REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-1142/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužiteljice UJ iz [adresa], 135. Baranjske brigade 12, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po Odvjetničkom društvo Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17.09.2025. godine, u nazočnosti punomoćnika stranaka, 30.10.2025.

p r e s u d i o  j e

I/. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4340630, sklopljenog dana 29.08.2007. godine između tužiteljice UJ iz [adresa], 135. Baranjske brigade 12, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, potvrđenog dana 30.08.2007. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod br. Ov-17.886/07, u dijelu odredbe koji glasi: “3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..”

II/. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici UJ iz [adresa], 135. Baranjske brigade 12, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 349,46 EUR (slovima: tristočetrdesetdevet eura i četrdestšeset centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 04.09.2007. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici UJ iz [adresa], 135. Baranjske brigade 12, OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.125,00 EUR (slovima: tisućustodvadeset i pet eura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.10.2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi putem svog punomoćnika navodi da je dana 29.08.2007. godine sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 528-50-4340630, potvrđen dana 30.08.2007. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod br. Ov- 17.886/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 17.950,23 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,30 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 03.09.2007. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 2.632,98 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 349,46 eura. Tužiteljica navodi da se o ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga punomoćnik tužitelja predlaže donošenje presude kao u izreci ove odluke.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika poriče navode punomoćnika tužiteljice da je ugovorena odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita nepoštena i nedopuštena pa samim tim i ništetna, te ističe da je tuženik prije zaključenja ugovora svaku odredbu ugovora objasnio tužiteljici, a s obzirom da ista nije prigovarala odredbama, stranke su i zaključile ugovor. Stoga poriče da bi tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te ističe prigovor zastare potraživanja. Predlaže odbiti tužben zahtjev kao neosnovan, te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka dana 29.8.2007. i ovjeren kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa u Osijeku pod brojem OV-17.886/07 dana 30.8.2007. (list 5-7 spisa), uvidom u potvrdu RBA od 11.7.2024, (list 8 spisa), uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u e-spisu (list 8-76 spisa), te čitanjem zapisnika od 7.5.2025. (list 77 spisa)), te saslušanjem tužiteljice UJ na ročištu od 17.9.2025. (list 79-80 spisa).

4. Uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka dana 29.8.2007. i ovjeren kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa u Osijeku pod brojem OV- 17.886/07 dana 30.8.2007. (list 5-7 spisa) sud je utvrdio da je odredbom članka 3. istog Ugovora sklopljenog između stranaka propisano da se naplaćuje naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita.

5. Uvidom u potvrdu RBA od 11.7.2024, (list 8 spisa), razvidno je da je naknada za obradu kredita u iznosu od 2.632,98 HRK naplaćena prilikom isplate kredita dana 3.9.2007. u postotku od 3,30% od iznosa kredita.

6. Na pripremnom ročištu održanom dana 7.5.2025. punomoćnik tuženika je istakao da tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

7. Saslušanjem tužiteljice RJ na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 17.9.2025. (list 79-80 spisa) sud je utvrdio da se ista sjeća da je 2007. godine odlučila kupiti u Remixu u Osijeku polovni automobil Volkswagen Polo, te je morala dići kredit. Njezin suprug je radio u Belom Manastiru, pa mu je osobni automobil bio svakodnevno potreban radi odlaska na posao. U to vrijeme im je auto bio potreban i za druge svakodnevne potrebe. Živjeli su kao obitelj sa jednim sinom koji je bio školske dobi. Tužiteljica se najprije obratila auto kući Remix i od tamo su ju uputili u Raiffeisen banku, stoga je sa suprugom otišla u RBA banku u Osijek i sklopila ugovor o kreditu. Nužno im je bio potreban osobni automobil, a u banci su im ponudili ugovor u CHF valuti, a u nekoj drugoj valuti nisu niti nudili kredit. Oni su prihvatili ponuđeni ugovor i nisu se ni raspitivali o eventualno drugom ugovoru u eventualno drugoj valuti ili drugoj banci. Tužiteljica je izjavila da nije ni znala na ime čega je potrebno platiti naknadu, a niti su to oni pitali u banci. Ugovor je sklopljen na rok otplate od 7 godina i ona je osobno u roku otplatila kredit. Sjeća se da su se rate kredita tijekom 7 godina kontinuirano povećavale. Ona je svakomjesečno plaćala rate u banci. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila je zaposlena u Vodoopskrbi Darda, nije imala otvoren OPG niti obrt, niti je bila član uprave nekog trgovačkog društva ili poduzeća. Tužiteljica izjavljuje da je djelomično pročitala ugovor o kreditu. Bio joj je bitan iznos kredita i rok otplate, a ostale odredbe nisu ju niti zanimale. Nije niti znala da je ugovorena odredba o plaćanju jednokratne naknade. U banci joj je predočen unaprijed sastavljen ugovor i nije mogla niti prigovarati niti pregovarati o ugovornim odredbama. Nitko ju nije prisilio da potpiše takav ugovor.

8. Iskazu tužiteljice sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njezin iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužiteljica je imala status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužiteljica isti sklopila kao fizička osoba pa je tužiteljica svoje potrošačko svojstvo dokazala navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom.

9. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZPP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a/14. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

10. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

11. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

12. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Nesporno je da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

14. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužiteljica nije mogla pregovarati o spornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, već joj je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužiteljice kao korisnika kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke te na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja pa je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužiteljici nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita (Rev-673/23 od 13.2.2024). Stoga je takva odredba ništetna te je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na povrat naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporna visina te naknade u iznosu od 349,46 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

15. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VS RH (Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije. Tužiteljici je naknada naplaćena 3.9.2007. godine, te je stoga sud od 4.9.2007. i dosudio zakonske zatezne kamate na iznos od 349,46 EUR, pa nadalje do isplate.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, trošak sastava podneska od 7.1.2025. u iznosu od 200,00 eura, te troškove zastupanja na ročištima od 7.5.2025. i 17.9.2025. u pojedinačnom iznosu od 200,00 eura, kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura ili ukupno 900,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 225,00 eura, odnosno sveukupno 1.125,00 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 30.10.2025.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.

Dostaviti:

1.Tužitelju putem punomoćnika

2.Tuženiku putem punomoćnika