1

                                                                                                  Poslovni broj: 16 P-162/2022-27

               

       Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

   Stalna služba u Županji

           Veliki kraj 48

     OIB: 77561654785                                                              Poslovni broj: 16 P-162/2022-27

                                                                                                                                                                                                                    U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

i

R J E Š E NJ E

                                                                                   

                Općinski sud u Vinkovcima,  Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. R. iz Ž., OIB: …, zastupanog po punomoćniku H. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženika  E.&S. b. d.d., R., OIB: …, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz OD M., K. i . d.o.o. iz Z., radi  utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 17. kolovoza  2023., u nazočnosti T. K., odvjetnice u Ž., kao zamjenice punomoćnika tužitelja H. Š., odvjetnika u Z., te A. Ć.,  kao zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetnika iz OD M., K. i P. d.o.o. iz ., a koja presuda je donesena i objavljena  29. rujna 2023.,                  

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Nalaže se tuženiku E.&S. b.  d.d., R., OIB: …, da isplati tužitelju D.  R. iz Ž., OIB: ..., iznos koji se odnosi na preplatu zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) od 21.532,49 eura¹ (slovima: dvadeset jednu tisuću pet stotina trideset dva eura i četrdeset devet centi)/162.236,85 kn (slovima: stotinu šezdeset dvije tisuće dvije stotine trideset šest kuna i osamdeset pet lipa) s pripadajućim  zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 17,77 eura¹/133,92 kn počev od 1. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 21,36 eura¹/160,97 kn počev od 1.  siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 22,83 eura¹/171,99 kn počev od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 24,31 eura¹/183,13 kn počev od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 19,90 eura¹/149,93 kn počev od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 20,78 eura¹/156,56 kn počev od 1. svibnja 20098. do isplate,

- na iznos od 15,67 eura¹/118,08 kn počev od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,68 eura¹/72,97 kn počev od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 12,15 eura¹/91,53 kn počev od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 16,49 eura¹/124,21 kn počev od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 12,26 eura¹/92,41 kn počev od 1. listopada 2009. do isplate,

___________________________

 

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

 

 

 

- na iznos od 11,85 eura¹/89,29 kn počev od 1. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 16,87 eura¹/127,11 kn počev od 1.  prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 20,90 eura¹/157,44 kn počev od 1.  siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 26,16 eura¹/197,10 kn počev od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 24,89 eura¹/187,52 kn počev od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 33,94 eura¹/255,75 kn počev od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 31,98 eura¹/240,97 kn počev od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 34,13 eura¹/257,18 kn počev od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 58,23 eura¹/438,75 kn počev od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 52,90 eura¹/398,58 kn počev od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 72,52 eura¹/546,37 kn počev od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 62,79 eura¹/473,08 kn počev od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 54,40 eura¹/409,85 kn počev od 1. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 79,47 eura¹/598,76 kn počev od 1.  prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 92,26 eura¹/695,11 kn počev od 1.  siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 82,69 eura¹/623,01 kn počev od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 85,64 eura¹/645,24 kn počev od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 77,62 eura¹/584,86 kn počev od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 78,51 eura¹/591,57 kn počev od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 103,92 eura¹/783,02 kn počev od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 108,13 eura¹/814,71 kn počev od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 137,07 eura¹/1.032,77 kn počev od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 132,98 eura¹/1.001,93 kn počev od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 110,26 eura¹/830,75 kn počev od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 107,67 eura¹/811,25 kn počev od 1. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 106,11 eura¹/799,49 kn počev od 1.  prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 116,07 eura¹/874,54 kn počev od 1.  siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 108,59 eura¹/818,18 kn počev od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 113,41 eura¹/854,45 kn počev od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 114,71 eura¹/864,26 kn počev od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 111,82 eura¹/842,52 kn počev od 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 103,71 eura¹/781,44 kn počev od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 100,51 eura¹/757,33 kn počev od 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 103,85 eura¹/782,46 kn počev od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 107,25 eura¹/808,09 kn počev od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 113,52 eura¹/855,31 kn počev od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 110,50 eura¹/832,53 kn počev od 1. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 112,13 eura¹/844,87 kn počev od 1.  prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 113,26 eura¹/853,32 kn počev od 1.  siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 116,63 eura¹/878,78 kn počev od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 118,56 eura¹/893,29 kn počev od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 117,20 eura¹/883,03 kn počev od 1. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 114,75 eura¹/864,55 kn počev od 1. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 113,52 eura¹/855,35 kn počev od 1. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 114,57 eura¹/863,26 kn počev od 1. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 117,47 eura¹/885,11 kn počev od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 121,23 eura¹/913,37 kn počev od 1. rujna 2013. do isplate,

___________________________

 

