Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-122/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari DO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Maji Buhin, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika CROATIA osiguranja d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Nevešćanin Mateša, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Mateša & Kapitan u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-938/2025-44 od 26. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika CROATIA osiguranje d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-938/2025-44 od 26. kolovoza 2025, u točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika CROATIA osiguranje d.d. Zagreb za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 378,95 EUR (tri stotine sedamdeset osam eura devedeset pet centi).

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

''I. Nalaže se tuženiku CROATIA osiguranje d.d. isplatiti tužitelju DO iznos od 1.800,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 3. rujna 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za iznos od 150,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. travnja 2024. do isplate, kao i zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata koje na iznos od 1.800,00 EUR teku od 22. travnja 2024. do 2. rujna 2024.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 26. kolovoza 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR, u roku od 15 dana.''

2. Protiv točke I. i III. izreke navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 378,95 EUR.

3. Žalba je neosnovana.

4. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tuženik jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i može se ispitati. Iz činjenica koje je utvrdio, sud je izveo ispravne zaključke.

4.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 260. st. 1. ZPP time što vještak nije bio pozvan usmeno izložiti svoj nalaz i mišljenje jer je isti dostavljen strankama radi očitovanja pa kako stranke na nalaz i mišljenje vještaka nisu imale primjedbi, onda to što vještak nije usmeno saslušan na raspravi, nije bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

5. Predmet spora je zahtjev za naknadom štete koju je tužitelj pretrpio na radu kod svog poslodavca, koju zahtijeva od tuženika kao osiguravatelja njegova poslodavca, na temelju čl. 965. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

6. U postupku je utvrđeno:

- da je do štetnog događaja došlo 26. ožujka 2024., kada je tužitelj, kao zaposlenik Zagrebačkog holdinga d.o.o. Podružnica Čistoća, u uobičajenom procesu rada, obilazio kontejnere na Veletržnici Zagreb, radi provjere ispravnosti odlaganja bio otpada, u kojem trenutku su prema njemu krenule dvije nepoznate muške osobe nižeg rasta, crne kose, oko 40-45 godina i prijetile mu smrću, govorile mu da izađe izvan kruga tržnice, da će se još sresti i da će mu doći doma,

- da je tužitelj, kao posljedicu tog štetnog događaja, razvio akutnu reakciju na stres, da je trpio intenzivni strah u vrijeme štetnog događaja, sekundarni strah u vidu zabrinutosti za zdravlje i narušavanje psihološke ravnoteže jačeg intenziteta dva dana, srednjeg intenziteta tjedan dana te lakšeg intenziteta mjesec dana te je došlo do privremenog smanjenja životnih aktivnosti uslijed smetnji iz kruga poremećaja uzrokovanih stresom u opsegu od 5% do završetka liječenja 2. rujna 2024., koje se odnose na prisjećanje na događaj, smetnje spavanja i pojačanu pobuđenost, s time da je pri ocjeni smanjenja životne aktivnosti u obzir uzeto i ranije postojanje psihičkih tegoba kao i mogući utjecaj somatskih tegoba na psihičko stanje, budući da je tužitelj prije oko 25 godina u jednom navratu pregledan psihijatrijski nakon stresnog događaja vezanog uz pljačku koju je doživio na radnom mjestu,

- da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja radio sam jer je drugi radnik bio na bolovanju,

- da je tužitelj neposredno nakon tog događaja došao u ured koordinatora u Tržnicama Zagreb, svjedoka IO te mu, vidno uzrujan i blijed, ispričao što se dogodilo,

- da je poslodavac tužitelja s tuženikom sklopio policu osiguranja od opće odgovornosti broj 078700103018, predmet koje je, između ostaloga, osiguranje odgovornosti iz djelatnosti prema vlastitim djelatnicima uz limit pokrića po štetnom događaju od 265.445,62 EUR. sastavni dio koje su i Uvjeti za osiguranje od javne (izvanugovorne) odgovornosti, odnosno osiguranje prema djelatnicima,

- da u upravnom postupku tegobe tužitelja iz predmetnog štetnog događaja nisu priznate kao ozljeda na radu (prema MKB klasifikaciji – F43.0 i F43.1),

- da je tužitelj protiv rješenja Direkcije HZZO od 21. listopada 2024., kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja HZZO od 6. srpnja 2024., pokrenuo upravni spor, koji do donošenja prvostupanjske presude nije pravomoćno okončan,

- da je liječene tužitelja završeno 2. rujna 2024.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev jer je ocijenio da su iskazi tužitelja i svjedoka IO vjerodostojni i u skladu s medicinskom dokumentacijom i nalazom i mišljenjem vještaka te zaključio da se štetni događaj dogodio upravo na način kako ga je opisao tužitelj.

7.1. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbe čl. 19. st. 1., čl. 1100. st. 1. i čl. 1095. st. 1. ZOO, čl. 111. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 – dalje: ZR) i čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18 – dalje: ZZR).

7.2. Što se tiče odgovornosti tuženika, prvostupanjski je sud zaključio da kod ovakve vrste polica osiguravatelj stupa u poziciju poslodavca te da stoga može prema radniku/tužitelju istaknuti sve prigovore koje inače može istaknuti poslodavac, da tuženik odgovara na isti način i u istom opsegu kao što bi odgovarao poslodavac tužitelja, ali najviše do iznosa osiguravateljeve obveze, a budući da je šteta nastala na radu, nadalje zaključuje da tuženik odgovara po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti) te da se odgovornosti može osloboditi ili se njegova odgovornost može ograničiti u skladu s čl. 25. st. 1. ZZR. Međutim, da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je do štetnog događaja došlo namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu, slijedom čega je nadalje utvrdio da tuženik nije dokazao postojanje okolnosti pod kojima se može osloboditi odgovornosti u smislu članka 25. ZZR, da je stoga odgovoran za nastanak štetnog događaja te da je tužitelju dužan nadoknaditi štetu koju je pretrpio u predmetnom štetnom događaju.

8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

9. U odnosu na žalbene navode da tužitelj nije dostavio nikakve dokaze da je do štetnog događaja uopće došlo, treba reći da je u ovom slučaju riječ o takvom događaju za koji je uobičajeno da se ne odvija u prisutnosti trećih osoba, koje bi o njemu mogle svjedočiti. Stoga je točno da u takvom slučaju, kao što je i predmetni, postoji određeni stupanj dvojbe o tome da se štetni događaj doista dogodio na način kako ga opisuje tužitelj. Međutim, upravo u takvim situacijama, kada je kauzalitet vrlo teško ili gotovo nemoguće utvrditi, odluka o uzročno posljedičnoj vezi može se utemeljiti jedino na dovoljno visokom stupnju vjerojatnosti njezinog postojanja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 876/2006-2 od 10. siječnja 2007). A upravo je u ovom slučaju sud prvoga stupnja odlučne činjenice utvrdio u dovoljno visokom stupnju vjerojatnosti, pravilnom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka te je stečeno uvjerenje opravdao dovoljno uvjerljivim i logičnim razlozima, koje stoga prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

10. Tuženik u žalbi nadalje navodi da prvostupanjski sud prilikom donošenja predmetne presude nije ni na koji način uzeo u obzir spis HZZO-a u vezi s pitanjem priznanja ozljede na radu te ukazuje na stručno medicinsko mišljenje liječničkog povjerenstva u kojem se, između ostaloga, navodi da se događaj od 26. ožujka 2024. ne može uzročno posljedično povezati s d9.F43.0/Akutna reakcija na stres i F43.1 PTSP, niti je obrazložio razloge zbog kojih nije uzeo u obzir dokaze vezane uz navedeni upravni spor, a nije riješeno ni pitanje radi li se uopće o ozljedi na radu. Pritom također navodi da, ako bi u upravnom postupku bilo pravomoćno utvrđeno da se radi o ozljedi na radu, da bi sud u parničnom postupku naknade štete takvom odlukom bio vezan, u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-947/17-2 od 11. rujna 2018. No, budući da pravomoćna odluka u upravnom sporu još nije donesena, da je o tom pitanju bio dužan odlučiti parnični sud, ali je to pitanje u cijelosti zanemario.

10.1. U odnosu na navedeno treba reći da HZZO odlučuje o pitanjima koja se tiču priznavanja ozljede na radu u vezi s istim događajem koji je predmet i ovog postupka te pripadaju li tužitelju s obzirom na to pitanje prava prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju. Međutim, navedena upravna tijela ne odlučuju niti su ovlaštena odlučivati i o pravu tužitelja na naknadu štete prema propisima ZR i ZZR, koji se primjenjuju u ovom slučaju i na temelju kojih je sud donio pobijanu odluku. Stoga sud nije vezan odlukama upravnih tijela u smislu čl. 12. ZPP, kako to neosnovano tvrdi tuženik.

10.2. Isto tako, ovaj sud prihvaća pravno stajalište suda prvoga stupnja da je tuženik u odnosu na predmetni štetni događaj u istom pravnom položaju kao i poslodavac tužitelja, koji za štetu koju je njegov radnik pretrpio na radu, odgovara po principu objektivne odgovornosti, u skladu s čl. 111. st. 1. ZR i čl. 25. st. 1. i 2. ZZR te da stoga po načelu objektivne odgovornosti za predmetnu štetu odgovara i tuženik.

10.3. Prema odredbi čl. 111. st. 1. ZR, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

10.4. Prema čl. 25. st. 1. ZZR, ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Prema st. 2. toga članka, poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. U ovom sporu navedeni zakon se primjenjuje kao lex specialis.

10.5. Odredbom čl. 965. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze.

10.6. Predmet osiguranja iz police osiguranja broj [broj police osiguranja], sklopljene za razdoblje od 1. travnja 2023. do 1. travnja 2024., je javna i profesionalna odgovornost te odgovornost prema djelatnicima osiguranika tuženika, Zagrebački holding d.o.o. Zagreb. Prema čl. 2. st. 2. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti tuženika od 1. siječnja 2023. (dalje: Uvjeti), predmetnim osiguranjem pokrivena je izvanugovorna (javna) odgovornost njegova osiguranika (poslodavca tužitelja), koja proiziđe iz obavljanja njegove registrirane djelatnosti, vlasništva, posjedovanja ili određenog svojstva stvari te pravnog odnosa. U čl. 4. Uvjeta navedeni su rizici isključeni iz osiguranja, koji se na predmetni štetni događaj ne odnose.

10.7. U ovom slučaju, kada je u postupku utvrđeno da se posao tužitelja – komunalnog radnika, sastojao u kontroliranju načina na koji korisnici Veletržnice razvrstavaju i odlažu bio otpad i prijavljivanje uočenih nepravilnosti mjerodavnim službama, onda je već sama narav navedenog posla takva da postoji realna mogućnost nezadovoljstva i neprimjerenih pa i verbalno i/ili fizički nasilnih reakcija prijavljenih ili potencijalno prijavljenih osoba, koje na takav način nastoje spriječiti ili izbjeći moguće sankcije zbog nepridržavanja propisa o načinu odlaganja otpada. Stoga je (i) izloženost nasilničkom ponašanju dio profesionalnog rizika za radnike kojima je povjereno obavljanje ovakvog posla pa i takav rizik mora biti predvidiv za poslodavca. Ako do takvog slučaja dođe, u skladu s navedenim odredbama za njega odgovara poslodavac, u ovome slučaju, tuženik kao njegov osiguratelj.

11. S obzirom na navedeno, kako iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi tužitelj bio isključivo ili djelomično odgovoran za predmetni štetni događaj, a tuženik nije dokazao okolnosti koje bi ga oslobodile od odgovornosti za naknadu predmetne štete, pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika obvezao da tužitelju naknadi nastalu neimovinsku štetu.

12. Također je, na temelju nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo propisano čl. 19. st. 2., u vezi s čl. 1046. i čl. 1100. st. 1. ZOO, kada je zaključio da je tužitelju u predmetnom štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti u vidu prava na tjelesno i duševno zdravlje te da sve utvrđene kvalifikatorne okolnosti opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete u iznosu od 1.800,00 EUR.

12.1. Na dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od 3. rujna 2024., u kojem dijelu tuženik pobijanu presudu određenim žalbenim navodima ne osporava (čl. 29. st. 1. i 2. ZOO, u vezi s čl. 365. st. 1. ZPP).

13. Ostalim žalbenim navodima tuženik iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i vlastita pravna shvaćanja, koja nemaju uporišta u stanju spisa ni u mjerodavnim zakonskim odredbama, koje je sud prvoga stupnja pravilno primijenio. Stoga ti navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

14. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

15. Budući da odluku o trošku tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).

16. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

17. U nepobijanom dijelu (točka II. i IV. izreke) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 30. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos