REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Povrv-201/2024-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli – Pola, po sucu Danieli Subotić Biondić, na temelju prijedloga više sudske savjetnice Tine Aflić, u pravnoj stvari tužitelja KOMUNALNI SERVIS d.o.o. Rovinj, Trg Na Lokvi 3a, OIB 22751868617, protiv tuženika URBIS 72 d.d. Pula, Ulica Sv. Teodora, OIB 96764136124, koje zastupa punomoćnica Aleksandra Simić, odvjetnica u Puli, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 2. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnice tuženika, 30. listopada 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Rina Zujića, poslovni broj: Ovrv-3065/2024 od 24. travnja 2024. te se odbija tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva da tuženik isplati tužitelju iznos od 316,02 EUR za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. listopada 2023., sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.
II. Ukida se odluka o trošku sadržana u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Rina Zujića, poslovni broj: Ovrv-3065/2024 od 24. travnja 2024.
III. Nalaže se tužitelju da isplati tuženiku trošak postupka u iznosu od 200,77 EUR, u roku od 15 dana, dok se u preostalom iznosu od 424,23 EUR zahtjev tuženika za naknadu troška odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 21. ožujka 2024. podnio protiv tuženika prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, radi naplate 316,02 EUR sa zateznim kamatama. Javni bilježnik donio je rješenje o ovrsi, na koje je rješenje tuženik izjavio prigovor te je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha i postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, sukladno članku 460. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u nastavku: ZPP).
2. Tuženik je u prigovoru naveo da među strankama nije sklopljen ugovor o pružanju usluga te da tuženik od 2018. godine nastoji s tužiteljem, koji mu ne pruža predmetnu uslugu, sklopiti odgovarajući i zakonit ugovor o načinu korištenja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada, da tuženik uslugu ne pruža niti faktički, jer nije ispunio ni svoju inicijalnu obvezu predaje spremnika za otpad. Zatim navodi da je, nakon što mu je tužitelj ponudio da potpiše obrazac Izjave o načinu korištenja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada, tuženik odgovorio navodeći da ponuda nije oblikovana sukladno mjerodavnim propisima te da ju je potrebno uskladiti sa zakonski definiranim načelima pružanja predmetnih usluga. Ističe da ugovor nije sklopljen obostranom suglasnošću koja bi bila izražena prvenstveno na izričit način, uključujući i to da se tužitelj nije suglasio s tuženikovim prijedlogom da se ugovor odgovarajućeg sadržaja smatra konkludentno sklopljenim, niti su se ispunile pretpostavke da se smatra sklopljenim po sili zakona. Tuženik traži pojašnjenje kome je namijenjen spremnik koji je postavljen u zajednički ulaz zgrade i u kojim udjelima. Shodno navedenome, predlaže ukidanje platnog naloga i odbijanje tužbenog zahtjeva.
3. Tužitelj se u ostavljenom roku očitovao na prigovor podneskom od 13. rujna 2024. u kojem je u bitnom naveo da se predmet spora odnosi na neplaćanje računa za pružanje javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i komunalnog otpada na području grada [adresa] za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. listopada 2023., da se obračun vrši na temelju Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada na području grada Rovinja-Rovigno (Službeni glasnik Grada Rovinja-Rovigno broj: 6/22, u nastavku: Odluka) i Cjenika javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada na području grada Rovinja-Rovigno (u nastavku: Cjenik). Navodi da je tuženik vlasnik poslovnog prostora u [adresa] na adresi [adresa], a koja se nekretnina nalazi u povijesnoj jezgri [adresa] te da zbog ograničenja lokacije nije moguće osigurati uvjete pojedinačnog korištenja javne usluge na način da se tuženiku dodijeli zaseban spremnik odgovarajućeg volumena pa se primjenjuju odredbe iz članka 10. stavka 2., članka 12. i članka 25. stavka 1. Odluke. Zatim citira relevantne odredbe Odluke i Cjenika prema kojima je obračunat potraživani iznos. Nadalje ističe da je neživotno i nelogično da tuženik nije nikada koristio uslugu tužitelja, odnosno da u poslovnom prostoru tuženika ne nastaje komunalni otpad. Smatra da, s obzirom da tuženik ne osporava vlasništvo nekretnine, a obvezu plaćanja nije prenio na drugog korisnika nekretnine, niti dokazao da se nekretnina ne koristi, tuženik je dužan plaćati uslugu tužitelju, stoga predlaže održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika uz naknadu troška.