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

- na iznos od 121,85 eura¹/918,09 kn počev od 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 123,15 eura¹/927,86 kn počev od 1. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 125,34 eura¹/944,39 kn počev od 1.  prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 111,83 eura¹/842,96 kn počev od 1.  siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 118,33 eura¹/891,52 kn počev od 1. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 118,47 eura¹/892,64 kn počev od 1. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 114,45 eura¹/862,31 kn počev od 1. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 115,77 eura¹/872,28 kn počev od 1. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 118,25 eura¹/890,98 kn počev od 1. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 124,07 eura¹/934,79 kn počev od 1.  siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 125,69 eura¹/947,04 kn počev od 1. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 125,69 eura¹/947,04 kn počev od 1. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 125,69 eura¹/947,04 kn počev od 1. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 125,69 eura¹/947,04 kn počev od 1. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 14.792,30 eura¹/111.452,58 kn počev od 1. svibnja 2015. do isplate,

po stopi koja se određuje za razdoblje od 31. kolovoza 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022.  po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to  u roku od 15 dana. 

              II. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja za iznos od 223,10 eura¹ (slovima: dvije stotine dvadeset tri eura i deset centi)/1.688,07 kn (slovima: tisuću šest stotina osamdeset osam kuna i sedam lipa), zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-6,08 eura¹/45,79 kn od 2. veljače 2007. do isplate,

-4,99 eura¹/37,58 kn od 2. ožujka 2007. do isplate,

-5,62 eura¹/42,37 kn od 2. travnja 2007. do isplate,

-11,57 eura¹/87,14 kn od 2. svibnja 2007. do isplate,

-13,03 eura¹/98,14 kn od 2. lipnja 2007. do isplate,

-14,95 eura¹/112,65 kn od 2. srpnja 2007. do isplate,

-14,94 eura¹/112,54 kn od 2. kolovoza 2007. do isplate,

-12,30 eura¹/92,66 kn od 2. rujna 2007. do isplate,

-16,22 eura¹/122,24 kn od 2. listopada 2007. do isplate,

-16,32 eura¹/122,97 kn od 2. studenog 2007. do isplate,

-13,57 eura¹/102,22 kn od 2. prosinca  2007. do isplate,

-13,87 eura¹/104,49 kn od 2. siječnja 2008. do isplate,

-7,97 eura¹/60,04 kn od 2. veljače 2008. do isplate,

-4,06 eura¹/30,56 kn od 2. ožujka 2008. do isplate,

-0,19 eura¹/1,44 kn od 2. travnja 2008. do isplate,

-9,26 eura¹/69,74 kn od 2. svibnja 2008. do isplate,

-11,77 eura¹/88,71 kn od 2. lipnja 2008. do isplate,

-9,02 eura¹/67,99 kn od 2. srpnja 2008. do isplate,

___________________________

 

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

-14,51 eura¹/109,29 kn od 2. kolovoza 2008. do isplate,

-13,27 eura¹/100,00 kn od 2. rujna 2008. do isplate,

-7,86 eura¹/59,21 kn od 2. listopada 2008. do isplate,

-1,73 eura¹/13,00 kn od 2. prosinca 2008. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015.  određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

              Odbija se tuženik sa prijedlogom da se izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

III. Nalaže se tuženiku E.&S. b. d.d., R., OIB: …, naknaditi tužitelju D. R. iz Ž., OIB: …, prouzročeni parnični trošak u iznosu od    4.381,81 eura¹ (slovima: četiri tisuće tri stotine osamdeset jedan euro i osamdeset jedan cent)/33.014,75 kn (slovima: trideset tri tisuće četrnaest kuna i sedamdeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 29. rujna 2023. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.243,75 eura¹ (slovima: tisuću dvije stotine četrdeset tri eura i sedamdeset pet centi).

 

r i j e š i o    j e

 

I. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, za postupanje u ovom predmetu.

II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva povišenjem istoga na način kako je to tužitelj učinio svojim podneskom od 11. veljače 2023. (list 207-209).

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi isplate, u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik sklopili 5. svibnja 2006. Ugovor o kreditu broj: … (- nastavno Ugovor o kreditu), da je Ugovorom o kreditu ugovoreno da će tuženik staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 58.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 8,05 % godišnje, a koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika. Da tužiteljev zahtjev za isplatu proizlazi iz pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite koji se protiv

___________________________

 

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

 

tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. Citiranom presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Da je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. navedena prvostupanjska presuda potvrđena je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali je preinačena u odnosu na valutnu klauzulu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 je u citiranom dijelu potvrđena i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Nadalje, stav da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja temeljem jednostrane odluke potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., te Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016. Dalje, navodi da u odnosu na ništetnost CHF tečaja prvostupanjska presuda potvrđena je i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kao i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. („kolektivna presuda“). Sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15), odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 5. svibnja 2022. kolektivna presuda obvezuje i u ovome postupku. Dakle, tužitelj smatra da nije sporno kako je ugovaranje zaštitne klauzule u valuti CHF ništetno, odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u CHF nije valjana pa se smatra kao da nikada nije, niti ugovorena. Imajući u vidu da je tuženik tužitelju isplatio iznos kredita po Ugovoru o kreditu u valuti HRK, smatra se kako je predmetni ugovor o kreditu od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta HRK. Navodi da je valutna klauzula tzv. zaštitna klauzula, da je njena funkcija „čuvanje“ i vjerovnika (u ovom slučaju tuženika) i dužnika (u ovom slučaju tužitelja) od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. U Republici Hrvatskoj sredstvo plaćanja je hrvatska kuna. Sva plaćanja pa tako i iznos Ugovora o kreditu koji je tuženik isplatio tužitelju, te anuiteti koje je tužitelj plaćao tuženiku, plaćaju se isključivo u hrvatskim kunama. Valutna klauzula služi zaštitnoj funkciji prilikom koje se vrijednost anuiteta veže uz stranu valutu te ukoliko nastupi aprecijacija i deprecijacija domaćeg tečaja, radi se korekcija prema vrijednosti strane valute. Međutim, u predmetnoj pravnoj stvari to se nije dogodilo. Hrvatska kuna kao valuta je ostala stabilna, dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala. U tome trenutku tuženik je bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u hrvatskoj kuni. Poziva se na dio odluke Ustavnog suda broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016., a kojom je odlučeno o ustavnosti odredaba Zakona o obveznim odnosima u pitanju ugovaranja valutne klauzule. „na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja.“ Dakle, prethodno izneseni dio odluke Ustavnog suda ide u prilog tvrdnjama tužitelja, jer je u citiranoj odluci pravilno zaključeno kako je jedina funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, odnosno očuvanje jednake vrijednosti činidaba, iz čega proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija na način na koji je to tuženik činio ništetna. Slijedom navedenog, tuženik smatra da je ništetnim (i pogrešnim) ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio tužitelju iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih. Tužitelj je priložio izračun iznosa glavnice kredita i anuiteta koje je bio dužan plaćati u hrvatskim kunama prikazan u tablicama. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu na ime preplate temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplati ukupni novčani iznos od 158.192,23 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne dospjele iznose od dospijeća do isplate, te da naloži tuženiku da mu naknadi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda navodeći kako su parnične stranke odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika, a što bi u konkretnom slučaju bio Općinski sud u Rijeci. Iz istog razloga tuženik je predlagao da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i po pravomoćnosti predmet ustupi nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

3. Navodi da se status tužitelja kao potrošača ne presumira već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor o kreditu za privatne svrhe, pri čemu je teret dokaza na tužitelju, koji je dužan dokazati svoj status potrošača i na tu okolnost predložiti određene dokaze, navodeći da je tužitelj kredit podigao sa namjenom kupnje apartmana za iznajmljivanje/kupnju vozila za pružanje usluga prijevoza odnosno kupnju poslovnog prostora za obavljanje obrta, a da tužitelj mora dokazati da je kredit koristio samo za osobne potrebe. Radi navedenog osporava tužitelju status potrošača.

4. Vezano za odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem se utvrđuje da su banke, pa tako i tuženik pobijedile kolektivne interese, prije svega smatra navedene odluke nepravilnim i nezakonitim, budući da drugačije proizlazi iz odluke suda EU u predmetu C-81/19, iz koje je vidljivo da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, a iz čega proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli o predmetnom ugovoru o kreditu isključena od ispitivanja nepoštenosti i iz primjene direktive, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača.

5. Vezano za informiranost tužitelja i postupanje tuženika u fazi pregovora smatra da je tužitelj kao i svi potrošači bio dovoljno informiran, kroz sve obavijesti koje je tuženik kao banka stavila na raspolaganju tužitelju u vidu reklamnih materijala, brošura, te je tužitelju to bilo dodatno pojašnjeno i u razgovoru sa službenicima banke i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

              6. Da tuženik nije mogao utjecati na rast tečaja CHF, da je i sam tuženik kao banka imao obveze u CHF, te nije imao namjeru ostvarivanja bilo kakvog ekstra profita, jer je i sama banka imala kredite obveze u CHF, te je ona kao kreditor dužna snositi izravan gubitak na tečajnim razlikama. Smatra da su ugovaranjem valutne klauzule tužitelj i tuženik dobrovoljno pristali na rizik promjenjivosti tečaja, budući da je tuženik i to vrijeme u ponudi imao, ne samo ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, nego i druge financijske proizvode sa različitim uvjetima, a i sam tuženik nije mogao unaprijed predvidjeti razvoj tečaja strane valute, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Smatra da je odredbe ugovora koji se odnosi na glavnicu kredita koja se veže uz švicarski franak poštena, jer je ta odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječnom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da može doći do promjene tečaja kune u odnosu na CHF.

7. Osporava i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata, navodeći da čak i ako bi sud ocijenio osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe, jer je tek podnošenjem tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tužitelju po osnovi stečenog bez osnove.

8. Tuženik, je istaknuo i prigovor zastare, prigovorio je i visini tužbenoga zahtjeva, te je istakao prigovor radi prijeboja manje plaćenog iznosa s osnova tečaja CHF, navodeći da predlaže sudu da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika tražbinom tužitelja, te navodi da u prijeboj stavlja ukupni iznos od 1.699,38 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa do isplate.

9. Slijedom svega navedenog predlaže sudu u cijelosti odbiti tužbene zahtjeve tužitelja i obvezati tužitelja da naknadi tuženiku parnični trošak.

10. Sukladno čl.109. Zakona o obveznim odnosima (Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - nastavno ZOO/91) sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, pa je po čl.12. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - nastavno ZPP). sudeći u okviru činjeničnog supstrata tužbe, kao prethodno pitanje riješio pitanje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu (valutne klauzule) za koje tužitelj vezuje svoj kondemnatorni zahtjev za isplatu, stoga je tužbeni zahtjev pravilno formuliran, pa tužitelju ima pravni interes za postavljenje kondemnatornog zahtjev za isplatu, bez obzira što nije postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje nišetnim, a ovako postavljena tužba potpuno je procesno podobna za raspravljanje i nisu ispunjeni uvjeti za njeno odbacivanje.

11. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u Otplatni plan sa lista 8 i 9 spisa, Ugovor o kreditu broj: … od 5. prosinca 2006. s lista 10 do 18 spisa, pregled prometa po partiji kredita s lista 19 do 32 spisa, otplatni plan s lista 33 do 37 spisa, obavijesti o promjeni kamatnih stopa s lista 38 do 44 spisa, otplatni plan s lista 45 do 46 spisa, obavijest o usklađivanju visine kamatne stope s lista 47 i 48 spisa, otplatni plan s lista 49 i 50 spisa, obavijesti o promjeni  i usklađivanju kamatne stope s lista 51 do 53 spisa, otplatni plan s lista 54 do 56 spisa, postotak izloženosti ukupne devizne pozicije banke  s lista 87 spisa, informativni letak s lista 88 do 93 spisa,  dokazi  s lista 94 do 110 spisa, deviznu poziciju CHF s lista 111 spisa, čita se pisani iskaz s lista 112 spisa, priopćenje za javnost od 21. siječnja 2015. s lista 114 do 129 spisa, izvršen je uvid u dokaze s listova 131 do 137 spisa, dokumentaciju s lista 138 do 140 spisa, te 142 do 144 spisa, informativne letke s lista 145 do 159 spisa, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka I. I. I., saslušanjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka M. I., saslušanjem tužitelja i svjedoka I. I. I., a sud nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka Đ. D., budući da je tuženik odustao od toga dokaznog prijedloga, a ni svjedoka M. M., javnog bilježnika, kako je to predložio tuženik, dok drugih dokaza nije bilo.

12. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: … od 5. prosinca 2006. (list 10 do 15 spisa) nesporno je utvrđeno da su ovdje tužitelj kao korisnik kredita i tuženik zaključili Ugovor o kreditu, a temeljem kojega ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 58.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan isplate, a da je čl. 7. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u 216 jednakih mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a da je čl. 8. ugovorena redovna kamata od 8,050% godišnje.

13. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud ocjenjuje neosnovanim. Nesporno je da je čl. 16. ugovora o kreditu određeno da je za sve sporove iz istog ugovora nadležan sud prema sjedištu banke, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. ZPP. Također je utvrđeno da je ista odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – nastavno ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito, ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98. S obzirom na navedeno utvrđeno je da bi iz naprijed navedenih razloga bila ništetna odredba čl. 14. zaključenog ugovora o kreditu.

14. Međutim, uvidom u predmetni ugovor o kreditu  koji je ovjeren po javnom bilježniku M. K. u Ž., nesporno je utvrđeno da je isti zapravo zaključen u Poslovnici tuženika u Ž., a što je potvrđeno saslušanjem svjedoka I. I. I., koja je zaposlenik tuženika i koja je obavljala pregovore sa tužiteljem prije sklapanja kredita u Poslovnici tuženika u Ž., proizlazi da je tužitelj sve pregovore u pogledu zaključenja istog ugovora o kreditu vodio sa djelatnicima tuženika koji su zaposlenici Poslovnice u Ž., odnosno da se radi o sporu koji je nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice, zbog čega se u konkretnom slučaju, a s obzirom da je utvrđena ništetnom odredba čl. 16. ugovora o kreditu, podredno ima primijeniti odredba čl. 59. Zakona o parničnom postupku, a prema kojoj odredbi za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, odnosno u ovom konkretnom slučaju to je Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, te je stoga i odlučeno kao u točki I. izreke ovoga rješenja.

