Republika Hrvatska
Trgovački sud u Osijeku
Osijek, Zagrebačka 2
Poslovni broj: P-244/2024-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu mr. sc. Borisu Vukoviću, u pravnoj stvari tužitelja BRAĆA MUJIĆ EXPORT-IMPORT d.o.o. Džemala Bijedića 212, Ilidža, Bosna i Hercegovina, OIB: 87154643251, koga zastupa odvjetnik Viktor Pisanski iz Zagreba, III Vrbik 9, protiv tuženika PEŠIĆ MIRKO (OIB: [osobni identifikacijski broj]), vl. obrta:
[obrt], obrt za usluge, vl. EC, [adresa], zastupan po punomoćniku Vedranu Staniću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stanić & Zrno j.t.d. iz Osijeka, Ulica kardinala Alozjija Stepinca 10, radi stjecanja bez osnove 10.000,00 eura, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 15. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te ročišta za objavu sudske odluke održanom dana 30. listopada 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku PC (OIB: [osobni identifikacijski broj]), vl. obrta:
[obrt], obrt za usluge, vl. EC, [adresa], da tužitelju BRAĆA MUJIĆ EXPORT-IMPORT d.o.o. Džemala Bijedića 212, Ilidža, Bosna i Hercegovina, OIB: 87154643251, isplati iznos od 10.000,00 eura (slovima: desettisućaeura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koje teku od 18. veljače 2021. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja kamata teče od 18. veljače 2021. pa do naplate, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku PC (OIB: [osobni identifikacijski broj]), vl. obrta:
[obrt], obrt za usluge, vl. EC, [adresa] naknaditi tužitelju BRAĆA MUJIĆ EXPORT-IMPORT d.o.o. Džemala Bijedića 212, Ilidža, Bosna i Hercegovina, OIB: 87154643251 parnični trošak u iznosu od 1.146,46 eura (slovima: tisućustočetrdesetšesteuraičetrdesetšestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude 30. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi stjecanja bez osnove i povrata uplaćenog iznosa od 10.000,00 eura.
2. U tužbi, podnescima i na održanim ročištima navodi da je nadležnost suda ugovorena u čl. 9. st. 2. Ugovora o poslovnoj suradnji od 10. veljače 2021., te nadalje ističe da je čl. 26. Zakona o međunarodnom privatnom pravu određeno da se pravo mjerodavno za izvanugovorne obveze određuje prema Uredbi (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (dalje u tekstu: Rim II). Ističe da je člankom 10. st. 3. Rim II propisano da će se primjenjivati pravo one države u kojoj je do neopravdanog bogaćenja došlo ako se pravo koje se primjenjuje ne može utvrditi drugačije, a s obzirom da je do neopravdanog bogaćenja došlo u Republici Hrvatskoj, a stranke nisu ugovorile primjenu određenog prava, smatra da za vođenje ovoga postupka vrijedi pravo Republike Hrvatske.
3. Navodi da je tužitelj kao primatelj usluge sklopio s tuženikom kao davateljem usluge Ugovor o poslovnoj suradnji dana 10. veljače 2021. godine. kojim se tuženik obvezao tužitelju pružiti uslugu savjetovanja, pripremanja dokumentacije, izrade projektne prijave i apliciranje za bespovratna sredstva iz pretpristupnih fondova EU, za financiranje investicije u vrijednosti 788.034,00 eura, te da su kao naknadu za izvršenu uslugu stranke ugovorile iznos od 20.000,00 eura, s time da je tužitelj prvu ratu u iznosu od 10.000,00 eura uplatio odmah po potpisivanju Ugovora, za što mu je tuženik izdao račun br. 8/1/1 od 19. veljače 2021. godine.
4. Tužitelj u tužbi i na održanim ročištima 12. ožujka 2025. i 15. rujna 2025. navodi da nakon potpisivanja ugovora tuženik nikada nije obavijestio tužitelja ni o čemu, pa tako niti je li prikupio dokumentaciju, izradio projektnu prijavu i aplicirao za bespovratna sredstva. Tužitelj je u više puta pokušao stupiti u kontakt s tuženim, ali bezuspješno, niti je tuženik dostavljao tužitelju redovna mjesečna izvješća o svim poduzetim i planiranim aktivnostima za koja se obvezao da će dostavljati tokom trajanja poslovne suradnje u skladu s čl. 3. navedenog Ugovora o poslovnoj suradnji. Tužitelj pojašnjava da je putem punomoćnika uputio tuženiku dopis od 18. travnja 2024. kojim ga je pozvao da se u roku od 7 dana očituje je li prije primitka dopisa izvršio svoju ugovornu obvezu, odnosno je li aplicirao projektnu prijavu na pretpristupne fondove EU, da je u istome dopisu tužitelj upozorio tuženika da ukoliko se u navedenom roku ne očituje i ne dostavi zatražene dokaze da se danom proteka tog roka raskida predmetni ugovor o poslovnoj suradnji od 10. veljače 2021. bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje preuzete obveze, da je tuženik predmetni dopis zaprimio 23. travnja 2024. godine, da se tuženik na isti očitovao 24. travnja 2024. ali da uz taj dopis nije dostavio niti jedan valjani dokaz da je svoju obvezu ikada izvršio. Tužitelj smatra da s obzirom da u zadanom roku tuženik nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi bilo razvidno da je ispunio svoju obvezu, da je Ugovor o poslovnoj suradnji od 10. veljače 2021. raskinut s danom 01. svibnja 2024. godine, sukladno čl. 363. Zakona o obveznim odnosima.
5. Tužitelj je stoga mišljenja da s obzirom da je osnova temljem koje je tužitelj isplatio tuženiku iznos od 10.000,00 EUR otpala, da su ostvareni uvjeti da tužitelj zahtijeva od tuženika povrat stečenog bez osnove u skladu s odredbama čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.
6. Tužitelj u svojim podnescima i na ročištima pojašnjava da iznos od 10.000,00 eura koji je tuženiku uredno isplaćen sukladno čl. 2. st. 1. Ugovora o poslovnoj suradnji od 10. veljače 2021. (dalje: Ugovor) predstavlja naknadu za sve radnje koje je tuženik bio dužan izvršavati za svo vrijeme trajanja ugovora, odnosno do trenutka isplate bespovratnih sredstava u korist tužitelja, neovisno koliko tih radnji bilo i koliko vremena prošlo od sklapanja tog ugovora do odobrenja tih sredstava, a to znači i pružanje usluge daljnjeg savjetovanja, pripreme dodatne dokumentacije potrebne za nove natječaje, izrade projektne prijave za nove natječaje i apliciranja na te nove natječaje. Druga rata od ugovorene naknade u iznosu od 10.000,00 eura dospijeva po odobrenju bespovratne potpore i predstavlja nagradu za uspješno obavljen posao, što prema tužitelju znači da podnošenjem samo jedne prijave tuženik uopće nije ispunio svoju ugovornu obvezu.
7. Tužitelj također pojašnjava da iz dokumentacije koju je tuženik dostavio da je evidentno da tuženik dalje nije aplicirao niti na jedan natječaj nakon što je tužitelja obavijestio mailom 02. studenog 2021. da Europska komisija nije prihvatila projektnu prijavu.
8. Također ističe da tuženik suprotno svojim obvezama nije dostavljao redovna mjesečna izvješća o svim poduzetim i planiranim aktivnostima, a niti je od tužitelja tražio bilo kakvu dodatnu dokumentaciju za druge natječaje, te da tuženik nije ispunjavao navedene ugovorne obveze iz čl. 3. Ugovora.
9. Tužitelj smatra da se prema čl. 8. Ugovora isti se može raskinuti ako jedna od ugovornih strana ne ispuni svoju obvezu i da je evidentno da upravo tuženik ne ispunjava svoju ugovornu obvezu jer nije izvršio prijavu niti na jedan drugi natječaj, nije tražio dodatnu dokumentaciju, nije podnosio mjesečne izvještaje te praktično u posljednje dvije godine nije poduzeo niti jednu radnju te da iz navedenih razloga tužitelj smatra da tuženik nije uredno ispunjavao svoju ugovornu obvezu te predlaže da naslovni sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev.
10. Tuženik u odgovoru na tužbu i na održanim ročištima navodi da je nesporno da je između ugovornih stranaka sklopljen Ugovor o poslovnoj suradnji od 10. veljače 2021. godine kojim se tuženik obvezao tužitelju pružiti uslugu savjetovanja, pripreme dokumentacije, izrade projektne prijave i apliciranje za bespovratna sredstva iz pretpristupnih i fondova EU, za financiranje investicije u vrijednosti 788.034,00 eura, te da smatra da je između ugovornih strana ugovoreno da će tužitelj tuženiku za navedene usluge podmiriti ukupan iznos od 20.000,00 eura, u dvije rate i to prvu ratu zapravo odmah po potpisivanju ugovora, a drugu ratu po odobrenju bespovratne potpore.
11. Tuženik ističe kako su u potpunosti netočni navodi tužitelja da tuženik nikada nije obavijestio tužitelja ni o čemu, pa tako niti je li prikupio dokumentaciju, izradio projektnu prijavu i aplicirao za bespovratna sredstva, kao ni navodi tužitelja kako je u više puta pokušao stupiti u kontakt s tuženim, ali bezuspješno. Ističe da su netočni navodi tužitelja da se tuženik očitovao na dopis tužitelja dana 24. travnja 2024., ali da uz taj dopis nije dostavio niti jedan valjani dokaz da je svoju obvezu ikada izvršio, jer da je tuženik u svom očitovanju točno naveo datume i način na koje je tužitelja obavijestio o pojedinim radnjama, te je isto bilo lako provjerljivo i tuženik nije bio dužan dostavljati punomoćniku tužitelja dokumentaciju za koju je nedvojbeno da ju tužitelj posjeduje, ali ne priznaje obzirom isto nije u skladu s željom tužitelja da tuženika prikaže kao ugovornu stranu koja ne ispunjava svoje obveze.
12. Tuženik smatra upravo suprotno od onoga što ističe tužitelj, a to je da iz držanja tuženika ne proizlazi da on svoju ugovornu obvezu ne ispunjava kao niti da ju ne bi ispunio u budućnosti.
13. Tuženik posebno ističe da je Ugovor o poslovnoj suradnji od 10. veljače 2021. godine sklopljen na neodređeno vrijeme a do ispunjenja svrhe ugovora, te kako je tuženik i nakon slanja projektne prijave koja je odbijena nastavio pratiti natječaje na koje bi mogao prijaviti tužitelja te ga je o istima obavještavao. Također pojašnjava da mogućnost ispunjenja obveze po navedenom Ugovoru ne ovisi samo o radnjama ugovornih strana već i o dostupnosti natječaja koji bi bili odgovarajući za svakog pojedinog klijenta, a radi čega se ovakvi ugovori i sklapaju na duži vremenski period u kojem je opravdano očekivati i da će se isti moći i izvršiti.
14. Tuženik ističe kako nisu ispunjeni uvjeti za raskid ugovora sukladno članku 363. Zakona o obveznim odnosima, a obzirom iz niti jedne činjenice ne proizlazi da tuženik svoju obvezu nije izvršavao, odnosno da ju ne bi ispunio.
15. Tuženik nadalje osporava da su ispunjeni uvjeti da tužitelj zahtjeva od tuženika povrat po osnovi stečenog bez osnove, a obzirom da tužitelj pogrešno tumači uplatu izvršenu tuženiku kao avans, te pogrešno navodi da je osnova isplate otpala. Tuženik smatra da je utrošio svoje vrijeme, resurse i svoja znanja na pripremi i izradi projektne prijave, na komunikaciju s tužiteljem, na praćenje drugih natječaja i obavještavanje tužitelja o istima, a za koje poslove tuženik nedvojbeno ostvaruje pravo na naknadu, te da nema govora o primjeni članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.
16. Na pripremnom ročištu održanom 12. ožujka 2025. punomoćnik tuženika je mišljenja da je jasno kako je tuženik sve svoje obveze vezane uz ugovor i fakturirani dio naknade u cijelosti ispunio te s tužiteljem bio u stalnoj komunikaciji. Također je naveo da bi tuženik eventualno mogao razumjeti da je tuženiku isplaćen drugi dio naknade vezan uz uspješnost projekta odnosno njegovo odobrenje pa da sada tužitelj potražuje povrat takve naknade jer projekt nije prošao, no da je u konkretnom slučaju tuženik naplatio samo fiksni dio ugovorene naknade vezan uz sastavljanje projektne dokumentacije a što je tuženik ispunio.
17. Na istom ročištu punomoćnik tužitelja ukazao je kako je tuženik u protekle 4 godine od kako je sklopljen sporni ugovor izvršio jednu jedinu prijavu no predmet ugovora nije bila samo ta jedna prijava već obveza kontinuiranog praćenja i prijavljivanja do ostvarenja naplate novčanog iznosa iz fonda na koji je tužitelj kvalificiran aplicirati te se stoga ne može reći da je tuženik ispunio ugovornu obvezu na način kako sam tvrdi.
18. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. rujna 2025. izveden je dokaz saslušanjem tuženika EC na okolnost da li je tuženik kao izvođač djela izvršio radove kako je ugovoreno predmetnim Ugovorom. Na istom ročištu tužitelj se nakon saslušanja tuženika očitovao da smatra da je potpuno jasno da tužitelj u godinama koje su prethodile raskidu ugovora uopće nije imao nikakva saznanja o tome da li je tuženik poduzimao radnje koje se odnose na pripreme dokumentacije, izrade projektne prijave i apliciranje na natječaje za bespovratna sredstva iz pretpristupnih fondova EU za financiranje investicija u vrijednosti 788.034,00 eura, a o čemu dovoljno govori izostanak bilo kakvih redovnih mjesečnih izvješća o svim poduzetim radnjama i planiranim aktivnostima po osnovi ugovora, a u smislu čl. 3. navedenog Ugovora o poslovnoj suradnji.
19. Za razliku od tužitelja, tuženik je na istom ročištu smatrao da su ovakvi navodi tužitelja irelevantni jer je on sam raskinuo ugovor jednostrano. Predmet ovoga postupka i tužbeni zahtjev se odnosi na povrat navodno stečenog bez osnove a tuženik je jasno dokazao da on u konkretnom slučaju od tužitelja nije ništa stekao bez osnove već da mu je isplaćena naknada za dio usluge koju je nesporno obavio a ovo o čemu tužitelj navodi bi se eventualno odnosilo na drugi dio ugovorene naknade koji nije niti isplaćen. Samim time smatra da nema potrebe za daljnjim vođenjem postupka niti izvođenjem bilo kakvih drugih dokaza.
20. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu i to u Račun 8/1/1 od 19. veljače 2021. (str. 4. spisa), Povratnicu/dostavnicu od 25. travnja 2024. (str. 5.-6. spisa), potvrdu o provedenom nalogu za plaćanje od 17. veljače 2021. (str. 7. spisa), raskid ugovora o poslovnoj suradnji od 10. veljače 2021. (str. 8. - 9. spisa), povratnicu (str. 10. spisa), Ugovor o poslovnoj suradnji od 10. veljače 2021. (str. 11.-13. spisa), raskid Ugovora o poslovnoj suradnji od 10. veljače 2021. (str. 15.- 16. spisa), Izvadak iz obrtnog registra od 29. srpnja 2024. (str. 19.-20. spisa), Mail korespondenciju (str. 28.-70. spisa), prilog uz mail od 18. kolovoza 2021. (str. 71.- 125. spisa), Ugovor o poslovnoj suradnji od 10. veljače 2021. (str. 126. -128. spisa), Ovjereni prijevod s engleskog jezika od 24. ožujka 2025. (str. 159. -225. spisa), kao i u ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.
21. Provedene dokaze sud je ocijenio u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
22. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povratom isplaćenog iznosa od 10.000,00 eura tuženiku na temelju stjecanja bez osnova.
