REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-1466/2023-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Orehovec, Vinter, Kiš, Šimunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisen Austria d.d., [adresa], OIB 53056966535, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 9. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene dana 30. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se Tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 da Tužitelju CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno 9.124,94 EUR (devettisućastodvadesetčetirieuradevedesetčetiricenta), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a na iznose kako slijedi:

- iznos od 0,07 EUR od dana 08. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- iznos od 6,72 EUR od dana 07. veljače 2009. godine pa do isplate,

- iznos od 9,72 EUR od dana 07. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- iznos od 1,44 EUR od dana 08. travnja 2009. godine pa do isplate,

- iznos od 3,02 EUR od dana 07. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- iznos od 10,47 EUR od dana 07. veljače 2010. godine pa do isplate,

- iznos od 8,03 EUR od dana 07. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- iznos od 22,46 EUR od dana 13. travnja 2010. godine pa do isplate,

- iznos od 19,72 EUR od dana 7. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- iznos od 25,06 EUR od dana 6. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- iznos od 71,26 EUR od dana 7. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- iznos od 61,75 EUR od dana 7. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- iznos od 79,55 EUR od dana 8. rujna 2010. godine pa do isplate,

- iznos od 70,76 EUR od dana 7. listopada 2010. godine pa do isplate,

- iznos od 56,61 EUR od dana 7. studenog 2010. godine pa do isplate,

- iznos od 86,46 EUR od dana 8. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- iznos od 124,42 EUR od dana 8. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- iznos od 97,54 EUR od dana 6. veljače 2011. godine pa do isplate,

- iznos od 106,97 EUR od dana 6. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- iznos od 94,98 EUR od dana 7. travnja 2011. godine pa do isplate,

- iznos od 97,13 EUR od dana 7. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- iznos od 148,03 EUR od dana 8. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- iznos od 149,50 EUR od dana 7. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- iznos od 191,06 EUR od dana 7. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- iznos od 169,71 EUR od dana 7. rujna 2011. godine pa do isplate,

- iznos od 146,34 EUR od dana 7. listopada 2011. godine pa do isplate,

- iznos od 143,84 EUR od dana 6. studenog 2011. godine pa do isplate,

- iznos od 142,04 EUR od dana 7. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- iznos od 153,18 EUR od dana 8. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- iznos od 162,90 EUR od dana 8. veljače 2012. godine pa do isplate,

- iznos od 164,20 EUR od dana 7. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- iznos od 157,48 EUR od dana 7. travnja 2012. godine pa do isplate,

- iznos od 162,02 EUR od dana 6. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- iznos od 165,12 EUR od dana 7. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- iznos od 159,90 EUR od dana 8. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- iznos od 161,27 EUR od dana 5. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

- iznos od 157,36 EUR od dana 7. rujna 2012. godine pa do isplate,

- iznos od 148,89 EUR od dana 7. listopada 2012. godine pa do isplate,

- iznos od 157,92 EUR od dana 8. studenog 2012. godine pa do isplate,

- iznos od 162,25 EUR od dana 9. prosinca 2012. godine pa do isplate,

- iznos od 159,21 EUR od dana 10. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- iznos od 142,19 EUR od dana 9. veljače 2013. godine pa do isplate,

