Posl.br.P-4404/2022

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva br.27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu tog suda Ljiljana Mustapić u pravnoj stvari tužiteljice EU ( ranije E ) [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Mirko Budić odvjetnik u Splitu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, zastupana po punomoćniku Maja Čuljak odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17.rujna 2025 godine, presudom donesenom i objavljenom dana 30.listopada 2025 g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se nepoštenim i ništetnim odredbe točke 1., 4. 5., 6. i 7. Ugovora o kreditu broj 9011632750 što je sklopljen dana 4. srpnja 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita i solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Bradariću iz Splita, pod brojem OU-314/06 dana 11. srpnja 2006., u dijelu u kojem je tim odredbama ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF).

II.Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 20.695,29 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 17. veljače 2012., do isplate, a koje zakonske zatezne kamate se obračunavaju, u razdoblju od 17. veljače 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a u razdoblju od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.439,20 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana donošenja presude 30.listopada 2025 g pa do isplate, a koje zakonske zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.U tužbi tužiteljica navodi kao korisnik kredita s jedne strane i tuženik kao davatelj kredita s druge strane, sklopili su Ugovor o kreditu broj 9011632750 dana 4. srpnja 2006.,solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Bradariću iz Splita, pod brojem OU-314/06dana 11. srpnja 2006. (dalje u tekstu: Ugovor).Na temelju Ugovora (točka 1. Iznos kredita) tuženik je isplatio tužiteljici stambenikredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 93.600,00 švicarskih franaka (dalje:CHF) prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan isplate kredita.Točkom 4.1. Ugovora definirana je kamatna stopa, pa je ugovoreno da se korisnik,kredita obvezuje platiti Banci kamatu (u CHF u kunskoj protuvrijednosti) po godišnjoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovoga Ugovora iznosi 4,55% (slovima: četiri cijelih pedeset pet posto) godišnje.Između stranka ovoga postupka u tijeku je parnični postupak koji se kod naslovljenog suda vodi pod brojem P- 2917/2019, u kojem tužiteljica tužbenim zahtjevom uperenim protiv tuženika traži utvrđenje ništetnosti odredbe članak 4.1. Ugovora kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope, te isplatu više plaćenog iznosa od 24.522,40 kuna uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.Točkom 7.2. Ugovora određeno je da će se kredit u iznosu od 93.600,00 CHF i kamata iz točke 4., otplaćivati u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja.Puštanjem kredita u tečaj (isplata kredita) dana 24. srpnja 2006. godine, tuženik je isplatio tužiteljici iznos od 431.619,36 kn (93.600,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan isplate).Tužiteljica je kredit (glavnicu i kamatu) ugovorenu uz valutnu klauzulu u CHF,otplaćivala tuženiku u anuitetima u kunama, a sve prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan isplate pojedinog anuiteta, te kredit konačno i prijevremeno u cijelosti otplatila dana 16. veljače 2012.

2 Prilikom sklapanja Ugovora tužiteljica nije imala nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj »tipskih« klauzula ugovora tuženika jer su sve odredbe ugovora bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njegov sadržaj, nit je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužiteljicu o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača što se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12, između, POTROŠAČ – HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA, OIB [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Kneza Ljudevita Posavskog 48, kao Tužitelja i više banaka kao tuženika, između kojih je u tom sporu tuženik pod 2. bio i ovdje tuženik, koji se vodio radi povrede Zakona o zaštiti potrošača, Trgovački sud u Zagrebu, svojom presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. presudio je:Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, svojom presudom broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno presudio:» I. Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda uZagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.- u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženikZAGREBAČKA BANKA d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.,drugotuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdobljuod 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik ADDIKO BANKd.d. (ranije: HYPO ALPE-ADRIA-BANK) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP BANKA HRVATSKA u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31.prosinca 2008. i sedmotuženik SPLITSKA BANKA d.d. (ranije: SOCIETE GENERALE SPLITSKA BANKA) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbamaZakona o obveznim odnosima,Navedena presuda VTS RH u točki I. potvrđena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.Iz prethodno citiranog dijela izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jasno proizlazi da su odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju što ih je ovdje tuženik sklapao s potrošačima u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., pa tako i odredbe točke 1., i točke 7. predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je istima ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštene i ništetne, a obzirom da je predmetni ugovor sklopljen dana 4. srpnja 2006., dakle u razdoblju obuhvaćenom u spomenutim presudama.

3. Radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja kao razloge osnovanosti svoga tužbenogzahtjeva u cijelosti se upućuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni brojP-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatskebroj 43. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te presudu Vrhovnog sudaRepublike Hrvatske, broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. što su donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona ozaštiti potrošača. Naime, prema odredbi članka 502. c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, i u tom sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati

4.Dakle, pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete ili isplate, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa, u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači, obvezuje ostale sudove.Slijedom navedenog u prethodnim točkama ove tužbe, odredbe točke. 1., 4., 5. 6. i7. predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je istima ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene su i ništetne, a što je utvrđeno presudama navedenim u točki 12. ove tužbe, čime su postala pravno nevaljala i nezakonita sva povećanja obveza tužiteljice prema tuženiku uslijed ugovorene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a koja povećanja obveza su nastala kao posljedica povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju otplate kredita.Tuženik je temeljem Ugovora, dana 24. srpnja 2006. godine isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 431.619,36 kn (93.600,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan isplate).U razdoblju otplate kredita, kada se isključi valutna klauzula, tužiteljica je bila dužna plaćati tuženiku, uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,55%, (uvažavajući činjenicu da je ugovorena promjenjivost kamate ništetna) mjesečni nepromjenjivi anuitet koji se sastoji od glavnice i kamate obračunate dekurzivnom metodom.

5.Tijekom otplate kredita tuženik je jednostrano povećavao kamatnu stopu, a koja ugovorna odredba o ovlasti tuženika za jednostrano mijenjanje kamatne stope je također ništetna.Naime, kako je opisano u točki 6,. ove tužbe opisano, u predmetu Općinskog suda u Splitu, broj P-2917/2019, po tužbi tužiteljice vodi se postupak radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovorne odredbe točke 4.1 o promjenjivoj kamatnoj stopi, te isplati iznosa neosnovano plaćenog zbog povećanja kamatne stope preko ugovorene od 4,55% godišnje u kojem tužiteljice traži isplatu iznos od 24.522,40 kn za zakonskim zateznim kamatama. S obzirom na navedeno, u ovom postupku, kod određenja visine iznosa koje je tužiteljica trebala plaćati, polazi se od visine isplaćenog kredita u kunama uz primjenu ugovorene kamatne stope od 4,55% godišnje, jer su promjene kamatne stope obuhvaćene prethodno navedenom tužbom, osim u djelu u kojem je u plaćenoj kamati sadržano povećanje anuiteta zbog povećanja tečaja (valutne klauzule).Radi pravilnosti izračuna iznosa koje je tužiteljica bila dužna platiti tuženiku, te iznosa koje je stvarno platio tuženiku, najprije valja istaknuti, kako je kredit u cijelosti otplaćen 16. veljače 2012.Polazeći od činjenice ništetnosti ugovorene valutne klauzule, tužiteljica nije bila dužna tuženiku vratiti iznos od 93.600,00 CHF s ugovorenom promjenjivom kamatom, uz primjenu valutne klauzule u CHF, već je bila dužna vratiti tuženiku nominalni iznos stvarno primljenih kuna zajedno s kamatom obračunanom po stopi od 4,55% za razdoblje od isplate kredita do konačne otplate, pa je slijedom toga, nakon sklapanja ugovora i primitka iznosa kredita, kroz razdoblje otplate, od 25. kolovoza 2006. do 16. veljače 2012. (kada je kredit otplaćen u cijelosti) tužiteljica bila dužan platiti tuženiku i to:1. na ime glavnice primljenog kredita nominalni kunski iznos koji je i dobila, dakle iznos 436.619,36 kn;2. na ime ugovorne kamate po stopi od 4,55% godišnje u razdoblju otplate kredita do 15. veljače 2012. iznos od 101.169,64 kn.Dakle, tužiteljica je sveukupno bila dužna platiti tuženiku na dan 16. veljače 2012.ukupan iznos od 532.789,00 kn (436.619,36 kn na ime glavnice i 101.169,64 kn na ime kamata). Tužiteljica je otplaćujući predmetni kredit tuženiku ukupno platila iznos od 736.790,00 kn.Kako je naprijed navedeno, u predmetu Općinskog suda u Splitu, broj P- 2719/2019 po tužiteljice protiv tuženika, vodi se postupak radu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u kojem postupku tužiteljica zahtjeva od tuženika isplatu na ime neosnovano preplaćene kamate .Stoga, slijedom svega navedenog, razvidno je kako je tužiteljica, zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, isplatila tuženiku novčani iznos veći od onoga koji je stvarno trebala isplatiti .S obzirom na ništetnost dijela odredbi točke 1., 4., 5. 6. i 7. Ugovora koji se tiču ugovorene valutne klauzule u CHF, više plaćeni iznos predstavlja iznos koji je tuženik stekao od tužiteljice bez pravne osnove, pa joj je navedeni iznos dužan vratiti Zakon o zaštiti potrošača propisao je načelo savjesnosti (i poštenja) kao temeljno načelo prilikom definiranja pojma nepoštene ugovorne odredbe kao one koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, te su odluke sudova u kolektivnom sporu jasno utvrdile kako je tuženikova ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena, pa zbog toga i ništetna.

6. Dakle, nepoštenim načinom ugovaranja tuženik je kao jača ugovorna strana maksimalno zaštitio svoje interese, a sav rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na potrošače, grubo narušivši ugovornu ravnotežu, slijedom čega se tuženik ne može biti smatrati savjesnim stjecateljem, a što je već pravomoćno utvrđeno u brojnim sudskom odlukama. Stoga, tužiteljica smatra kako sve okolnosti glede sklapanja konkretnog ugovora, pa time i ugovaranja nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, ukazuju da je tuženik kao trgovac profesionalac i jača ugovorna strana nesavjestan stjecatelj jer je kao trgovac profesionalac znao odnosno mogao znati da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF u njegovu »tipskom« ugovoru, koju je tužitelj morao prihvatiti bez pregovaranja, nepoštena i ništetna, zbog čega na iznos stečen kao posljedicu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora duguje i zakonske zatezne kamate od dana stjecanja. Podneskom od dana 6. veljače 2025 g tužiteljica je sukladno vještvu konačno uredila tužbeni zahtjev kao u izreci.

7.U odgovoru na tužbu tuženi se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te predlaže iste odbiti uz naknadu troškova tuženoj strani.Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9011632750 (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje u tekstu: CHF), a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Netočno tužitelj navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013. godine bile utvrđene naprijed navedene povrede Ugovorom o kreditu broj 9011632750 Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora.

8.Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu.Važno je naglasiti da je Ugovorom o kreditu broj 9011632750 u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita.Istodobno je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...".Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima.Iz navoda tužbe proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Slijedom navedenog tužba je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje se na pogrešnim i nepostojećim navodima.Nadalje se ističe kako je potpuno je jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima.Valutna klauzula je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća, naime ranije je odredbom članka 40. Zakona o narodnoj banci Jugoslavije (NN 93/91) ispuštena odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno je i zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o devizom poslovanju (službeni list SFRJ 85/89) a koji se primjenjivao od 1.1.1990. godine izostavljeni dio koji je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula, odnosno valutna je klauzula bila dopuštena.Ovaj postojeći pravni okvir kao i životna realnost dovela je do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. godine (NN 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule.U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu.Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem

9.Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano.Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru.Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora.Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11)Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini.Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu.Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF .U predmetnog ugovoru o kreditu tužitelj potpisom Ugovora potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, te potpisom Ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ dd s građanima i pristaju na njihovu primjenu.Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom.Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti.

10Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama.Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran.Tužitelj u tužbi navodi kako ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke.Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen , da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji.Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni.

11.Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima.Iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita.Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog.Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakova razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja.Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara.Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora.Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali.Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta.

12.U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore " agresivno" pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana.Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakovim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču.Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima.

13.Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji.Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu.Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora.Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama).Tako i Presuda Županijskog suda u Puli Gž- 2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom Ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim klauzulama te jasno navodi: " Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom.Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora. "Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku.Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci.Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno.U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi.Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt.Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj.Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude.Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele.Za naglasiti je također da je u Ugovorom o kreditu broj 9011632750 i to u članku 7. otplata kredita ugovoren način da se isti otplaćuje u jednakim anuitetima (300) plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu.Anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja, te nema niti izražen iznos kredita u kunama.

14Slijedom navedenog iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takova je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer ne korespondira sa Ugovorom o kreditu.U pogledu gore navedenog govori i pravno stajalište Vrhovnog suda RH koje je izraženo u presudi VS-Rev-1990/91, koja utvrđuje : " kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu, tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute." U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena

1 0

nepoštena ugovorna odredba u odnosu na valutu CHF, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj.Ponavlja se da je sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga navod tužitelja da to što je ugovorena valutna klauzula je ništetno i nepošteno, je neosnovan u cijelosti, slijedom čega nema govora o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, koja je u skladu sa zakonom.Tužitelj potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano, upravo suprotno Ugovorom o kreditu jasno i razumljivo, uočljivo i precizno ugovoreno kako se i pod kojim uvjetima kredi otplaćuje.

Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni je bilježnik i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Ponavlja se da se radi o presumnciji istinitosti koja se ne može pobijati u parničnom postupku.Za istači je da je u vrijeme trajanja ovog konkretnog kreditnog odnosa, a kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska Narodna Banka tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0% te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čega je došlo do porasta cijene kredita. Iako je krajem 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. godine mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorio uvjete da kamate počnu padati, do toga nije došlo jer je 2008. godine započela velika kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa su kamate počele padati znatno kasnije, tek kad se spomenuta kriza smirila.U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004 godine iznosio 0,3% dok je u studenom 2008.g. iznosio 3,3%.

15Osim toga realno bankarsko tržište je pratilo i rast troškova financiranja odnosno rast cijene izvora sredstava , s time da je važno reći da je i trošak izazvan regulativom bio 31.7.2006 godine 1,69% dok je u 2007 i 2008 godine u isto vrijeme bio 2,53% čime je uz rast troškova izvora sredstava došlo do realnog povećanja troškova kreditiranja. U prikazu je vidljiv rast indeksa regulacijskog opterećenja IRO i njegov učinak na ukupni granični trošak pribave izvora sredstava banaka (TOS2). Ukupni granični trošak sredstava (TOS2) povećan je sa 6,64% u kolovozu na 7,25% u rujnu 2008. ili za 61 bazni bod. Od toga povećanja, 37 baznih bodova treba pripisati rastu ulaznih troškova (TOS1). 20 baznih bodova povećanja nastalo je djelovanjem regulacije.Svi ovi realni činjenični događaji i elementi utječu na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope, svi su ovi događaji bili opće poznati, javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o stanju tržišta i naprijed navedenim kriterijima i regulatornim mjerama na koje ne utječe tuženik, a kako to pogrešno tužitelj u tužbi predstavlja.Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su

1 1

poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB- a.U vrijeme sklapanja Ugovorom o kreditu broj 9011632750 i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti.Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito.Ističe se da su stranke ovog ugovora slobodno ugovorile i ušle u ugovorni odnos te nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena valutne klauzule u kredit u kunama pod uvjetima koji nisu ugovoreni niti postojali,) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana.

16.Slijedom navedenog radi se o nedopuštenim traženjima tužitelja te povredi načela jednake vrijednosti činidaba.Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakovog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu), niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa.Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj neosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao da je kredit zaključen u kunama za cijelo ugovorno razdoblje, što nema uporište niti u ugovoru, niti u zakonu i predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega je ono propisom ustanovljeno i priznato te dovodi do očitog prouzročenja štete vezane uz ugovorni odnos stranaka.Tužitelj nije ugovorio kredit u kunama, te se prigovara postavljenom izračunu kao proizvoljnom i neodgovarajućem u odnosu na ugovorni odnos stranaka.Na ovakav način tužitelj proizvoljno mijenja ugovorni odnos u koji je stupio sa tuženikom.Hipoteza koju tužitelj postavlja nema temelja niti u ugovornom odnosu u koji su stranke stupile, niti u zakonskoj regulativi.Tuženi se protivi provođenju financijskog vještačenja kako je to tužitelj predložio jer isto ne počiva na ugovornom odnosu stranaka, na dokumentaciji u spisu. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje

1 2

(presuda od **.**.2005., Z, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47).Tuženi ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje i to zato jer je tečaj bio niži od onoga koji tužitelj postavlja kao relevantan u ovoj pravnoj stvari, a napominje se da osnova za isplatu nema.Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika.Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložio tužitelj, te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač.Tuženi kao jedini ispravan zadatak navodi da je potrebno napraviti usporedbu sa kreditom u Eur-u odnosno usporedbu sa drugim kreditom s valutnom klauzulom obzirom da nije ugovoren kredit u kunama. Za navedeni izračun vještak treba koristiti povijesne tržišne kamatne stope za Euro u predmetnom razdoblju.(HNB BILTEN 200 I 215).Svakako prilikom vještačenja je nužno u obzir uzeti i razlike kada je tečaj bio niži od onog koji predlaže fiksirati tužitelj i navedeno prebiti – ovi iznosi se također stavljaju u prijeboj.Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326 st.2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati .

17.Neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer:- je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule;- je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom;- je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama;- tužbeni zahtjev koji je postavljen, se odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje

18.Tijekom postupka sud je dokazne svrhe proveo dokaz knjigovodstveno- financijskim vještaćenjem saslušao tužitelja, pregledao cjelokupnu pisanu dokumentaciju koja prileži spisu, odustao od izvođenja daljnjih dokaza kao suvišnih..

19.Tužbeni zahtjev je osnovan.

20.Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate više plaćenih iznosa radi ništetne odredbe o valuti.

