REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5227/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja TD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, kojeg zastupa punomoćniku Mihovilu Graniću odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 2. listopada 2025. godine, u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 30. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4.1. Ugovora o kreditu br. 312572 od 15.04.2008. godine, solemniziran po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, br. OV-5853/2008 od 23.04.2008. godine, zaključen između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, u dijelu u kojem glasi:

„… sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora… Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora. Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže Kreditora.„ II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu br. 312572 od 15.04.2008. godine, solemniziran po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, br. OV-5853/2008 od 23.04.2008. godine, zaključen između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, u dijelu u kojem glasi:

„…a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.“

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7.3. Ugovora o kreditu br. 311947 od 07.03.2007. godine, solemniziran po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, br. OV-3274/2007 od 08.03.2007. godine, zaključen između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, u dijelu u kojem glasi:

„…po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.“

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. platiti tužitelju TD iznos od 8.991,67 EUR, zajedno s zateznim kamatama tekućim na iznos od:

5,50 EUR od dana 25.05.2008. do isplate,

5,21 EUR od dana 26.06.2008. do isplate,

2,26 EUR od dana 25.07.2008. do isplate,

1,35 EUR od dana 25.08.2008. do isplate,

4,48 EUR od dana 25.09.2008. do isplate,

41,33 EUR od dana 25.10.2008. do isplate,

15,72 EUR od dana 25.11.2008. do isplate,

30,09 EUR od dana 27.12.2008. do isplate,

43,56 EUR od dana 26.01.2009. do isplate,

47,71 EUR od dana 25.02.2009. do isplate,

37,47 EUR od dana 25.03.2009. do isplate,

39,77 EUR od dana 25.04.2009. do isplate,

31,55 EUR od dana 25.05.2009. do isplate,

31,28 EUR od dana 26.06.2009. do isplate,

31,48 EUR od dana 13.08.2009. do isplate,

32,16 EUR od dana 10.09.2009. do isplate,

31,44 EUR od dana 13.10.2009. do isplate,

29,41 EUR od dana 11.11.2009. do isplate,

33,40 EUR od dana 10.12.2009. do isplate,

38,28 EUR od dana 14.01.2010. do isplate,

42,46 EUR od dana 10.02.2010. do isplate,

42,87 EUR od dana 10.03.2010. do isplate,

51,34 EUR od dana 13.04.2010. do isplate,

49,19 EUR od dana 12.05.2010. do isplate,

49,26 EUR od dana 11.06.2010. do isplate,

66,35 EUR od dana 12.07.2010. do isplate,

71,78 EUR od dana 12.08.2010. do isplate,

82,85 EUR od dana 14.01.2011. do isplate,

83,60 EUR od dana 14.01.2011. do isplate,

75,59 EUR od dana 14.01.2011. do isplate,

86,84 EUR od dana 14.01.2011. do isplate,

106,56 EUR od dana 14.01.2011. do isplate,

94,94 EUR od dana 08.02.2011. do isplate,

102,18 EUR od dana 08.03.2011. do isplate,

98,46 EUR od dana 08.04.2011. do isplate,

98,09 EUR od dana 09.05.2011. do isplate,

114,96 EUR od dana 08.06.2011. do isplate,

130,21 EUR od dana 08.07.2011. do isplate,

140,91 EUR od dana 09.08.2011. do isplate,

156,80 EUR od dana 08.09.2011. do isplate,

126,18 EUR od dana 10.10.2011. do isplate,

123,26 EUR od dana 09.11.2011. do isplate,

125,29 EUR od dana 25.11.2011. do isplate,

127,25 EUR od dana 27.12.2011. do isplate,

136,54 EUR od dana 25.01.2012. do isplate,

137,96 EUR od dana 25.02.2012. do isplate,

136,71 EUR od dana 26.03.2012. do isplate,

139,74 EUR od dana 25.04.2012. do isplate,

142,75 EUR od dana 25.05.2012. do isplate,

141,24 EUR od dana 26.06.2012. do isplate,

138,42 EUR od dana 08.08.2012. do isplate,

138,31 EUR od dana 10.09.2012. do isplate,

129,28 EUR od dana 09.10.2012. do isplate,

139,26 EUR od dana 09.11.2012. do isplate,

140,80 EUR od dana 10.12.2012. do isplate,

138,38 EUR od dana 09.01.2013. do isplate,

129,35 EUR od dana 08.02.2013. do isplate,

133,05 EUR od dana 08.03.2013. do isplate,

136,36 EUR od dana 09.04.2013. do isplate,

133,45 EUR od dana 09.05.2013. do isplate,

125,49 EUR od dana 10.06.2013. do isplate,

129,15 EUR od dana 08.07.2013. do isplate,

125,31 EUR od dana 09.08.2013. do isplate,

128,42 EUR od dana 09.09.2013. do isplate,

134,87 EUR od dana 09.10.2013. do isplate,

134,82 EUR od dana 11.11.2013. do isplate,

136,78 EUR od dana 09.12.2013. do isplate,

138,41 EUR od dana 10.01.2014. do isplate,

114,40 EUR od dana 10.02.2014. do isplate,

116,69 EUR od dana 10.03.2014. do isplate,

116,38 EUR od dana 08.04.2014. do isplate,

114,36 EUR od dana 09.05.2014. do isplate,

113,69 EUR od dana 09.06.2014. do isplate,

113,41 EUR od dana 08.07.2014. do isplate,

115,85 EUR od dana 11.08.2014. do isplate,

117,88 EUR od dana 08.09.2014. do isplate,

118,69 EUR od dana 09.10.2014. do isplate,

121,38 EUR od dana 10.11.2014. do isplate,

122,42 EUR od dana 08.12.2014. do isplate,

122,24 EUR od dana 12.01.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 09.02.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 09.03.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 09.04.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 11.05.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 09.06.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 23.07.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 11.08.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 08.09.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 09.10.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 09.11.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 08.12.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 12.01.2016. do isplate,

111,34 EUR od dana 08.02.2016. do isplate,

111,34 EUR od dana 08.03.2016. do isplate, , kao i naknaditi trošak parničnog postupka od 1.262,50 eur, s zateznim kamatama od 30. listopada 2025. godine do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V Odbija se dio tužbenog zahtjeva TD u svoti od 5.786,84 eur s zateznim kamatama od 9. ožujka 2016. godine do isplate.

VI Utvrđuje se da nije osnovan prigovor radi prebijanja tuženik Hrvatske poštanske banke d.d. u svoti od 794,28 eur s zateznim kamatama od 24. veljače 2016. godine do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 15.04.2007.g, pravilno 2008. godine sklopio s pravnim prednikom tuženika Ugovor o kreditu broj: 312572, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.811,00 CHF obračunatom prema kupovnom tečaju za devize Kreditora na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju Kreditora na dan dospijeća za CHF. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.

U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od .2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće.

Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu navedeno u točkama I. i II. ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj je dana 23.02.2016.g., s učinkom od dana 09.03.2016.g., s tuženikom zaključio Aneks br. 1 Ugovora o kreditu kojom je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Dokaz: Aneks br. 1 ugovora o kreditu od 23.02.2016.g.

No bitno je reći kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Aneksa tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Aneksa.

Da provedena konverzija i sklapanje Aneksa ne utječe na navedeno pravo potrošača stajalište zauzima VSRH u:

- odluci broj Rev 18/2018 od dana 26.05.2020.g.

Istog je stajališta i ustaljena sudska praksa Županijskog suda u Rijeci, Osijeku, Karlovcu, Šibeniku, Zadru i Zagrebu.

Tužiteljevo pravno shvaćanje, a što je najbitnije i ključno, podupiru odluke Suda EU. Odluka Suda EU broj C-118/17 T c/a Erste bank Hungary, kao izvor nadnacionalnog prava, u usporedivom predmetu ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, utvrđuje da bilo kakve zakonske intervencije u sadržaj pojedinačnog kreditnog odnosa ne mogu imati za posljedicu eliminaciju zahtjeva koje potrošač ima temeljem primjene nepoštenih (ništetnih) odredbi, bez obzira na prirodu takve intervencije.

Takvo jasno stajalište Sud EU je dodatno proširio u svojoj odluci broj C-452/18 Ibercaja Banco SA od 09.07.2020.g, koja utvrđuje da se potrošač može odreći učinaka utvrđenja nepoštenosti (ništetnosti) kasnijim sporazumom, ali samo pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što predmetno nije i ne može biti slučaj.

Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Aneksa.

Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku: 1. tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita

ukupno iznos od 8.991,67 EUR / 67.747,74 HRK sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate

2. tužitelju je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u kunama (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula ukupno iznos od 29.639,16 EUR / 223.316,24 HRK sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 09.03.2016.g. do isplate

No tužitelj uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice u iznosu od kuna 23.852,32 EUR / 179.715,30 HRK, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije.

Obzirom navedenim tuženik tužitelju nije uspostavio restituciju gornje više obračunatog iznosa od 29.639,16 EUR / 223.316,24 HRK, tužitelj ističe kako, nakon oduzimanja navedenih iznosa, konačni iznos preplate iz točke 2. iznosi 5.786,84 EUR / 43.600,94 HRK sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 09.03.2016.g. do isplate.

Drugim riječima, kada se u obzir uzme učinak ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (primjena početnog tečaja CHF za cijelo razdoblje otplate do konverzije), jasno je da je na dan konverzije tužitelju trebala biti obračunata manja preostala glavnica u CHF u odnosu na onu koju je banka obračunala. Stoga, kako je na dan konverzije utvrđeni iznos preostale glavnice novog kredita u EUR veći od iznosa preostale glavnice u CHF koja je trebala biti obračunata (kada se u obzir uzme ništetna odredba), tužitelj ima pravo na povrat te razlike, a koja iznosi upravo navedenih

5.786,84 EUR / 43.600,94 HRK

ukupno preplata 1. + 2. = 14.778,51 EUR / 111.348,68 HRK, uvećano za zakonske zatezne kamate te zahtijeva kao u podnesku od 20. svibnja 2025. godine, tj:

"I.Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4.1. Ugovora o kreditu br. 312572 od 15.04.2008. godine, solemniziran po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, br. OV-5853/2008 od 23.04.2008. godine, zaključen između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, u dijelu u kojem glasi:

„… sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora… Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora. Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže Kreditora.„ II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu br. 312572 od 15.04.2008. godine, solemniziran po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, br. OV-5853/2008 od 23.04.2008. godine, zaključen između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, u dijelu u kojem glasi:

„…a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.“

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7.3. Ugovora o kreditu br. 311947 od 07.03.2007. godine, solemniziran po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, br. OV-3274/2007 od 08.03.2007. godine, zaključen između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, u dijelu u kojem glasi:

„…po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.“

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, da tužitelju TD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 14.778,51 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

5,50 EUR od dana 25.05.2008. do isplate,

5,21 EUR od dana 26.06.2008. do isplate,

2,26 EUR od dana 25.07.2008. do isplate,

1,35 EUR od dana 25.08.2008. do isplate,

4,48 EUR od dana 25.09.2008. do isplate,

41,33 EUR od dana 25.10.2008. do isplate,

15,72 EUR od dana 25.11.2008. do isplate,

30,09 EUR od dana 27.12.2008. do isplate,

43,56 EUR od dana 26.01.2009. do isplate,

47,71 EUR od dana 25.02.2009. do isplate,

37,47 EUR od dana 25.03.2009. do isplate,

39,77 EUR od dana 25.04.2009. do isplate,

31,55 EUR od dana 25.05.2009. do isplate,

31,28 EUR od dana 26.06.2009. do isplate,

31,48 EUR od dana 13.08.2009. do isplate,

32,16 EUR od dana 10.09.2009. do isplate,

31,44 EUR od dana 13.10.2009. do isplate,

29,41 EUR od dana 11.11.2009. do isplate,

33,40 EUR od dana 10.12.2009. do isplate,

38,28 EUR od dana 14.01.2010. do isplate,

42,46 EUR od dana 10.02.2010. do isplate,

42,87 EUR od dana 10.03.2010. do isplate,

51,34 EUR od dana 13.04.2010. do isplate,

49,19 EUR od dana 12.05.2010. do isplate,

49,26 EUR od dana 11.06.2010. do isplate,

66,35 EUR od dana 12.07.2010. do isplate,

71,78 EUR od dana 12.08.2010. do isplate,

82,85 EUR od dana 14.01.2011. do isplate,

83,60 EUR od dana 14.01.2011. do isplate,

75,59 EUR od dana 14.01.2011. do isplate,

86,84 EUR od dana 14.01.2011. do isplate,

106,56 EUR od dana 14.01.2011. do isplate,

94,94 EUR od dana 08.02.2011. do isplate,

102,18 EUR od dana 08.03.2011. do isplate,

98,46 EUR od dana 08.04.2011. do isplate,

98,09 EUR od dana 09.05.2011. do isplate,

114,96 EUR od dana 08.06.2011. do isplate,

130,21 EUR od dana 08.07.2011. do isplate,

140,91 EUR od dana 09.08.2011. do isplate,

156,80 EUR od dana 08.09.2011. do isplate,

126,18 EUR od dana 10.10.2011. do isplate,

123,26 EUR od dana 09.11.2011. do isplate,

125,29 EUR od dana 25.11.2011. do isplate,

127,25 EUR od dana 27.12.2011. do isplate,

136,54 EUR od dana 25.01.2012. do isplate,

137,96 EUR od dana 25.02.2012. do isplate,

136,71 EUR od dana 26.03.2012. do isplate,

139,74 EUR od dana 25.04.2012. do isplate,

142,75 EUR od dana 25.05.2012. do isplate,

141,24 EUR od dana 26.06.2012. do isplate,

138,42 EUR od dana 08.08.2012. do isplate,

138,31 EUR od dana 10.09.2012. do isplate,

129,28 EUR od dana 09.10.2012. do isplate,

139,26 EUR od dana 09.11.2012. do isplate,

140,80 EUR od dana 10.12.2012. do isplate,

138,38 EUR od dana 09.01.2013. do isplate,

129,35 EUR od dana 08.02.2013. do isplate,

133,05 EUR od dana 08.03.2013. do isplate,

136,36 EUR od dana 09.04.2013. do isplate,

133,45 EUR od dana 09.05.2013. do isplate,

125,49 EUR od dana 10.06.2013. do isplate,

129,15 EUR od dana 08.07.2013. do isplate,

125,31 EUR od dana 09.08.2013. do isplate,

128,42 EUR od dana 09.09.2013. do isplate,

134,87 EUR od dana 09.10.2013. do isplate,

134,82 EUR od dana 11.11.2013. do isplate,

136,78 EUR od dana 09.12.2013. do isplate,

138,41 EUR od dana 10.01.2014. do isplate,

114,40 EUR od dana 10.02.2014. do isplate,

116,69 EUR od dana 10.03.2014. do isplate,

116,38 EUR od dana 08.04.2014. do isplate,

114,36 EUR od dana 09.05.2014. do isplate,

113,69 EUR od dana 09.06.2014. do isplate,

113,41 EUR od dana 08.07.2014. do isplate,

115,85 EUR od dana 11.08.2014. do isplate,

117,88 EUR od dana 08.09.2014. do isplate,

118,69 EUR od dana 09.10.2014. do isplate,

121,38 EUR od dana 10.11.2014. do isplate,

122,42 EUR od dana 08.12.2014. do isplate,

122,24 EUR od dana 12.01.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 09.02.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 09.03.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 09.04.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 11.05.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 09.06.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 23.07.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 11.08.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 08.09.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 09.10.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 09.11.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 08.12.2015. do isplate,

111,34 EUR od dana 12.01.2016. do isplate,

111,34 EUR od dana 08.02.2016. do isplate,

111,34 EUR od dana 08.03.2016. do isplate,

5.786,84 EUR od dana 09.03.2016. do isplate, po stopi koja se određuje temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23), do 31.07.2015. godine, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, i to kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje temeljem čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, i to kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da u bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga:

a. Potraživanje tužitelja je u zastari;

b. Provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju

c. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe;

d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;

e. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;

f. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;

g. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP)

h. Metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana i. Prigovor radi prijeboja u svoti od 794,28 eur s zateznim kamatama od 24. veljače 2016. godine do isplate i predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka.

3. Sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o kreditu od 15. travnja 2008. godine s Dodatkom broj 1. od 23. veljače 2016. godine, otplatni plan po kreditu s tuženikovim parametrima kamatne stope i obavijestima o izračunu konverzije kredita od 7. siječnja 2016. godine i otplatni plan po kreditu s valutnom klauzulom u euru i izvatku iz otvorenih stavaka, izvadak iz sudskog registra za tuženikova prednika, stručni članci nisu posebno ocjenjivani, jer ne predstavljaju dokaz, tj. isprave, odredio računovodstveno vještačenje i preslušao tužitelja, uvid u karticu prometa po kreditu s otplatnom tablicom po kreditu.

4. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan.

5. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu 15. travnja 2008. godine broj 312572 na 95.811,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tuženikovom na dan korištenja kredita, radi adaptacije kuće u [adresa] s rokom otplate od 30 godina te se tužitelj obvezuje platiti tuženiku kamate po kamatnoj stopi sukladno tuženikovoj Odluci o kamatama i naknadama, koje na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50% i promjenjiva je, vezana uz tromjesečni Libor za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu tuženikovu te tužitelj uplaćuje mjesečno s glavnicom po prodajnom tečaju tuženikovom CHF na dan dospjelosti , te se otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta od 544,00 CHF, plativo u kunama po tuženikovom prodajnom tečaju na dan dospjelosti te za vrijeme korištenja kredita tuženik obračunava i naplaćuje kamate u visini redovne kamate sukladno točki 4. 1. ovog Ugovora na iskorištena sredstva te se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po prodajnom tečaju tuženikovom na dan dospjelosti, kao što je neprijeporno da su stranke sklopile 23. veljače 2016. godine dodatak broj I tom ugovoru kojim j utvrđena preplata od 5.984,49 kn po tečaju otplate kredita 30. rujna 2015. godine i koristi se za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u eur, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi te je u utvrđeno da je preostala neotplaćena glavnica kredita 53.477,98 eura u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom prodajnom tečaju na isti dan uz redovnu kamatu od 6,37%, što je utvrđeno uvidom u te isprave te je neprijeporno da kredit još nije otplaćen.

6. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.96-102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i kao i Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23).

7. Nije prijeporno da je tuženik sastavio ugovor o kreditu.

8. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda posl. br Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

9. Iz navedenog obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati.

10. Na osnovi takvih ugovornih odredaba i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa, makar povremeno, ali tužitelj nije bio upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču, u što spada i tužitelj po svojoj naobrazbi i zanimanju - djelatna vojna osoba.

11. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.

12. Nadalje, ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl.269,. st.1. i 2. i čl.272. Zakona o obveznim odnosima, a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.

13. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba utvrđena ništavom u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, kao u točci I izrjeke, primjenom odredbe čl.102,.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322,.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324,. st.1. istog Zakona ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit radi adaptacije obiteljske kuće. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324, .st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324,.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništavost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326,. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništavosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.102.st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.

14. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u opticaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta , što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stope ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke.

15. Slijedom toga su navedene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u, kako je i navedeno u tužbenom zahtjevu za čl.7, st. 1. i 2. osnovnog ugovora o kreditu, i to kao u točkama 2. i 3. izrjeke presude, primjenom odredbe čl.102,.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322, .st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323, st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324,.st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit za adapataciju obiteljske kuće kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324, st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324, st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

16. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.

17. Na osnovi odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača je utvrđeno da je tužitelj bio potrošač u vrijeme sklapanja ugovora, jer je po zvanju i zanimanju elektrotehničar zaposlen u trgovačkom društvu te je kredit iskoristio za adaptaciju obiteljske kuće radi stanovanja svoje obitelji, što je i namjena ugovora o kreditu.

18. Nije osnovan ni prigovor nedostatka pravnog interesa, budući on jasno proizlazi iz novčanog dijela tužbenog zahtjeva, neovisno o tomu što su stranke neprijeporno sklopile dodatak ugovoru o kreditu radi konverzije u eure, što će biti potonje obrazloženo u odnosu na učinke toga dodatka.

19. Sada je prijeporno pitanje zastare.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 a ista prvostupanjska presuda je u dijelu ništavost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.371., čl.241. i 245 st.1. i 3. Zakona o obveznim odnosima, budući je tužba podnesena 6. lipnja 2023.godine.

21. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl.103, st. 1. i . i 110. Zakona o obveznim odnosima.

22. Odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK) propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

23. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna, niti je to utvrđeno njegovim iskazom Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

24. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zaprjeke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

25. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

26. Sud je imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine, kao i onu poslovni broj Rev 1096/2022-2.

27. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

28. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

29. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova ugovora o kreditu koji nije više na snazi, a prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.

30. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tužitelj stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

31. Računovodstvenim vještačenjem od 20. ožujka 2025. godine je utvrđeno da je ta razlika anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita 8.991,67 eur kao u točci I mišljenja, razlika glavnice je 5.786,84 eur kao u točci III mišljenja, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručno i obrazloženo, zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu.

32. Slijedom toga sud prihvaća tužbeni zahtjev u novčanom dijelu i to točku IV tužbenog zahtjeva i to za svotu od 8.991,67 eur.

33. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice od 5.786,84 eura s zateznim kamatama od 9. ožujka 2016. godine do isplate, kao u točci V izrjeke.

34. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice . U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

35. Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, a ostali prigovori nisu obrazlagani kao nepotrebni.

36. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

37. Samim tim, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF-u.

38. U odnosu na prigovor radi prebijanja, točno je da je dodatkom ugovoru o kreditu od 23. veljače 2016. godine utvrđena preplata od 5.984,48 kn po tečaju otplate kredita na dan 30. rujna 2015. godine

39. No, uzevši u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine, sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje.

40. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje promjenjive kamatne stope povezane s CHF-om kao valutom utočišta, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo.

41. Tako dalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je ostvarena tzv negativna razlika zapravo nije ništa stekao bez osnove te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Budući je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništava, sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv pozitivnu razliku tijekom otplate kredita umanji za tzv negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).

42. Zatim, uzevši u obzir i odredbu čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je kamatna stopa bila snižena u odnosu na početno ugovorenu, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti, sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine.

43. Zatim, tuženik zapravo u prebijanje stavlja 794,28 eur priznate preplate po osnovnom ugovoru o kreditu, što je priznato tužitelju prilikom sklapanja dodatka ovom ugovoru . No, po čl. II. tog dodatka, ova se svota koristi za namirenje budućih anuiteta dok es potpuno ne iskoristi pa tužitelj opet nije ništa stekao dva puta, već je tom preplatom otplatio dio kredita, sve u tuženikovu korist pa opet nema stjecanja bez osnove niti postoji tuženikova tražbina niti postoje dvije istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti, jer tužitelj ne zahtijeva ništa s ove osnove te je prigovor utvrđen neosnovanim

44. Stoga je ovaj prigovor radi prebijanja odbijen kao neosnovan, a ni tuženik ga nije postavio u određenoj svoti. Zatezne kamate na pojedine mjesečne svote su dosuđene od dana pojedine mjesečne uplate kao dna dospjelosti, a na parbeni trošak po odredbi čl. 151, st. 3. Zakona o parničnom postupku, sve po stopi propisanoj odredbom čl. 29, st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.

45 Na osnovi odredbe čl. 154, st. 2. Zakona o parničnom postupku, primjenom odredbe 7, 8 i 9 OT je utvrđeno da je tužitelj uspio s 61%, tuženik s 39%, te je razlika 22%, slijedom čega je sud tužitelju priznao trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu, podneske 9. 11. 2023, 18. 3. 2024, 22. 1. 2025. i 20. 5. 2025. te ročišta 16. 9. 2024, i 2. 10. 2025. po 500,00 eura, podnesak od 3. 4. 2025. nije priznat kao nepotreban, što je 3.500,00 eura ukupno, uz PDV od 875,00 eura, što je 4.375,00 eura, a 22% toga je 962,50 eura, uvećano za trošak vještačenja od 300,00 eura kao nuždan za uspjeh u postupku u cijelosti, što je 1.262,50 eura.

U Zagrebu, dana 30. listopada 2025. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćenicima stranaka