Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1156/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka, predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja IPL, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Krpan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Krpan & partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika IP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Bućan, odvjetnik u Splitu, radi isplate, te u pravnoj stvari tuženika protiv tužitelja po protutužbi radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu od 4. srpnja 2025. poslovni broj P-1909/2017- 80, u sjednici vijeća 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Splitu od 4. srpnja 2025. poslovni broj P-1909/2017-80:

- potvrđuje pod toč. I. izreke

- potvrđuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništav Ugovor o zajmu broj DJ/2011-03-22 koji je sklopljen između DPL i tuženika **.**.2011.

- preinačuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništav Ugovor o prijenosu potraživanja – cesiji koji je sklopljen između DPL i tužitelja **.**.2012. i odbija protutužbeni zahtjev tuženika u tom dijelu.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija i djelomično uvažava žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Splitu od 4. srpnja 2025. poslovni broj P-1909/2017-80 pod toč. III. izreke potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 2.875,00 EUR sa zateznom kamatom, a preinačuje u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku iznos od 44,54 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev tuženika u tom dijelu odbija.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: "I. Nalaže se tuženiku, i to IP iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] platiti tužitelju, i to, JPL s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 26.269,62 kn, a sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005, 47/2008, 125/2011, 78/2015, dalje: ZOO), a koje kamate teku od dana podnošenja tužbe pa do isplate, i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe".

II. Utvrđuje se da je ništav ugovor o zajmu broj DJ/2011-03-22 koji je sklopljen između HPL i tuženika dana 22. ožujka 2011. godine, kao i ugovor o prijenosu potraživanja – cesiji, sklopljen između DPL i tužitelja dana 4. svibnja 2012. godine.

III. Nalaže se tužitelju protutuženiku da u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tuženiku protutužitelju iznos od 2.919,54 EUR, sa zateznom kamatom koja teče od 4. srpnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP) koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) uz izuzetke propisane st. 2. do 4. citirane zakonske odredbe i temeljem čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.) uz izuzetke propisane st. 2. do 7. iste zakonske odredbe, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu, usvojiti tužbeni zahtjev i odbaciti protutužbeni zahtjev, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje i to pred drugim sucem pojedincem.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora po tužbi tužitelja koji se odnosi na zahtjev za isplatu iznosa od 26.269,62 kn sa zateznom kamatom, a temelji se na činjeničnim tvrdnjama da je temeljem Ugovora o zajmu broj DJ/2011-03-22 koji je sklopljen između DPL i tuženika **.**.2011. ostao dug tuženika po tom osnovu kao i da je između tužitelja i DPL **.**.2012. sklopljen Ugovor o prijenosu potraživanja – cesija temeljem kojeg je navedena tražbina prenesena na tužitelja, te polazeći od predmeta spora po protutužbi tuženika sa zahtjevom za utvrđenje da su navedeni ugovori ništetni pravni poslovi, a temelji se na činjeničnim tvrdnjama da je Ugovor o zajmu lihvarski pravni posao pa je posljedično tome i Ugovor o ustupu potraživanja – cesija ništetan, ocjenu osnovanosti protutužbenog zahtjeva i neosnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između DPL kao zajmodavca i tuženika kao zajmoprimca 22. ožujka 2011. sklopljen Ugovor o zajmu broj DJ/2011-03-22 (u daljnjem tekstu: Ugovor o zajmu) u kojem je navedeno da zajmodavac daje zajmoprimcu zajam u iznosu od 37.700,00 kn na rok otplate od 24 rate od kojih svaka rata iznosi 1.671,71 kn i prva dospijeva 22. travnja 2011., da je realna kamata 6,05% i da ukupan trošak zajma iznosi 2.421,04 kn

- da je između DPL kao cedenta i tužitelja IPL kao cesionara sklopljen 4. svibnja 2012. Ugovor o prijenosu potraživanja – cesiji kojom je na tužitelja preneseno potraživanje cedenta DPL prema tuženiku kao cesusu s osnova Ugovora o zajmu