1 3

21 Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva ovaj sud je proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ines Lozić. ( list spisa 137-143 ) Pregledom vještva utvrđeno je : Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do prijevremene otplate kredita iznose 20.695,29 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 195,78 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikokm isplata kredita, iznosi 20.499,51 EUR-a.Tuženik je prigovorio vještvu vještaka na koje prigovore vještak se očitovao ( list 166 spisa)

22.Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131.st.1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131.st.1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23.Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

24.Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g. U odluci VSRH RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja

1 4

2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

25.Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

26.Stoga sud smatra sa tužiteljem kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna. Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.", trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl.269. st.2. i čl.272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a.

27.Temeljem čl.324. ZOO-a,, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora kojim je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke ocjena je suda da ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa.

28.Obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu koji se tiče dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđen ništetnim to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl.1111. ZOO-a., tuženik je dužan vratiti tužiteljima sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene, a temeljem odredbe čl.323. st.1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.Naime, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

1 5

29.Dakle, kako se po ocjeni ovog suda radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, kako je ista neodređena i nedorečena formulacija ovaj sud smatra da je ova sporna ugovorna odredba nepoštena, a imaju pritom u vidu i pravno shvaćanje izračeno u odluci Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015 od 13.prosinca 2016.godine (NN 13/16), odnosno pravno shvaćanje VS RH u odluci broj Revt- 249/14 od 9.travnja 2015.godine. Dakle, i ova ugovorna odredba je ništetna, ali to ponovno ne dovodi do ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu. Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju stečeno bez osnove sa zakonskim zateznim kamatama na ime stečenog bez osnove, preplaćenog iznosa po ništetnim ugovornim odredbama.

30.Što se tiče istaknutog prigovora zastare trebalo je primijeniti odredbu čl.215. st.1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastrani rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323 st.1 ( čl.104 st.1 ZOO/91) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, stoga je prigovor zastare neosnovan.

31.Na iznos glavnice tužitelj je zatražilo isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope. Prema odredbi čl.1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32.Tužitelj je nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe. Iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi stranke posebno pregovarale o navedenoj odredbi prije nego je sporni ugovor zaključen, stranke nisu ugovorile uvjete pod kojima će se promjenjiva kamatna stopa mijenjati, a niti je tuženik u svojim uvjetima i odlukama odredio kriterije za takvu promjenu promjenjive kamatne stope. Stoga tuženik nije mogao jednostrano određivati visinu promjenjive kamatne stope bez unaprijed utvrđenih kriterija koji bi tužitelju bile poznate i da tužitelj na te kriterije pristane, odnosno o bilo kakvim kriterijima za eventualnu promjenu kamatne stope stranke nisu niti pregovarale. Kamata se sastoji od eurribor koji zavisi od promjena na tržištu kapitala i marže koji pripadaju tuženiku kao banci koja bi uvijek trebala biti ista pa vrijeme trajanja cijelog ugovora dakle, kao što je to ugovoreno u početnoj kamatnoj stopi kod zaključena navedenog ugovora. Tuženik nije mogao jednostrano povećavati kamatnu stopu, posebno na taj način povećavajući svoju maržu i zaradu, a na štetu tužitelja Sud je odbio prigovor prijeboja tuženika po osnovu preplaćenih anuiteta ( tzv negativnih razlika) ,iznos koji je tužitelj platio ne može se staviti u prijeboj potraživanja kojeg uopće nema niti je platio tužitelju da bi mogao natrag potraživati pa je pozivom na odredbu čl 195 i 197 ZOO-a prigovor valjalo odbiti.. Stoga je odlučeno kao u izreci.

33.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl.154 st.1 Zakona o parničnom postupku je tužitelju zastupanom po punomoćniku priznat trošak sastava tužbe 250,00 bodova, sastav podneska 7.3.24. 250 bodova , sastav podneska 8.4.24. 250 bodova , sastav podneska 6.2.25.250 bodova 250,00 EUR-a, sastav podneska

1 6

27.2.25. 250 bodova , pristup na ročište 17.9.2024., 250 bodova pristup na ročište 9.4.25 250 bodova, , pristupna ročište 28.5.25. 250 bodova, , pristup na ročište 17.9.25 250 bodova, uvećano za vrijednost boda i PDV trošak vještačenja 500,00 EUR, pristojba tužbe 126,70 EUR-a sveukupno 3.439,20 EUR.

U Splitu, 30. listopada 2025 g.

S U D A C

LJILJANA MUSTAPIĆ

PRAVNA POUKA: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu na Županijski sud putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u tri primjerka.Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- punomoćniku tužitelja,

- punomoćniku tuženika,

- u spis,