosti građevinskog tržišta. Predložio je da sud prihvati tužbeni zahtjev te da odbije protutužbeni zahtjev.

6. U nastavku postupka tužitelj je ukazao na to da se pred ovim sudom vodi postupak pod poslovnim brojem P-303/17 u kojoj parnici tužitelj traži povrat neosnovano naplaćenih sredstava koje je tuženik naplatio od tužitelja po garanciji izdanoj na temelju Ugovora po čijoj osnovi tužitelj potražuje isplatu u ovom postupku. Predložio je da sud ovaj postupak spoji s postupkom poslovni broj P-303/17. Naime, tužbom podnesenom u postupku poslovni broj P-303/2017, tužitelj je zatražio od tuženika isplatu iznosa od 43.950,83 eura (331.147,50 kn) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, ističući da je dana 4. travnja 2017. tuženik kao korisnik garancije broj 1504005725 za dobro izvršenje posla naplatio tu garanciju u utuženom iznosu. Naime, tuženik je dopisom od 20. ožujka 2017. obavijestio tužitelja da sukladno čl. 25. Ugovora o pružanju usluga broj UOP-201-12-2010MP raskida Ugovor te da će naplatiti predmetnu garanciju, ne prihvaćajući tužiteljevo obrazloženje kojim je ukazao na to da daljnje pojeftinjenje projektnih rješenja prema zahtjevu tuženika nije moguće. S obzirom na to da je tužitelj uredno ispunjavao svoje obveze preuzete Ugovorom o pružanju usluga, tuženik nije imao osnove za naplatu iznosa od 43.950,83 eura po osnovi garancije pa je tužitelj zatražio isplatu (povrat) navedenog iznosa tužbom u predmetu P-303/17.

7. U tom postupku tuženik je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti ističući kako tužitelj nije projektnu dokumentaciju napravio sukladno svojoj ponudi i projektnom zadatku, osporavajući njegovu tražbinu iz istih razloga kao u prigovoru, odnosno protutužbi podnesenoj u postupku Povrv-253/17.

8. Rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-253/17-21 od 16. listopada 2017. ova parnica je spojena s parnicom poslovni broj P-303/17 radi zajedničkog raspravljanja te se postupak dalje vodio pod poslovnim brojem Povrv-253/17.

9. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod navoda iz tužbe u bitnom ističući da je sve pripremne radove, idejna rješenja i idejne projekte izveo u roku određenom Ugovorom. Da se tuženik pridržavao ugovorenog roka i da je tužitelju pravodobno dao suglasnost na idejni projekt i time mu omogućio izradu glavnog projekta u ugovorenom roku, postupak javne nabave za izvođača radova tuženik bi proveo u 2012. godini kada je, kao i ostali investitori iz programa društveno poticane stanogradnje, tuženik mogao dobiti izvođača radova koji se cijenom uklapa u cijene iz troškovnika. Međutim, tuženik je svojom krivnjom produžio rok izrade glavnog projekta s troškovnikom za najmanje četiri godine te je time ponude za izgradnju predmetnih objekata započeo prikupljati u vrijeme kada na građevinskom tržištu nije bilo ponuditelja koji bi se ponudom uklapali u etalonsku vrijednost građenja u postojećim urbanističkim uvjetima. Ukazivao je na to da je 2016. i 2017. cijena građevinskih radova rasla u odnosu na cijene iz prethodnih godina.

10. U nastavku postupka tuženik je isticao da je tužiteljev osnovni zadatak bio napraviti projekte i troškovnike sa cijenama koje će biti u okviru cijene gradnje prema odredbama Zakona o društvo poticanoj stanogradnji što su stranke izričito ugovorile u čl. 12. i 14. Ugovora o pružanju usluga od 30. prosinca 2010. Prihvativši uvjete natječaja, tužitelj se obvezao da će isprojektirati stanove koji svojom cijenom neće prelaziti iznos od 6.000,00 kn po m2. Pojasnio je kako je tužitelj, nakon što je napravio projekt, tuženiku na odobrenje poslao projektantski troškovnik koji je za skoro 50% prelazio maksimalnu vrijednost cijene gradnje predviđene Zakonom što je tuženik odbio prihvatiti i naložio je tužitelju promjenu projektnih rješenja i izradu novih troškovnika. Nakon toga je tužitelj dostavio projektantski troškovnik koji se uklapao u zadanu cijenu, ali je bio izrađen na način da se u projektirana rješenja vrlo malo zadiralo, ali su se značajno korigirale projektantske cijene, ali ne u skladu sa stvarnim stanjem cijena na tržištu. Tuženik je upirao na to kako je bitan uvjet Ugovora bio da cijena gradnje ne smije prijeći cijenu određenu odlukom Vlade Republike Hrvatske u iznosu od 6.000,00 kn. Zato tužiteljevo pozivanje na zajedničke dogovore između stranaka ne može opravdati njegovo neispunjenje Ugovora u skladu s navedenim bitnim uvjetom. Isto tako, tužiteljevo pozivanje na to da je došlo do promjena cijena na tržištu nije osnovano jer je takvu promjenu cijena, čak i da je ista postojala, tužitelj morao prijaviti tuženiku kao investitoru i navesti mu da više nije moguće postići cijenu gradnje koja se zahtijeva Zakonom. Međutim, tužitelj to nije učinio tvrdeći da će postići Zakonom određenu cijenu. Konačno, tužitelj nije predao dokumentaciju koja je u skladu sa Zakonom o društveno poticanoj stanogradnji jer se na oba natječaja pokazalo da takva projektna dokumentacija ne zadovoljava uvjete Ugovora.

11. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu. U postupku su saslušani svjedoci KEG, KE, NE, ŠE i UE te je provedeno vještačenje po vještaku građevinske struke Zoranu Samaržiji Hranilović iz Rijeke.

12. Presudom ovog suda poslovni broj Povrv-253/17-41 od 28. prosinca 2020. ukinut je platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika od 30. ožujka 2017. te je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio isplatu iznosa od 20.471,17 eura (154.240,00 kn) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te troškove ovršnog postupka i predvidive troškove ovršnog postupka (točka I. izreke presude), točkom II. izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj tražio isplatu iznosa od 43.950,83 eura (331.147,50 kn) koji iznos je tuženik naplatio garancijom, točkom III. naloženo je tužitelju platiti tuženiku iznos od 52.190,23 eura (393.227,30 kn) što predstavlja ostatak iznosa kojeg je tuženik tužitelju platio na temelju Ugovora, točkom IV. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev u dijelu kojim je tuženik tražio isplatu iznosa od 2.088,83 eura (15.738,32 kn) te je u točki V. izreke presude naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.

13. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 1384/2021-2 od 10. listopada 2022. ukinuta je presuda ovog suda od 28. prosinca 2020. u točkama I., II., III. i V. izreke te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. Iz obrazloženja rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske proizlazi da je u ponovljenom postupku potrebno utvrditi je li tužitelj, do raskida Ugovora, ispunio svoje ugovorne obveze, odnosno je li izradio projektnu dokumentaciju na način da se gradnja prema tržišnim cijenama u vrijeme izrade projektne dokumentacije može izvesti po etalonskoj cijeni, odnosno je li tužitelju (eventualno) ispunjenje ugovorne obveze postalo nemoguće te ako jest što je uzrok te nemogućnosti. U tom smislu Visoki trgovački sud Republike Hrvatske uputio je na primjenu odgovarajućih odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) i na provođenje novog vještačenja po vještaku građevinske struke.

14. Sud je u ponovljenom postupku proveo dokaze uvidom u isprave u spisu, saslušanjem svjedoka VE i tužiteljevog zastupnika po zakonu PE te je provedeno vještačenje po vještaku građevinske struke, NEG.

15. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi neosnovani, dok je protutužbeni zahtjev djelomično osnovan.

16. Dakle, u ponovljenom postupku bilo je potrebno odlučiti o tužiteljevom zahtjevu za isplatu iznosa po 4. privremenoj situaciji – računu broj 103-1-1/2016 na temelju kojeg je podnio prijedlog za ovrhu (20.471,17 eura), o tužiteljevom zahtjevu za povrat sredstava koje je tuženik naplatio po bankarskoj garanciji (43.950,83 eura) te o dijelu tuženikovog zahtjeva iz protutužbe u kojem dijelu je ukinuta presuda ovog suda od 28. prosinca 2020. u visini od 52.190,23 eura (393.227,30 kn) koji iznos je tuženik zatražio po osnovi vraćanja onog što je dao na ime ispunjenja Ugovora i koji iznos je preostao od protutužbenog zahtjeva s obzirom na to da je pravomoćno odbijen tuženikov zahtjev u dijelu kojim je tražio isplatu iznosa od 2.088,83 eura (15.738,32 kn).

17. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz dokumentacije u spisu:

- da su stranke 30. prosinca 2010. sklopile Ugovor o pružanju usluga kojim je tuženik kao naručitelj naručio, a tužitelj se kao izvršitelj obvezao izvesti usluge pripremnih radova projektiranja, izrade projektne dokumentacije i ishodovanja dozvola za izgradnju, energetskog certificiranja, izrade etažnih elaborata višestambenih građevina po modelu POS-a kao subvencioniranom programu stanogradnje u Martinkovcu, planskih oznaka Dp-5 i Dp-7 te usluge projektantskog nadzora tijekom izvođenja radova (čl. 1. Ugovora na stranici 20 do 26 spisa). Cijenu usluge stranke su ugovorile prema navedenom Ugovoru u iznosu od ukupno 115.825,20 eura/872.685,00 kn (709.500,00 kn + 163.185,00 kn na ime PDV-a),

- da su 6. svibnja 2013. stranke sklopile Dodatak I. Ugovoru o pružanju usluga broj: UOP-201-12-2010-MP (stranica 28 do 30 spisa) kojim su potvrdile da je utvrđena potreba izvršenja dodatnih usluga koje su nužno potrebne za dovršetak osnovnog Ugovora o pružanju usluga. Predmetnim Dodatkom, stranke su utvrdile da je tužitelj izradio idejni projekt i idejno rješenje za ishođenje lokacijske dozvole građevine Dp-5 i Dp-7, ali je tuženik zatražio izradu novih idejnih rješenja i novih idejnih projekata za ishođenje lokacijske dozvole koji će biti ekonomičniji, a i s obzirom na pokretanje postupka Izmjena i dopuna DPU-a stambenog područja Martinkovac, naručitelj je odlučio zatražiti rješenje koje će se potpunije uklopiti u navedene izmjene (čl. 2. Dodatka Ugovoru). Predmetnim Dodatkom stranke su ugovorile vrijednost dodatnih usluga u visini od 28.794,21 eura/216.950,00 kn (173.560,00 kn + 43.390,00 kn PDV-a),

- da su stranke 23. srpnja 2015. sklopile Dodatak II. Ugovoru o pružanju usluga broj: UOP-201-12-2010 MP (stranica 33 do 35 spisa) kojim su ukupnu vrijednost usluge iz osnovnog Ugovora, Dodatka I. i Dodatka II utvrdile u iznosu od 158.447,81 eura/1.103.825,00 kn (883.060,00 kn + PDV) te se tužitelj obvezao tuženiku dostaviti jamstvo za uredno ispunjenje ugovora u obliku bankarske garancije "bez prava prigovora" tj. "plativo na prvi poziv" na iznos od 30% od ugovorene cijene radova,

- da je tuženik tužitelju sukladno osnovnom Ugovoru i njegovim Dodacima, a po dostavljenim privremenim situacijama, isplatio ukupan iznos od 96.141,06 eura/724.374,80 kn, a kako to proizlazi iz dopisa tuženika (kojim raskida Ugovor) upućenog tužitelju 20. ožujka 2017. i podneska tužitelja od 31. kolovoza 2017. kojim je detaljno pojasnio kada je i u kojem iznosu tuženik vršio plaćanja tužitelju, što tuženik nije osporavao,

- da je tuženik dopisom od 20. ožujka 2017. raskinuo Ugovor o pružanju usluga broj UOP-201-12-2010-MP sa Dodatkom I. i II. uz obrazloženje da tužitelj nije postupao prema odredbama Ugovora i Dodataka sukladno pravilima struke, odnosno da nije postupao sukladno čl. 14., 15. i 17. Ugovora,

- da je tuženik naplatio iznos od 43.950,83 eura/331.147,50 kn po osnovi bankarske garancije izdane sukladno Dodatku II Ugovora (koji iznos tužitelj potražuje tužbom podnesenom u predmetu poslovni broj P-303/17 koji je spojen na ovaj predmet),

- da tuženik nije platio tužitelju iznos od 20.471,17 eura/154.240,00 kn po 4. privremenoj situaciji, a što je predmet ovog spora (u dijelu koji se odnosi na postupak u povodu prigovora protiv platnog naloga).

18. Sporno je, je li tuženik dužan tužitelju platiti utuženi iznos od 20.471,17 eura (po posljednjoj privremenoj situaciji) za izvršene projektne radove sukladno Ugovoru i njegovim Dodacima, je li tuženik uslijed raskida Ugovora imao pravo naplatiti bankarsku garanciju u iznosu od 43.950,83 eura te ima li tužitelj pravo zahtijevati od tuženika povrat navedenog iznosa. Sporno je, je li tužitelj, a s obzirom na činjenicu da je Ugovor među strankama raskinut, dužan tuženiku vratiti preostali iznos koji mu je tuženik platio po izdanim privremenim situacijama, a koji obuhvaća uplaćene iznose umanjene za iznos od 43.950,83 eura koji iznos je tuženik naplatio po bankarskoj garanciji, odnosno je li mu dužan platiti iznos u visini od 52.190,23 eura koji je predmet preostalog dijela zahtjeva po protutužbi (o kojem je valjalo odlučiti u ponovljenom postupku). Sporno je osnovno činjenično pitanje – je li tužitelj ispunio Ugovor, odnosno je li tuženik, posljedično tome imao pravo raskinuti Ugovor zbog neispunjenja Ugovora od strane tužitelja i jesu li se ostvarile pretpostavke za restituciju iz čl. 368. st. 2. i 3. ZOO-a. Sporno je, je li tužitelju ispunjenje ugovorne obveze postalo nemoguće zbog razloga iz čl. 373. ZOO-a i ako jest, je li uzrok nemogućnosti ispunjenja događaj za koji ne odgovara ni jedna strana ili je nemogućnost ispunjenja posljedica događaja za koji odgovara druga strana.

