Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1040/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KT OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Kusaliću, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2762/2025-29 od 16. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2762/2025-29 od 16. srpnja 2025. pod točkom I. izreke i pod točkom II. izreke za iznos od 1.030,74 eur.

II. Preinačava se navedena presuda pod točkom II. izreke za iznos od 46,91 eura i za isto sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja KT za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 46,91 eura.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 387,99 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.278,86 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose (točka I. izreke) te je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.077,65 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga. Navodi da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 191. ZPP, a i čl. 338. st. 4. ZPP, jer je navedenu odredbu pogrešno primijenio, a i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, zbog čega se ne može ispitati. Ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Prigovara i odmjerenim troškovima postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka, kao i trošak žalbe, podredno presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 387,99 eura.

3. Žalba nije osnovana glede glavne stvari, dok je djelomično osnovana glede odluke o troškovima parničnog postupka.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.278,86 eura na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja 21. ožujka 2007., prema kojem ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 15.485,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, za kupnju motornog vozila, koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, s time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje. Tužitelj tvrdi da su ništetne odredbe ugovora u dijelu kojim je ugovorena kamata promjenjiva isključivo jednostranom odlukom tuženika te u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a pri tome se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u kolektivnom sporu.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, pa ni povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP na koju upire tuženik. Suprotno navodima tuženika u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio, pa dakle nije počinjena navedena bitna povreda. Neosnovano tuženik upire i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 191. ZPP. Naime, tužitelj je već u tužbi zahtijevao isplatu s osnove ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, mada u nešto manjem iznosu od onog iznosa koji konačno zahtijeva, no i tako preinačena tužba se zasniva na istoj činjeničnoj osnovi pa je takva preinaka (neprava) moguće i dopuštena.

5.1. No, osnovano ističe tuženik da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer je izreka pobijane presude proturječna njezinu obrazloženju.

6. Polazeći od utvrđenja da tužitelj ima svojstvo potrošača, da je kredit otplaćen, da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj tužitelju nije pružena prilika pregovarati, već je dobio gotovi tipski ugovor, da tužitelju nije objašnjen rizik promjene tečaja švicarskog franka, da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF pa je tužitelj tuženiku preplatio iznos od 2.229,13 eura sud prvog stupnja zaključuje da je nametnutom odredbom o valutnoj klauzuli tužitelj doveden u neravnopravan položaj, da je takva odredba ništetna pa da je tuženik tužitelju dužan vratiti taj iznos. Pri tome se prvostupanjski sud pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

7. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača, da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj tužitelju nije pružena prilika pregovarati, već je dobio gotovi tipski ugovor, da tužitelju nije objašnjen rizik promjene tečaja švicarskog franka, da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF, da je takva odredba ništetna te se osnovano, temeljem čl. 502.a i c. ZPP, pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3.rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

7.1. Međutim, pobijanom presudom je sud prvog stupnja tuženiku naložio isplatu iznosa od 2. 278,86 eura, koji je tužitelj zahtijevao, pa je, prema tome, izreka presude proturječna obrazloženju, na što upire tuženik.

7.2. No, činjenice bitne za odluku moguće je utvrditi na temelju izvedenih dokaza, konkretno na temelju nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića iz tvrtke Darfin d.o.o., temeljenom na ispravama koje se nalaze u spisu, kojem tuženik (a ni tužitelj) glede matematičkog izračuna nije prigovorio pa ga prihvaća i drugostupanjski sud.

7.3. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka drugostupanjski sud utvrđuje da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, a umanjena za preplaćenu kamatu u svakom anuitetu, iznosi 17.170,02 kn, odnosno da više plaćeni iznos iznosi 2.278,86 eura, sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je pobliže navedeno i izreci prvostupanjske presude pod točkom I.

8. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženiku utuženi iznos temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO) dužan je tuženik tužitelju taj iznos.

8.1. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

9. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018., pa da, s obzirom da je tužba podnesena 29. travnja 2021., nije istekao rok zastare od pet godina, propisan čl. 225. ZOO. Zastara nije nastupila ni na preinačeni dio. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je s tim u vezi zauzeo pravno shvaćanje boj Su- IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024 koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

9.1. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

10. Svi drugi žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja pa nisu posebno ocijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

11. Zbog svega navedenog je na temelju odredbe čl. 373.a ZPP kao neosnovana odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom I izreke.

12. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. U postupku su djelomično uspjeli i tužitelj i tuženik pa je sud prvog stupnja osnovano o troškovima postupka odlučivao razmjerno uspjehu u sporu svake stranke (mada je u obrazloženju presude navedeno, očitom pogreškom u pisanju, da odlučuje temeljem čl. 154. st. 1. ZPP). Tužitelj je u sporu uspio u omjeru od 88,03 % (100 % glede osnove, a 76,06 % glede visine), do je tuženik u sporu uspio u omjeru od 11,97 % (23,94 % glede visine, dok glede osnove nema uspjeha) pa je tuženik dužan tužitelju naknaditi 76,06 % troškova zastupanja i sudske pristojbe na tužbu. Kako je sud prvog stupnja tuženiku naložio da tužitelju naknadi 75,06 % tih troškova, to su isti tužitelju dosuđeni u manjem iznosu od pripadajućeg. Pravilno je sud prvog stupnja tužitelju u cijelosti dosudio trošak vještačenja, jer je taj trošak bio neophodan.

12.1. Na žalbene navode tuženika glede primjene Tarife je za reći da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je za poduzete radnje dosudio nagradu prema vrijednosti boda od 2,00 eura. Naime, u vrijeme donošenja odluke o troškovima parničnog postupka na snazi je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – dalje: Tarifa) kojom je u Tbr. 52. st. 3. propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Prema tome, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je o naknadi troškova zastupanja odlučivao primjenom Tarife koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, dakle Tarife objavljene u „Narodnim novinama“ broj 138/23 prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife). Neosnovano tuženik osporava i visinu troška vještačenja. Naime, da bi dao nalaz i mišljenje o predmetu spora vještak je morao izvršiti uvid u cjelokupnu dokumentaciju te izvršiti izračune pa time što je posebno iskazao preplatu po osnovi valutne klauzule, a posebno po osnovi preplate po promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nastali dodatni troškovi.

12.2. No, trošak sastava podneska od 14. listopada 2022., za koji je sud tužitelju priznao nagradu od 25 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura i PDV od 25 % iznosi 62,5 eura te potom dosudio 75,06 % toga iznosa, odnosno 46,91 eura nije bio trošak potreban za vođenje parnice. Naime, tim podneskom je tužitelj dostavio dokaz o uplati predujma za vještačenje, što nije bilo potrebno, jer o uplati predujma sud izvješćuje računovodstvo. Prema tome, neosnovano je sud prvog stupnja tužitelju dosudio trošak postupka u iznosu od 46,91 eura, dok preostali iznos troškova parničnog postupka od 1.030,74 eura tuženik neosnovano pobija.

13. Stoga je kao neosnovana odbijena žalba tuženika i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom II. izreke za iznos od 1.030,74 eura, a na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP je presuda pod točkom II. izreke preinačena za iznos od 46,91 eura te je zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u tome iznosu odbijen kao neosnovan.

14. Odluka pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. u vezi čl. 154. st.1. i 2. ZPP. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan, jer je njegova žalba neosnovana glede glavne stvari, a glede troškova postupka je osnovana u razmjerno neznatnom dijelu, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

U Velikoj Gorici 30. listopada 2025.

Predsjednik suda

Goran Škugor