Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1370/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Melita Babić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o., Zagreb, protiv tuženika: Erste&Steiermärkische bank d.d., [adresa], OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 7. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5102354660 od 20. travnja 2005., sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB: 23057039320 kao kreditora i VJEKOSLAVA VUK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi:

„ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % ( jedan posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 391,30 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 362,54 EUR od 30. travnja 2005. i na iznos od 28,76 EUR od 2. svibnja 2005. sve do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 671,45 EUR sa zateznom kamatom tekućom od donošenja ove presude 30. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa preostalim parničnim troškom u iznosu od 898,77 EUR, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su ŽI s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik sklopili dana 20. travnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607 – 5102354660, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 62.270,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju na dan puštanja kredita. Ističe da je u čl. 10. ugovora o kreditu predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita od 1.00 % (slovima: jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora o kreditu. S tim u vezi, korisniku kredita je dana 29. travnja 2005. godine naplaćena naknada u iznosu od 362,54 EUR, a zatim je istom dana 01. srpnja 2005. godine nadalje naplaćena naknada iznosa 28,76 EUR. Dakle, korisniku kredita, sukladno odredbi članka 10. Ugovora o kreditu, naplaćena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u ukupnom iznosu od 391,30 EUR. Ugovor o kreditu je tipski ugovor, unaprijed priređen od strane tuženika. Korisniku kredita nije pružena mogućnost pregovaranja, niti je korisnik kredita imao ikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe. Korisnik kredita je potrošač. Poziva se na čl. 81. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošaka iz 2003. Poziva se na čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te na odluke Suda EUR C-84/19 i C-224/19. Također, poziva se na čl. 323. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je s korisnikom kredita sklopio ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija). Predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i odobrenje kredita iz čl. 10. ugovora o kreditu te da naloži tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 391,30 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja a ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Osporava naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi. U bitnom ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te da se predmetne tražbine po svojoj prirodi protive prenošenju na drugoga a pod tim tražbinama smatraju se one koje se temelje na odnosu povjerenja vjerovnika i dužnika, na njihovim osobnim odnosima te stoga treba uvažiti činjenicu da je u odnosu na dužnika pravno relevantna promjena vjerovnika. Smatra da je tužitelj dužan dokazati status potrošača korisnika kredita. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva i izražena je u točno naznačenom postotku od 1,00% na iznos kredita što iznosi 2.948,24 kn, da se o njoj pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je korisnik kredita bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade, bio je i upoznat sa točno određenim iznosom koji mora podmiriti. Navodi i da su korisniku kredita protumačene sve odredbe ugovora o kreditu od strane djelatnika banke. Ističe prigovor zastare potraživanja obzirom da je naknada naplaćena 29. travnja 2005. odnosno 1. svibnja 2005. Osporava tijek zakonskih zateznih kamata te navodi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove. Tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 5. ožujka 2004. u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim. Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. Predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tužitelj u odnosu na vrijednost predmeta spora od 1.718,53 EUR navodi da točka I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sukladno čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama iznosi 1.327,23 EUR a točka II. tužbenog zahtjeva 391,30 EUR.

4. Na ročištu dana 2. travnja 2025. sud je rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora od 391,30 EUR a obzirom da je navedeno bilo sporno između stranaka.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu i saslušao je zamolbenim putem svjedok ŽI na okolnost statusa potrošača, pregovaranja i pojašnjenja naknade za obradu kredita.

6. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim u pogledu glavne stvari.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652– 5103441614 od 27. veljače 2007. te zahtjev za isplatu iznosa od 939,20 eura, koji je prednik tužitelja platio po osnovi ništetnosti takve odredbe.

8. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, zastara predmetnog potraživanja te visina stope i tijek zateznih kamata.

9. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

10. Predmetni Ugovor o kreditu broj: broj: 2402006-1031262160 / 51400607 - 5102354660 od 20. travnja 2005. (list 24-27 spisa) sklopljen je između ŽI iz [adresa] i ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03)) i pravne osobe a kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 62.270,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, radi se o stambenom kreditu za kupnju nekretnine uz valutnu klauzulu, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,990 % godišnje. Čl. 10. Ugovora ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000 % naknade na iznos kredita, obračunate sa datumom ugovora.

11. ŽI iz [adresa] kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio je 30. svibnja 2023. Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 40-44 spisa) kojim je ustupo primatelju sve svoje tražbine prema ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. navedene u čl. 1. toga ugovora, kao i ostale ustupiteljeve tražbine koje bi postojala prema tuženiku a temeljile bi se ili bi proizlazile iz Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima (čl. 2.).

12. Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

13. Predmetni Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

14. Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

15. Također i Europski sud je u odluci C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) u točki 20. obrazloženja zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

16. Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

17. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Naime, zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Prema tome tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

18. Tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ŽI koji je zamolbeno saslušan pred Općinskim sudom u Varaždinu dana 19. svibnja 2025. (list 305-306 spisa), te je iskazao da je uzeo kredit za kupnju stana, da mu je službenik tuženika preporučio kredit u CHF kao najpovoljniji, što se ti pojašnjenja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iskazao je da mu je rečeno da treba platiti određenu naknadu kao trošak obrade kredita, da se ta naknada oduzima od iznosa odobrenog kredita ali se nije mogao sjetiti kako mu je to bilo rečeno niti da li mu je rečeno koliki je to iznos. Svjedok je iskazao da nije znao o kakvim se troškovima banke zapravo radi ali da je naknada bila uvjet za dobivanje kredita. Svjedok je iskazao da je kredit otplatio prijevremeno 2016. godine radi rata kredita koje su narasle te da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu

19. Dakle, iz iskaza svjedoka je sud prihvatio kao vjerodostojan obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv, proizlazi da se nije pregovarao o naknadi za obradu kredita (niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora), da je ista bila uvjet odobrenja kredita, da mu nije pojašnjeno u čemu se sastoje navedeni troškovi tuženika.

20. Prema ocjeni ovoga suda ništetna je odredba čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita.

21. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik naplatio od prednika tužitelja kao korisnika kredita iznos od 391,30 EUR na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, o čemu prileži Obavijest tuženika od 7. lipnja 2024. (list 50 spisa) i Obračun naknadne od 20. travnja 2005. (list 100 spisa) iz čega proizlazi da je naknada za obradu kredita naplaćena 29. travnja 2005. u iznosu od 2.731,52 kn i dana 1. svibnja 2005. u iznosu od 216,72 kn, što ukupno 2.948,24 kn a što preračunato iznosi 391,30 EUR a tužitelj potražuje zatezne kamate prvi slijedeći dan od naplate.

22. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a prema stavku 2. istoga tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

23. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi a niti je svjedok znao što sve ulazi u tu naknadu a ista je bila preduvjet dobivanja kredita. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a navedeno i upućuje formulacija u čl. 10. Ugovora da naknada iznosi minimalno 200,00 kn, što je također i nerazumljivo ako je ona 1,00 % iznosa kredita. Prema tome, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,00 % od iznosa kredita pa da obzirom da je bio upoznat sa obvezom plaćanja naknade da je bio upoznat i s točno određenim iznosom koji mora platiti. Međutim, navedeno se znači da je bio upoznat s točno određenim iznosom koju mora platiti a svjedok se radi proteka vremena nije sjećao na koji način mu je rečeno za plaćanje naknade niti da li mu je rečeno koliki je to iznos.

24. U spisu nema dokaza a niti tuženik tvrdi da bi njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o kreditu dao korisniku kredita informacije o tome koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade za obradu kredita i odgodu plaćanja već u odgovoru na tužbu samo primjerice nabraja neke troškove koje pokriva naknada za obradu kredita. Što se tiče primjerice tuženikovog nabrajanja troškova koje pokriva naknada za obradu kredita valja reći da zaposlenici tuženika za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti drugi troškovi koje tuženik spominje (materijalni troškovi) ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom omjeru teretiti svaki ugovor o kreditu.

25. Okolnost da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, upućuje na zaključak da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

26. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

27. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

28. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Tužitelj nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Tužitelj je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Nadalje, iz čl. 10. ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik obračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, odnosno s uračunatom naknadom za odobrenje kredita, premda mu je stvarno isplatio manji iznos od toga, tj. umanjen za naknadu za odobrenje kredita. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Zbog toga je i odredba čl. 10. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a i odlučeno je kao u točki I. izreke.

30. Nadalje, ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

31. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

32. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama je vratiti tužitelju iznos od 391,30 EUR te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

33. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja.

34. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove.

35. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa) a uzimajući vrijednost predmeta spora od 391,30 EUR. Tužitelju koji je uspio u cijelosti u glavnoj stvari priznat je trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife), sastava podneska od 16. prosinca 2024. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 2. travnja 2025., 19. svibnja 2025. i 7. listopada 2025. u iznosu od po 100,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV- a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 625,00 EUR. Također priznat mu je trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR. Stoga sveukupno priznat trošak tužitelja iznosi 671,45 EUR, kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

36. Tužitelju nije priznat trošak potvrde o visini naknade za obradu kredita jer nije dokazao da bi platio navedeni trošak, niti mu je priznat trošak ročišta za objavu presude jer se ne radi o trošku koji je potreban radi vođenja ove parnice. Stoga je o odbijajućem dijelu zatraženih parničnih troškova odlučeno u točki IV. izreke.

U Zagrebu, 30. listopada 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. tuženiku po odvj.

3. pisarnica – kal. 60 dana