4. Tuženik se očitovao podneskom od 7. listopada 2024. u kojem je naveo da se poslovni prostor tuženika nalazi u širem području povijesne jezgre gdje prostorne mogućnosti ne otežavaju, a pogotovo ne onemogućuju pristup radi preuzimanja i korištenja individualnog i ujedno bitno manjeg spremnika i da je tužitelj „zadužio“ s dva spremnika (zeleni i plavi) jednog od korisnika poslovnog prostora (RUBINI d.o.o. [adresa]) u istoj poslovnoj zgradi u kojoj je i tuženik. Navodi da tužitelj nije s tuženikom sklopio valjani ugovor o pružanju usluga te da se tužitelj u ispostavljanju računa ne referira niti na evidencijsku oznaku spremnika, niti navodi kada bi bila pružena usluga pražnjenja spremnika, odnosno, koliko je puta tu radnju izveo, a sve to unatoč „čipiranim spremnicima i čitačima na vozilima te automatskom bilježenju u sustavu za evidentiranje, kao osnovi za izradu računa“. Smatra je je tužiteljevo postupanje protuzakonito te ukazuje na odredbu članka 4. stavka 6. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom kojom je propisano da spremnik treba biti primjeren potrebi pojedinog korisnika usluge te se korisniku usluge ne može propisati obveza korištenja spremnika određenog volumena. Nadalje navodi da je javnopravno tijelo dužno pružati ili osigurati pružanje javne usluge barem na razini „obvezne minimalne javne usluge“, ali da nije ovlašteno autoritativno i jednostrano određivati mjeru („minimalna veličina spremnika“) i posljedično tome ukupnu cijenu javne usluge korisnicima, nego da su korisnici ovlaštenici prava odabira, a javnopravno tijelo da je ovlašteno odrediti jedinične cijene pojedinog pražnjenja preuzetog spremnika. Tuženik zaključno navodi da ugovor o korištenju usluga nije sklopljen jer tuženik nije prihvatio tužiteljevu ponudu nego je na nju odgovorio protuponudom, koju pak nije prihvatio tužitelj, tako da nije došlo do sporazuma volja ugovornih strana, a tužitelj uopće nije omogućio tuženiku koristiti se javnom uslugom te da da nije niti poznato kada je tužitelj preuzimao/odvozio otpad.
5. U postupku je pročitan izvadak iz poslovnih knjiga (list 23), dopisi tuženika (list 33-52), Odluka o načinu pružanja javne usluge sakupljanja komunalnog otpada na području Grada Rovinja-Rovigno (list 67-89), Cjenik usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada na području Grada Rovinja-Rovigno s Obrazloženjem i Izmjenama i dopunama (list 90-118), Izjavu o načinu korištenja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada (list 126-127), odgovor na prigovor od 27. prosinca 2018. (list 128), dopise tuženika (list 129-148), spis ovog suda poslovni broj Povrv-238/2022 (list 150-187), spis ovog suda poslovni broj Povrv-318/2022 (list 188-220) i spis ovog suda poslovni broj Povrv-8/2023 (list 221-233).
6. Tužbeni zahtjev je neosnovan.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos za uslugu javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. listopada 2023. Nije sporno da je tuženik vlasnik i korisnik poslovnog prostora na adresi [adresa], te da tužitelj pruža javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada na području grada [adresa]. Sporno je pitanje je li usluga pružena te je li cijena pravilno obračunata, dakle sporna je osnovanost i visina zahtjeva.
8. Na ročištu održanom 2. listopada 2025. tuženik je naveo da obračunava cijenu javne usluge na način da se ona sastoji od fiksnog dijela, i to cijene obvezne minimalne javne usluge i varijabilnog dijela, koji ovisi o veličini spremnika i broju pražnjenja, te da na računima nisu razdvojeni fiksni i varijabilni dio, a koji se dio iznosa na što odnosi, da je moguće utvrditi prema dostavljenom cjeniku. Na upit suda tko sve koristi predmetni spremnik, odnosno za koga je on namijenjen, tuženik je naveo da u starom gradu nema svaki korisnik svoj spremnik, nego da koriste zajedničke spremnike. Dalje na upit na koji način se onda određuje koji će korisnik koliko biti dužan plaćati usluge, naveo je da se to određuje prema smjernicama koje se nalaze u Odluci, pa se pojedini korisnici zadužuju za određeni volumen te da je u konkretnom slučaju tuženik zadužen je za spremnik od 120 litara, a udio za koji je zadužen je 1/1. Na istom ročištu tuženik je naveo da za zajednički spremnik ne zna uopće gdje se nalazi te da mu takvo postupanje od strane tužitelja nije niti praktično, niti prihvatljivo, dok s druge strane društvo RUBINI d.o.o. koje ima poslovne prostorije u istoj zgradi kao i tuženik, dobilo je na korištenje svoje spremnike za otpad koje stoje u za to predviđenom prostoru u toj poslovnoj zgradi. Tuženik ukazuje na to da u predmetnim poslovnim prostorijama ima jednog jedinog zaposlenika i da nema potrebu za spremnikom od 120 litara kojeg mu tužitelj naplaćuje te da je tužitelja o tome više puta obavještavao.
9. Iz Izjave o načinu korištenja javne usluge prikupljanja komunalnog otpada (u nastavku: Izjava) te iz dopisa koje je tuženik upućivao tužitelju utvrđeno je da je tužitelj namjeravao zadužiti tuženika s volumenom spremnika 120 l, s čime se tuženik nije složio te je u više navrata ukazivao tužitelju da takav spremnik nije primjeren potrebama tuženika i predlagao da ga tužitelj zaduži za spremnik od 80 l ili manji. Dopisom od 27. prosinca 2018. tužitelj je naveo da je minimalni obračunski volumen za gospodarske korisnike 120 l te da je tuženik stoga tako i zadužen, kao i da su spremnici "u fazi dostave te će biti dostavljeni u najkraćem vremenskom razdoblju". Tužitelj nije dokazao da je ikada dostavio tužitelju na korištenje bilo kakav spremnik, već u ovom postupku upućuje na to da je tuženik dužan koristiti zajednički spremnik koji je dostupan korisnicima u tom području centra grada.
10. Pregledom fotografija s listova 232 i 234 spisa utvrđeno je da se unutar zgrade u kojoj tuženik ima poslovni prostor nalaze dva spremnika, plavi i zeleni, a za koje je tuženik naveo da ih je tužitelj dostavio društvu RUBINI d.o.o. koje također posluje u predmetnoj zgradi. Tužitelj navedeno nije osporavao pa tuženik osnovano postavlja pitanje iz kojeg je razloga navedenome društvu omogućeno korištenje zasebnih spremnika, dok se tuženika upućuje da koristi zajedničke spremnike u centru grada, istovremeno mu naplaćujući cijenu za spremnik volumena 120 l.
11. Odredbom članka 10. stavka 2. Odluke o načinu pružanja javne usluge sakupljanja komunalnog otpada na području Grada Rovinja-Rovigno (Službeni glasnik-Bolletino ufficiale Br. – Nr. 6/22, u nastavku: Odluka), propisano je da u posebnim dijelovima grada, a naročito u povijesnoj jezgri, moguća je primjena drukčijih vrsta spremnika i/ili drukčijeg sustava prikupljanja otpada prilagođenog odabranom modelu prikupljanja otpada na tom području uvažavajući mogućnosti, tehničke okolnosti i ograničenja tih dijelova grada.
12. Odredbom članka 12. stavka 1. Odluke propisano je da korisnik usluge iz kategorije korisnika koji nije kućanstvo ima mogućnost izbora jednog od raspoloživih standardnih veličina spremnika, više spremnika ili posebnog spremnika odnosno veličine obračunskog volumena temeljem zasebnog ugovora uz uvažavanje svojih realnih potreba prema vrsti djelatnosti i slično. Obračunski volumen spremnika utvrđuje se temeljem vrste djelatnosti i ostalih kriterija i smjernica Davatelja usluge, dok su u stavku 2. propisane smjernice za određivanje minimalne veličine spremnika.
13. Odredbom članka 25. stavka 1. Odluke propisano je da za korisnike usluge gdje uvjeti pojedinačnog korištenja javne usluge nisu u potpunosti primjenjivi zbog tehničkih uvjeta, nepristupačnosti, ograničenja lokacije i tipa nekretnine, neracionalnog povećanja troškova i drugih okolnosti, usluga se osigurava putem zajedničkih spremnika na lokaciji zajedničkog obračunskog mjesta koje određuje davatelj usluge.
14. U odnosu na citirane odredbe, prije svega treba ukazati na to da je temelj za određivanje volumena spremnika za kategorije korisnika koji nije kućanstvo odredba članka 12. stavka 1. Odluke, dok odredba članka 12. stavka 2. Odluke predstavlja samo smjernice, na što i samo značenje riječi upućuje, i navedene smjernice ne mogu se tumačiti niti primjenjivati odvojeno od odredbe prethodnog stavka, koji propisuje "uz uvažavanje svojih realnih potreba prema vrsti djelatnosti i slično". Dakle, volumen spremnika treba biti primjeren realnoj potrebi korisnika. U konkretnom slučaju, gdje tuženik u poslovnom prostoru kojeg koristi u predmetnoj zgradi ima jednog jedinog zaposlenika (koju okolnost tužitelj ne osporava), navedeno je trebalo uzeti u obzir pa uvažavajući i smjernice i sve ostale okolnosti, utvrditi primjeren volumen spremnika, a ne kategorički odrediti volumen od 120 l i ispostavljati tuženiku račune za takav volumen, jer navedeno nije u skladu s Odlukom i nije ispravno utvrđeno. Smjernice je potrebno primjenjivati smisleno i u kombinaciji s okolnostima na koje upućuju odredbe članka 12. stavka 1. Odluke, u suprotnom se dolazi do proizvoljnog određivanja volumena spremnika, za što nema uporišta niti u zakonu niti u podzakonskim aktima.
15. Nadalje, u odnosu na odredbu članka 25. stavka 1. Odluke koja propisuje način pružanja, odnosno korištenja javne usluge tamo gdje uvjeti pojedinačnog korištenja javne usluge nisu u potpunosti primjenjivi, ovaj sud ne prihvaća argumentaciju tužitelja da u konkretnom slučaju zbog ograničenja lokacije nije moguće osigurati uvjete pojedinačnog korištenja javne usluge na način da se tuženiku dodijeli zaseban spremnik, jer je tužitelj drugom korisniku, koji posluje u istoj zgradi kao i tuženik, omogućio korištenje zasebnog spremnika, pa je isto to mogao učiniti i za tuženika, a što nije učinio, niti je za to dao valjane razloge.
16. S obzirom na sve navedeno, neovisno o tome je li ugovor između tužitelja kao pružatelja usluge i tuženika kao primatelja usluge sklopljen i kojeg je sadržaja, činjenica je da tužitelj nije pružio uslugu tuženiku, stoga ju nema pravo naplaćivati. Naime, na tužitelju je teret dokaza da je uslugu pružio, a u ovom postupku tužitelj nije dokazao niti koji spremnik prazni, a da bi se taj spremnik odnosio na tuženika, niti broj pražnjenja, niti je precizirao bilo koju drugu stavku po kojoj bi se eventualno mogli utvrditi osnova i opseg obveze tuženika. Štoviše, tužitelj se obvezao dostaviti tuženiku spremnik oznake 008452, kojeg, kako proizlazi iz spisa, nije nikada dostavio.
17. Odredbom članka 28. Odluke propisano je da davatelj usluge vodi evidenciju korištenja javne usluge za obračunsko mjesto u digitalnom obliku, na način da se svaki spremnik elektronski identificira, svako pražnjenje spremnika elektronski bilježi, a podaci potom prebacuju u knjigovodstveni program evidencije korištenja javne usluge. Podaci iz evidencije korištenja javne usluge za obračunsko mjesto u digitalnom obliku smatraju se dokazom izvršenja javne usluge. Prihvatljivi dokaz izvršenja javne usluge za pojedinog korisnika usluge predstavlja evidencija davatelja usluge o izvršenoj usluzi (evidencija o pražnjenju spremnika tijekom obračunskog razdoblja prema planu odvoza) za pojedinog korisnika usluge, pri čemu Davatelj usluge ne odgovara za neovlašteno korištenje spremnika od strane trećih osoba, već je svaki korisnik usluge dužan osigurati da njemu dodijeljeni spremnik neovlašteno ne koriste treće osobe.
18. U konkretnom slučaju tužitelj nije dostavio u spis evidenciju korištenja javne usluge za obračunsko mjesto, a osim toga, iz izvatka iz poslovnih knjiga nije vidljivo na koje se obračunsko mjesto usluga odnosi. Na tužitelju je teret dokaza osnovanosti i visine potraživanja, što tužitelj u ovom postupku nije ničime dokazao, dok je tuženik, s druge strane, uspješno osporio da bi mu bio dostavljen zaseban spremnik na koji ima pravo. Naime, iako točno tužitelj tvrdi da se tuženik kao vlasnik nekretnine smatra korisnikom usluge te da je obvezan koristiti uslugu odvoza otpada, to s druge strane znači i da je tužitelj dužan tu uslugu i pružiti, a ako ona nije pružena, korisnik ju nije dužan platiti. S obzirom na to da tuženik nije jasno naveo niti dokazao na koje se obračunsko mjesto odnosi sporno potraživanje, kao što nije dokazao niti činjenicu da je uopće izvršio svoju obvezu prema tuženiku, ovaj je sud tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke.
19. Sud je odbio dokazne prijedloge tuženika pribavom mišljenja Ministarstva zaštite okoliša Klasa: 04-01/23-02/576 od 9. srpnja 2025., uviđajem na licu mjesta i saslušanjem svjedoka CK, jer ih je s obzirom na ostale dokaze u spisu ocijenio nepotrebnima.
20. S obzirom da odluka o trošku nije dio platnog naloga te s obzirom da tužitelj nije uspio u sporu, na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki II. izreke.
21. Na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023, u nastavku: Tarifa), s obzirom na vrijednost predmeta spora 316,02 EUR, tuženiku je priznat trošak u visini 25 bodova za sastav prigovora na javnobilježničko rješenje o ovrsi (Tbr. 11.1), 25 bodova za podnesak od 7. listopada 2024. (Tbr. 8.1) te 25 bodova za zastupanje na ročištu 2. listopada 2025. (Tbr. 9.1), što čini ukupno 75 bodova, a što množeno s vrijednošću boda 2,00 EUR (Tbr. 54.) i uvećano za pripadajući PDV (Tbr. 46.) iznosi 187,50 EUR. Zatim, priznat je trošak sudske pristojbe na prigovor u iznosu 13,27 EUR pa ukupan trošak tuženika iznosi 200,77 EUR. U preostalom dijelu postavljenog ukupnog zahtjeva za naknadu troška u visini 250 bodova, uvećano za PDV (625,00 EUR), zahtjev je neosnovan, budući da takav iznos za navedenu vrijednost predmeta spora nije utvrđen Tarifom. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke.
U Puli 30. listopada 2025.
S u d a c
Daniela Subotić Biondić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o njoj odlučuje nadležan županijski sud. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.
Žalba protiv ove presude ne odgađa ovrhu (članak 467.a ZPP-a).
Dna:
- tužitelju, uz sudsku pristojbu za presudu
- tuženiku
nacrt presude izradila:
viša sudska savjetnica-
specijalistica
Tina Aflić