- da tuženik u iskazu navodi da je u plavom oglasniku naišao na oglas pravne osobe Pulenat d.o.o. za davanje zajmova na osnovu zaloga pokretnine, da mu je zaposlenica tog društva po imenu HPL rekla da u svrhu realizacije zajma mora dati procijeniti osobno vozilo za što mu je iz blagajne predala iznos od 700,00 do 800,00 kn, da mu je nakon procjene vozila rečeno da može dobiti zajam od 20.000,00 kn i da mu je isplaćen zajam umanjen za troškove procjene vozila od 19.300,00 kn, da je u Ugovoru o zajmu navedeno da prima zajam od 37.700,00 kn te mu je na prigovor na naznačenu visinu zajma u Ugovoru o zajmu zaposlenica HPL obrazložila da "oni tako posluju" i da ne treba voditi brigu o tome, da je nakon otplate 13 rata prestao s daljnjim plaćanjem smatrajući da je zajam otplaćen, da je založio osobno vozilo i da mu nikada nisu vraćeni dokumenti od vozila, da je zajam trebao da bi podmirio dugove koje je imao od ranije pri čemu kod podizanja zajma nije govorio za što mu je novac potreban, a da je u to vrijeme bio u invalidskoj mirovini i primao mirovinu od 1.700,00 kn mjesečno

- da iz iskaza svjedokinje DP, koja je u tom razdoblju bila zaposlena u kreditnom uredu na adresi u [adresa], proizlazi da su ugovori o zajmovima potpisivani u javnobilježničkim uredima i da pretpostavlja da je novac tamo isplaćivan, da niti ona a niti JP kao djelatnik kreditnog ureda nisu sudjelovali u sklapanju ugovora o zajmu s korisnicima, da je protiv njih oboje vođen kazneni postupak u istom Uskočkom predmetu, da o sklapanju ugovora o zajmu s tuženikom nema nikakvih saznanja, da je kreditni ured u kojem je bila zaposlena bio posrednik između zajmodavaca i zajmoprimca i da je za posredovanje naplaćivana naknada od zajmoprimaca, a da su DPL i tužitelj JPL bili investitori, tj. zajmodavci koji su ulagali svoj novac za zajmove preko kreditnih ureda

- da iz presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-Us-16/16 od 29. travnja 2016. proizlazi da je JP proglašen krivim što je u razdoblju od početka 2007. do 17. svibnja 2012. na području RH u cilju sklapanja što većeg broja ugovora pod lihvarskim uvjetima i pribavljanja protupravne imovinske koristi na štetu većeg broja građana RH povezujući se u zajedničko djelovanje s drugim osobama (između ostalih i s DP) za davanje zajmova zainteresiranim osobama uz ugovaranje nerazmjerne koristi i iskorištavanjem njihovih teških životnih i materijalnih prilika, pri čemu je ugovaran povrat zajma na način da su u pisanim ugovorima navedeni znatno veći iznosi zajma od stvarno danog zajma te su ugovarane i obračunavane kamate na iznos ugovorenih a ne stvarno isplaćenih iznosa, kao i ugovarane novčane kazne i osiguranje polaganjem raznih sredstava osiguranja veće vrijednosti od stvarno danih zajmova

- da iz nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka iz JUT d.o.o. proizlazi da je tužitelj prilikom obračuna visine potraživanja unio pogrešne podatke već kod prvog anuiteta te je obračunao zatezne kamate koje je u nastavku koristio za osnovicu za daljnji obračun otplate kredita (anatocizam) pa je tužiteljev obračun pogrešan i protuzakonit, da je tuženik platio 13 anuiteta u ukupnom iznosu od 21.732,52 kn i da tvrdi da je primio zajam u iznosu od 2.654,46 EUR (20.000,00 kn), a ne u iznosu od 5.003,65 EUR (37.700,00 kn), pa uzimajući u obzir visinu zajma od 5.003,65 EUR i plaćene anuitete uz izračun zateznih kamata do 22. siječnja 2017. proizlazi visina potraživanja u iznosu od 3.486,58 EUR, od kojeg se na glavnicu odnosi 2.368,45 EUR, na redovnu kamatu 72,21 EUR i na zateznu kamatu 1.045,92 EUR,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj kao vjerovnik (cesionar) na kojeg je preneseno potraživanje DPL iz Ugovora o zajmu aktivno legitimiran za potraživanje s tog osnova i da je tuženik kao dužnik (cesus) pasivno legitimiran u ovom postupku, te povezujući kaznenu presudu Županijskog suda u Zagrebu broj K-Us-16/16 od 29. travnja 2016. s iskazom tuženika i svjedokinje DP zaključuje da je u konkretnom slučaju Ugovor o zajmu zaključen pod lihvarskim uvjetima u smislu čl. 329. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., u daljnjem tekstu: ZOO) i da je kao takav ništetan primjenom čl. 322. st. 1. ZOO pa je usvojio protutužbeni zahtjev tuženika za utvrđenje ništetnosti pod toč. II. izreke presude. Tužbeni zahtjev za isplatu sud je ocijenio neosnovanim navodeći da Ugovor o prijenosu potraživanja – cesiji koji je zaključen između DPL i tužitelja nije naplatni pravni posao jer tužitelj nije dokazao da je išta platio, odnosno dao za stjecanje potraživanja koje je bilo predmetom cesije, a da stečeno bez osnove može potraživati samo onaj tko je pretrpio "imovinsko smanjenje" iz čega izvodi zaključak da tužitelj nije ovlaštenik prava na povrat temeljem stjecanja bez osnove pa je odbio zahtjev tužitelja pod toč. I. izreke presude.

6. U žalbi tužitelj navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima, kao i da su izneseni razlozi nejasni i proturječni, da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Da bi se ugovor smatrao zelenaškim u smislu čl. 329. ZOO potrebno je postojanje jednog objektivnog i dva subjektivna mjerila, odnosno potrebno je da postoji nesrazmjer između vrijednosti ugovorom preuzetih obveza u vrijeme sklapanja ugovora, da je iskorišteni suugovaratelj (tuženik) na taj očiti nesrazmjer pristao radi nepovoljnih okolnosti koje postoje na njegovoj strani i da je kod druge strane (tužitelja) postojalo znanje o postojanju navedenih okolnosti i namjera da ih iskoristi u svoju korist na štetu tuženika, pozivajući se na shvaćanje koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u presudi od 17. siječnja 2001. broj Rev-1850/1997. Sud nije razjasnio koju radnju je tužitelj ili njegov pravni prednik osobno poduzeo da bi iskoristio nuždu i teško materijalno stanje tuženika s obzirom da je zajmodavac postupao u dobroj vjeri, nije sudjelovao u bilo kakvim pregovorima ili pravnim poslovima bilo kada ranije, dok okolnost što je tuženik putem kreditnog ureda od drugih zajmodavaca (različitih od tužitelja i njegovog prednika) uzimao pozajmice ne predstavlja okolnost na temelju koje bi se izveo zaključak da u konkretnom slučaju nije postupio u dobroj vjeri. Nejasno je od kakvog je utjecaja kazneni postupak na koji se sud poziva s obzirom da je isti samo dokaz da su zaposlenici kreditnog ureda sklapali veći broj ugovora pod lihvarskim uvjetima i tako oštetili veći broj ljudi, a radi čega tužitelj ne može trpjeti štetne posljedice, s obzirom se radi o postupanju trećih osoba a ne tužitelja jer isti nije obuhvaćen navedenim kaznenim postupkom niti pak je tuženik u tom postupku sudjelovao kao oštećenik, ukazujući da ako je prijevaru učinila treća osoba ona utječe na sam ugovor samo ako je druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru. Navedena kaznena presuda koja je donesena u odnosu na svjedokinju HP donesena je bez provođenja dokaznog postupka na temelju priznanja pojedinih okrivljenika, dok je iz obrazloženja odluke razvidno da su upravo okrivljenici naplaćivali proviziju i isplaćivali oštećenicima pozajmljene iznose umanjene za naplaćenu proviziju, a što ne znači da zajmodavac nije isplatio ugovoreni iznos zajma. Da bi jedna ugovorna strana iskoristila tešku materijalnu situaciju druge ugovorne strane ona joj mora biti poznata, a što u konkretnom slučaju nije ispunjeno, dok eventualna naplata naknade za posredovanje između tuženika i posredničke agencije nije od utjecaja na prava tužitelja iz zaključenog Ugovora o zajmu. U prilog žalbenih navoda tužitelj se poziva na presude drugostupanjskih sudova (Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-708/2017, Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-313/2021, Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-271/2022 i Gž- 309/2022, Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5139/2017). Ukoliko pak sud utvrdi da se radi o ništetnom pravnom poslu, tužitelj smatra da tada ima potraživanje prema tuženiku temeljem stečenog bez osnove u visini pozajmljenog novčanog iznosa.

7. Ispitivanjem pobijane presude u okviru žalbenih navoda tužitelja i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje u žalbi jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na ocjenu osnovanosti protutužbenog zahtjeva tuženika, na što osnovano ukazuje tužitelj žalbenim navodima.

7.1. Međutim, kako je ovaj sud u mogućnosti utvrditi pravno relevantne činjenice na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, tim više što su provedeni svi predloženi dokazi stranaka, to je o žalbi tužitelja ovaj sud odlučio primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 2), st. 2. i 3. ZPP.

8. Iako je prvostupanjski sud pravilno usvojio protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o zajmu, za ocjenu osnovanosti tog dijela zahtjeva sud nije iznio dostatne razloge u obrazloženju presude, na što osnovano ukazuje tužitelj u žalbi tvrdeći da za ocjenu je li Ugovor o zajmu lihvarski pravni posao moraju biti ispunjeni subjektivni i objektivni elementi iz čl. 329. st. 1. ZOO, dok za ocjenu osnovanosti protutužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti Ugovora o prijenosu potraživanja – cesiji sud uopće nije iznio razloge.

9. Odredba čl. 329. st. 1. ZOO propisuje da je ništetan ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik ishodio pozajmicu u kreditnom uredu u kojem su bile zaposlene osobe (JP, HP) koje su proglašene krivima što su postupajući u okviru zajedničkog djelovanja većem broju građana odobrili zajmove uz ugovaranje nesrazmjerne koristi i iskorištavanjem njihovih teških materijalnih prilika, što je sve utvrđeno na općenitoj razini postupanja osoba zaposlenih u pravnim osobama/kreditnim uredima koji su osnovani u svrhu prikrivanja stvarne naravi pravnih poslova, a koje su odobravale zajam građanima i sklapale ugovore o zajmu u korist tužitelja kao investitora, cijeneći pritom iskaz svjedokinje DP koja je potvrdila da su prilikom odobravanja zajmova naplaćivani troškovi zajma i naknade kreditnog ureda, pri čemu svjedokinja nije imala saznanje o sklapanju Ugovora o zajmu u konkretnom slučaju.

11. Upravo način poslovanja kreditnog ureda u kojem je tuženik realizirao zajam bio je predmetom ocjene kaznenog suda pa se ishod tog postupka osuđujućom kaznenom presudom svih uključenih u zločinačko udruženje mora cijeniti kao pravno relevantna činjenica za utvrđenje načina poslovanja kreditnog ureda (i) u konkretnom slučaju prilikom odobravanja zajma, sklapanja Ugovora o zajmu i isplate zajma tuženiku.

12. Isto je potrebno povezati s iskazom tuženika koji navodi da je primio zajam u iznosu od 20.000,00 kn i da je postavio pitanje više naznačenog iznosa u Ugovoru o zajmu no što je primio (37.700,00 kn) kao i da mu je bilo obrazloženo da se radi o poslovnoj politici kreditnog ureda, pa valja zaključiti da je u konkretnom slučaju Ugovor o zajmu realiziran u kreditnom uredu pod istim okolnostima koje su utvrđene kao modus operandi osuđenih osoba u predmetu Županijskog suda u Zagrebu broj K-Us-16/16.

13. Žalbene tvrdnje kojima tužitelj navodi da nije imao saznanja da bi se tuženik nalazio u teškom materijalnom stanju koje bi on iskoristio također nisu osnovane te su protivne stanju u spisu. Iako je tuženik u iskazu naveo da je pozajmicu trebao da bi podmirio dug i da o tome u kreditnom uredu nije ništa govorio, iz stanja u spisu proizlazi da je predniku tužitelja bilo poznato da tuženik već ima dugovanje po prethodnoj pozajmici. Naime, to dokazuje Ponuda potencijalnom zajmodavcu/investitoru sa pismom namjere od 18. ožujka 2011. (s lista 103 spisa) u kojoj Pulenat d.o.o. (kreditni ured) predlaže DPL financiranje tuženika uz predložene uvjete i garancije, te ga obavještava da tuženik „ima dugovanje od prošlog zajma koji bi zatvorio“, pa je stoga zajmodavac bio upoznat da tuženik ima dugovanje i da mu novi zajam treba da bi zatvorio dug po ranijem zajmu iste vrste.

14. Kada je zajmodavac DPL imao saznanje da je tuženik imao dugovanje s osnova već ranije realiziranog zajma i da zahtijeva novi zajam, te je znao da je tuženik korisnik invalidske mirovine od 1.700,00 kn pa mu visina mjesečnog anuiteta za otplatu zajma iznosi gotovo u visini cijele mirovine, proizlazi zaključak da je prednik tužitelja znao i iskoristio teško materijalno stanje tuženika i ugovorio za sebe nesrazmjernu korist u odnosu na ono što je tuženiku dao s obzirom da je u ugovoru navedeno da prima pozajmicu u iznosu od 37.700,00 kn dok mu je stvarno isplaćen zajam od 20.000,00 kn.

15. Osim toga u situaciji kada je tuženik primio 20.000,00 kn dok je u Ugovoru o zajmu navedeno da je primio 37.700,00 kn, prednik tužitelja je iskoristio i lakomislenost tuženika, koji je lakovjerno prihvatio objašnjenje da se radi "samo o poslovnoj politici" kreditnog ureda a ne i da će taj iznos morati vratiti. S obzirom da bi se prihvaćanje opisanih razloga djelatnice kreditnog ureda, odnosno takvo promišljanje i postupanje kod prosječno pažljive osobe u okolnostima konkretnog slučaja smatralo nepromišljenim i naivnim, to prema ocjeni ovoga suda proizlazi zaključak da je prednik tužitelja iskoristio i lakomislenost tuženika.

16. Stoga cijeneći sve navedene okolnosti koje je ovaj sud utvrdio pod toč. 11. do 15. obrazloženja proizlazi da je pravilno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 322. st. 1. u vezi čl. 329. st. 1. ZOO kada je usvojen protutužbeni zahtjev kojim je utvrđen ništetnim Ugovor o zajmu s obzirom da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za ocjenu tog ugovora zelenaškim jer - postoji očiti nerazmjer između onoga što je prednik tužitelja ugovorio u svoju korist i onoga što je po ugovoru dao, da je tuženik na isto pristao radi teškog materijalnog stanja (duga) i lakomislenosti, a da se prednik tužitelja znajući za te okolnosti njima okoristio u svoju korist.

17. U pobijanoj presudi su u potpunosti izostali razlozi na temelju kojih sud nalazi ništetnim Ugovor o prijenosu potraživanja – cesiji, pa je i u tom dijelu počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Tuženik činjenično ne navodi razloge ništetnosti Ugovora o prijenosu potraživanja – cesiji, nego iste povezuje s razlozima ništetnosti samog Ugovora o zajmu.

17.1. Kako je ništetan pravni posao onaj koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog prava ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo u smislu čl. 322. st. 1. ZOO, a da je Ugovor o prijenosu potraživanja – cesiji kojim je prenesena na tužitelja tražbina iz Ugovora o zajmu sklopljen sukladno čl. 80. st. 1. ZOO koji propisuje da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, ovaj sud utvrđuje da isti nije protivan Ustavu RH, niti prisilnim propisima jer se radi o tražbini koja se može prenijeti na treću osobu, a niti je protivan moralu društva. Stoga po ocjeni ovoga suda protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o prijenosu tražbine – cesije nije osnovan.

18. Međutim, kako je Ugovorom o prijenosu potraživanja – cesiji između DPL kao cedenta i tužitelja kao cesionara u vezi tuženika kao dužnika obavljen prijenos svih prava iz Ugovora o zajmu i to prema sadržaju čl. 3. u pogledu „dospjelih anuiteta, budućih nedospjelih anuiteta, zateznih kamata i drugih troškova koji pripadaju ili su pripadali cedentu ako zajmodavcu“, da je Ugovor o zajmu ništetan pravni posao i ne proizvodi pravne učinke od trenutka kada je sklopljen (ex tunc), a da čl. 84. st. 1. ZOO propisuje da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, to u situaciji kada ne postoji tražbina prednika tužitelja iz Ugovora o zajmu koja bi mogla biti predmetom prijenosa na tužitelja kao vjerovnika (potraživanje koje ne postoji ne može biti prenosivo) to tužitelj nema nikakva prava na temelju Ugovora o prijenosu potraživanja – cesiji prema tuženiku. Drugim riječima, isti ne proizvodi pravne učinke u odnosu na tuženika s osnova ispunjenja ugovorne obveze iz Ugovora o zajmu.

19. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (čl. 323. st. 1. ZOO). U svjetlu citirane zakonske odredbe pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da tužitelj nije ovlaštenik prava na isplatu temeljem stečenog bez osnove, odnosno onog novčanog iznosa koji je zajmodavac DPL isplatio tuženiku temeljem Ugovora o zajmu, a za koju isplatu je otpala pravna osnova jer je Ugovor o zajmu utvrđen ništetnim.

19.1. Temeljem ništetnog Ugovora o zajmu zajmodavac bi imao pravo na vraćanje isplaćenog iznosa temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, dok tužitelj nema pravnu osnovu za potraživanje temeljem stečenog bez osnove, kako je to pravilno ukazao prvostupanjski sud iako isto nije jasno niti dostatno obrazložio. Tužitelj nije dokazao (niti činjenično tvrdi) da je on dao novac za zajam pa da su time na njegovoj strani ispunjene pretpostavke iz čl. 1111. st. 1. ZOO koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, pa je stoga pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen zahtjev tužitelja pod toč. I. izreke presude.

20. Dakle, iako tužitelj iz razloga navedenih pod toč. 18. ovog obrazloženja nema pravo na ispunjenje ugovorne obveze isplatom, te iz razloga navedenih pod toč. 19. i 19.1. ovog obrazloženja nije ovlaštenik prava na povrat temeljem stečenog bez osnove, dodatno valja ukazati da iz nalaza vještaka proizlazi da je tuženik otplatom kroz 13 anuiteta isplatio kreditnim uredima po osnovi povrata zajma ukupni iznos od 21.732,52 kn pa proizlazi da je tuženik vratio primljeni iznos s osnova ništetnog pravnog posla od 20.000,00 kn.

21. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 373.a st. 1. toč.2), st. 2. i 3. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke i djelomično pod toč. II. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništav Ugovor o zajmu broj DJ/2011-03-22, dok je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu pod toč. II. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništav Ugovor o prijenosu potraživanja – cesiji i odbio protutužbeni zahtjev tuženika u tom dijelu.

22. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP, te je tuženiku dosuđen trošak u iznosu od 2.919,54 EUR s osnova poduzetih odvjetničkih radnji i sudske pristojbe na odgovor na tužbu kako je obrazloženo pod toč. 32. obrazloženja.

23. Tužitelj u žalbi sadržajno ne pobija odluku o troškovima postupka, pa je ovaj sud ispitivanjem po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP utvrdio da je tužitelj pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 155. ZPP obvezan naknaditi tuženiku troškove poduzetih odvjetničkih radnji (navedenih pod toč. 32. obrazloženja), ali da nije u obvezi podmiriti tuženiku trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 44,54 EUR jer tuženik nije obveznik plaćanja te pristojbe prema čl. 4. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 74/95., 57/96., 137/02., 26/03., 125/11., 112/12., 157/13., 110/15., 118/18.) važećeg u vrijeme kada je podnesen odgovor na tužbu, što znači da mu taj trošak nije nastao i da na isti nema pravo, pa tuženik koji nije uspio s neznatnim dijelom zahtjeva ima pravo na trošak primjenom čl. 154. st. 5.

ZPP u iznosu od 2.875,00 EUR.

24. Stoga je ovaj sud djelomičnim uvažavanjem i djelomičnim odbijanjem žalbe tužitelja i primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP odlučio kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.

25. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP jer je tužitelj uspio s neznatnim dijelom žalbe koji ne opravdava dosudu troškova.

U Varaždinu 30. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek