REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2525/2024-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja BA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Luka Duvnjak, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, radi predaje- povrata nakon održane glavne i javne rasprave 2. listopada 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 30. listopada 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 217938, koji je tužitelj BA kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, s tuženikovim prednikom Volksbank d.d. kao kreditorom i predlagateljem osiguranja, dana 16.06.2008. godine sklopio te 18.06.2008. godine solemnizirao kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297, pod br. OV-17120/08, u dijelu koji glasi: „Članak 1. IZNOS KREDITA
CHF 13.212,33 (trinaesttisućadvjestodvanaestšvicarskafrankaitridesettricenta) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate“.
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. 217938, koji je tužitelj BA kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, s tuženikovim prednikom Volksbank d.d. kao kreditorom i predlagateljem osiguranja, dana 16.06.2008. godine sklopio te 18.06.2008. godine solemnizirao kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297, pod br. OV-17120/08, u dijelu koji glasi: „Članak 2. KAMATNA STOPA
2.1. Redovna kamatna stopa
promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“.
III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu br. 217938, koji je tužitelj BA kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, s tuženikovim prednikom Volksbank d.d. kao kreditorom i predlagateljem osiguranja, dana 16.06.2008. godine sklopio te 18.06.2008. godine solemnizirao kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297, pod br. OV-17120/08, u dijelu koji glasi: „Članak 4. VALUTNA KLAUZULA
ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti“.
IV. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br. 217938, koji je tužitelj BA kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, sa tuženikovim prednikom Volksbank d.d. kao kreditorom i predlagateljem osiguranja, dana 16.06.2008. godine sklopio te 18.06.2008. godine solemnizirao kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297, pod br. OV-17120/08, u dijelu koji glasi: „Članak 8. NAČIN OTPLATE
256,05 CHF(dvjestopedesetšestšvicarskihfranakaipetcenti) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća“.
V. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. platiti tužitelju BA 2.278,14 EUR, zajedno s zateznim kamatama tekućim na:
iznos od 1,33 EUR od 03.07.2008. g. pa do isplate,
iznos od 0,74 EUR od 04.10.2008. g. pa do isplate,
iznos od 13,90 EUR od 06.12.2008. g. pa do isplate,
iznos od 4,24 EUR od 06.12.2008. g. pa do isplate,
iznos od 14,96 EUR od 13.01.2009. g. pa do isplate,
iznos od 16,42 EUR od 07.02.2009. g. pa do isplate,
iznos od 17,15 EUR od 06.03.2009. g. pa do isplate,
iznos od 15,41 EUR od 02.04.2009. g. pa do isplate,
iznos od 15,16 EUR od 07.05.2009. g. pa do isplate,
iznos od 12,43 EUR od 09.06.2009. g. pa do isplate,
iznos od 10,03 EUR od 08.07.2009. g. pa do isplate,
iznos od 10,86 EUR od 07.08.2009. g. pa do isplate,
iznos od 12,65 EUR od 10.09.2009. g. pa do isplate,
iznos od 13,04 EUR od 12.10.2009. g. pa do isplate,
iznos od 12,04 EUR od 13.11.2009. g. pa do isplate,
iznos od 14,34 EUR od 16.12.2009. g. pa do isplate,
iznos od 16,51 EUR od 08.01.2010. g. pa do isplate,
iznos od 18,79 EUR od 11.02.2010. g. pa do isplate,
iznos od 18,19 EUR od 08.03.2010. g. pa do isplate,
iznos od 22,04 EUR od 06.04.2010. g. pa do isplate,
iznos od 21,05 EUR od 11.05.2010. g. pa do isplate,
iznos od 22,99 EUR od 12.07.2010. g. pa do isplate,
iznos od 33,89 EUR od 06.09.2010. g. pa do isplate,
iznos od 31,41 EUR od 06.09.2010. g. pa do isplate,
iznos od 40,72 EUR od 07.10.2010. g. pa do isplate,
iznos od 35,81 EUR od 07.10.2010. g. pa do isplate,
iznos od 32,11 EUR od 10.11.2010. g. pa do isplate,
iznos od 43,35 EUR od 09.12.2010. g. pa do isplate,
iznos od 50,29 EUR od 03.01.2011. g. pa do isplate,
iznos od 45,25 EUR od 11.02.2011. g. pa do isplate,
iznos od 45,99 EUR od 11.03.2011. g. pa do isplate,
iznos od 42,38 EUR od 12.04.2011. g. pa do isplate,
iznos od 43,49 EUR od 11.05.2011. g. pa do isplate,
iznos od 55,79 EUR od 10.06.2011. g. pa do isplate,
iznos od 57,51 EUR od 04.07.2011. g. pa do isplate,
iznos od 71,12 EUR od 16.08.2011. g. pa do isplate,
iznos od 66,18 EUR od 05.09.2011. g. pa do isplate,
iznos od 58,48 EUR od 13.10.2011. g. pa do isplate,
iznos od 58,28 EUR od 10.11.2011. g. pa do isplate,
iznos od 57,44 EUR od 08.12.2011. g. pa do isplate,
iznos od 60,24 EUR od 09.01.2012. g. pa do isplate,
iznos od 63,31 EUR od 20.02.2012. g. pa do isplate,
iznos od 63,42 EUR od 13.03.2012. g. pa do isplate,
iznos od 61,47 EUR od 10.04.2012. g. pa do isplate,
iznos od 62,26 EUR od 10.05.2012. g. pa do isplate,
iznos od 63,41 EUR od 12.06.2012. g. pa do isplate,
iznos od 62,17 EUR od 02.07.2012. g. pa do isplate,
iznos od 62,27 EUR od 13.08.2012. g. pa do isplate,
iznos od 61,13 EUR od 11.09.2012. g. pa do isplate,
iznos od 59,00 EUR od 10.10.2012. g. pa do isplate,
iznos od 61,59 EUR od 12.11.2012. g. pa do isplate,
iznos od 62,53 EUR od 10.12.2012. g. pa do isplate,
iznos od 62,16 EUR od 02.01.2013. g. pa do isplate,
iznos od 58,38 EUR od 11.02.2013. g. pa do isplate,
iznos od 61,00 EUR od 11.03.2013. g. pa do isplate,
iznos od 62,60 EUR od 11.04.2013. g. pa do isplate,
iznos od 60,42 EUR od 11.05.2013. g. pa do isplate,
iznos od 58,04 EUR od 31.05.2013. g. pa do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka od 2.615,00.eur s zateznim kamatama od 30. listopada 2025. godine do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikovim prednikom Voklsbank d.d. sklopio ugovor o kreditu 15. lipnja 2008. godine na 13.212,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, s redovnom kamatnom stopom od 6,105 godišnje, promjenjivom, u skladu s tuženikovim Odlukama o kamatama i naknadama, radi kupnje vozila, te se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti i otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od 256,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti po istom srednjem tečaju na dan dospjelost, smatra te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u ništetnima, pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 i zahtijeva kao u podnesku od 3. prosinca 2024. godine, tj.;
"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 217938, koji je tužitelj, kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, sa tuženikom, kao kreditorom i predlagateljem osiguranja, dana 16.06.2008. g. sklopio te 18.06.2008. g. solemnizirao kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297, pod br. OV- 17120/08, u dijelu koji glasi:
„Članak 1. IZNOS KREDITA
CHF 13.212,33 (trinaesttisućadvjestodvanaestšvicarskafrankaitridesettricenta) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate“.
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. 217938, koji je tužitelj, kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, sa tuženikom, kao kreditorom i predlagateljem osiguranja, dana 16.06.2008. g. sklopio te 18.06.2008. g. solemnizirao kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297, pod br. OV- 17120/08, u dijelu koji glasi:
„Članak 2. KAMATNA STOPA
2.1. Redovna kamatna stopa
promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“.
III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu br. 217938, koji je tužitelj, kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, sa tuženikom, kao kreditorom i predlagateljem osiguranja, dana 16.06.2008. g. sklopio te 18.06.2008. g. solemnizirao kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297, pod br. OV- 17120/08, u dijelu koji glasi:
„Članak 4. VALUTNA KLAUZULA
ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti“.
IV. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br. 217938, koji je tužitelj, kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, sa tuženikom, kao kreditorom i predlagateljem osiguranja, dana 16.06.2008. g. sklopio te 18.06.2008. g. solemnizirao kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297, pod br. OV- 17120/08, u dijelu koji glasi:
„Članak 8. NAČIN OTPLATE
256,05 CHF (dvjestopedesetšestšvicarskihfranakaipetcenti) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća“.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime stjecanja bez pravne osnove isplati ukupno 2.278,14 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se
za razdoblje od 03.07.2008. g. do 31.07.2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,
za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 30.12.2023. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.07. te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na:
V.1) iznos od 1,33 EUR od 03.07.2008. g. pa do isplate,
V.2) iznos od 0,74 EUR od 04.10.2008. g. pa do isplate,
V.3) iznos od 13,90 EUR od 06.12.2008. g. pa do isplate,
V.4) iznos od 4,24 EUR od 06.12.2008. g. pa do isplate,
V.5) iznos od 14,96 EUR od 13.01.2009. g. pa do isplate,
V.6) iznos od 16,42 EUR od 07.02.2009. g. pa do isplate,
V.7) iznos od 17,15 EUR od 06.03.2009. g. pa do isplate,
V.8) iznos od 15,41 EUR od 02.04.2009. g. pa do isplate,
V.9) iznos od 15,16 EUR od 07.05.2009. g. pa do isplate,
V.10) iznos od 12,43 EUR od 09.06.2009. g. pa do isplate,
V.11) iznos od 10,03 EUR od 08.07.2009. g. pa do isplate,
V.12) iznos od 10,86 EUR od 07.08.2009. g. pa do isplate,
V.13) iznos od 12,65 EUR od 10.09.2009. g. pa do isplate,
V.14) iznos od 13,04 EUR od 12.10.2009. g. pa do isplate,
V.15) iznos od 12,04 EUR od 13.11.2009. g. pa do isplate,
V.16) iznos od 14,34 EUR od 16.12.2009. g. pa do isplate,
V.17) iznos od 16,51 EUR od 08.01.2010. g. pa do isplate,
V.18) iznos od 18,79 EUR od 11.02.2010. g. pa do isplate,
V.19) iznos od 18,19 EUR od 08.03.2010. g. pa do isplate,
V.20) iznos od 22,04 EUR od 06.04.2010. g. pa do isplate,
V.21) iznos od 21,05 EUR od 11.05.2010. g. pa do isplate,
V.22) iznos od 22,99 EUR od 12.07.2010. g. pa do isplate,
V.23) iznos od 33,89 EUR od 06.09.2010. g. pa do isplate,
V.24) iznos od 31,41 EUR od 06.09.2010. g. pa do isplate,
V.25) iznos od 40,72 EUR od 07.10.2010. g. pa do isplate,
V.26) iznos od 35,81 EUR od 07.10.2010. g. pa do isplate,
V.27) iznos od 32,11 EUR od 10.11.2010. g. pa do isplate,
V.28) iznos od 43,35 EUR od 09.12.2010. g. pa do isplate,
V.29) iznos od 50,29 EUR od 03.01.2011. g. pa do isplate,
V.30) iznos od 45,25 EUR od 11.02.2011. g. pa do isplate,
V.31) iznos od 45,99 EUR od 11.03.2011. g. pa do isplate,
V.32) iznos od 42,38 EUR od 12.04.2011. g. pa do isplate,
V.33) iznos od 43,49 EUR od 11.05.2011. g. pa do isplate,
V.34) iznos od 55,79 EUR od 10.06.2011. g. pa do isplate,
V.35) iznos od 57,51 EUR od 04.07.2011. g. pa do isplate,
V.36) iznos od 71,12 EUR od 16.08.2011. g. pa do isplate,
V.37) iznos od 66,18 EUR od 05.09.2011. g. pa do isplate,
V.38) iznos od 58,48 EUR od 13.10.2011. g. pa do isplate,
V.39) iznos od 58,28 EUR od 10.11.2011. g. pa do isplate,
V.40) iznos od 57,44 EUR od 08.12.2011. g. pa do isplate,
V.41) iznos od 60,24 EUR od 09.01.2012. g. pa do isplate,
V.42) iznos od 63,31 EUR od 20.02.2012. g. pa do isplate,
V.43) iznos od 63,42 EUR od 13.03.2012. g. pa do isplate,
V.44) iznos od 61,47 EUR od 10.04.2012. g. pa do isplate,
V.45) iznos od 62,26 EUR od 10.05.2012. g. pa do isplate,
V.46) iznos od 63,41 EUR od 12.06.2012. g. pa do isplate,
V.47) iznos od 62,17 EUR od 02.07.2012. g. pa do isplate,
V.48) iznos od 62,27 EUR od 13.08.2012. g. pa do isplate,
V.49) iznos od 61,13 EUR od 11.09.2012. g. pa do isplate,
V.50) iznos od 59,00 EUR od 10.10.2012. g. pa do isplate,
V.51) iznos od 61,59 EUR od 12.11.2012. g. pa do isplate,
V.52) iznos od 62,53 EUR od 10.12.2012. g. pa do isplate,
V.53) iznos od 62,16 EUR od 02.01.2013. g. pa do isplate,
V.54) iznos od 58,38 EUR od 11.02.2013. g. pa do isplate,
V.55) iznos od 61,00 EUR od 11.03.2013. g. pa do isplate,
V.56) iznos od 62,60 EUR od 11.04.2013. g. pa do isplate,
V.57) iznos od 60,42 EUR od 11.05.2013. g. pa do isplate,
V.58) iznos od 58,04 EUR od 31.05.2013. g. pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.07. te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da:
a. Potraživanje tužitelja je u zastari;
b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe;
c. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;
d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;
e. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;
f. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP) te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka
3. Sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o kreditu, otplatnu tablicu, tuženikov dopis od 30. siječnja 2013. godine, i potvrdu od 20. lipnja 2013. godine, kao i dopis od 14. kolovoza 2009. godine,stručni članci nisu posebice obrazlagani kao nebitni, jer nisu isprave, izvadak iz sudskog registra za tuženikova prednika, naloge za plaćanje na l. 144-172. spisa, prometnu karticu po kreditu, otplatnu tablicu po kreditu, odredio računovodstveno vještačenje i preslušao tužitelja.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Nije prijeporno da je tužitelj s tuženikovim prednikom sklopio ugovor o kreditu 15. lipnja 2008. godine na 13.212,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, s redovnom kamatnom stopom od 6,105 godišnje, promjenjivom, u skladu s tuženikovim Odlukama o kamatama i naknadama, radi kupnje vozila, te se kredit ugovara u valuti , a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti i otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od 256,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti po istom srednjem tečaju na dan dospjelost te je neprijeporno da je kredit otplaćen, što je i utvrđeno uvidom u taj ugovor i tuženikovu potvrdu od 20. lipnja 2013. godine
6. Prijeporni su ništetnost, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te zastara.
7. Glede promjenjive kamatne stope, ovdje treba primijeniti odredbe čl.96-102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba treba o promjenjivoj kamatnoj stopi primijeniti čl.5. Direktive 93/13 EEZ.
8. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda posl. br Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.
9. Nije prijeporno da je tuženik sastavio ugovor o kreditu.
10. Iz navedenog obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati.
11. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa, ali tužitelj nije bio upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču, u što spada i tužitelj po svojoj naobrazbi i zanimanju.
12. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.
13. Također, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. godine odbijena tuženikova revizija i zauzeto isto stajalište u odnosu na njega.
14. Slijedom toga sud prihvaća tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv, a kako je po zanimanju bio voditelj zaštite u trgovačkom društvu te po zvanju diplomirani inženjer elektrotehnike, nije ni mogao znati sve ove ekonomske čimbenike.
15. Nadalje, ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl.269.st.2. i čl.272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05- 155/23), a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.
16. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba čl. 2.1. utvrđena ništetnom u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatama i naknadama, primjenom odredbe čl.102.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebalo vozilo na kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.102.st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.
17. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u opticaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta , što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao , nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, kao u čl. 1, 4. i 8. ugovora a u oba slučaja ugovori o kreditu mogu opstati bez ovih ugovornih odredaba, kako je obrazloženo i za promjenjivu kamatnu stopu pa je slijedom toga i tužiteljev iskaz u tom dijelu prihvaćen zbog prethodno obrazloženih razloga.
18. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.
19. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika između redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i onih redovnih kamata prama naknadnim tuženikovim Odlukama o kamatama i naknadama te razliku u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tužitelj stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.
20. Računovodstvenim nalazom i mišljenjem od 19. ožujka 2023.. godine je utvrđena ukupna svota razlike u svotama kamata kao i mjesečne svote te razlika u anuitetima po osnovi valutne klauzule u ukupnoj i mjesečnim svotama, sve na dan plaćanja pojedinih dospjelih anuiteta, kada je i tuženik stekao tu razliku, i to 91,37 eur i 2.214,88 eur te 2.218,34 eur, čemu tužitelj prigovara sadržajno kao u podnesku od 17. svibnja 2023. godine, a vještak djelomice otklanja dopunom od 26. studenoga 2024. godine te je razlika 59,80 eur i 2.214,88 eur, ako se promatraju samo više plaćeni iznosi, a ako se promatraju svi tada je razlika 59,80 eur i 2.218,34 eur, da bi tužitelj opet prigovorio sadržajno kao u podnesku od 3. prosinca 2024. godine, a vještak dopunom od 13 veljače 2025. godine ispravlja mišljenje tako da navodi iste svote u obje inačice s tim što tužitelj podneskom od 17. ožujka 2025. godine pravilna+o navodi da je u prvoj inačici razlika 2,218,34 eur, a u drugoj 2.214,88 eur, što proizlazi i iz tablice u prilogu te je tako utvrđena visina obveze uzevši u obzir pozitivnu razliku koju tužitelj i zahtijeva tj. 59,80 eur za promjenjivu kamatnu stopu i 2.218,34 eur za valutnu klauzulu u CHF-u, a tuženikov navod iz podneska od 31. srpnja 2023. godine o načinu vještačenja nisu osnovani, upravo zbog razloga kako je obrazloženo prethodno o vještakovu zadatku.
21. Sada je prijeporno pitanje zastare.
22. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za tuženika o kojem i Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske po istoj tužbi za zaštitu kolektivnog interesa potrošača odlučivao svojom odlukom poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio njegovu reviziju svojom presudom poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. godine. Stoga sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.241. i čl.225. Zakona o obveznim odnosima jer je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u tom dijelu ništetnosti za tuženika postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio tu prvostupanjsku odluku u odnosu na tuženika svojom presudom poslovni broj Pž- 6632/17-10, budući je tužba podnesena 17. lipnja 2019.
23. Na osnovi odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača je sud utvrdio da je tužitelj bio potrošač s obzirom na njegovo zvanje i zanimanje te namjenu kredita tj. kupnju vozila, sve kako je prethodno obrazloženo, a tuženik nije dokazao suprotno, premda je dokazni teret na njemu.
24. Slijedom toga je prihvaćen tužbeni zahtjev za glavnicu, a zatezne kamate na pojedine svote su dosuđene od dana dospjelosti tj. od dana stjecanja takve nepripadne svote, sve u visini po odredbi čl.29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda, jer je riječ o parnici između fizičke i pravne osobe a na trošak parbenog postupka teku po odredbi čl.151, st. 3. Zakona o parničnom postupku.
25. Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu i podneske od 8. 8. 2022, 14.7.2022, 17.5.2023. i 3.12.2024 te ročišta 14. 7.2022, 7.10. 2024. i 17.12.2024. te 2.10.2025. po 200,00 eur svaki, što je ukupno 1,800,00 eur, , uz PDV od 450,00 eur, što je 2.250,00 eur trošak vještačenja od 365,00 eur, što je 2.615,00 eur.
U Zagrebu, dana 30. listopada 2025. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćenicima stranaka
