Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], KČ

Poslovni broj: P-144/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja ŽČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 16.rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, dana 30.listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I.Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. OIB:87939104217, [adresa] da isplati tužitelju LČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos s osnove kamate i tečaja, u iznosu 2.272,98 EUR,sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos :

3,84 EUR od 15.11.2008.do isplate,

14,55 EUR od 15.01.2009.

14,72 EUR od 16.02.2009.

9,01 EUR od 16.3.2009.

10,32 EUR od 15.4.2009.

10,58 EUR od 15.5.2009.

8,32 EUR od 15.6.2009.

8,72 EUR od 15.7.2009.

6,84 EUR od 17.8.2009.

9,23 EUR od 15.9.2009.

9,31 EUR od 15.10.2009.

11,05 EUR od 16.11.2009.

10,78 EUR od 15.12.2009.

15,47 EUR od 15.01.2010.

18,49 EUR od 15.02.2010.

17,84 EUR od 15.03.2010.

20,84 EUR od 15.04.2010.

26,33 EUR od 15.05.2010.

27,51 EUR od 15.06.2010.

33,96 EUR od 15.07.2010.

33,74 EUR od 16.08.2010.

47,13 EUR od 15.09.2010.

39,33 EUR od 15.10.2010.

41,13 EUR od 15.11.2010.

49,60 EUR od 15.12.2010.

50,36 EUR od 15.01.2011.

47,34 EUR od 15.02.2011.

49,17 EUR od 15.03.2011.

49,26 EUR od 15.04.2011.

54,83 EUR od 16.05.2011.

66,66 EUR od 15.06.2011.

80,11 EUR od 15.07.2011.

94,80 EUR od 16.08.2011.

71,61 EUR od 15.09.2011.

63,81 EUR od 15.10.2011.

64,33 EUR od 15.11.2011.

65,40 EUR od 15.12.2011.

72,14 EUR od 16.01.2012.

74,16 EUR od 15.02.2012.

71,96 EUR od 15.03.2012.

71,62 EUR od 16.04.2012.

72,74 EUR od 15.05.2012.

74,68 EUR od 15.06.2012.

72,26 EUR od 16.07.2012.

71,59 EUR od 16.08.2012.

65,65 EUR od 15.09.2012.

70,77 EUR od 15.10.2012.

73,16 EUR od 15.11.2012.

71,57 EUR od 15.12.2012.

69,67 EUR od 15.01.2013.

69,01 EUR od 15.02.2013.

56,85 EUR od 15.03.2013. do isplate svih navedenih iznosa,i to od dospijeća do 31.srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena,od 1.kolovoza 2015.pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. U preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa od 2.272,98 eura do iznosa traženog u tužbi od 2.391,57 eura tužitelj se s viškom tužbenog zahtjeva odbija.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj: 215192 sklopljen između tužitelja i tuženika dana 6.3.2008. , ovjeren kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec, Čakovec, I.G.Kovačića 6 pod brojem Ov-4711/08 dana 7.3.2008., pa stoga predmetni ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane , kao ni za protivnike osiguranja. "

IV. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.823,52 eura ,sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište,uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, a radi utvrđenja ništetnosti ugovora, podredno radi isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. dana 6.3.2008. sklopili Ugovor o kreditu broj: 215192 u podružnici tuženika u [adresa], te je Ugovor ovjeren kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz [adresa] dana 7.3.2008. pod brojem Ov-4711/08. Tužitelj navodi da je presudama Trgovačkog suda RH odnosno Vrhovnog suda RH po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava i interesa potrošača već pravomoćno utvrđeno da su odredbe u ugovorima o kreditu osam banaka u odnosu na koje je podignuta kolektivna tužba, a među kojima je i tuženik, i to odredbama kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke – tuženika, kao i odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, pa tako i ništetne, a radi čega nije potrebno provoditi dokazni postupak radi utvrđenja da li su navedene odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu tuženika nepoštene, a time i ništetne, s obzirom da je to pravno pitanje već pravomoćno riješeno. Iz predmetnog ugovora o kreditu vidljivo je da sadrži nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, kao i da taj ugovor sadrži nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Odredba u Ugovoru o kreditu o kamati, kamatnoj stopi je bitni sastojak ugovora o kreditu ( cijena) bez koje ugovor o kreditu ne može opstati. Također odredba o valutnoj klauzuli CHF ( predmet) bitan je sastojak ugovora o kreditu bez kojeg isti ne može opstati. Tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe radi utvrđenja ništetnim cijelog ugovora o kreditu kako bi se donijela presuda kojom će se zaštiti prava i interesi tužitelja, a na temelju kojeg tužitelj za ubuduće osigurava svoja prava i pravni interes. Da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ništetan proizlazi iz propisa nacionalnog prava i prava EU. Tužitelj se pri tome poziva na odluke suda EU, C/17, C-655/20, C-118/17 i C.-260/18. Neovisno o utvrđenjima u kolektivnom sporu prema odredbi čl. 269. ZOO činidba iz ugovora mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Čl. 270.st.1. ZOO propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva ugovor je ništetan. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) , odluku VTS RH broj: Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. Slijedom navedenog tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan, odnosno podredno postavlja tužbeni zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta ( preplaćene kamate i tečaja i pripadajuće zakonske zatezne kamate) tekuće na pojedine preplaćene anuitete od dana preplate do isplate. Tužitelj je za postavljeni podredni tužbeni zahtjev zatražio od sudskog vještaka za računovodstvo Natalije Jambrečić izračun preplaćene kamate i preplaćenog tečaja, a iz kojeg proizlazi da je tužitelj preplatio iznos od 2.391,57 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, a slijedom kojeg je tužitelj postavio podredni tužbeni zahtjev.

2. U podnesku od 30.10.2023. tuženik je prije upuštanja u raspravljanje prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Čakovcu zbog ugovorene nadležnosti mjesno nadležnog suda u Zagrebu. U Odgovor na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani i to iz razloga što je potraživanje tužitelja u zastari; što utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, da kada bi ista bila i primjenjiva nema mjesta izravnoj primjeni presuda VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS, da ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač, da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno Načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje protivno Načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik nadalje navodi da ništetnost spornih ugovornih odredbi ne povlači za sobom ništavost cijelog ugovora, te se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda kojim je određeno da u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe u kojem se glavnica kredita veže uz CHF, nije ništetan cijeli ugovor nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu CHF. Samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik nije osporavao.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u predmetni ugovor o kreditu (list 8-14 spisa), nalaz stalnog sudskog vještaka Natalije Jambrečić (list 15-18 spisa), prometnu karticu po predmetnom kreditu (list 19-25 spisa), odgovor na tužbu (list 29- 42 spisa), podnesak tužitelja od 18.11.2023. (list 47-48 spisa), podnesak tužitelja od 11.6.2024. (list 71-74 spisa), ovosudno rješenje broj: P-144/2024 od 8.kolovoza 2024. (list 77-80 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, granu financije EČ (list 92-99 spisa), podnesak tužitelja od 12.9.2025. (list 106-108 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je izjavio da je sredstva kredita trebao za kupnju osobnog vozila. Odgovarajuće vozilo pronašao je u Auto kući Panda u [adresa] gdje mu je rečeno da oni imaju dogovor sa Volksbankom i da će oni sve riješiti vezano uz kredit. U Auto kući je dobio papire koje je odnio poslodavcu, radio je u MORH-u koji su mu potvrdili radni staž i visinu plaće, te je papire natrag odnio u auto kuću. Ugovor je dobio na potpis u auto kući , te je išao k javnom bilježniku koji mu je pročitao osnove odnosno visinu kredita, rok otplate i mjesečne rate kredita. Čini mu se da je u auto kući dobio i otplatni plan. U auto kući mu je ponuđen kredit u CHF koji je u to vrijeme bio najpovoljniji , te nije bilo napomenuto da postoje bilo kakvi rizici vezani uz CHF. U auto kući je razgovarao s prodavačem, dok s bankom nije imao nikakve kontakte. Vezano uz promjenjivu kamatnu stopu ista je bila navedena u ugovoru, on se ne razumije u bankarsko poslovanje , a bilo mu je rečeno da rata kredita neće rasti odnosno da će cijelo vrijeme biti ista. Prva rata kredita bila je nešto malo iznad 1.500,00 kuna mjesečno, dok je najviša rata bila nešto iznad 2.200,00 kuna mjesečno. Plaćanje rata kredita vršio je putem plaće. Dobivao je opomenu iz banke jer je računovodstvo poslodavca uplaćivalo rate kredita prema otplatnom planu, a došlo je do povećanja rata radi čega je banka slala opomene, time da je svaku opomenu računala 50,00 kuna. Rate koje mu je obračunavalo njegovo računovodstvo nije pokrivalo stvarne rate kredita koje su bile više, pa im je kazao da izdvajaju više novca za rate kredita dok nije ponovno došla opomena od strane banke da nema dovoljno sredstava da plati punu ratu kredita. Stoga je ponovno otišao u banku , te je opet u računovodstvu povisio iznos za otplatu rate kredita. Banka mu nije slala nikakve obavijesti vezano uz promjenu kamatne stope ili uz promjenu rate kredita. Vozilo koje je kupio sredstvima predmetnog kredita trebalo mu je za prijevoz na posao, time da je u to vrijeme radio u Zagrebu. U vrijeme uzimanja predmetnog kredita nije imao obrt, niti bilo kakav udio u vlasništvu pravne osobe.

5. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu od 6.3.2008., broj: 215192, te nije sporno da je prednik tuženika plasirao tužitelju kredit od 16.637,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan isplate pri čemu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 6,10 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora , kao i da je bila ugovorena valutna klauzula koja je bila vezana za švicarski franak. Općepoznato je da je tuženik pravni slijednik Volksbank d.d. Zagreb, što tuženik ne spori.

6. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

9. Odredbom članka 11. Zakona o obveznim odnosima koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine''/91, dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 12. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, dok se tužitelj greškom poziva na čl. 4. ZOO/05 koji nije vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora.

10. Prema odredbi članka 15. ZOO/91 sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 16. ZOO/91 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

11. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi. Među strankama je sporno da li je ništetan predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti odnosno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica ( valutna klauzula).

12. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži utvrđenje ništetnosti i isplatu, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presude Visokog trgovačkog suda, Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014. , odluke suda EU, te na odredbu čl. 81. ZZP ( NN 96/03).

13. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

14. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

15. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

16. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

17. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

18. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

20. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

21. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

22. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

23. U ponovljenom postupku Visoki trgovački sud RH je svojom odlukom broj: broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koja se odnosi i na povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezano uz ugovaranje valutne klauzule, te je pravomoćno odlučeno i o ništetnosti promjenjive kamatne stope i ugovaranja valutne klauzule. Navedenom presudom utvrđeno je da su odredbe potrošačkih ugovora – ugovora o kreditu koje je sastavio tuženik i nudio ga potrošačima u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008. kojima se ugovarala promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke i kojima je ugovorena valutna klauzula na način da je glavnica vezana uz CHF ništetna.

24. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

25. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

26. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

27. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

28. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, u pogledu stjecanja bez osnove, zastarni rok iznosi, 5 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 31.siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF ( Su-IV-33/2022) prema kojem ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba prednja navedena pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju , a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Odredbom čl.241. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 45/08, 125/11, 78/2015, 29/18, dalje ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredbom čl. 225. ZOO propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO. zbog čega zastare individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu i promjene kamatne stope do prekida zastare došlo je podnošenja kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude ( 14.lipnja 2018.), zastara počela teći iznova.

29. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

30. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

31. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

32. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

33. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

34. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

35. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

36. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

37. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

38. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

39. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba koja uzima kredit za kupnju osobnog vozila, time da je iz iskaza tužitelja razvidno da je u vrijeme uzimanja predmetnog kredita radio u MORH- u , te da je vozilo trebao za odlazak na posao u Zagreb, kao i povratak s posla.

40. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor, te da tužitelj uopće nije stupio u kontakt sa djelatnicima banke već mu je uvjete Ugovora o kreditu predočio prodavač u auto kući, te je nakon prikupljene dokumentacije tužitelj istu odnio u auto kuću gdje mu je prodavač uručio unaprijed sastavljeni Ugovor o kreditu, a radi sklapanja istog. Dakle, tuženik ni na koji način nije bio u neposrednom kontaktu s tužiteljem slijedom čega je razvidno da tužitelju nisu bile objašnjene sporne ugovorne odredbe vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, time da sud smatra da je djelatnik auto kuće tužitelju prenio ono što je smatrao točnim, dakle da se rate kredita neće mijenjati, ni s osnove kamatne stope, a ni s osnove valutne klauzule, time da tužitelj nije imao razloga sumnjati da su mu prenesene informacije točne, to više što su u otplatnom planu sve rate kredita bile iste.

41. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

42. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

43. Tužba je u ovom predmetu podnijeta dana 7.6.2023., pa do podnošenja tužbe nije istekao petogodišnji zastarni rok.

44. Radi utvrđivanja osnovanosti visine potraživanja sud je proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku Mikac Matiji, mag.oec. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tijekom razdoblja otplate kredita korisnik – tužitelj uslijed promjena kamatnih stopa i promjena tečaja CHF – HRK prema kojem je vršio otplatu ukupno preplatio iznos od 2.272,98 eura u odnosu na iznos koji bi platio da navedenih promjena nije bilo. Od navedenog se iznos od 99,69 eura odnosi na preplaćeni iznos uslijed promjene kamatnih stopa , dok se iznos od 2.173,29 eura odnosi na preplatu koja proizlazi temeljem promjene tečaja CHF – HRK. Vještak navodi da su u izračun uvršteni i tzv. negativni iznosi.

45. Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 12.9.2025. uskladio podredni tužbeni zahtjeva na način da je tražio isplatu u iznosu od 2.272,98 eura uvećano za zakonske zatezne kamate , kao i da mu tuženik nadoknadi troškove postupka.

46. Tuženik se nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka , niti na dopunu nalaza i mišljenja, te se nije očitovao niti na sređen tužbeni zahtjev usklađen sa vještačkim nalazom. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka stručnim i objektivnim.

47. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica činjenice da su dijelovi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetni. Nadalje, odredbe čl.502.c st.1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ /91;dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema prodajnom tečaju CHF tuženika na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

48. Zbog iznijetog su neosnovani navodi tuženika da se u slučaju restitucijske štete kao što je u ovom slučaju odluka iz kolektivnog spora ne bi primjenjivala.

49. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Stoga su neosnovani navodi tuženika da je za vrijeme trajanja kredita bilo neizvjesno kretanje kune te CHF a što tuženik nije mogao predvidjeti budući da je ništetnost valutne klauzule vezana za CHF i promjenjive kamatne stope CHF već utvrđeno u kolektivnom sporu a za koje odluke je ovaj sud vezan a kao to je već i pojašnjeno. Tuženik je tvrdio da je svoje klijente, pa tako i tužitelja upozoravao na rizike uzimanja kredita u CHF na način da je pažljivo educirao svoje zaposlenike, od načina ugovaranja kredita u valuti CHF.

50. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez dijelova ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po prodajnom tečaju za CHF tuženika. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označeni dijelovi odredbi ugovora, a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati. Neosnovano je pozivanje tuženika na činjenicu da su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa dopuštene zakonom što nije sporno, ali je u konkretnom slučaju su takove odredbe bile nedopuštene budući da su ugovorene na štetu potrošača a kao što je u gornjem dijelu i pojašnjeno.

51. Kako je nesporno da predmetni ugovor može egzistirati bez ništetnih odredbi, to je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je ništetan predmetni ugovor o kreditu odbijen.

52. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a imajući u vidu nedvojbenu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da su dijelovi predmetnih odredbi ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine/91 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 186. ZOO-a/91. Stoga je neosnovan prigovor tuženika prema kojem bi tužitelj imao pravo na kamatu tek od postavljanja zahtjeva budući da je tuženik već pri sklapanju ugovora bio nepošten pa je dužan platiti zatezne kamata od dana stjecanja.

53. Odredbom čl. 55. st.1. ZZP-a/14 određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

54. Kako je u postupku utvrđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela takvog ugovora u konkretnom slučaju primio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Temeljem navedene zakonske odredbe u vezi s čl.323. st.1. ZOO tuženik je dužan vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29.st.1. i 2. ZOO.

55. Tužitelj je tužbom u podrednom tužbenom zahtjevu tražio isplatu iznosa od 2.391,57 eura, sa zakonskim zateznim kamatama. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 12.9.2025. tražio isplatu iznosa od 2.272,98 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama, dakle smanjio je tužbeni zahtjev. Tuženik se nije očitovao na smanjenje tužbenog zahtjeva, radi čega se smatra da je pristao na povlačenje dijela tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 193. ZPP-a. Kako se tuženik upustio u raspravljanje, to ima pravni interes da se postupak okonča donošenjem meritorne odluke, a slijedom čega je ovaj sud povučeni dio tužbenog zahtjeva odbio.

56. Valja istači da se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje razlog ništetnosti radi koje se vodi ovaj postupak, pa stoga zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose teku od dospijeća pojedinog iznosa, pa do isplate, a ne od presuđenja.

57. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

58. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

59. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/2023, dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak punomoćnika i to za sastav tužbe ( Tbr.7.t.1 Tarife) u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 18.11.2023., 11.6.2024., 12.9.2025. . ( Tbr.8.t.1. Tarife) i to za svaki podnesak u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu dana 26.11.2024., 27.3.2025., 16.9.2025.. ( Tbr. 9.t.1. Tarife) za svako ročište u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr.9.t.3. Tarife) u iznosu od 100,00 eura. Ujedno tužitelju su priznati troškovi predujma van sudskog vještačenja u iznosu od 58,07 eura, te troškovi predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 eura. Dakle, tuženik je tužitelju dužan nadoknaditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.823,52 eura.

Čakovec, 30.listopada 2025.

S u t k i n j a:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik