REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj PR-1706/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ruži Garac, u pravnoj stvari tužitelja PD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Krpanu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Krpan & partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tužene Republike Hrvatske, Općinski prekršajni sud u Zagrebu, OIB: 95308842799, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke, nakon održane glavne javne rasprave dana 8. listopada 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tužene, dana 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj donijeti odluku kojom se tužitelju odobrava naknada troškova prijevoza dolaska na posao i povratka s posla, koja će se za svaki pojedini mjesec isplaćivati u visini zbroja troška 1/12 cijene godišnje pretplatne karte 2. razreda javnog prijevoznika na relaciji Zagreb GK – Sisak, 1/12 cijene godišnje karte ZET-a za I. zonu te za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran (17,7 km u oba smjera) u visini naknade po prijeđenom kilometru kako je to propisano važećim Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 875,00 eur sa zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 125,00 eur sa zatraženim kamatama.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da mu je prema Odluci tužene od 15. siječnja 2024., između ostalog, odobrena naknada troškova prijevoza dolaska na posao i povratka s posla, koja će se za svaki pojedini mjesec isplaćivati u visini zbroja troška 1/12 cijene godišnje pretplatne karte 2. razreda javnog prijevoznika HŽ-a na relaciji [adresa] – [adresa] i 1/12 cijene godišnje karte za I. zonu (toč. I.); određeno je kako se naknada troškova prijevoza HŽ-a neće isplaćivati za vrijeme trajanja postupanja HŽ-a putničkog prijevoza d.o.o. u skladu sa suglasnostima Ministarstva mora, prometa i infrastrukture i Zaključcima Vlade RH na temelju kojih se svim stanovnicima pogođenim potresom na području Sisačko-moslavačke županije omogućuje besplatan prijevoz vlakom (toč. II.). Dana 31. listopada 2024. podno je tuženoj Zahtjev za zaštitu prava da mu se odobre troškovi prijevoza na posao i s posla sukladno čl. 52. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 56/2022., 127/2022., 58/2023., 128/2023., 29/2024., dalje u tekstu: KU-a), na koji tužena nije odgovorila. Sukladno čl. 52. st. 12. KU-a korištenje javnog prijevoza nije uvjet za ostvarenje prava na naknadu troškova prijevoza za dolazak na posao i odlazak s posla (bez obzira da li je prijevoz u nekom razdoblju subvencioniran ili besplatan sukladno odluci). Sukladno Tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike broj 10/52 od 9. veljače 2023. Kolektivni ugovor propisuje obvezu naknade troškova prijevoza državnom službeniku i namješteniku za dolazak na posao i odlazak s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Navedeno Tumačenje jasno i nesporno ukazuje kako on ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla neovisno o tome je li navedeni prijevoz subvencioniran ili besplatan od strane trećih osoba i neovisno o tome je li tužitelj taj prijevoz koristi. Sukladno čl. 101. st. 8. KU-a Tumačenja Komisije imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora. Člankom 52. st. 19. KU-a propisano je da se udaljenost u smislu ovoga članka utvrđuje na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom), a u slučaju računanja udaljenosti iz stavka 1. ovoga članka, kao pješačka ruta sa suvremenom pješačkom stazom koja omogućava sigurno kretanje pješaka. Naime, od ukupno 2,3 km udaljenosti na relaciji adresa prebivališta ([adresa]) do željezničke postaje [adresa] samo 600m je pokriveno suvremenim kolničkim zastorom, dok ostatak udaljenosti predstavlja neasfaltirani uglavnom neprohodan put bilo automobilom, bilo pješice, obzirom da je većinu kalendarske godine poplavljen, te kojim on ne može putovati kako bi koristio javni prijevoz te se ni u smislu navedenog čl. 52. st. 19. KU-a u vezi s čl. 52. st. 4. KU-a navedena udaljenost ne može odnositi na njega, budući ne predstavlja niti automobilsku rutu sa suvremenim kolničkim zastorom, niti pješačku rutu sa suvremenom pješačkom stazom koja omogućava sigurno kretanje pješaka. Zbog navedenog smatra da mu pripada pravo na naknadu troškova prijevoza od adrese prebivališta ([adresa]) do željezničke postaje [adresa] i obrnuto (po cijeni za neorganizirani javni prijevoz 9,1 km u jednom smjeru i 8,6 km u drugom smjeru, ukupno 17,7 km), pa od željezničke postaje [adresa] do Glavnog kolodvora Zagreb (po cijeni od 1/12 cijene godišnje pretplatne karte 2. razreda javnog prijevoznika na relaciji [adresa] – [adresa]) te od Glavnog kolodvora Zagreb do mjesta rada (Prekršajni sud, Avenija Dubrovnik 18) po cijeni 1/12 cijene godišnje karte ZET-a za I. zonu. Stoga, predlaže sudu naložiti tuženoj donijeti odluku kojom mu se odobrava naknada troškova prijevoza dolaska na posao i povratka s posla u visini kako je to prethodno navedeno, uz naknadu parničnih troškova.

2. Tužena u odgovoru na tužbu i tijekom postupka predlaže odbaciti tužbu, jer joj se tužitelj prije podnošenja tužbe nije obratio Zahtjevom za mirno rješenje spora u smislu čl. 186 a Zakona o parničnom postupku. Podredno predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev jer isti nisu osnovan, uz naknadu parničnih troškova.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Zahtjev za zaštitu prava od 31. listopada 2024., rješenje Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 15. siječnja 2024., sudsku praksu, izvadak iz Google Maps.

4. Na ročištu 8. listopada 2025. odbijen je prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem, jer je sud sve relevantne činjenice utvrdio na temelju izvedenih dokaza.

5. Člankom 186.a st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08.-ispr., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., u daljnjem dijelu teksta: ZPP-a) propisano je da osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe.

6. Člankom 133. st. 1 Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23-dalje u tekstu ZR-a) propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz st. 1. ne udovolji tom zahtjevu radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (čl.133 st. 2. ZR-a).

7. Budući da je ZR-om određen rok za podnošenje tužbe tužitelj se prije podnošenja tužbe nije bio dužan obratiti tuženoj zahtjevom za mirno rješenje spora u smislu čl. 186. a st. 1 ZPP-a. Stoga nije u pravu tužena kada tvrdi da tužbu treba odbaciti.

8. Rješenjem Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 15. siječnja 2024 (list 10-12 spisa) tužitelju je odobrena naknada troškova prijevoza dolaska na posao i povratka s posla, koja će se za svaki pojedini mjesec isplaćivati u visini zbroja troška 1/12 cijene godišnje pretplatne karte drugog razreda javnog prijevoznika HŽ-a na relaciji [adresa] i 1/12 cijene godišnje karte ZET-a za prvu zonu (toč.1). Naknada troškova prijevoza HŽ-a neće se isplaćivati za vrijeme trajanja postupanja HŽ-a u skladu sa suglasnostima Ministarstva mora, prometa i infrastrukture i zaključcima Vlade Republike Hrvatske na temelju kojih se svim stanovnicima pogođenim potresom na području Sisačko-moslavačke županije omogućuje besplatan prijevoz vlakom (toč. II.). Iz obrazloženja proizlazi da tužitelj ima prijavljeno prebivalište na adresi [adresa]. Provjerom udaljenosti ([adresa]) i adrese rada (Zagreb, Avenija Dubrovnik 8) prema planeru putovanja Hrvatskog autokluba na temelju kartografske podloge Google Maps utvrđeno da udaljenost od mjesta prebivališta do mjesta rada iznosi više od 2 km, točnije 90 km u oba smjera. Radno vrijeme Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu utvrđeno je klizno na način da radno vrijeme započinje od 7,00-07,30 sati, a završava od 15,00-15,30 sati. Prilikom dolaska na posao tužitelj mora ići na vlak iz željezničke stanice [adresa] u 5,37 sati i stiže na Glavni kolodvor u Zagrebu u 6,16 sati nakon čega ima autobus ZET-a linije 268 u 6,31 sati te stiže kod Muzeja suvremene umjetnosti u 6,42 sati i na poslu je do 7,00 sati. Prilikom povratka s posla ima autobus koji stiže do Muzeja suvremene umjetnosti u 15,16 sati i na Glavnom kolodvoru je u 15,25 sati, a potom ima vlak koji kreće sa Glavnog kolodvora u 15,30 sati i na željezničkoj stanici u [adresa] je u 16,05 sati te do adrese prebivališta ima još 1,9 km. Navedenim je utvrđeno da se HŽ i ZET mogu smatrati organiziranim javnim prijevozom iz čl. 52 Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

9. Člankom 52. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj: 56/22., 127/22. i 58/23., dalje u tekstu: KU-a) propisano je da državni službenik i namještenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i odlaska sa posla (u daljnjem tekstu: naknada troškova prijevoza) pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta najmanje 2 km. Ako je od prebivališta, odnosno boravišta službenika i namještenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte (st.9.). Pod organiziranim javnim prijevozom smatra se mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji službeniku i namješteniku omogućuju redoviti dolazak na posao i redoviti povratak sa posla (st. 10.). U slučaju postojanja organiziranog javnog prijevoza kojeg službenik i namještenik ne koristi ostvarit će pravo na naknadu troškova prijevoza koja će se za svaki pojedini mjesec isplaćivati u visini 1/12 cijene godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte (st.12.). Ako od prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 0,18 eur po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove cestarine i tunelarine (st. 14.). Ako od prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti naknada troškova isplatit će se za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, kao i u slučaju kada organizirani javni prijevoz ne prometuje određenog dana u visini od 0,18 eur po prijeđenom kilometru; za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, a kojeg zaposlenik koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza, a ako ga ne koristi u visini cijene karte organiziranog prijevoza ili u visini od 0,18 eur po prijeđenom kilometru (st. 16.). Udaljenost se u smislu članka utvrđuje na temelju kartografske podloge Google Maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom), a u slučaju računanja udaljenosti iz st. 1. kao pješačka ruta sa suvremenom pješačkom stazom koja omogućava sigurno kretanje pješaka (st.18.). O načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza službenik i namještenik se svom poslodavcu treba pisano izjasniti na početku kalendarske godine, odnosno tijekom kalendarske godine, ako dođe do promjene način korištenja tog prava, ili ako dođe do promjene prebivališta odnosno boravišta službenika i namještenika, a ako nije došlo do promjena službenik i namještenik se o načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza ne mora svom poslodavcu pisano izjašnjavati na početku svake kalendarske godine (st. 19 KU- a).

10. Zahtjevom za zaštitu prava od 31. listopada 2024. (list 6-8 spisa) tužitelj je u smislu čl. 52. st. 19. KU-a zatražio promjenu načina korištenja prava na naknadu troškova prijevoza.

11. Tužena u roku od 15 dana nije odgovorila na Zahtjev za zaštitu prava, slijedom čega je tužitelj u daljnjem roku od 15 dana, a sve sukladno čl. 133. st. 1. i 2. dana 29. studenog 2025. pravodobno podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari.

12. Među strankama nije sporno, a što i proizlazi i iz Rješenja tužene od 15. siječnja 2024., da je udaljenost od prebivališta tužitelja ([adresa]) pa do njegovog mjesta rada (Zagreb, Avenija Dubrovnik 8) najmanje 2 km, slijedom čega tužitelj sukladno čl. 52. st. 1. KU-a ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza.

13. Tužitelju nije prihvatljiva naknada troškova prijevoza određena Rješenjem tužene od 15. siječnja 2024. budući udaljenost od mjesta njegovog prebivališta ([adresa]) pa do željezničke postaje [adresa] (prema kartografskoj podlozi Google Maps 1,9 km) predstavlja neprikladan put (samo 600 metara je prekriveno asfaltom, dok je ostatak puta neasfaltiran i neprohodan, te većinu kalendarske godine poplavljen). Kao prikladan put smatra asfaltiranu udaljenost od mjesta njegovog prebivališta do željezničke postaje [adresa]. Stoga ističe da mu pripada pravo na naknadu troškova prijevoza od adrese prebivališta ([adresa]) do željezničke postaje [adresa] i obrnuto (po cijeni za neorganizirani javni prijevoz 9,1 km u jednom smjeru i 8,6 km u drugom smjeru, ukupno 17,7 km), pa od željezničke postaje [adresa] do Glavnog kolodvora Zagreb (po cijeni od 1/12 cijene godišnje pretplatne karte 2. razreda javnog prijevoznika na relaciji [adresa] – [adresa]) te od Glavnog kolodvora Zagreb do mjesta rada (Prekršajni sud, Avenija Dubrovnik 18) po cijeni 1/12 cijene godišnje karte ZET-a za I. zonu.