19. Iz dokaza provedenih u ovom postupku te iz nespornih činjenica koje se tiču kronologije poslovnog odnosa među strankama, proizlazi da su stranke osnovni Ugovor sklopile 30. prosinca 2010. nakon što je tuženik u postupku javne nabave odabrao tužitelja kao najpovoljnijeg ponuditelja. Priroda posla kojeg je tužitelj preuzeo prema navedenom Ugovoru bila je takva da ju je tužitelj mogao (i morao) izvoditi u etapama, a s obzirom na to da je izvršenje pojedinih faza Ugovora bilo uvjetovano verifikacijom od strane tuženika, pravomoćnošću lokacijske dozvole ili potvrde glavnih projekata, a kako je to definirano odredbom čl. 5. Ugovora. Tužitelj kao izvršitelj radova obvezao se izvesti usluge pripremnih radova projektiranja, izrade projektne dokumentacije i pribavljanja dozvola za izgradnju, energetsko certificiranje, izrade etažnih elaborata višestambenih građevina po modelu POS-a (čl. 1. Ugovora). U okviru opsega svog posla, tužitelj je bio dužan prije svega izraditi idejno rješenje, a po odobrenju idejnog rješenja od strane tuženika, tužitelj je bio dužan izraditi idejni projekt. Potom je tužitelj bio dužan izraditi glavni projekt, tender za nuđenje i troškovnike po grupama radova i to u roku od 60 kalendarskih dana od dana pravomoćnosti lokacijske dozvole, s time da je glavni projekt također trebao biti odobren od strane naručitelja (tuženika). Nakon potvrde glavnih projekata, tužitelj je bio dužan izraditi izvedbeni projekt, Plan izvođenja radova, Elaborat iskolčenja i Etažni elaborat, a sve u rokovima, na način i po redoslijedu propisanom čl. 5. Ugovora. Tužitelj je (nesporno) do svibnja 2011. izveo pripremne radove i izradio idejno rješenje te je tuženiku ispostavio 1. privremenu situaciju na iznos od 98.031,00 kn koju je tuženik prihvatio i isplatio je tužitelju iznos iz te situacije. U studenome 2011. tužitelj je (nesporno) tuženiku predao idejni projekt te katalog stanova u objektima Dp-5 i Dp-7 te je tuženiku 29. studenoga 2011. ispostavio drugu privremenu situaciju na iznos od 162.433,80 kn koju je tuženik nesporno platio tužitelju 30. prosinca 2011. Međutim, da bi tužitelj pristupio ishođenju lokacijske dozvole i izradi glavnog projekta, bila mu je potrebna tuženikova suglasnost na idejni projekt, koju suglasnost tuženik tužitelju nije dao unatoč tome što je prihvatio tužiteljev idejni projekt i platio drugu privremenu situaciju koja je obuhvaćala izradu idejnog projekta. Naime, tuženik je u prvoj polovici 2013. godine zatražio od tužitelja izmjenu idejnog rješenja i idejnog projekta s obzirom na to da je pokrenut postupak izmjena DPU stambenog područja Martinkovac kojim su zahvaćene okolne zemljišno knjižne čestice, a što je od utjecaja na izradu POS-ovih stanova u objektima Dp-5 i Dp-7 koje se obvezao projektirati tužitelj. Sukladno novonastaloj situaciji stranke su 6. svibnja 2013. sklopile Dodatak I. Ugovoru temeljem kojeg se tužitelj obvezao izraditi nova idejna rješenja i novi idejni projekt te su ugovorile vrijednost dodatnih usluga u visini od 173.560,00 kn (čl. 3. Dodatka I. Ugovora). Postupajući sukladno Dodatku I. Ugovora, tužitelj je izradio novo idejno rješenje te je tuženiku ispostavio privremenu situaciju – račun broj 59/13 na iznos od 86.750,00 kn koju je tuženik platio. Nakon što je tuženik dao suglasnost na to (novo) idejno rješenje, tužitelj je u kolovozu 2014. izradio novi idejni projekt te je tuženiku ispostavio okončanu situaciju na iznos od 104.160,00 kn, a tuženik je i po toj situaciji izvršio uplatu. Na temelju novog idejnog projekta izdane su pravomoćne lokacijske dozvole te je potom tužitelj sačinio glavni projekt i dostavio ga tuženiku na pregled 30. travnja 2015. i 21. svibnja 2015., kako to proizlazi iz dopisa tužitelja na stranicama 102 do 104 spisa. Tužitelj je pristupio izradi glavnog projekta nakon sastanka koji se održao među strankama 6. studenoga 2014. (zapisnik – promemorija od 6. studenoga 2014. na stranici 98 do 100 spisa). Međutim, tuženik nije dao suglasnost na dostavljene troškovnike jer su isti znatno prelazili vrijednost radova u troškovniku iz idejnog projekta te je tuženik zatražio ispravak projektne dokumentacije i troškovnika radova kako bi ukupna vrijednost gradnje bila u okvirima Zakona o društveno poticanoj stanogradnji (stranica 105 spisa). Sukladno tome, tužitelj je izmijenio glavni projekt i troškovnik koje je tuženiku dostavio 2. i 7. listopada 2015. (stranica 111 do 114 spisa) nakon čega je proveden prvi postupak javne nabave u kojem je najniža ponuđena cijena ponuditelja Radnik d.d. Križevci iznosila 31.400.189,87 kn što je za 6.600.189,87 kn bez PDV-a više od planirane cijene nabave na temelju troškovnika (24.800.000,00 kn). Nakon toga, tužitelj je izvršio ispravak glavnog projekta kojeg je tuženik prihvatio i tužitelju je 25. srpnja 2016. izvršio plaćanje po slijedećoj ispostavljenoj situaciji u visini od 273.000,00 kn. Potom je tužitelj tuženiku ispostavio privremenu situaciju u iznosu od 154.240,00 kn na ime troškova izrade izvedbenog projekta, a koja je predmet ovog postupka. U slijedećem postupku javne nabave najnižu ponudu iznova je predalo društvo Radnik d.d. Križevci uz ponuđenu cijenu od 33.953.010,64 kn bez PDV-a koja je opet bila viša od planirane vrijednosti nabave pa je tuženik poništio i taj postupak javne nabave i pozvao tužitelja da izvrši prepravke projekata na način da pojeftini projektna rješenja (stranica 138 spisa), međutim, tužitelj je nakon toga obavijestio tuženika o tome da ne može izvršiti daljnje redukcije projekta, tj. da su iscrpljene sve mogućnosti racionalizacije projekta, o čemu je tuženika obavijestio dopisom od 16. prosinca 2016. (stranica 139 spisa). Nakon toga je tuženik raskinuo Ugovor (stranica 36 spisa).

20. Sve naprijed navedene činjenice proizlaze iz isprava u spisu te iz iskaza saslušanih svjedoka koji su u pogledu kronologije događanja među strankama bili međusobno suglasni i podudarni dostavljenim ispravama.

21. Prema odredbi čl. 12. Ugovora sklopljenog među strankama tužitelj se obvezao da će se pridržavati svih odredbi Zakona o društveno poticanoj stanogradnji te Pravilnika minimalnih tehničkih uvjeta za projektiranje i gradnju stanova iz programa društveno poticane stanogradnje kao i odredbi Zakona o prostornom uređenju i gradnji koje se odnose na poslove projektiranja i vršenja projektantskog nadzora. Nadalje, odredbom čl. 14. Ugovora sklopljenog među strankama, tužitelj se obvezao u sklopu dokumentacije koja je predmet Ugovora izraditi i troškovnik s dokaznicama mjera i projektantskim cijenama, kao i troškovnik sa i bez cijena s općim i posebnim tehničkim uvjetima izvođenja i obračuna radova sve za kompletne radove koji će se izvoditi po kompletnoj izrađenoj dokumentaciji uz poštivanje tehničkih rješenja i važećih propisa iz područja graditeljstva. Tužitelj kao izvođač se izričito obvezao izraditi troškovnik s projektantskim cijenama na način da cijena građenja koja uključuje sve troškove u vezi s izgradnjom (projektiranje, građenje, nadzor i dr.) uključivo i porez na dodanu vrijednost, izuzev troškova koji se odnose na zemljište, uređenje komunalne infrastrukture i priključke građevine na infrastrukturu, ostane u okvirima koje propisuje Zakon o društveno poticanoj stanogradnji.

22. Zato je u ovoj pravnoj stvari osnovno činjenično pitanje o kojem ovise pravne pozicije stranaka – je li tužitelj izradio predmetnu projektnu dokumentaciju sukladno čl. 14. Ugovora o pružanju usluga od 30. prosinca 2010.

23. Iz nesporne kronologije poslovnih događaja među strankama proizlazi da je tužitelj od dana sklapanja Ugovora (2010. godine) do raskida Ugovora (2017. godine) poduzimao sve radnje na koje se obvezao Ugovorom na vrijeme, ali svoju obvezu u smislu konačne izrade troškovnika s projektantskim cijenama koje moraju biti takve da cijena građenja ostane u okvirima etalonske cijene, tj. cijene propisane Zakonom o društveno poticanoj stanogradnji nije ispunio. Navedeno je potvrdila i stalna sudska vještakinja Vedrana Vrtodušić Mihlečić koja je u ponovljenom postupku izradila nalaz i dala mišljenje, a isti zaključak proizlazi i iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zorana Samaržije Hranilovića. Ova činjenica proizlazi i iz okolnosti prema kojoj su u dva postupka javne nabave za izvođenje građevinskih radova najniže ponuđene cijene bile više od planirane cijene nabave na temelju troškovnika koje je izradio tužitelj. Međutim, činjenica prema kojoj konačan rezultat tužiteljevog višegodišnjeg rada nije polučio rezultat koji odgovara odredbi čl. 14. Ugovora, ne znači da do određene faze izrade projektne dokumentacije tužitelj nije ispunio svoje obveze uredno, tj. bez nedostataka.

24. Naime, tužitelj je do svibnja 2011. izveo pripremne radove i izradio (prvo) idejno rješenje, a potom je u studenome 2011. tuženiku predao prvi idejni projekt i katalog stanova. S obzirom na izmjene DPU-a, tuženik nije dao suglasnost na prvi idejni projekt već je tražio izmjene (prvog) idejnog rješenja i projekta i to (tek) u prvoj polovici 2013. Nakon sklapanja Dodatka I. Ugovora (6. svibnja 2013.) tužitelj je izradio novo idejno rješenje, a nakon što je tuženik dao suglasnost na to (novo) idejno rješenje, tužitelj je u kolovozu 2014. izradio novi idejni projekt na temelju kojeg su izdane pravomoćne lokacijske dozvole, a potom je tužitelj sačinio glavni projekt (travanj i svibanj 2015.) koji je trebalo mijenjati s obzirom na to da su dostavljeni troškovnici znatno prelazili vrijednost radova u troškovniku iz idejnog projekta.

25. U usmenom obrazloženju svog nalaza i mišljenja na ročištu održanom 25. rujna 2025. vještakinja Vrtodušić Mihelčić pojasnila je da je tužitelj već u prvoj odobrenoj varijanti troškovnika (prvi odobreni idejni projekt) naveo cijene koje su bile niže od cijena koje su prethodile u razdoblju 2010. godine kada su se na riječkom području radili drugi POS-ovi stanovi na Drenovi. Prema mišljenju vještakinje, prilagođenim arhitektonskim projektom moglo se i u tom razdoblju (dakle, u razdoblju kada je dana suglasnost na novi idejni projekt – 2013., 2014. godine) postići tražena tržišna cijena u području POS-a. Vještakinja je dalje pojasnila da su se na temelju idejnog rješenja iz 2013. godine koje je prihvatio tuženik nakon izmjena DPU-a mogle postići zahtijevane jedinične cijene (u idejnom projektu, a potom i u glavnom i izvedbenom projektu). Međutim, u odnosu na idejno rješenje i idejni projekt iz 2011. na koje tuženik nije dao suglasnost zbog izmjena DPU-a, napominje se da iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da su to rješenje i taj projekt bili u neskladu sa čl. 14. Ugovora. U odnosu na to idejno rješenje i na temelju tog rješenja izrađeni projekt, tuženik nije ni isticao da bi isti bili u neskladu s etalonskom cijenom građenja koja je u tom razdoblju (do 29. kolovoza 2012.) iznosila 5.808,00 kn/m2, odnosno da je tim rješenjima i projektom tužitelj prekoračio zakonska ograničenja. Naime, tuženik je sam isticao da nije dao suglasnost na predmetno (prvo) rješenje i projekt zbog izmjena DPU-a zbog čega su stranke potpisale i Dodatak I. Ugovoru (u kojem su konstatirale da je tužitelj izradio idejno rješenje i idejni projekt, ali da je tuženik odlučio tražiti rješenje koje će se potpunije uklopiti u izmjene DPU-a). O tome je iskazivao i svjedok UE koji je u vrijeme sklapanja Ugovora, izrade idejnih rješenja i projekata od strane tužitelja te u vrijeme pokretanja ovog spora bio ravnatelj tuženika. On je posebno naglasio da je tuženik platio prvo idejno rješenje te da ono nije sporno (stranica 205 spisa), a da tuženiku to prvo idejno rješenje nije odgovaralo zbog urbanističkih razloga. Na isti način iskazivao je i svjedok ŠE (koji je u vrijeme sklapanja Ugovora bio direktor tužitelja). Prema tome, tužitelj je osnovano od tuženika zatražio isplatu po prvoj privremenoj situaciji – računu broj 77/11 u visini od 13.010,95 eura/98.031,00 kn (što mu je tuženik platio) te po drugoj privremenoj situaciji – računu broj 172/11 u iznosu od 21.558,67 eura/162.433,80 kn što mu je tuženik također platio.

26. Međutim, drugačija je situacija s idejnim rješenjem, idejnim projektom te glavnim i izvedbenim projektom koji su uslijedili nakon sklapanja Dodatka I. Ugovoru. Naime, vještakinja Vrtodušić Mihelčić je na održanom ročištu pojasnila da je tužitelj već u prvoj odobrenoj varijanti troškovnika (odobreni idejni projekt iz 2013. godine) naveo cijene koje su bile niže od cijena u prethodnom razdoblju, primjerice u 2010. godine kada su se (posljednji put) na ovom području radili POS-ovi stanovi na Drenovi. Navedeno samo po sebi upućuje na zaključak o tome da su ponude na javnim natječajima koji su uslijedili bile više u odnosu na projektna rješenja tužitelja, a s obzirom na to da je došlo do povećanja cijena u razdoblju od studenoga 2011. do svibnja 2015. u visini od 5% kako to proizlazi iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka. Vještakinja je nadalje pojasnila da se prilagođenim arhitektonskim (idejnim) projektom mogla i u tom razdoblju (u vrijeme odobrenja novog idejnog projekta i izrade glavnog projekta) postići tražena cijena na tržištu POS-ovih stanova. Vještakinja je ukazala na upitnost tužiteljevih arhitektonskih rješenja uspoređujući cijene iz prethodnih razdoblja kada su se na ovom području gradili POS-ovi stanovi sa proračunskom cijenom iz tužiteljevog troškovnika koja je bila niža od tih cijena iz prethodnog razdoblja, što upućuje na nelogičnost tužiteljevih proračunskih cijena s obzirom na to da su one bile manje od cijena postignutih na natječajima u prethodnom razdoblju na području Rijeke i Pule, a uzimajući u obzir okolnost prema kojoj je u razdoblju od 2011. do 2015. došlo do porasta cijena. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještakinje Vrtodušić Mihelčić proizlazi da je najveći rast cijena bio u razdoblju od studenoga 2011. do prosinca 2012., odnosno da je u tom razdoblju došlo do povećanja cijena u visini od 4%, dok je od srpnja 2014. (kada je tužitelj predao nove projekte) do svibnja 2015. (kada je izradio prvu varijantu glavnih projekata) došlo do povećanja potrošačkih cijena u visini od 1%. Iz navedenog proizlazi da je najveći rast potrošačkih cijena uslijedio u razdoblju od studenoga 2011. do prosinca 2012. što znači da prolongiranje izrade projektne dokumentacije zbog usklađenja s izmjenama DPU-a (na zahtjev tuženika) nije bilo od presudne važnosti u odnosu na neusklađenost projektantskih cijena (onih iz prvog odobrenog projekta) s ponuđenim cijenama na prvom i drugom javnom natječaju koji su poništeni. Navedeni zaključak vještaka ocijenjen je logičnim jer je tužitelj novo idejno rješenje, a potom i idejni projekt na koje mu je tuženik dao suglasnost predao 2013. godine, dakle, nakon navedenog povećanja cijena. Vještakinja je nadalje navela da su troškovničke cijene tužitelja bile nerealne, te da se očito radilo o koncepciji i arhitektonskom rješenju koje nije bilo prilagođeno etalonskoj cijeni građenja. Projektantske cijene bile su neusklađene sa stvarnim stanjem na tržištu usmjerenim izgradnji POS-ovih stanova, a što su u konačnici pokazali i provedeni natječaji u kojima je došlo do znatnog odstupanja ponuđenih cijena od onih predviđenih troškovnikom. Zaključno, vještakinja je u pisanom nalazu i mišljenju navela da rast cijena u građevinarstvu (kako je prethodno navedeno) nije bio odlučujući faktor u neusklađenosti projektantskih i ponuđenih cijena na javnom natječaju koje su bile iznad granica POS-ovih cijena. Zaključila je da su projektantske cijene tužitelja bile nerealne posljedično čemu su ponuđene cijene na natječajima prelazile zadane granice. Tužiteljevo projektno rješenje bilo je zahtjevnije i skuplje, a prateće projektantske troškovničke cijene nerealne. Uz to, vještakinja je zaključila da su se POS-ovi projekti realizirali u Rijeci u vremenu koje je prethodilo postupku javne nabave za izgradnju POS Martinkovac za koje je tužitelj izrađivao projektnu dokumentaciju. U tom smislu vještakinja se posebno osvrnula na projekt izgradnje višestambenih POS-ovih zgrada na Drenovi čija gradnja je dovršena u ožujku 2014, dok su glavni projekti za te građevine izrađeni u prvoj polovici 2011., a izvedbeni u srpnju 2011. Navedeno znači da su se po etalonskoj cijeni realizirali POS-ovi projekti u Rijeci u vremenu koje je prethodilo javnim natječajima za izgradnju POS Martinkovac, odnosno, drugim riječima, da se gradnja prema tržišnim cijenama mogla izvesti po cijeni koja odgovara etalonskoj cijeni da je idejni (arhitektonski) projekt bio tome prilagođen kako je vještakinja pojasnila na ročištu održanom 25. rujna 2025.

27. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Vrtodušić Mihelčić cijeneći ga jasnim, stručnim, objektivnim i potkrijepljenim logičnim zaključcima. Vještakinja je dala odgovore na ključna pitanja, zaključivši da je tužitelj ispunjavao svoje obveze iz Ugovora u smislu poduzimanja odgovarajućih koraka u postupku izrade projektne dokumentacije, ali da u konačnici nije ispunio svoju obvezu u cijelosti i sukladno odredbi čl. 14. st. 2. Ugovora. Vještakinja je utvrdila i da rast potrošačkih cijena u promatranom razdoblju nije bio odlučujući faktor neusklađenosti projektantskih i ponuđenih cijena u javnom natječaju te da su u suštini projektno rješenje tužitelja na koje je tuženik dao suglasnost (iz 2013. godine) i njegove projektne cijene bili nerealni te se radilo o arhitektonskom rješenju koje nije bilo prilagođeno etalonskoj cijeni građenja iako se takav uvjet u konkretnom slučaju mogao zadovoljiti što je vještakinja pojasnila primjerom (uspješne) izgradnje POS-ovih stanova na Drenovi u Rijeci u vrijeme izrade projektne dokumentacije od strane tužitelja.

28. Prema tome, a na temelju nalaza i mišljenja vještakinje Vrtodušić Mihelčić u ovom postupku utvrđeno je da tužitelj nije u cijelosti ispunio svoju obvezu iz čl. 14. st. 2. Ugovora i to zato jer su njegov idejni projekt na koji je tuženik dao suglasnost, a posljedično i glavni te izvedbeni projekt bili u neskladu s etalonskom cijenom građenja što upućuje na zaključak o tome da tužitelj nije izradio projekte unutar okvira koji postavlja Zakon o društveno poticanoj stanogradnji. Pri tom na navedeno nije utjecala okolnost prema kojoj je došlo do rasta cijena. Naime, u razdoblju od izdavanja suglasnosti na projekte (od srpnja 2014. do svibnja 2015.) cijene su porasle tek za 1% što prema mišljenju vještakinje nije moglo utjecati na neusklađenost projektantskih cijena i onih postignutih na natječajima (tržišnih cijena), već tužiteljevi projekti nisu predstavljaju odgovarajuće arhitektonsko rješenje prilagođeno traženim cijenama. Isto tako, sud je utvrdio da ispunjenje tužiteljeve obveze nije bilo nemoguće jer je vještakinja na temelju usporedne analize s izgradnjom POS-ovih stanova na Drenovi zaključila da su se po etalonskoj cijeni mogli realizirati POS-ovi projekti u Rijeci u vrijeme izrade projektne dokumentacije od strane tužitelja. Dakle, tužitelj nije izradio projektnu dokumentaciju na način da se gradnja prema tržišnim cijenama u vrijeme izrade projektne dokumentacije mogla izvesti po cijeni koja odgovara etalonskoj cijeni, a pri tom nije došlo ni do nemogućnosti ispunjenja u smislu odredbe čl. 373. ZOO-a. Ovdje se dodaje da je tuženik javna ustanova osnovana od strane jedinice lokalne samouprave za obavljanje investitorskih poslova u vezi s izgradnjom, najmom i prodajom stanova sukladno čl. 10. a i čl. 9. Zakona o društveno poticanoj stanogradnji ("Narodne novine" broj 1794/01, 1617/04, 38/09, 86/12, 7/13, 26/15, 57/18, 66/19;dalje: ZDSP). Financijska sredstva za poticanje stanogradnje prema ZDSP-u osigurava Republike Hrvatska u državnom proračunu (čl. 4. st. 1. ZDSP-a) te se ta sredstva doznačuju javnoj ustanovi – nositelju investitorskih poslova (ovdje tuženiku). Financijskim sredstvima Republike Hrvatske osigurava se pokriće troškova u vezi s izgradnjom stana u dijelu koji odgovara visini od 25% etalonske cijene građenja po m2 stana (čl. 5. st. 1. ZDSP-a). Troškovi izrade projektno – tehničke dokumentacije, stručni nadzor, vodni doprinos i ostali troškovi ne mogu biti viši od 10% etalonske cijene građenja. Prema odredbi čl. 8. st. 1. ZDSP-a financijska sredstva potrebna za poticanje stanogradnje jedinica lokalne samouprave osigurava u svom proračunu. U svakom slučaju, sredstva za provedbu projekta poticane stanogradnje su ograničena, ona su osigurana u proračunu jedinice lokalne samouprave, a osigurava ih i Republike Hrvatska (čl. 4. ZDSP-a). Iz svrhe i smisla ZDSP-a proizlazi da ukupna (konačna) cijena izgradnje zgrada društveno poticane stanogradnje (tzv. POS-ovih stanova), a posljedično tome i mogućnosti financiranja te izgradnje od strane investitora (ovdje tuženika) ne može preći financijske okvire predviđene tim Zakonom. S obzirom na navedeno, jasno je da je tužiteljeva temeljna obveza iz Ugovora bila izraditi troškovnik s projektantskim cijenama na način da cijena građenja koja uključuje sve troškove u vezi s izgradnjom (projektiranje, građenje, nadzor) ostane u okvirima Zakona o društveno poticanoj stanogradnji (kako je to i ugovoreno čl. 14. Ugovora). Navedeno tužitelj u konačnici nije učinio, a u tome nije bio spriječen izvanrednim događajima, krivnjom tuženika ili nekog trećeg.

29. Ovdje se dodatno napominje da na odluku u ovoj pravnoj stvari nije od utjecaja okolnost prema kojoj su zahtjevi tuženika koji se tiču kvalitete izgradnje bili (eventualno) previsoki, a posljedično tome da ni projekt izrađen od strane tužitelja nije mogao biti jeftiniji (na što se tužitelj pozivao tijekom postupka). Naime, tužitelj je preuzeo obvezu izraditi troškovnik s projektantskim cijenama na način da cijena građenja koja uključuje sve troškove u vezi s izgradnjom (projektiranje, građenje, nadzor i dr.) uključivo i porez na dodanu vrijednost, izuzev troškova koji se odnose na zemljište, uređenje komunalne infrastrukture i priključke građevine na infrastrukturu, ostane u okvirima koje propisuje Zakon o društveno poticanoj stanogradnji. Tužitelj kao dobar stručnjak koji se obvezao izraditi projekt u okvirima Zakona ne može se pozivati na zahtjeve tuženika vezane uz elemente gradnje koji utječu na kvalitetu gradnje i na udovoljenje njegovim zahtjevima jer je tužitelj bio ta stranka u poslovnom odnosu koja je eventualne tuženikove zahtjeve koji prelaze okvire zadane ZDPS-om trebala reducirati ili obavijestiti tuženika o nedostacima u njegovim zahtjevima, odnosno nemogućnosti prilagodbe tih zahtjeva ZDSP-u. Tužitelj kao stručnjak ne može se pozivati na to da je tuženik (koji nije stručnjak na tom području i zato ga je angažirao) nešto od njega tražio ili nije tražio te da je u skladu s tuženikovim zahtjevima nešto napravio ili nije. Tužitelj se morao voditi vlastitim (stručnim) kriterijima i Zakonom te posljedično tužitelj u konkretnom slučaju nije bio vezan eventualnim zahtjevima tuženika u eventualnom traženju skupljih rješenja. Navedeno iz jednostavnog razloga jer skuplja rješenja u konkretnom slučaju nisu u skladu sa Zakonom i s tim u vezi izgradnjom POS-ovih stanova na koje zakonske okvire je trebao paziti tužitelj (kao dobar stručnjak).