15. Neosnovani su navodi tuženika da tužitelj nije dokazao status potrošača, a stav je suda da je tuženik sa tužiteljem zaključio potrošački ugovor i da se stoga može smatrati potrošačem u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

16. Ovo iz razloga jer prema odredbi čl. 5. st.1. toč.15. Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/03) i prema svim kasnijim izmjenama istog zakona, određeno je da potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

17. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba i da mu je kredit odobren kao namjenski kredit, jer iz čl. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da je isti podignut kao "hipotekarni gotovinski kredit građana", dok je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je isti podignut sa namjerom adaptacije kuće u vlasništvu tužitelja, dakle iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je isti podignut kao adaptacijski kredit, u koju svrhu je i potrošen. Dakle, iz samih odredbi ugovora o kreditu proizlazi da namjena kredita nije bila nikakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti ili neke druge namjene, niti je dokazano da bi tužitelj bio trgovac, obrtnik ili obavljao  profesionalnu djelatnost. S obzirom na navedeno tužitelj ima status potrošača i kao takvom mu pripada pravna zaštita koju pruža isti zakon, pa tako i primjena utvrđenja iz presuda koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača i to neovisno o namjeni kredita.

18. Dakle, presudu Visokog trgovačkog suda RH moguće je primijeniti na ovaj konkretan spor, budući je tužitelj sa tuženikom imao zaključen hipotekarni gotovinski kredit, a u postupku povodom kolektivne tužbe potrošača ocjenjivane su odredbe i iz stambenih kredita.

19. Prvobitnim tužbenim zahtjevom tužitelj je na ime isplate preplate po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli potraživao iznos od 158.192,23 kn. Podneskom od 11. veljače 2023. (list 207 do 209) tužitelj je povećao tužbu i tužbeni zahtjev tako da umjesto prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva na ukupni iznos od 158.192,23 kn, navedenim podneskom potražuje ukupni iznos od 162.236,85 kn, a podneskom od 27. veljače 2023. (list 211-212) tuženik, koji se upustio u raspravljanje, se protivio ovom povećanju odnosno preinaci.

20. No, neosnovano je protivljenje tuženika preinaci, (on smatra da se ne može dopustiti preinaka tužbe u ovom postupku, a koju preinaku je nesporno tužitelj izvršio podneskom od 11. veljače 2023. (list 207-209) i to na način da je povisio tužbeni zahtjev. Prema izmijenjenoj odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku a koja se primjenjuje u ovom postupku temeljem odredbe čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, iznimno od odredbe iz čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nesporno je u ovom postupku da je tužitelj najprije podnesenom tužbom kondemnatornim tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu ukupnog novčanog iznosa od 158.192,23 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, a koju visinu tužbenog zahtjeva je postavio temeljem samoinicijativno izrađenog izračuna preplaćenih iznosa po zaključenom ugovoru o kreditu, a koji izračun tuženik nije prihvatio zbog čega se u ovom postupku i provodilo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku temeljem čijeg izračuna je tužitelj i povisio tj. preinačio tužbeni zahtjev. Ovakvu preinaku tužbenog zahtjev sud je prihvatio upravo pozivom na odredbu čl. 190. st. 2. ZPP, odnosno iz razloga, jer je nesporno da tužitelj nije raspolagao sa dovoljno stručnog znanja da bi mogao točno specificirati tužbeni zahtjev radi čega je i provođeno odgovarajuće vještačenje u ovom postupku, te je stoga i odlučeno kao u točki II. izreke rješenja, a identičan stav u pogledu takve preinake tužbenog zahtjeva izražen je i u pravnom shvaćanju  Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021.

21. Podneskom od 11. veljače 2023. (list 207-209) tužitelj je uskladio tužbu sa dopunom nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka, na način da je tužbeni zahtjev, kako u ukupnim iznosima, tako i u pojedinačnim iznosima osim u kunama izrazio i u eurima, na način kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

22. Temeljem provedenih dokaza, a ponajprije uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: …, od 5. svibnja 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), nesporno je utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik zaključili Ugovor o kreditu, a temeljem kojega ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 58.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, odnosno puštanja kredita u tečaj, a da je čl. 7. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u 216 mjesečna anuiteta u iznosu od 516,26 CHF mjesečno i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, odnosno odobrenja, te da je čl. 8. ugovorena redovna kamata od 8,050% godišnje i to na način da je ista kamatna stopa promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora.

23. Nesporno je nadalje među parničnim strankama da je kreditom ugovoren rok otplate na šest godina, kao i da je temeljem Ugovora o kreditu i prvotnog otplatnog plana, uz ugovorenu kamatnu stopu od 8,05% godišnje, mjesečni iznos, anuiteta trebao iznositi  516,26 CHF, a što je utvrđeno uvidom u otplatni plan (list 33-37 spisa), ali i u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka (list 181-191 spisa).

24. Nesporno je nadalje i to uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice po zaključnom Ugovoru o kreditu da je u vrijeme dospijeća prvog anuiteta uz ugovorenu kamatnu stopu od 8,050% i uz važeći tečaj CHF mjesečni anuitet tužitelja iznosio 516,26 CHF, što preračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, odnosno 6. prosinca 2006. u visini od 4,6255700 kn za 1 CHF iznosi 2.388,06 kn, da bi tijekom razdoblja otplate kredita što zbog povišenja redovne kamatne stope, a što zbog povišenja tečaja CHF u odnosu na kunu njegovi mjesečni anuiteti značajno porasli, tako da je u jednom razdoblju tijekom kolovoza 2011. njegov mjesečni anuitet iznosio čak i do 3.564,92 kn mjesečno, a što predstavlja značajno povećanje u odnosu na prvi anuitet.

25. Nesporno je nadalje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

26. Također je nesporno da je istom presudom i to točkom I. utvrđeno da je ovdje tuženik u vremenu kada je tužitelj podigao kredita povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

27. Također je nesporno da je ugovorom koji je predmet ovog postupka ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

28. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetnu poslovni broj Rev-2221/18 odlukom, od 3. rujna 2019.

29. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga Ugovora o kreditu, i to konkretno dio članaka 7., a kojima je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelju odobrava kredit u određenom iznosu CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

30. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, a sporno je i da li je tužitelj u ovom predmetu dokazao status potrošača.

31. U odnosu na sporne činjenice odnosno pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09- nastavno ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 5. svibnja 2006.

32. Prema odredbi čanka 96. stavak 1. ZZP/07, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

33. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

34. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

35. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.

36. Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora, ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

37. Analizirajući spornu odredbu članka 7. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena valutna klauzula odnosno da će se mjesečni anuiteti obračunavati po srednjem tečaju banke za CHF na dan dospijeća odnosno odobrenja, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača.

38. Ovo stoga, jer je odredba o valutnoj klauzuli kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi Ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredit. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i ugovorenu valutnu klauzulu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima.

39. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

40. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je odredba članka 7. unaprijed formulirana i da, dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 7. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 102. stavak 1. ZZP/07, slijedom čega je ista i ništetna.

41. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 96. ZZP/07, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

42. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao, niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

43. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to u dijelu čl. 7. Ugovora o kreditu, a kojim se odobrava tužitelju kredit u iznosu od 58.800,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja. 

44. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15 -nastavno tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

45. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud RH, u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019.

46. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, te je upravo iz tog razloga i odbijen dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku saslušava javni bilježnik M. M.

47. Ova presuda Vrhovnog suda RH bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo, niti je proizvoljno.

48. Neosnovano se pri tome tuženik poziva na to da presude Visokog trgovačkog suda RH nije moguće primijeniti na ovaj konkretan spor budući je tužitelj sa tuženikom imao zaključen hipotekarni gotovinski kredit, a u postupku povodom kolektivne tužbe potrošača ocjenjivale samo odredbe iz stambenih kredita.

49. Ovo iz razloga jer prema odredbi čl. 5. st.1. toč.15. Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/03) i prema svim kasnijim izmjenama istog zakona tužitelj ima status potrošača i kao takvom mu pripada pravna zaštita koju pruža isti zakon, pa tako i primjena utvrđenja iz presuda koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača i to neovisno o namjeni kredita.

50. Iako iz odluke Vrhovni sud RH, u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, no unatoč tome poštujući stav Ustavnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br.U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022. da okolnost obavještavanja tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, nije bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu saslušan je tužitelj kao stranka, te I. I. I., zaposlenik banke koji je sudjelovao u davanju spornog kredita i pregovaranju vezano za isti, a na okolnost informiranosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi.

51. Iz iskaza svjedoka I. I. I. utvrđeno je da je ona u vrijeme davanja spornog kredita bila zaposlena kod tuženika kao osoba koja je bila zadužena za pregovaranje prije sklapanja kredita, koja je zaprimala zahtjeve za podizanje kredita, te koja je uručivala klijentima banke ugovore o kreditu koje je prethodno sačinila pravna služba tuženika, te da ona nema nikakvih konkretnih i pojedinačnih saznanja vezanih za sporni ugovor o kreditu, pa se njeno saslušanje ukazalo kao irelevantno vezano za utvrđenje okolnosti obavještavanja tužitelja u predugovornoj i ugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, no bez obzira što je sudjelovala pri sklapanju spornog ugovora o kreditu, dakle i u predugovornoj fazi vezanoj za sporni kredit ona se konkretnog kredita ne sjeća, nego samo pojašnjava kakvi su generalno bili kreditni uvjeti u vrijeme kada se sklapao i sporni ugovor o kreditu, dok se iz iskaza tužitelja može zaključiti da mu  od strane tuženika nije pojašnjavano bilo što vezano uz podizanje kredita u CHF, nego se isto odvijalo po principu "uzmi ili ostavi ponuđeno", da je isti bio sastavljen na obrascu od strane tuženika, u kojem su već bili uneseni podaci  koje je on mogao samo potpisati, a po istom principu sastavljen je i ugovor o kreditu na način da je isti mogao pročitati i potpisati, bez mogućnosti utjecaja na njegov sadržaj. Nadalje tužitelj je naveo da ga nitko u trenutku podizanja kredita, niti prije nije upozorio da postoji mogućnost drastičnog povišenja tečaj CHF. Također je naveo da mu je od strane tuženika upravo govoreno da je CHF stabilna valuta, te da neće rasti, da kada je podigao kredit rata mu je iznosila oko 2.100,00 kn, plaća mu je tada bila oko 4.500,00 kn, a rata mu je u jednom trenutku iznosila između 3.700,00 kn i 3.800,00 kn i to je bio najduži period otplate u toj visini, a u jednom trenutku je čak narasla toliko da mu plaća nije bila dovoljna za otplatu kredita. Ovakav iskaz tužitelja samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj. Dakle iz iskaza saslušanog svjedoka, a posebno iz tužitelja proizlazi da se rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, te da tužitelju kao korisniku kredita nije pružena cjelovita informacije o tome, kako bi on kao korisnik kredita mogao procijeniti da li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima.

52. Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke i svjedoka I. I. I. u pogledu radnji i informacija koje su dane i dobivene prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinite i uvjerljive i to iz razloga, jer su njihovi iskazi u tom dijelu u pretežitoj mjeri podudarni, odnosno da je tužitelj kao zainteresirana osoba za podizanje kredita upoznat samo sa općim uvjetima zaključenja svake pojedine vrste kredita, pa da je na taj način upoznat i sa pojmom značenja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a iz iskaza saslušanog svjedoka koji je neposredno pregovarao sa tužiteljem, proizlazi da isti nije posebno upozoravao tužitelja na značenje valutne klauzule kod ugovaranja kredita vezanog uz valutu CHF, odnosno da isti nije bio posebno upozoren da u slučaju eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu Republika Hrvatska putem svojim ovlaštenih institucija ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu nego samo na euro, a što je onda po stavu ovog suda dovelo do toga da tužitelju nije dovoljno i na odgovarajući način predočena eventualna rizičnost takvog kredita vezanog uz valutu CHF.

53. Iz iskaza tužitelja i svjedoka I. I. I. također je potvrđeno da je ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da dakle nije bio podložan nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na sadržaj odnosno na odredbe istog, jer je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je on potpisao ugovor o kreditu koji mu je predan od strane tuženika, da na isti nije imao mogućnost stavljati primjedbe, niti je imao mogućnost raspravljanja o sadržaju ugovora, a što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac-ugovor, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj.

54. U ovom dijelu sud nije mogao posebno cijeniti pisani iskaz D. K., niti prihvatiti dokazni prijedlog radi saslušanja javnog bilježnika M. M., a koji je za potrebe ovoga postupka predočio tuženik, a sve to iz razloga jer je nesporno da oni nisu neposredno sudjelovali u pregovorima sa tuženikom, te je stoga isti iskaz D. K. potpuno irelevantan u pogledu ocjene toga koje je sve informacije tužitelj kao korisnik kredita dobio prilikom vođenja pregovora. Nadalje, iz reklamnih materijala koje je tuženik priložio u ovom postupku vidljivo je da isti reklamni materijali samo objašnjavaju opći pojam značenja valutne klauzule što je poznato svakom prosječnom potrošaču, a da ne sadrži nikakve pojedinosti vezano samo uz zaključenje kredita vezanog u valuti CHF, dok je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kao javni bilježnik ugovor ovjerio M. K., a ne javni bilježnik M. M.

55. S obzirom da je utvrđena ništetnom odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, a u svezi s čl. 1111. ZOO, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

56. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku M. I.

57. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je da je za vrijeme otplate kredita mijenjana visina kamatne stope, a shodno tome i iznos anuiteta i to: od 1. svibnja 2009., kamatna stopa je iznosila 9%, a visina anuiteta 547,41 CHF, od 1. studeni 2011. kamatna stopa je iznosila 58,65%, a visina anuiteta 537,22 CHF, od 1. kolovoza 2014. kamatna stopa je iznosila 8,643%, a visina anuiteta 537,05 kn, od 1. veljače 2015. kamatna stopa je iznosila 8,631%, a visina anuiteta 536,78 kn, također je vidljivo da se visina tečaja CHF u odnosu na kn mijenjala cijelo vrijeme otplate, dakle, vidljivo je da se osim kamatne stope mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu cijelo vrijeme otplate kredita, pa je utvrđena ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na promjenu tečaja između tečaja važeća na dan isplate kredita i svaku narednu promjenu tečaja u razdoblju otplate kredita iznosila 162.236,85 kn/21.532,49 eura, odnosno kada se isto umanji za tzv. negativne razlike kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, ta razlika iznosi 160.556,08 kn/21.309,39 eura.

58. Iz istog nalaza i mišljenja vidljivo je da je prilikom izračuna vještak utvrdio i da je u određenom razdoblju tužitelj zbog kretanja tečaja kune u odnosu na CHF plaćao i manji iznos od iznosa prilikom korištenja kredita, te je iste iznose prikazao kao negativne iznose i uzeo ih u obzir prilikom konačnog iznosa preplate kredita s osnove tečajnih razlika.

59. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je stoga i specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno istom nalazu, a tuženik je istakao da nema primjedbi na matematički izračun vještaka, no da i nadalje je osporavao osnovu tužiteljeva potraživanja.

60. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, tuženik i nadalje smatra da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu ništetne.

61. Kako stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka, sud je tim više prihvatio kao stručan i objektivan.

62. S obzirom da je nesporno utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu, odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

63. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 102. ZZP/07, a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1. ZOO, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

64. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe o valutnoj kauzuli, te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

65. Upravo iz tog razloga, a uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan i jer je sačinjen upravo po nalogu suda, odlučeno je kao u točki IV. izreke presude i tuženik je obvezan temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO                            isplatiti tužitelju iznos od 162.236,85 kn/21.532,49 eura, na ime preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. ZOO, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

66. Neovisno o tome što tužitelj nije od tuženika prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, isto ne čini tuženika poštenim stjecateljem budući je u konkretnom slučaju u kolektivnom sporu gdje su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja promjene kamatnih stopa i valutna klauzula, utvrđeno nesavjesno i nepošteno postupanje tuženika, a što ga onda čini i nepoštenim stjecateljem, to stoga tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od dana stjecanja od strane tuženika.

67. Prigovor zastare tuženika nije osnovan i to iz razloga, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda RH iznesenom u njegovoj odluci broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (dakle od 14. lipnja 2014. za potraživanja koja se temelje na ništetnoj odredbi o načinu promjene kamatne stope), a od 14. lipnja 2018. za potraživanja koja se temelje na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli.

68. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 6. svibnja 2022. za vraćanje preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to proizlazi da je nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 14. lipnja 2018. nije istekao zastarni rok za podnošenje tužbe za isplatu pretplate po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle tužba je podnesena u okviru petogodišnjeg zastarnog roka, te je stoga istaknuti prigovor tuženika o zastari u cijelosti neosnovan.

69. Prigovor prijeboja tuženika potrebno je obiti kao neosnovan i pozivom na odredbu članka 323. stavak 2. ZOO, jer tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tužena kao kreditor povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli pravo na povrat u smislu članka 323. st. 1. ZOO, jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP odnosi samo na potrošače, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike koji je utvrđen knjigovodstveno-financijskim vještačenjem tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO.

70. Vezano za tužbeni zahtjev za isplatu preplate po osnovi promjene tečaja CHF kojim je tužitelj potraživao samo pozitivne razlike bez umanjivanja za tzv. negativne razlike, no prigovor radi prijeboja i ovdje nije osnovan iz više razloga. Ovo stoga što plaćanjem tih anuiteta tužitelj nije primio, niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga, niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio (tako u svojim odlukama i Županijski sud u Splitu poslovni broj Gž-755/21 od 13. listopada 2021., poslovni broj Gž-200/22 od 2. ožujka 2022.), pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

71. Takvo je stajalište Općinskog suda Rijeka u presudi posl. br. P-412/2019 od 27. prosinca 2021., da u odnosu na eventualno potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prijeboja, a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog valja navesti da plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio, niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji, niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku.

72. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. ZPP, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje u tekstu: OT), te su tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT, trošak zastupanja na 3 ročišta prema Tbr. 9. toč. 1. OT, trošak sastava 2 obrazložena podneska: od 20. studeni  2022. i 11. veljače 2023., prema Tbr. 8. toč. 1. OT, i to za svaku radnju po 250 bodova, odnosno 1500 bodova, sve uvećano za pripadajući PDV, u iznosu od 375 bodova, što ukupno iznosi 1.875 bodova odnosno 3.731,25 eura.

73. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak predujmljenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 128,70 eura i na presudu u zatraženom iznosu od 256,41 eura, odnosno ukupno 650,56 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 4.382,81 eura.

74. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22).

75. Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP, tužiteljici je na dosuđeni parnični trošak priznato pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je tužiteljica postavila zahtjev za naknadu ove kamate.

76. Tužitelju nije priznat ukupni iznos od 1.243,75 eura na ime sastava podnesaka od 12. ožujka 2023. (u troškovniku pogrešno napisan datum podneska 13. ožujka 2023.) i od 25. ožujka 2023. (u troškovniku pogrešno napisan datum podneska 27. ožujka 2023.), svaka radnja po 621,87 eura, uključujući pripadajući PDV. Ovo stoga što se navedenim podnescima tužitelj očituje na navode iz podneska tuženika, koji su tužitelju dostavljeni samo znanja radi, a ne i na očitovanje, pa se taj trošak ukazao kao nepotreban za vođenje postupka.

 

U Županji 29. rujna 2023.

                                                                                                                                               Sudac  

                                                                                                                                            Helena Zetić, v.r.

 

 

 

                                                                     

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude i rješenja teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda i rješenje objavljuju, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

 

O tom obavijest:

 

1. Tužitelj po punomoćnici G. Š., odvjetnici u Ž.
2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima u OD M., K. & P. d.o.o. iz Z.