14. Imajući u vidu:

- da je tužitelj nakon donošenja Rješenja tužene od 15. siječnja 2024. sukladno čl. 52. st. 19. KU-a tijekom kalendarske godine (a konačno i Zahtjevom za zaštitu prava od 31. listopada 2024.) tuženu obavijestio o promjeni načina korištenja prava na naknadu troškova prijevoza;

- da udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja ([adresa]) do željezničke postaje [adresa] koju je tužena Rješenjem od 15. siječnja 2024. odredila mjerodavnom za dolazak na željezničku postaju ne predstavlja udaljenost koju ima u vidu članak 52. st. 18. KU-a (ne radi se o automobilskoj ruti sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom), već o djelomično neasfaltiranom i neprohodnom putu);

- da tužitelj sukladno čl. 52. st. 16. KU-a ima pravo na naknadu troškova prijevoza u visini 0,18 eur po prijeđenom kilometru u slučaju ako nema organiziranog javnog prijevoza, kao i u slučaju ako ima organiziranog javnog prijevoza, ali ga zaposlenik ne koristi;

- da je uvidom u izvadak iz Google Maps (list 32. i 33. spisa) utvrđeno da je udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja do željezničke postaje Sisak 9,1 km, a od željezničke postaje [adresa] do mjesta prebivališta 8,6 km,

za zaključiti je da tužitelj na temelju čl. 52. st. 1., 12., 16. i 18. KU-a ima pravo na naknadu troškova prijevoza od adrese prebivališta ([adresa]) do željezničke postaje [adresa] i obrnuto (po cijeni za neorganizirani javni prijevoz 9,1 km u jednom smjeru i 8,6 km u drugom smjeru, ukupno 17,7 km), pa od željezničke postaje [adresa] do Glavnog kolodvora Zagreb (po cijeni od 1/12 cijene godišnje pretplatne karte 2. razreda javnog prijevoznika na relaciji [adresa] – [adresa]) te od Glavnog kolodvora Zagreb do mjesta rada (Prekršajni sud, Avenija Dubrovnik 18) po cijeni 1/12 cijene godišnje karte ZET-a za I. zonu.

15. Stoga je valjalo usvojiti zahtjev tužitelja i naložiti tuženoj donijeti odluku kojom se tužitelju odobrava naknada troškova prijevoza dolaska na posao i povratka s posla, koja će se za svaki pojedini mjesec isplaćivati u visini zbroja troška 1/12 cijene godišnje pretplatne karte 2. razreda javnog prijevoznika na relaciji [adresa] – [adresa], 1/12 cijene godišnje karte ZET-a za I. zonu te za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran (17,7 km u oba smjera) u visini naknade po prijeđenom kilometru kako je to propisano važećim Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike, pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., u daljnjem dijelu teksta: OT/23).

17. Tako su tužitelju priznati troškovi sastava zahtjeva za zaštitu prava (50 bodova prema Tbr. 30/1 OT/23), jednokratne nagrade (250 bodova prema Tbr. 7/2 OT/23) i pristupa na ročište 8. listopada 2025. (50 bodova prema Tbr. 7/2 OT/23) što uz vrijednost boda od 2,00 eur (Tbr. 50. OT/23) i PDV od 25% ukupno iznosi 875,00 eur, pa je tužitelju na ime troškova parničnog postupka dosuđen navedeni iznos sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona /"Narodne novine", broj: 57/96., 29/99., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05. i 67/08./ u vezi čl. 29. st. 2. ZOO). Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

18. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 15. srpnja 2025., budući je isti trošak tužitelju priznat u okviru jednokratne nagrade od 250 bodova kao četvrta radnja u prvostupanjskom postupku. Stoga je zahtjev tužitelja za naknadom troškova u preostalom dijelu u iznosu od 125,00 eur sa zatraženim kamatama valjalo odbiti kao pod točkom III. izreke presude.

19. Tužena je izgubila u sporu pa je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen i njezin zahtjev za naknadom parničnih troškova u cijelosti kao pod točkom IV. izreke presude.

20. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 30. listopada 2025.

Sutkinja:

Ruža Garac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana.

DNA:

1. pun tužitelja

2. zz tužene