23. Iz činjeničnih navoda stranaka te iz dokumentacije u spisu i izvedenog dokaza saslušanja tuženika proizlazi kako u postupku nije sporno da je između stranaka sklopljen Ugovor o poslovnoj suradnji od 10. veljače 2021., da je tužitelj isplatio tuženiku prvu ratu ugovorene naknade u iznosu od 10.000,00 eura te je nesporno da je predmetnim Ugovorom ugovorena nadležnost ovoga suda i da se u konkretnom slučaju primjenjuje hrvatsko pravo kao pravo one države u kojoj je došlo do neopravdanog bogaćenja, u smislu čl. 10. Uredbe (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta Vijeća od 11.07.2007. (Uredba Rim II).
24. Između stranaka je sporno da li je tuženik izvršio uslugu kako je ugovoreno i da li je ugovor o poslovnoj suradnji raskinut sukladno čl. 363. ZOO-a, te da li se u konkretnom slučaju na povrat isplaćene prve rate ugovorene cijene primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove.
25. Sud je ocijenio da nije osnovan prigovor tuženika da je svoju obvezu iz sklopljenog Ugovora o poslovnoj suradnji u potpunosti ispunio te da je s tužiteljem bio u stalnoj komunikaciji. Naime, člankom 3. st. 2. Ugovora o poslovnoj suradnji propisano je da se davatelj usluge obvezuje da u toku trajanja poslovne suradnje po tom ugovoru, primatelju usluge dostavlja redovna mjesečna izvješća o svim poduzetim planiranim i aktivnostima po osnovu tog Ugovora, a što tuženik kao davatelj usluge nijednom tijekom trajanja ugovornog odnosa koji je trajao duže od tri godine nije učinio. Tuženik tijekom cijelog postupka sudu nije dostavio dokaz o tome, a niti je to uspio dokazati predloženim saslušanjem tuženika na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. rujna 2025. kada je i sam tuženik na pitanje tužitelja odgovorio da ne zna napamet koliko je mjesečnih izvještaja vezano za poduzete i planirane aktivnosti temeljem čl. 3. st. 2. Ugovora o poslovnoj suradnji dostavio tužitelju. Osim što je sud ocijenio neosnovan navod tuženika da je u potpunosti ispunio svoje obveze iz navedenog Ugovora, sud je ocijenio neosnovanim i prigovor tuženika da je s tužiteljem bio u stalnoj komunikaciji, jer je na istom ročištu tuženik pri saslušanju vezano za učestalost komunikacije s tužiteljem izjavio da je bila “u početku na tjednoj, dvotjednoj razini a onda se to prorijedilo”.
26. Sud je također ocijenio da nije osnovan prigovor tuženika da se isplaćena prva rata naknade u iznosu od 10.000,00 eura odnosi na fiksni dio ugovorene naknade i da se odnosi samo na sastavljanje projektne dokumentacije, budući da prema ocjeni ovoga suda navedena prva rata isplaćene naknade od 10.000,00 eura odnosi se u skladu s čl. 2. Ugovora o poslovnoj suradnji na usluge savjetovanja, pripreme dokumentacije, izrade projektne prijave i apliciranje na natječaje za bespovratna sredstva iz pretpristupnih fondova EU, a ne samo i isključivo na sastavljanje projektne dokumentacije. Da je tome tako vidljivo je i iz iskaza tuženika saslušanog na ročištu za glavnu raspravu u kojemu navodi da je isplaćeni iznos prve rate naknade od 10.000,00 eura fiksna naknada i da se odnosi samo i isključivo na pisanje projekta, a što je suprotno čl. 2. navedenog Ugovora prema kojemu je obveza tuženika puno šire postavljena i odnosi se na usluge savjetovanja, pripreme dokumentacije, izrade projektne prijave i apliciranje na natječaje, a ne samo na pisanje projekta.
27. Upravo suprotno, sud je ocijenio da je osnovan navod tužitelja da iznos od 10.000,00 eura koji je tuženiku uredno isplaćen sukladno čl. 2. st. 1. Ugovora o poslovnoj suradnji od 10. veljače 2021. predstavlja naknadu za sve radnje koje je tuženik bio dužan izvršavati za svo vrijeme trajanja ugovora, odnosno sve do trenutka isplate bespovratnih sredstava u korist tužitelja, neovisno koliko tih radnji bilo i koliko vremena prošlo od sklapanja tog ugovora do odobrenja tih sredstava, a to znači i pružanje usluge daljnjeg savjetovanja, pripreme dodatne dokumentacije potrebne za nove natječaje, izrade projektne prijave za nove natječaje i apliciranja na te nove natječaje, a da preostalih 10.000,00 eura kao drugu ratu tuženik stječe po odobrenju bespovratne potpore. Naime, obveza tuženika nije ispunjena izradom samo jedne projektne prijave i neuspješnim apliciranjem na samo jedan neuspješan natječaj i pisanjem samo jednog projekta, već se u duhu čl. 2. cit. Ugovora ali i samom naznakom množine usluga a ne jednine u čl. 2. st. 1. Ugovora obveza tuženika odnosi na kontinuirano obavljanje ugovorenih radnji i aktivnosti vezanih za apliciranje na natječaje, a ne jedan natječaj kao što tvrdi tuženik.
28. Budući da je tužitelj tijekom postupka uspio dokazati da je tuženik u više od tri godine od dana sklapanja Ugovora o poslovnoj suradnji od 10. veljače 2021. izvršio samo jednu prijavu na natječaj te da cijelo to vrijeme tuženik nije izvršavao svoje obveze iz čl. 2. i čl. 3. cit. Ugovora i da nije poduzimao nikakove aktivnosti po tom pitanju, te da iz tuženikovog držanja proizlazi da on smatra da je svoju obvezu vezano za isplatu prve rate naknade od 10.000,00 eura u potpunosti izvršio samim pisanjem jednog neuspješno prijavljenog projekta te očito nema namjeru ni u naknadnom roku dostavljati tužitelju redovna mjesečna izvješća o svim poduzetim i planiranim aktivnostima niti pružati tužitelju sve ugovorene usluge sukladno čl. 3. i čl. 2. st. 1. Ugovora o poslovnoj suradnji od 10. veljače 2021., sud je ocijenio da je tužitelj valjano raskinuo navedeni Ugovor u skladu s čl. 363. ZOO-a.
29. Naime, činjenica je da tuženik niti više od tri godine nakon sklapanja navedenog Ugovora osim jedne neuspješne prijave na natječaj nije poduzimao niti jednu od ugovorenih usluga iz čl. 2. st. 1. i čl. 3. cit. Ugovora koje je bio dužan izvršiti. To što je tuženik prema vlastitim navodima za cijelo to razdoblje pratio natječaje nije od značaja za pitanje ispunjenja njegovih obveza, jer samo dugogodišnje praćenje natječaja ne znači i ispunjenje bilo koje obveze preuzete Ugovorom o poslovnoj suradnji koje je tuženik dužan izvršavati (savjetovanje, pripreme dokumentacije, izrade projektne prijave i apliciranje na natječaje za bespovratna sredstva, dužnost mjesečnog obavještavanja tužitelja o poduzetim i planiranim aktivnostima). Stoga činjenica da tuženik niti dvije i pol godine od jedne jedine i to neuspješne prijave na natječaj nije izvršio niti jednu od svih ugovorenih usluga iz čl. 2. st. 1. i čl. 3. Ugovora, niti tuženik uopće obavještava tužitelja o poduzetim i planiranim aktivnostima, daje mjesta zaključku da tuženik svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku.
30. Sud je također mišljenja da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe čl. 1111. o stjecanju bez osnove u situaciji kada je osnova kasnije otpala.
31. Prema odredbi članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 u daljnjem tekstu ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje, odredbom članka 1111. stavak 3. ZOO-a je propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
Naime, u konkretnom slučaju u trenutku stjecanja iznosa od 10.000,00 eura kao prve rate naknade od strane tuženika, pravna osnova je postojala (Ugovor o poslovnoj suradnji od 10. veljače 2021.), ali je raskidom navedenog Ugovora od strane tužitelja s danom 1. svibnja 2024. osnova prestala postojati, te je time nestalo i opravdanje za zadržavanje navedenog isplaćenog iznosa, te je time prestao i temelj da isto zadrži.
32. Tuženik nije tijekom postupka predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao istinitost svojih navoda da je svoje obveze iz sklopljenog Ugovora o poslovnoj suradnji u potpunosti ispunio te da je tužitelju dostavljao redovna mjesečna izvješća o poduzetim i planiranim aktivnostima, a što ne proizlazi niti iz iskaza saslušanog tuženika, dok je tužitelj dokazao da je isplatio tuženiku iznos od 10.00,00 eura kao prvu rate naknade prema Ugovoru o poslovnoj suradnji od 10. veljače 2021., da je raskinuo ugovor zbog neispunjenja obveze tuženika bez ostavljanja naknadnog roka jer je iz tuženikovog držanja za cijelo vrijeme trajanja ugovora proizlazilo da svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku, te je slijedom izloženog, sud utvrdio da je tužitelj dokazao osnovu i visinu svoje novčane tražbine prema tuženiku i da je stoga tužbeni zahtjev osnovan te je odlučio kao u toč. I. izreke presude sukladno čl. 363., čl. 1111. i čl. 1114. ZOO-a.
33. Naime, stranke su u parničnom postupku dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st. 1. ZPP-a). Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. U konkretnom slučaju tuženik nije priložio dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću mogla utvrditi činjenica ispunjenja ugovornih obveza dok tužitelj ne može dokazivati negativnu činjenicu da tuženik nije izvršavao ugovorene obveze iz čl. 2. st. 1 i čl. 3. Ugovora o poslovnoj suradnji (savjetovanje, pripreme dokumentacije, izrade projektne prijave i apliciranje na natječaje za bespovratna sredstva te dužnost mjesečnog obavještavanja tužitelja o poduzetim i planiranim aktivnostima), budući da je to trebao dokazati tuženik. Naime, dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične tvrdnje. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, specifična obveza prema samoj sebi. Navođenjem relevantnih činjenica i predlaganjem efikasnih dokaza, stranka ostvaruje povoljnije izglede za svoj uspjeh u parnici te se zbog toga u teoriji procesnog prava ta „dužnost“ zapravo naziva „teretom“ dokazivanja.
34. Predlaganjem efikasnih dokaza, stranka ostvaruje povoljne izglede za uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Kod takvog stanja stvari, ovaj sud smatra da je tužitelj dokazao osnovanost i visinu svoje tražbine a time i obvezu tuženika podmiriti dug tužitelju.
35. Budući da se u konkretnom slučaju tužiteljevo potraživanje prema tuženiku ne temelji na ugovoru kojeg bi tužitelj u obavljanju svoje djelatnosti sklopio s tuženikom u smislu čl. 29. st. 2. ZOO-a, već je pravna osnova tužiteljeva potraživanja stjecanje bez osnove, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu samo u visini stope te kamate koja se ne odnosi na trgovačke ugovore i ugovore iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, već na kamatnu stopu koja bi se određivala za ostale odnose, u smislu čl. 29. st. 2. ZOO- a, te je stoga odlučeno kao u izreci toč. I. i toč. II. izreke presude.
36. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; u daljnjem tekstu OT) te odredbama Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 37/23) ) i čl. 4. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23).
37. Sud je tužitelju priznao i trošak parničnog postupka i to trošak sastavljanja tužbe od 26. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tar. br. 7. toč. 1. OT) uvećano za PDV u iznosu od 50,00 eura i sastavljanje obrazloženog podneska od 23. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tar. br. 8. toč. 1. OT) uvećano za PDV u iznosu od 50,00 eura, trošak zastupanja na ročištima od 12. ožujka 2025. i 15. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eura po svakom ročištu Tar. br. 9. st. 1. OT uvećano za PDV u iznosu od 50,00 eura po svakom ročištu, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 73,23 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 73,23 eura u skladu s Tar. br. 1. i Tar. br. 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, što čini ukupan parnični trošak u iznosu od 1.146,46 eura.
38. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Osijeku, 30. listopada 2025.
S U D A C
mr. sc. Boris Vuković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana računajući od dana objave presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.