30. Slijedom svega navedenog, od ukupno isplaćenog iznosa tužitelju iz Ugovora o pružanju usluga od 30. prosinca 2010. u visini od 96.141,06 eura/724.374,80 kn (koji je tužitelju nesporno isplaćen), prema shvaćanju ovog suda, tužitelj ima pravo na naknadu za idejno rješenje i idejni projekt iz 2011. godine na koje mu tuženik nije izdao suglasnost jer je tražio izradu novog rješenja i novog projekta zbog izmjene DPU-a. Iz provedenih dokaza ne proizlazi da to rješenje i projekt nisu bili u skladu s ZDPS-om niti je navedeno tuženik tijekom postupka tvrdio. Taj projekt i to rješenje, prema iskazu ŽE i ŠE nisu ni sporni, a kako je to pojašnjeno u točki 24. i 25. obrazloženja ove presude te se u odnosu na taj dio obavljenog posla ne može reći da nije izvršen u skladu s odredbom čl. 14. st. 2. sklopljenog Ugovora. Tužitelj je taj dio posla odradio te razlozi zbog kojih je od njega zatražena izrada novog rješenja i novog projekta (u 2013. godini) nisu bili na strani tužitelja zbog eventualnih nedostataka u tom rješenju i tom projektu. Prema tome, a kako je naknada za prvo rješenje tužitelju isplaćena u iznosu od 13.010,95 eura/98,031,00 kn prema računu broj 01 77/11 (stranica 68 spisa), a za idejni projekt iz 2011. u visini od 21.558,67 eura/162.433,80 kn (stranica 69 spisa), tužitelj ima pravo zadržati navedeni iznos na ime naknade koja mu je isplaćena za izvršenje posla na koji tuženik nije imao primjedbi, niti se (eventualno) kasnije pokazalo da je taj dio posla izvršen s nedostacima tj. da se radi o rješenju i projektu koji prelazi okvire ZDPS-a. Dakle, prema shvaćanju ovog suda tužitelj ima pravo zadržati iznos od 34.569,62 eura/260.464,80 kn (98.031,00 + 162.433,80 kn) od ukupno plaćenog iznosa na ime izvršenja Ugovora, odnosno taj iznos nije dužan vratiti tuženiku sukladno čl. 368. st. 2. ZOO-a. Naime, učinke raskida Ugovora u odnosu na taj dio obavljenog posla, sud je cijenio sukladno odredbi čl. 368. st. 3. ZOO-a prema kojoj obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, a uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora. Pri tom se kod uzajamnih vraćanja neizostavno primjenjuje načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a i načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, što u konkretnom slučaju znači da je tužitelj izradio idejno rješenje i projekt čija vrijednost nije bila sporna, koja vrijednost je tužitelju plaćena na ime naknade i čiju kvalitetu tuženik nije osporavao već je tražio izradu novog rješenja i projekta iz razloga koji nemaju veze s tužiteljem i njegovim radom. Dakle, za taj dio obavljenog posla, tužitelj je dobio ekvivalent koji odgovara vrijednosti izvršenog te tuženik nema pravo tražiti vraćanje isplaćene naknade za prvo idejno rješenje i prvi idejni projekt (iz 2011.).

31. Međutim, na preostali iznos do ukupno plaćenog iznosa od 96.141,06 eura, kao i na naknadu koju potražuje po 4. privremenoj situaciji na temelju koje je podnio prijedlog za ovrhu (20.471,17 eura) tužitelj nema pravo jer su njegova idejna rješenja i projekti koji su uslijedili od 2013. godine na dalje prelazili zakonske okvire predviđene ZDPS-om i u odnosu na ta rješenja i projekte, tužitelj izvjesno nije ispunio svoju obvezu iz Ugovora.

32. Dakle, sud je utvrdio neosnovanim tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je zatražio isplatu naknade po 4. privremenoj situaciji – računu broj 103-1-1/2016 u iznosu od 20.471,17 eura/154.240,00 kn od 12. rujna 2016. (kako je to zatražio prijedlogom za ovrhu) jer tužitelj nije izvršio svoju obvezu iz Ugovora da bi na temelju izvršenja te obveze mogao tražiti naknadu. Naime, kao što je prethodno pojašnjeno, tužiteljeva temeljna obveza bila je izraditi troškovnik s projektantskim cijenama na način da cijena građenja ostane u okvirima koje propisuje Zakon o društveno poticanoj stanogradnji (čl. 14. st. 2. Ugovora), međutim, tužitelj tu svoju obvezu u konačnici nije ispunio. Zato se u konkretnom slučaju nisu ispunile pretpostavke za plaćanje naknade po tom računu – situaciji tužitelju, a u smislu odredbe čl. 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22,155/23; dalje: ZOO) u vezi sa čl. 451. st. 3. ZPP-a, slijedom čega je sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

33. Nadalje, od ukupnog iznosa kojeg je tuženik platio tužitelju na ime sklopljenog Ugovora (96.141,06 eura), tuženik bi imao pravo na povrat iznosa od 61.571,44 eura (96.141,06 – 34.569,62), sukladno odredbi čl. 368. st. 2. ZOO-a. Od navedenog iznosa, tuženik je (nesporno) naplatio bankarsku garanciju u iznosu od 43.950,83 eura/331.147,50 kn koja mu je izdana sukladno čl. 4. Dodatka II. Ugovora na ime dobrog izvršenja posla. Naime, kako tužitelj svoju obvezu u konačnici nije izvršio sukladno čl. 14. st. 2. Ugovora, tuženik je osnovano naplatio bankarsku garanciju od Zagrebačke banke d.d. Zagreb, što je također nesporno među strankama, a proizlazi i iz dopisa Zagrebačke banke d.d. Zagreb na stranici 312 spisa. Dakle, tužitelj ne može osnovano zahtijevati od tuženika povrat sredstava naplaćenih po garanciji jer tuženik nije ta sredstva stekao bez osnove (kako je obrazloženo ranije), već osnovano se koristeći svojim pravom zbog neispunjenja obveze od strane tužitelja. Osim toga, tužitelj u ovom postupku nije tvrdio niti je dokazivao da je banka od njega naplatila iznos za koji je jamčila i koji je platila tuženiku na ime bankarskog jamstva. Prema tome, iz svih prethodno navedenih razloga tužitelj nema pravo potraživati od tuženika povrat sredstava koja su naplaćena po bankarskoj garanciji (43.950,83 eura) kako je to zatražio tužbom u postupku poslovni broj P-303/2017 koji je spojen na ovaj postupak, o čemu je odlučeno točkom II. izreke ove presude.

34. Kako tuženik ima pravo na povrat plaćenog iznosa u ukupnoj visini od 61.571,44 eura (kako je to obrazloženo u točki 33. obrazloženja ove presude), a od banke je (nesporno) naplatio garanciju u visini od 43.950,83 eura, preostalo mu je pravo od tužitelja zatražiti povrat isplaćenog iznosa od 17.620,61 eura (61.571,44 – 43.950,83), a sukladno odredbi čl. 368. st. 2. ZOO-a. Kako je prema preostalom zahtjevu iz protutužbe o kojem je trebalo odlučiti u ovom ponovljenom postupku tuženik zatražio isplatu iznosa od 52.190,23 eura, a osnovano potražuje od tužitelja povrat onoga što je dao ispunjavajući svoje obveze iz Ugovora u visini od 17.620,61 eura (jer je naplatio bankarsku garanciju te nema pravo tražiti povrat po 1. i 2. situaciji iz 2011., kako je to obrazloženo u točki 30. obrazloženja ove presude), njegov protutužbeni zahtjev koji prelazi iznos od 17.620,61 eura (tj. zahtjev u visini od 34.569,62 eura) odbijen je kao neosnovan (točka IV. izreke presude). Tuženik ima pravo na povrat isplaćenog s kamatama od dana kada je tužitelj primio isplatu (čl. 368. st. 5. ZOO-a) pa kako je tuženik zatražio plaćanje zakonskih zateznih kamata od 21. ožujka 2017. (što je nesporno nakon primljene isplate od strane tužitelja), sud mu je kamatu dosudio od navedenog datuma po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena (točka III. izreke presude).

35. Na kraju, napominje se da sud nije proveo još jedno (treće) vještačenje po vještaku građevinske struke kako je to predlagao tužitelj na ročištu održanom 25. rujna 2025. Navedeno zato jer je nalaz i mišljenje vještakinje Vrtodušić Mihelčić prihvaćeno u cijelosti kao stručno i objektivno, vještakinja je dala odgovore na sva sporna pitanja i logičnim razlozima koje je sud prihvatio pojasnila je svoje mišljenje na održanom ročištu. Ovdje se dodaje da su oba vještaka koji su izradili nalaz u ovom postupku (Samaržija Hranilović i Vrtodušić Mihelčić) u suštini došli do istog zaključka u vezi tužiteljevih projekata na temelju kojih se prema mišljenju oba vještaka nije mogla postići cijena u okviru ZDPS-a. U odnosu na zaključke vještaka Hranilovića i vještakinje Vrtodušić Mihelčić koji se tiču povećanja cijene građenja, a na koje je zaključke upirao tužitelj, predlažući novo (treće) vještačenje, napominje se da je vještak Hranilović u svom nalazu ukazao na općeniti podatak o povećanju cijena od 6,1% (prema statističkim podacima HNB-a) u razdoblju izrade projektne dokumentacije (2011. do 2015. godina). Vještakinja Vrtodušić Mihelčić je utvrdila najveći rast cijena u razdoblju od studenoga 2011. do prosinca 2012. u visini od 4%, a potom od srpnja 2014. do svibnja 2015. u visini od 1% (ukupno 5%) pa između nalaza ovih dvaju vještaka ne postoji odstupanje koje bi ukazivalo na potrebu provođenja trećeg vještačenja kako je to predlagao tužitelj. Eventualno bitnije povećanje cijena u građevinarstvu na koje je ukazao vještak Hranilović za razdoblje između prvog otvaranja ponuda (30. studenoga 2015.) i drugog otvaranja ponuda (17. listopada 2016.) nije od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari jer je tužitelj prije tog razdoblja izradio idejno rješenje i projekt (2013.) koji u samom startu nisu bili u skladu sa ZPDS-om kako je pojašnjeno ranije. Zbog navedenog, a prihvaćajući nalaz vještakinje Vrtodušić Mihelčić u cijelosti, sud je odbio provesti dokaz novim vještačenjem kako je to predlagao tužitelj (čl. 220. st. 2. ZPP-a).

36. U odnosu na troškove postupka napominje se da je ukupna vrijednost predmeta spora povodom tužbi (rješenje o ovrsi i tužba u postupku P-303/17) iznosila 64.422,00 eura, dok je vrijednost predmeta spora povodom protutužbe iznosila 54.279,07 eura. Tuženik je povodom tužbe uspio 100% jer je tužitelj u cijelosti odbijen sa svojim zahtjevima. Povodom protutužbe, tuženik je uspio sa 17.620,61 eura, što znači da je povodom protutužbe uspio sa 32,5% svog zahtjeva. Iz navedenog proizlazi da je tuženik u ukupnosti uspio sa 66,25 % (132,25 : 2), dok je tuženik uspio u parnici sa 33,75 %. Sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, tužitelj je dužan naknaditi tuženiku troškove u visini od 32,50 % od ukupnog troška.

37. Da je u cijelosti uspio u ovom sporu, tuženik bi imao pravo na naknadu troškova, sukladno troškovniku na stranici 712 spisa, u iznosu od po 1.128,00 eura (sukladno vrijednosti predmeta spora iz tužbe – prijedloga za ovrhu i protutužbe u ukupnoj visini od 74.750,23 eura) za sastav prigovora i protutužbe (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 11. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore – „Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa), za pristup ročištima od 12. prosinca 2017., 2. veljače 2018., 30. studenoga 2018., 12. lipnja 2019. (Tbr. 9. t. 1. Tarife), te za sastav obrazloženog podneska od 31. siječnja 2018. (Tbr. 8. t. 1. Tarife). Od 16. listopada 2019. kada je doneseno rješenje o spajanju postupka Povrv-253/17 sa postupkom P-303/17, vrijednost predmeta spora je iznosila ukupnih 118.707,07 eura pa bi sukladno toj vrijednosti i troškovniku tuženik imao pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od po 1.756,00 eura za pristup ročištima od 3. studenoga 2020., 7. veljače 2023., 28. ožujka 2023., 25. rujna 2025. (Tbr. 9. t. 1. Tarife), te za sastav podneska od 26. listopada 2020. (Tbr. 8. t. 1. Tarife) kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka i 25. rujna 2023. (Tbr. 8. t. 1. Tarife – obrazloženi podnesak), iznos od po 50,00 eura za sastav podnesaka od 27. travnja 2023., 5. listopada 2023. i 3. travnja 2024. (Tbr. 8. t. 4. Tarife), pripadajući PDV u ukupnom iznosu od 4.363,50 eura (Tbr. 42. Tarife), odnosno ukupno 21.817,50 eura. Tuženik bi imao pravo i na naknadu troškova na ime sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 248,50 eura sukladno vrijednosti predmeta spora iz prijedloga za ovrhu (20.205,72 eura) i Tar. br. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23; dalje: Uredba), sudsku pristojbu na protutužbu (prema vrijednosti predmeta spora iz protutužbe u visini od 54.279,07 eura) u iznosu od 589,24 eura (Tar. br. 1. t. 1. Uredbe) te iznos od 589,24 eura na ime pristojbe na presudu, a u dijelu koji se odnosi na protutužbu sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18, 51/23) i Tar. br. 1. Tarife. Dakle, da je u cijelosti uspio u sporu, tuženik bi imao pravo na naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 23.244,48 eura. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi 32,50% od ukupnog troška, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a kako je to obrazloženo u točki 36. obrazloženja ove presude, a taj udio u trošku iznosi 7.554,45 eura. Zato je odlučeno kao u točki V. izreke presude.

U Rijeci 30. listopada 2025.

Sutkinja:

Ema Brdovčak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 8 (osam) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.