- iznos od 156,65 EUR od dana 10. ožujka 2013. godine pa do isplate,

- iznos od 157,91 EUR od dana 7. travnja 2013. godine pa do isplate,

- iznos od 152,25 EUR od dana 8. svibnja 2013. godine pa do isplate,

- iznos od 134,62 EUR od dana 7. lipnja 2013. godine pa do isplate,

- iznos od 134,17 EUR od dana 7. srpnja 2013. godine pa do isplate,

- iznos od 138,50 EUR od dana 8. kolovoza 2013. godine pa do isplate,

- iznos od 145,44 EUR od dana 7. rujna 2013. godine pa do isplate,

- iznos od 155,05 EUR od dana 6. listopada 2013. godine pa do isplate,

- iznos od 150,09 EUR od dana 13. studeni 2013. godine pa do isplate,

- iznos od 153,61 EUR od dana 8. prosinca 2013. godine pa do isplate,

- iznos od 157,59 EUR od dana 10. siječnja 2014. godine pa do isplate,

- iznos od 140,37 EUR od dana 9. veljače 2014. godine pa do isplate,

- iznos od 144,96 EUR od dana 9. ožujka 2014. godine pa do isplate,

- iznos od 143,46 EUR od dana 9. travnja 2014. godine pa do isplate,

- iznos od 138,38 EUR od dana 9. svibnja 2014. godine pa do isplate,

- iznos od 136,75 EUR od dana 11. lipnja 2014. godine pa do isplate,

- iznos od 137,49 EUR od dana 9. srpnja 2014. godine pa do isplate,

- iznos od 143,25 EUR od dana 9. kolovoza 2014. godine pa do isplate,

- iznos od 148,10 EUR od dana 12. rujna 2014. godine pa do isplate,

- iznos od 147,10 EUR od dana 10. listopada 2014. godine pa do isplate,

- iznos od 151,29 EUR od dana 13. studenog 2014. godine pa do isplate,

- iznos od 154,14 EUR od dana 12. prosinca 2014. godine pa do isplate,

- iznos od 152,47 EUR od dana 11. siječnja 2015. godine pa do isplate,

- iznos od 154,75 EUR od dana 11. veljače 2015. godine pa do isplate,

- iznos od 154,75 EUR od dana 11. ožujka 2015. godine pa do isplate,

- iznos od 154,75 EUR od dana 11. travnja 2015. godine pa do isplate,

- iznos od 154,75 EUR od dana 1. svibnja 2015. godine pa do isplate,

- iznos od 154,75 EUR od dana 1. lipnja 2015. godine pa do isplate,

- iznos od 154,75 EUR od dana 1. srpnja 2015. godine pa do isplate,

- iznos od 154,75 EUR od dana 9. kolovoza 2015. godine pa do isplate,

- iznos od 154,75 EUR od dana 10. rujna 2015. godine pa do isplate,

- iznos od 154,75 EUR od dana 10. listopada 2015. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od

2.728,09 EUR (dvijetisućesedamstodvadesetosameuradevetcenti), sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. listopada 2025. pa do dana isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO – a, a sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopušten prigovor prebijanja tuženika u iznosu od 1.352,35 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su on kao korisnik kredita s jedne strane i tuženik kao banka s druge strane sklopili dana 22.10.2008. Ugovor o kreditu br. 038-50-5127676 kojim Ugovorom se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 156.200,00 švicarskih franaka (CHF) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, a tužitelj se obvezao da će kredit otplatiti u 300 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje tuženik planom otplate. Tužitelj ističe da su odredbe čl. 1. te čl. 7. Ugovora, i to u dijelovima u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) ništetne i bez pravnog učinka. Navodi da je odredbom članka 81. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) propisano : “Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“, dok je odredbom stavka 2. istog Zakona propisano: „Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.“ Naime, tvrdi da je Visoki Trgovački sud u Zagrebu donio 14.06.2018. presudu posl. br. Pž-6632/2017 kojom je odbio žalbu tuženika i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je tuženik: „…u razdoblju od 1. rujna 2005. do 31. prosinca 2008…povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,“ Nastavno na izneseno, tužitelj ističe da prilikom sklapanja Ugovora nije bio informiran od strane tuženika o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, točnije da tužitelj nije bio informiran o promjenjivosti tečaja valute CHF i utjecaja koji ta promjenjivost može imati na kreditnu obvezu tužitelja, a budući da kao prosječni potrošač sa prosječnim znanjem nije mogao znati razliku u rizicima ugovaranja valutne klauzule u EUR i valutne klauzule u CHF, a o tim rizicima nije bio potpuno obaviješten od strane bankovnih službenika sa kojima je komunicirao u vezi sklapanja Ugovora. Slijedom navedenog, tužitelj ističe da je u pogledu odredbe članka 1. i 7. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak doveden u značajno neravnopravan položaj naspram tuženika, a na svoju štetu, a kakvo postupanje tuženika je također protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Dodatno u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF, tuženik ističe da je dana 03.09.2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl. br. Rev 2221/2018-11 kojom je odbio tuženikovu reviziju protiv presude Visokog trovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018.g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a kojom je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Iz navedenog proizlazi da tužitelj ima pravo i pravni interes kako za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelovima u kojima je ugovorena valuta CHF uz koju se veže glavnica pa tako i restitucijom kao posljedicom ništetnosti predmetnih odredbi. Budući da su nepoštene odredbe Ugovora kojima su potrošači dovedeni u neravnopravan položaj naspram banaka ništetne, posljedica ništetnosti dijelova odredbi članaka 1. i 7. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ta da se treba primijeniti izračun kao da valutna klauzula u CHF nikada nije bila ugovorena. Razlozi ovakvom stavu tužitelja da leže u odredbi čl. 324. st. 1. ZOO kojom je propisano: „Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.“

1.1. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, konačno precizirao nakon provođenja dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, u podnesku od 24. siječnja 2025., te je predložio da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos od ukupno 9.124,94 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog više plaćenog anuiteta do isplate, kako je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom II.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 22.10.2008. zaključili Ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 156.200,00 a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Također navodi da nije sporno da su stranke 15.2.2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR.

2.1 U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope, tuženik navodi da je je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. Tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatnu stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003. Tuženik ističe i prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time da je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

2.2. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tuženik tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik tvrdi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.3. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnovu njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

2.4. U odnosu na provedenu konverziju, tuženik navodi da je čl. 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tužitelj i tuženik su dana 28.01.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju. Tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug. Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka.

2.5. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.

3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu br. 038-50-5127676 od 22.10.2008., Dodatka broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu od 15.2.2016., Zahtjeva za kredit, Izjave o prihvatu konverzije od 8.12.2015, u početni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu po predmetnom kreditu, pregled uplata po kreditu, u Obavijest o izračunu efekata konverzije, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba, te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. Između stranaka je nesporno sljedeće:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor 22.10.2008. zaključili Ugovor o kreditu br. 038-50-5127676, temeljem kojeg se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 156.200,00 CHF(švicarskih franaka), u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan isplate, te kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa

- da je predmetnim Ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za valutu istog ugovora na dan dospijeća,

-da je predmetnim Ugovorom ugovorena kamatna stopa koja iznosi 6,45% godišnje kao i da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika

-da su tužitelj i tuženik 15.2.2016. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR

5. Među strankama je sporno:

- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak (CHF), ništetne

- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe, s obzirom na zaključenje Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015)

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo tijekom otplate kredita zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita

- da li je nastupila zastara potraživanja,

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja.

6. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, kao što je naprijed navedeno, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula C i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Nadalje, valja navesti da je odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje, u smislu postojanja povrede propisa potrošača, ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

