REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5486/2025-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DAĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, radi ništetnosti, dana 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu br. 178-50-4499587 od dana 09.11.2007.godine koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:

„3./treće/NAKNADA 0,50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 10.3. Ugovora o kreditu br. 178-50-4499587 od dana 09.11.2007.godine koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili, a koja glasi:

"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.“ i to u dijelu u kojem je određeno da može prijevremeno otplatiti kredit ali samo uz uvjete koje odredi Kreditor.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju naknadi parnični trošak 303,01 €, uzrokovan ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana 30. listopada 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

Tužitelj je s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 178-50- 4499587 od dana 09.11.2007.godine na iznos od 148.200,00 CHF.

Člankom 1. Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 148.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom.

Ugovorne strane ugovorile su sukladno čl. 7. navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 690,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Na dan korištenja kredita (30.11.2007.g.) tečaj CHF po srednjem tečaju tuženika u odnosu na Kunu iznosio je 4,435482 Kn za 1 CHF.

Tuženik je člankom 3. odredio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva- 0,50 % od iznosa kredita, a koju je tuženik odbio tužitelju jednostrano od iznosa kredita. Tužitelj je dana 25.10.2022. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je tom prilikom temeljem članka 10.3. predmetnog ugovora zaračunao i naplatio jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu.

Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007- dalje u tekstu ZZP/07), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

Nastavno, tužitelj ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/07, koji odredbom čl. 96. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 102. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži od tuženika određenu odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti kreditoru troškove obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita, odnosno tuženik je samoinicijativno istu naknadu ustegnuo tužitelju od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

Tužitelj ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti.

U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tužitelj ističe da je odredba čl. 10.3. predmetnog ugovora o kreditu također ništetna u smislu odredbi ZZP/07, budući da se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženika i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo, te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita.

Nadalje, tužitelj ističe kako je ugovorena odredba iz čl. 10.3. predmetnog ugovora suprotna prisilnim propisima sukladno čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1024. st. 4. i čl. 6. istog zakona.

Tužitelj navodi da se u odredbi čl. 10.3. ugovora o kreditu i u izračunu prijevremene otplate kredita ne radi o „šteti“ koju bi tuženik eventualno trpio prijevremenom otplatom kredita. Slijedom navedenog, nije jasno na koji bi način tuženik u trenutku zaključenja ugovora mogao znati kolika će mu biti "šteta" pa da bi istu mogao propisati Odlukom Banke o naknadama za usluge koja se primjenjuje na sve korisnike kredita.

Tužitelj ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a.

Tužitelj nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

Sporna odredba čl. 10.3. predmetnog ugovora o kreditu, čije utvrđenje ništetnom tužitelj traži, glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor."

Kao što je tužitelj već prethodno naveo, u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), koji je u svojoj glavi IX. regulirao "Potrošački zajam", te je istim zakonom u čl. 79. st. 1. propisano da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, a i u važećem Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018) u čl. 1024. st. 2. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, iz čega je razvidno da je tužitelj, kao korisnik kredita, imao pravo iskoristiti svoje ovlaštenje koje mu je dano zakonom, te izvršiti prijevremenu otplatu kredita.

Također, člankom 1024. st.3. ZOO-a je propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, a stavkom 4. toga članka je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

Iako je odredba čl. 10.3. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno poziva na uvjete koje odredi Kreditor, a koji su to uvjeti i odluku tuženik nikada nije dostavio niti prezenitirao tužitelju, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru.

Slijedom navedenog tužitelj ističe da visina iste naknade nije bila ili mogla biti poznata tužitelju, kao potrošaču, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, tako da tužitelj ne zna točno što i zašto mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se izračun vrši. Tužitelj smatra da je sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka suprotna odredbi članka 1024. stavku 4. ZOO-a, a glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema gore citiranom članku jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna.

Tužitelj ističe da ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2007.godine ) kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra NEPOŠTENOM, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 102. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Također tužitelj smatra da su sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te su i zbog toga ništave u smislu odredbe članka 102. stavka 1. ZZP-a.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5. studenog 2020. godine na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Tužitelj ponavlja da se o spornim ugovornim odredbama nije uopće pregovaralo te tužitelj nikako nije mogao utjecati na njihov sadržaj.

Slijedom svega navedenog tužitelj je podnio ovu tužbu i tužbeni zahtjev.

Tuženiku je dostavljena tužba na odgovor dana 16. rujna 2025., a što je sud utvrdio uvidom u dostavnicu priloženu spisu.

Kako tuženik nije podnio odgovor na tužbu, sud je temeljem čl. 331. b. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) presudio kao u izreci ove presude budući iz činjenica navedenih u tužbi, koje nisu u protivnosti sa priloženim dokazima i općepoznatim činjenicama, proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, a ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi bilo vidljivo da je tuženik bio opravdano spriječen da podnese odgovor na tužbu.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 1.330,00 €, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr.

7. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 €, čemu treba dodati 25% PDV-a u iznosu od 50,00 €, trošak pristojbe na tužbu 26,55 € i presudu u iznosu od 26,55 €, što sveukupno iznosi 303,01 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 30. listopada 2025. g. S u d a c

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ove presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP-a).

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 26,55 €

- Tuženiku