REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4445/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja FI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik iz Zagreba, radi ispate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 22. rujna 2025. godine, u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 30. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. platiti tužitelju FI 2.903,12 eur s zateznim kamatama i to

- na iznos od 0,07 eur od 12.10.06. do isplate,

- na iznos od 0,57 eur od 10.11.06. do isplate,

- na iznos od 1,33 eur od 17.10.08. do isplate,

- na iznos od 2,37 eur od 17.11.08. do isplate,

- na iznos od 9,35 eur od 17.1.09. do isplate,

- na iznos od 10,51 eur od 17.2.09. do isplate,

- na iznos od 5,59 eur od 17.3.09. do isplate,

- na iznos od 7,03 eur od 17.4.09. do isplate,

- na iznos od 7,54 eur od 18.5.09. do isplate,

- na iznos od 4,88 eur od 17.6.09. do isplate,

- na iznos od 5,77 eur od 17.7.09. do isplate,

- na iznos od 4,37 eur od 17.8.09. do isplate,

- na iznos od 5,28 eur od 17.9.09. do isplate,

- na iznos od 3,99 eur od 17.10.09. do isplate,

- na iznos od 5,70 eur od 17.11.09. do isplate,

- na iznos od 5,05 eur od 17.12.09. do isplate,

- na iznos od 8,66 eur od 18.1.10. do isplate,

- na iznos od 10,09 eur od 17.2.10. do isplate,

- na iznos od 10,51 eur od 17.3.10. do isplate,

- na iznos od 12,40 eur od 17.4.10. do isplate,

- na iznos od 15,82 eur od 17.5.10. do isplate,

- na iznos od 16,14 eur od 17.6.10. do isplate,

- na iznos od 20,50 eur od 17.7.10. do isplate,

- na iznos od 23,14 eur od 17.8.10. do isplate,

- na iznos od 26,95 eur od 17.9.10. do isplate,

- na iznos od 23,89 eur od 18.10.10. do isplate,

- na iznos od 25,95 eur od 17.11.10. do isplate,

- na iznos od 33,05 eur od 17.12.10. do isplate,

- na iznos od 32,24 eur od 17.1.11. do isplate,

- na iznos od 30,76 eur od 17.2.11. do isplate,

- na iznos od 33,65 eur od 17.3.11. do isplate,

- na iznos od 31,47 eur od 18.4.11. do isplate,

- na iznos od 36,80 eur od 17.5.11. do isplate,

- na iznos od 44,92 eur od 17.6.11. do isplate,

- na iznos od 52,42 eur od 18.7.11. do isplate,

- na iznos od 58,68 eur od 17.8.11. do isplate,

- na iznos od 46,50 eur od 17.9.11. do isplate,

- na iznos od 41,43 eur od 17.10.11. do isplate,

- na iznos od 41,58 eur od 17.11.11. do isplate,

- na iznos od 44,14 eur od 17.12.11. do isplate,

- na iznos od 47,34 eur od 17.1.12. do isplate,

- na iznos od 48,59 eur od 17.2.12. do isplate,

- na iznos od 46,91 eur od 17.3.12. do isplate,

- na iznos od 46,59 eur od 17.4.12. do isplate,

- na iznos od 48,04 eur od 17.5.12. do isplate,

- na iznos od 48,65 eur od 18.6.12. do isplate,

- na iznos od 47,04 eur od 17.7.12. do isplate,

- na iznos od 46,43 eur od 17.8.12. do isplate,

- na iznos od 42,68 eur od 17.9.12. do isplate,

- na iznos od 46,39 eur od 17.10.12. do isplate,

- na iznos od 47,84 eur od 17.11.12. do isplate,

- na iznos od 46,73 eur od 17.12.12. do isplate,

- na iznos od 43,57 eur od 17.1.13. do isplate,

- na iznos od 45,16 eur od 18.2.13. do isplate,

- na iznos od 44,91 eur od 18.3.13. do isplate,

- na iznos od 47,79 eur od 17.4.13. do isplate,

- na iznos od 42,45 eur od 17.5.13. do isplate,

- na iznos od 42,22 eur od 17.6.13. do isplate,

- na iznos od 42,33 eur od 17.7.13. do isplate,

- na iznos od 42,89 eur od 17.8.13. do isplate,

- na iznos od 43,96 eur od 17.9.13. do isplate,

- na iznos od 45,26 eur od 17.10.13. do isplate,

- na iznos od 45,32 eur od 18.11.13. do isplate,

- na iznos od 47,76 eur od 17.12.13. do isplate,

- na iznos od 43,24 eur od 17.1.14. do isplate,

- na iznos od 46,01 eur od 17.2.14. do isplate,

- na iznos od 47,18 eur od 17.3.14. do isplate,

- na iznos od 45,97 eur od 17.4.14. do isplate,

- na iznos od 44,51 eur od 17.5.14. do isplate,

- na iznos od 44,87 eur od 17.6.14. do isplate,

- na iznos od 45,89 eur od 8.8.14. do isplate,

- na iznos od 46,89 eur od 5.9.14. do isplate,

- na iznos od 46,98 eur od 3.10.14. do isplate,

- na iznos od 48,37 eur od 5.11.14. do isplate,

- na iznos od 49,28 eur od 4.12.14. do isplate,

- na iznos od 49,50 eur od 17.12.14. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 5.2.15. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 5.3.15. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 3.4.15. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 28.4.15. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 3.6.15. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 3.7.15. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 6.8.15. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 20.8.15. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 17.9.15. do isplate,, kao i naknaditi trošak parničnog postupka od 1.960,00 eur, s zateznim kamatama od 30. listopada 2025. godine do isplate, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja FI kojim zahtijeva isplatu 368,98 eur s zateznim kamatama od 17. rujna 2015. godine do isplate. III Utvrđuje se da nije osnovan prigovor radi prebijanja tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. u svoti od 2.993,72 eur s zateznim kamatama od 23. siječnja 2016. godine do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa prednikom tuženika kao kreditorom dana 20. lipnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 311320 sa sporazumom o osiguranju založnim pravom (dalje u tekstu: Ugovor), kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit od 36.761,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB važećem na dan korištenja kredita. Ugovorena namjena kredita je bila kupnja stana za osobne potrebe.

1.1. Točkom 10.1. Ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta te da prvi anuitet iznosi 230,59 CHF, plativo u kunama po srednjem tečaju za devize HNB važećem na dan dospijeća.

1.2. Na dan puštanja kredita u otplatu srednji tečaj za devize HNB u odnosu na CHF je bio 4,642183, međutim tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu vrlo brzo porastao te je konstantno povećavan sve do intervencije zakonodavca. To je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita, što mu je u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog.

1.3. Također, prednik tuženika je tužitelju tijekom 2015. godine predložio konverziju predmetnog kredita u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, što je tužitelj prihvatio te su stranke dana 22. siječnja 2016. sklopile Aneks br. 2 Ugovora o kreditu br. 3121320 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: Aneks).

2. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora.

2.1. Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita prednik tuženika agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, prednik tuženika je tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečajeva.

2.2. Prednik tuženik je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prednik tuženika tužitelju nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama.

3. U odnosu na ponašanje prednika tuženika (i ostalih banaka) opisano u toč. II. ove tužbe, udruga Potrošač podnijela je tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba) protiv prednika tuženika (tamo 7. tuženik) i 7 ostalih banaka koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je, između ostalog, utvrđeno i:

- da je 8 banaka među kojima i prednik ovdje tuženika (tamo 8. tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje u tekstu: ZZP/07), i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

3.1. Navedena presuda je u odnosu na ovdje tuženika u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017od 14. lipnja 2018., tako da je sada pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odn. ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

3.2. Tužitelj se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnostima koju pruža odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača o tom pitanju.

4. Tužitelj je preplatio navedeni kredit sa osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, u odnosu na početno stanje, za iznos od ukupno 3.619,35 EUR/27.270,00 kn, uvećano za zatezne kamate od svake pojedine mjesečne preplate pa do isplate.

4.1. Također, tužitelj je prilikom konverzije kredita oštećen za iznos od 370,16 EUR/2.789,00 kn na ime razlike nedospjele glavnice. Naime, nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. u kunama, prema usporednom je kreditu sa valutnom klauzulom u EUR iznosila 111.565,00 kn, dok bi nedospjela glavnica na taj dan u kunama, da je za cijelo vrijeme otplate tečaj ostao na početnoj razini, iznosila 108.776,00 kn. Dokaz: - financijsko vještačenje na okolnost preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i razliku nedospjele glavnice u konverziji

5. Tužitelj predlaže da Naslovni sud, temeljem članka 12. stavak 1. ZPP, kao prethodno pitanje riješi pitanje ništetnosti ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF.

5.1. Tužitelj ukazuje kako činjenica što su stranke naknadno sklopile dodatak ugovoru o kreditu i izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ne utječe na pravo na isticanje ništetnosti, jer ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora tj. ex tunc te niti sklapanjem dodatka ugovoru niti donošenjem ZiDZPK (NN br. 102/2015) nisu konvalidirane ništetne odredbe glavnog ugovora (tako i Vrhovni suda RH u rješenju broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.).

5.2. Dalje, tužitelj ističe da je odredbom članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, dalje u tekstu: ZZP/07) propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.3. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF sudovi su u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je potrošačima nametnuta jednostranim odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome, sudovi su rješavali pitanje da li su sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive. Utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.4. Prednik tuženika je tužitelja tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao da je za njega povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da je švicarski franak sigurna valuta. Pri tome je prednik tuženika tužitelja propustio informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za njega kao davatelja kredita, a nikako ne za tužitelja kao korisnika kredita. Stoga tužitelj kao prosječni potrošač nikako nije mogao razumjeti pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta, a prednik tuženika je kao stručna osoba to znao odnosno morao znati.

5.5. Budući da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri obaviješten, on niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

5.6. Prednik tuženika je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao tužitelja informirati o svim rizicima koje on kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, što je sve propustio učiniti. Na taj način prednik tuženika je tužitelja izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu sa tom za tužitelja posebno rizičnom valutnom klauzulom.

5.7. Dakle, prednik tuženika nije postupao obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužitelja i bila je značajna.

6. Iz svega gore navedenog jasno je da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr. - dalje u tekstu: ZOO/05). Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani člankom 102. stavak 1. ZZP/07 i člankom 322. ZOO/05.

6.1. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1015. ZOO/05). te zahtijeva kao u podnesku od 2. travnja 2025. godine tj:

"I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju FI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije, isplati ukupan iznos od 3.272,10 eur sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni mjesečni iznos do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 0,07 eur od 12.10.06. do isplate,

- na iznos od 0,57 eur od 10.11.06. do isplate,

- na iznos od 1,33 eur od 17.10.08. do isplate,

- na iznos od 2,37 eur od 17.11.08. do isplate,

- na iznos od 9,35 eur od 17.1.09. do isplate,

- na iznos od 10,51 eur od 17.2.09. do isplate,

- na iznos od 5,59 eur od 17.3.09. do isplate,

- na iznos od 7,03 eur od 17.4.09. do isplate,

- na iznos od 7,54 eur od 18.5.09. do isplate,

- na iznos od 4,88 eur od 17.6.09. do isplate,

- na iznos od 5,77 eur od 17.7.09. do isplate,

- na iznos od 4,37 eur od 17.8.09. do isplate,

- na iznos od 5,28 eur od 17.9.09. do isplate,

- na iznos od 3,99 eur od 17.10.09. do isplate,

- na iznos od 5,70 eur od 17.11.09. do isplate,

- na iznos od 5,05 eur od 17.12.09. do isplate,

- na iznos od 8,66 eur od 18.1.10. do isplate,

- na iznos od 10,09 eur od 17.2.10. do isplate,

- na iznos od 10,51 eur od 17.3.10. do isplate,

- na iznos od 12,40 eur od 17.4.10. do isplate,

- na iznos od 15,82 eur od 17.5.10. do isplate,

- na iznos od 16,14 eur od 17.6.10. do isplate,

- na iznos od 20,50 eur od 17.7.10. do isplate,

- na iznos od 23,14 eur od 17.8.10. do isplate,

- na iznos od 26,95 eur od 17.9.10. do isplate,

- na iznos od 23,89 eur od 18.10.10. do isplate,

- na iznos od 25,95 eur od 17.11.10. do isplate,

- na iznos od 33,05 eur od 17.12.10. do isplate,

- na iznos od 32,24 eur od 17.1.11. do isplate,

- na iznos od 30,76 eur od 17.2.11. do isplate,

- na iznos od 33,65 eur od 17.3.11. do isplate,

- na iznos od 31,47 eur od 18.4.11. do isplate,

- na iznos od 36,80 eur od 17.5.11. do isplate,

- na iznos od 44,92 eur od 17.6.11. do isplate,

- na iznos od 52,42 eur od 18.7.11. do isplate,

- na iznos od 58,68 eur od 17.8.11. do isplate,

- na iznos od 46,50 eur od 17.9.11. do isplate,

- na iznos od 41,43 eur od 17.10.11. do isplate,

- na iznos od 41,58 eur od 17.11.11. do isplate,

- na iznos od 44,14 eur od 17.12.11. do isplate,

- na iznos od 47,34 eur od 17.1.12. do isplate,

- na iznos od 48,59 eur od 17.2.12. do isplate,

- na iznos od 46,91 eur od 17.3.12. do isplate,

- na iznos od 46,59 eur od 17.4.12. do isplate,

- na iznos od 48,04 eur od 17.5.12. do isplate,

- na iznos od 48,65 eur od 18.6.12. do isplate,

- na iznos od 47,04 eur od 17.7.12. do isplate,

- na iznos od 46,43 eur od 17.8.12. do isplate,

- na iznos od 42,68 eur od 17.9.12. do isplate,

- na iznos od 46,39 eur od 17.10.12. do isplate,

- na iznos od 47,84 eur od 17.11.12. do isplate,

- na iznos od 46,73 eur od 17.12.12. do isplate,

- na iznos od 43,57 eur od 17.1.13. do isplate,

- na iznos od 45,16 eur od 18.2.13. do isplate,

- na iznos od 44,91 eur od 18.3.13. do isplate,

- na iznos od 47,79 eur od 17.4.13. do isplate,

- na iznos od 42,45 eur od 17.5.13. do isplate,

- na iznos od 42,22 eur od 17.6.13. do isplate,

- na iznos od 42,33 eur od 17.7.13. do isplate,

- na iznos od 42,89 eur od 17.8.13. do isplate,

- na iznos od 43,96 eur od 17.9.13. do isplate,

- na iznos od 45,26 eur od 17.10.13. do isplate,

- na iznos od 45,32 eur od 18.11.13. do isplate,

- na iznos od 47,76 eur od 17.12.13. do isplate,

- na iznos od 43,24 eur od 17.1.14. do isplate,

- na iznos od 46,01 eur od 17.2.14. do isplate,

- na iznos od 47,18 eur od 17.3.14. do isplate,

- na iznos od 45,97 eur od 17.4.14. do isplate,

- na iznos od 44,51 eur od 17.5.14. do isplate,

- na iznos od 44,87 eur od 17.6.14. do isplate,

- na iznos od 45,89 eur od 8.8.14. do isplate,

- na iznos od 46,89 eur od 5.9.14. do isplate,

- na iznos od 46,98 eur od 3.10.14. do isplate,

- na iznos od 48,37 eur od 5.11.14. do isplate,

- na iznos od 49,28 eur od 4.12.14. do isplate,

- na iznos od 49,50 eur od 17.12.14. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 5.2.15. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 5.3.15. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 3.4.15. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 28.4.15. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 3.6.15. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 3.7.15. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 6.8.15. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 20.8.15. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur od 17.9.15. do isplate,

- na iznos od 368,98 eur od 17.9.15. do isplate,

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,sve to u roku 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi u bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga:

a. Potraživanje tužitelja je u zastari;

b. Provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju

c. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe;

d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;

e. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;

f. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;

g. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP)

h. Metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana i. Prigovor radi prijeboja u svoti od 2.993,72 eur s zateznim kamatama od 23. siječnja 2016. godine do isplate i predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3.Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu s dodatkom broj 2, promet po kartici, informativni otplatni plan, članci koje je tuženik priložio nisu posebice ocjenjivani jer ne predstavljaju ispravu kao dokaz, izvadak iz sudskog registra za tuženika, odredio računovodstveno vještačenje, uvid u karticu prometa po kreditu i otplatni plan po kreditu koji su dostavljeni radi potrebe vještačenja te preslušao tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan, prigovor radi prebijanja nije.

5. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu 20. lipnja 2006. godine na 36.361,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, stambene namjene, s rokom otplate od 240 mjeseci s kamatnom stopom od 4,62% godišnje, koji se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po istom tečaju na dan dospjelosti, te da su sklopili 22. siječnja 2016. godine dodatak broj 2 radi konverzije kredita u eure kojim je utvrđeno da je ukupan uplaćen iznos 22.556,22 eura po tečaju otplate kredita na dan 30. rujna 2015. godine koji se smatra preplatom i koji će biti korišten za sukcesivno namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u eurima dok se preplata ne iskoristi u potpunosti, preostala neotplaćena glavnica kredita jest 14.617,67 eura u istoj kunskoj protuvrijednosti 30. rujna 2015. godine s redovnom kamatnom stopom koja na dan sklapanja dodatka iznosi 2,30% godišnje i otplaćuje se u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po istom tečaju na dan dospjelosti, što je i utvrđeno uvidom u navedene isprave, te da je kredit otplaćen prijevremeno 2019. godine.

6. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86, 87, 89 i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i kao i Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23).

7. Nije prijeporno da je tuženik sastavio ugovor o kreditu.

8. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u opticaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, o čemu je odlučeno kao o prethodnom pitanju po odredbi čl. 12. Zakona o parničnom postupku, a ugovor o kreditu može opstati bez ovih ugovornih odredaba pa je slijedom toga i tužiteljev iskaz u tom dijelu prihvaćen zbog prethodno obrazloženih razloga tj. s obzirom na njegovo zanimanje - nastavnik tjelesnog odgoja, a po zvanju profesor kineziologije pa tako nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta niti predvidjeti posljedice takvog ugovora te kako je ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik to je primjenom odredbe čl.319. st.2. i čl.320. st.1. Zakona o obveznim odnosima ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj ugovor kako to odgovara navedenim načelima ugovorenog prava i u korist tuženikovu.

9. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.

10. Slijedom toga sud prihvaća tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu te s obzirom na njegovo zanimanje i tuženikovo nastupanje kod pregovora o sklapanju ovog ugovora kako iskazuje ocjenjuje da nije znao niti mogao znati ništa potonje o ovima bitnim činjenicama niti ih je mogao razumjeti.

11. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute, kao i razlika zbog prijevremene otplate primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na prijevremenu otplatu prijevremenog tečaja na dan isplate kredita u odnosu a prijevremenu otplatu prama početnom otplatnom planu te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

12. Računovodstvenim vještačenjem je utvrđeno da je razlika anuiteta prema obračunu banke s osnove promjene valutne klauzule za koje je utvrđen više plaćen iznos 2.903,12 eura kao u točki I mišljenja, ista razlika za koju je utvrđen manje plaćen iznos od 105,91 euro kao u točki II mišljenja, te je razlika glavnice 368,98 eura kao u točki III. mišljenja, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručno i obrazloženo.

13. Sada je prijeporno pitanje zastare.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 a ista prvostupanjska presuda je u dijelu ništavost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.. 225, čl. 240. i čl.245. Zakona o obveznim odnosima, budući je tužba podnesena 30. svibnja 2023. godine.

15. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o namjenskom kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl 323, st. 1. i . i 328. Zakona o obveznim odnosima.

16. Odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK) propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

17. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna, niti je to utvrđeno njegovim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao na tuženikov poziv, a nije imao izbora zbog povećane mjesečne otplate. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

18. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zaprjeke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

19. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

20. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je imao u vidu i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine., poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine.

21. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 kao u odgovoru na tužbu. Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine u smislu da tužitelj nema pravnu osnovu iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

22. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi, prihvaćajući tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu.

23. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

24. Na osnovi odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača je sud utvrdio da je tužitelj bio potrošač s obzirom na njegovo zvanje i zanimanje te namjenu kredita tj. kupnju nekretnine, sve kako je prethodno obrazloženo, a tuženik nije dokazao suprotno, premda je dokazni teret na njemu.

25. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice od 368,9861 euro s zateznim kamatama od 17. rujna 2015. godine do isplate, kao u točci II izrjeke.

26. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice . U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

27. Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, a ostali prigovori nisu obrazlagani kao nepotrebni.

28. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

29. Samim tim, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF-u.

30. U odnosu na prigovor radi prebijanja, točno je da je nalazom i mišljenjem računovodstvenog vještaka utvrđenja razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjene kamatne stope u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu za anuitet za koji je utvrđen manje uplaćen iznos od 105,91 eur.

31. No, uzevši u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine, sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje.

32. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje promjenjive kamatne stope povezane s CHF-om kao valutom utočišta, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo.

33. Tako dalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je ostvarena tzv negativna razlika zapravo nije ništa stekao bez osnove te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Budući je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništava, sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv pozitivnu razliku tijekom otplate kredita umanji za tzv negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).

34. Zatim, uzevši u obzir i odredbu čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti, sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine.

35. Zatim, tuženik zapravo u prebijanje stavlja 2.993,72 eur priznate preplate po osnovnom ugovoru o kreditu, što je priznato tužitelju prilikom sklapanja dodatka ovom ugovoru . No, po čl. I. tog dodatka, ova se svota koristi za namirenje budućih anuiteta dok es potpuno ne iskoristi pa tužitelj opet nije ništa stekao dva puta, već je tom preplatom otplatio dio kredita, sve u tuženikovu korist pa opet nema stjecanja bez osnove niti postoji tuženikova tražbina niti postoje dvije istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti, jer tužitelj ne zahtijeva ništa s ove osnove te je prigovor utvrđen neosnovanim.

36. Zatezne kamate na pojedine mjesečne svote teku od dana plaćanja pojedinog obroka kao dana dospjelosti i na trošak parničnog postupka po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata i čl.29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.

37. Na osnovi odredbe čl.154. st.2. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud utvrdio da je tužitelj uspio s 89 %, a tuženik s 11 % te je razlika 78 % pa je tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu, sva tri ročišta te podneske 2. 2. 2024, 17. 9. 2024., 14. 2. 2025. i 2. 4. 2025. 1.600,00 eur ukupno i PDV od 400,00 eur, što je ukupno 2.000,00 eur, a 78% toga je 1.560,00 eur, trošak vještačenja od 400,00 eur je dosuđen u cijelosti, kao nuždan za uspjeh u postupku, a to je konačno 1.960,00 eur, trošak ročišta za objavu nije priznat kao nepotreban za uspjeh u postupku po odredbi čl. 155, st. 1. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, dana 30. listopada 2025. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćenicima stranaka