8. Na okolnost pregovaranja stranaka u vezi zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, , sud je proveo i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu trebala novčana sredstva za dovršetak izgradnje obiteljske kuće, a za početak koje gradnje je već bio podigao stambeni kredit kod Hypo – Alpe – Adria banke međutim sredstva iz tog kredita nisu mu bila dovoljna pa je bio prisiljen uzeti još jedan kredit, odnosno s tim kreditom kojeg je uzeo kod ovdje tuženika zatvorio je stambeni kredit kod Hypo- banke. Imao je od prije dobra iskustva sa RBA bankom te se išao tamo raspitati o mogućnosti podizanja tog kredita. Kada je izložio svoje potrebe te kreditne sposobnosti, od strane bankarskog službenika mu je ponuđen isključivo kredit vezan uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu, a koji je u to vrijeme bio povoljniji od kredita vezanog uz euro, a misli da niti njegove kreditne sposobnosti nisu zadovoljavale da dobije kredit vezan uz euro. Dogovorili su osnovne elemente ugovora o kreditu, kao što su iznos, visina rate i rok otplate, nakon čega mu je ugovor uručen na unaprijed formuliranom obrascu i nakon toga više nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora ili mijenjati iste. Također nije bio upozoren na mogućnost znatnog rasta tečaja CHF tu budućnosti. Tijekom otplate rata kredita počela mu je jako rasti tako da mu je postalo jako teško financijski plaćati taj kredit i kada je doznao za mogućnost konvertiranja takvog kredita u kredit vezan uz euro, odlučio se na sklapanje dodatka ugovoru o konverziji jer je to bila jedina mogućnost da mu otplata postane nešto povoljnija. Taj dodatak ugovoru zaključen je na 25 godina i još uvijek otplaćuje predmetni kredit po uvjetima ugovorenim u tom dodatku.

9. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da je predmetni Ugovor klijentima ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.

10. Nadalje, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit zaključio kao fizička osoba u svrhu dovršetka izgradnje svoje obiteljske kuće, što znači da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/07, koji Zakon se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužitelj nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.

11. Nadalje, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a tuženik u odnosu na te činjenice u ovom postupku nije predložio niti jedan dokaz.

12. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, te, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbom 97. i 99. tada važećeg ZZP/07, kojima je propisano koje odredbe potrošačkog ugovora se mogu smatrati nepoštenima pa su, sukladno odredbi čl. 102. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

13. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, s obzirom da je upravo tuženik sporne odredbe uvrstio u predmetni Ugovor, isti se smatra nepoštenim stjecateljem pa tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog neosnovano plaćenog iznosa.

14. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

15. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog toga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom Ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužiteljica, unatoč toj činjenici, ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj, putem suda, ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

16. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir i odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja, te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

17. Prema tome, tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu. Naime, odredbe ZID ZPK-a, temeljem kojih je provedena konverzija, niti sklopljeni Dodatak Ugovoru o konverziji, ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti tih odredaba, a koja ništetnost je kao takva, kasnije i utvrđena. Također, valja istaknuti da, u konkretnom slučaju, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK, nepoštene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Dodatka Ugovora o konverziji.

18. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na podnošenje restitucijskog zahtjeva za do postizanja potpune ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, i to, unatoč činjenici što je osnovni Ugovor konvertiran u kredit vezan uz EUR.

19. Na okolnost visine potraživanja tužitelja, sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću.

20. Vještaku je sud naložio sljedeći zadatak vještačenja:

- utvrditi visinu iznosa kojeg je tužitelj preplatio tuženiku na temelju odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF i to na način da izračuna razliku između iznosa kojeg je tužitelj plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je plaćao do provedbe konverzije po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio viši od tečaja na dan isplate, s time da prikaže iznose i datume dospijeća svakog pojedinog više plaćenog anuiteta i ukupan iznos preplate.

21. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 17.9.2024. proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 68.973,01 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 9.154,24 EUR, pri čemu je vještak u svojem nalazu tabelarno prikazao visinu razlike između svakog pojedinog anuiteta i datume dospijeća i plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

22. Tužitelj se u odnosu na navedeni nalaz i mišljenje vještaka očitovao u podnesku od 19. studenog 2024., navodeći da se vještaku potkrala metodološka pogreška pri izračunu. Naime, vještak da u svom izračunu nije koristio ispravan srednji tečaj CHF za potrebe određivanja „…iznosa kojeg je plaćao do provedbe konverzije po tečaju CHF u odnosu na HRK…“ kako je sud naložio, već da je umjesto srednjeg tečaja na dan dospijeća svakog anuiteta, vještak koristio srednji tečaj na dan plaćanja anuiteta, što dovodi do pogrešnog izračuna razlike. Tako dobiven iznos, umnožak srednjeg tečaja na dan dospjelosti anuiteta sa anuitetom po obračunu banke, da odgovara i zaduženju iz knjigovodstvene kartice u rubrici zaduženje-anuitet za svaki pojedinačni anuitet, te u konačnosti iznosu koji je korisnik kredita plaćao kreditoru(također vidljivo iz knjigovodstvene kartice).

23. Sud je pozvao vještaka da se očituje u odnosu na naprijed navedeni prigovor tužitelja, u svezi je vještak prvobitno dostavio očitovanje od 6.12.2024., a nakon toga i od 30.1.2025., u kojem je obrazložio da mu se u očitovanju od 6.12 2024. potkrala omaška na način da tablica i opis u zaključku očitovanja imaju krivi zbroj "ukupno", te da u očitovanju od 30.1.2025. ispravlja tu grešku i ponavlja cijelo očitovanje zbog preglednosti.

24. Tako iz očitovanja vještaka od 6.12.2024., a ispravljenog u podnesku od 30.1.2025., u odnosu na prigovor tužitelja u podnesku od 19.11.2024., proizlazi da je Ugovorom o kreditu broj 038-50-5127676 (list 10-13 spisa), čankom 7. ugovorena je otplata kredita na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, te da se uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa Banke. Navedeno je razvidno iz Prijepisa knjigovodstvene kartice na dan: 16.04.2024 (list 380- 391 spisa) gdje se prikazuje zaduženje po pristiglom anuitetu po srednjem tečaju važećem na dan dospijeća, kako navodi tužitelj, ali uplate koje vrši tužitelj podrazumijevaju i ostale stavke iz knjigovodstvene kartice (zatezne kamate, troškove, te pozitivne i negativne tečajne razlike). Može se zaključiti da je za vještaka financijske struke priznavanje datuma plaćanja, kada tužitelj prijevremeno plaća anuitete koji u trenutku plaćanja nisu dospjeli ili pak nisu u cijelosti podmireni s dospijećem, pravno pitanje. Vještak je prilikom izračuna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule u nalazu i mišljenju koristio srednji tečaj Kreditora sa šest decimalnih mjesta, ali zbog preglednosti tablica ne prikazuje sva decimalna mjesta. Prikaz svih decimalnih mjesta ne mijenja izračun i prikazane razlike u osnovnom nalazu. Ukoliko bi uzeli u obzir prijedlog tužitelja, izračun razlika po srednjem tečaju na dan dospijeća anuiteta, navedeno vještak prikazuje tabelarno, pod točkom 1. Zaključka njegovog nalaza i mišljenja, pri čemu utvrđuje da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 68.752,19 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 9.124,94 EUR.

25. Tužitelj nije imao daljnjih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je, u skladu s istim, u podnesku od 24.1.2025. precizirao tužbeni zahtjev, prema kojem, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu potražuje iznos od ukupno 9.124,94 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog više plaćenog anuiteta do isplate, kako je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom II.

26. Tuženik je u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka nije posebno očitovao, već je jedino na glavnoj raspravi od 17.2 2025. izjavio da ističe prigovor radi prebijanja u iznosu od 1.352,45 EUR, pri čemu uopće nije obrazložio po kojoj osnovi ga ističe.

27. Navedeni tuženikov prigovor radi prebijanja valjalo je odbaciti kao nedopuštenog, jer, prije svega, tuženika je imao pravo podnijeti prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, a što nije učinio, a pored toga, isti je neobrazložen i nerazumljiv pa je valjalo riješiti kao u izreci.

28. Međutim, da bi se u konkretnom slučaju pravilno utvrdila visina potraživanja koja tužitelju pripada s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora djelomično obeštećen, potrebno je utvrditi da li je tuženik prilikom zaključenja Sporazuma o konverziji priznao tužitelju preplatu koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR., te ako jest, u visinu iznosa preplate koja tužitelju pripada s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezna uz CHF potrebno je uračunati tu preplatu priznatu u konverziji, a koji zadatak vještaku nije zadan prilikom određivanja prvobitnog vještačenja. Stoga je sud naložio vještaku da dopuni svoj nalaz i mišljenje na način da utvrdi da li je tužitelju prilikom provedbe konverzije priznata preplata, te ako jest, da u preplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu s osnove valutne klauzule izvrši uračunavanje preplate priznate tužitelju u konverziji, i to na način da istu uračuna prvo u zakonske zatezne kamate, tekuće na više plaćene iznose anuiteta s osnove valutne klauzule, a zatim po potrebi i u glavnicu, a sve temeljem pravila o uračunavanju novčanih obveza dužnika prema vjerovniku propisnih odredom čl. 172. ZOO-a.

29. Iz Dopune nalaza i mišljenja vještaka od 7. svibnja 2025. , kao bitno za odluku u ovom sporu, proizlazi da, prema Dodatku broj KONV-01/2016 je utvrđen je manje plaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015.

29.1. Preostali dio Dopune nalaza i mišljenja vještaka od 7.5.2025., a u kojem je vještak izračunao ukupno razlike za zatezne kamate i više plaćene razlike po anuitetima uvećane za manjak utvrđen konverzijom, te razliku preostale glavnice po konverziji nije bitan za odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatu u ovom sporu, niti su navedeni izračuni dani vještaku u zadatak.

30. Tužitelj nije imao primjedbi na dopunski na nalaz i mišljenje vještaka, te je,, u cijelosti ostao kod tužbenog zahtjeva preciziranog u podnesku od 24.1.2025. Tuženik također nije imao daljnjih primjedbi na nalaz i mišljenja vještaka, već je i dalje ostao kod prigovora koji se tiču pravne osnove tužiteljevog zahtjeva za isplatu.

31. Sud je tako dopunjeni nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je u cijelosti prihvatio.

32. Iz provedenog vještačenja jasno slijedi da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

33. Konverzijom u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužiteljica anuitetno preplatila tuženiku na ime ugovorne kamate i promjenjive kamatne stope.

34. Prema tome, kao bitno za odluku u ovom sporu, provedenim knjigovodstveno- financijskim vještačenjem utvrđeno je da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos iznosi ukupno 9.124,94 EUR, te s obzirom da se radi o iznosu kojeg je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik je u obvezi isplati tužitelju navedeni iznos, te je sud utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje navedeni iznos.

35. Nadalje, vještak je u svojem nalazu i mišljenju tabelarno prikazao pojedinačne iznose više plaćenih anuiteta i datume dospijeća istih, a u skladu s kojim nalazom je tužitelj u svojem tužbenom zahtjevu potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose. S obzirom da tužitelju, kako je naprijed obrazloženo, sukladno odredbi odredbe čl. 1115. ZOO-a, pripadaju i zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, sud je utvrdio da je i tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

36. Na osnovu navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu u cijelosti usvojiti, te odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

37. Odlučujući o troškovima postupka, sud je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. . ZPP-a, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.

38. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa). Sud je tužitelju, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 12.12.2023., 30.3.2024., 19.11.2024. i 24.1.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, za svaki, iznos od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 23.7.2024. i 13.6.2025. po Tbr. 8. st. 3. Tarife iznos od 50,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 15.4.2024., 8.7.2024., 17.2.2025. i 9.9.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR za svako, što ukupno iznosi 1.900,00 EUR. Navedeni iznos je valjalo uvećati za PDV 25 % , tj. za iznos od 475,00 EUR, što ukupno iznosi 2.375,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 300,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, što iznosi ukupno dosuđenih 2.728,09 EUR. Tužitelju su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

39. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

U Pregradi, 30. listopada 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika