Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-104/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Gašparuš - Horvat članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika Dom zdravlja Splitsko-dalmatinske županije, OIB: 04847852112, Split, Kavanjinova 2, zastupan po ravnatelju IČ, dr.med.spec., a on po punomoćnicima Draganu Mijoču i Andrei Bakić, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mijoč & Bakić d.o.o., Split, protiv tuženika - protutužitelja EČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ivani Ćulav Aličić, odvjetnici u Splitu, radi isplate i utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika - protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-787/2023-22 od 21. srpnja 2025., u sjednici vijeća 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika - protutužitelja EČ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-787/2023-22 od 21. srpnja 2025. u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.667,23 eur s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 1. lipnja 2023. do isplate i pod točkom II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-787/2023-22 od 21. srpnja 2025. u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 26.486,17 eur s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 1. lipnja 2023. do isplate i pod točkom III. izreke te se u navedenom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sud na ponovan postupak.

II. O zahtjevu tuženika - protutužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog presuđeno je:

"I Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku EČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju DOM ZDRAVLJA SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE, Split, Kavanjinova 2 OIB: 04847852112, iznos od 29.153,40 EUR zajedno sa zateznom kamatom od 1.6.2023. pa do isplate, a koja na navedeni iznos teče za razdoblje od 01.06.2023. do 30.06.2023. po stopi od 5,5%, za razdoblje od 1.7.2023. pa nadalje do isplate po stopi od 7%, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.“

II Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe čl. 4. i čl. 6. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama u vezi provođenja specijalizacije iz opće interne medicine pod klasa: 131-01/18-01/83, Ur broj: 2181-149/01-18/01 od 10.12.2018.g.“ III Nalaže se tuženiku EČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju DOM ZDRAVLJA SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE, Split, Kavanjinova 2 OIB: 04847852112, trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 7.375,00 eura, zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena."

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženik - protutužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se presuda preinačiti i odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, a usvoji protutužbeni zahtjev. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 625,00 eur.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom od 29.153,40 EUR sa zateznom kamatom od 1. lipnja 2023. pa do isplate koji iznos tužitelj potražuje od tuženika kao specijalizanta s kojim je 10. prosinca 2018. sklopio Ugovor o međusobnim pravima i obvezama u vezi provođenja specijalizacije iz opće interne medicine. Tvrdi da je osnovom istog ugovora tuženik u obvezi isplatiti naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u RH po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije i naknaditi troškove specijalističkog usavršavanja, jer je izjavom o otkazu ugovora o radu od 3. svibnja 2022. prije isteka ugovorenog vremena koje je trebao raditi kod tužitelja dao otkaz (kao razlog navodeći da je odlukom ravnatelja KBC-a Split od 16. veljače 2022. izabran za specijalističko usavršavanje iz gastroenterologije za potrebe KBC Split).

4.1. Predmet spora je i protutužbeni zahtjev kojim tuženik - protutužitelj traži utvrđenje ništetnim odredbi čl. 4. i čl. 6. Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama od 10. prosinca 2018. Poziva se na odluku Ustavnog sud RH br. U-III- 2405/2022 od 11. srpnja 2023. za koju tvrdi kako je zauzet jasan stav da troškovi koje je bolnica imala za vrijeme trajanja specijalizacije nikako ne uključuju troškove koje bolnica (kao poslodavac) ima vezano uz svoju obvezu isplate specijalizantu naknade bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji je pravni odnos između bolnice i specijalizanta (kao zaposlenika) i reguliran je odvojenim pravnim poslom - sklopljenim ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Stoga smatra da bi tužitelj u ovom slučaju eventualno imao pravo na naknadu troškova vezanih uz provođenje i trajanje specijalističkog programa, ali ništa više od toga. Ističe kako je Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama od 10. prosinca 2018. jasno definirano što predstavlja troškove specijalizacije čiju isplatu tužitelj treba i dokazati.

U odnosu na protutužbeni zahtjev

5. Ispitujući pobijanu presudu u pobijanom dijelu koji se odnosi na postavljeni protutužbeni zahtjev u okviru u žalbi istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Presuda naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati, pa su stoga žalbeni razlozi koje s tog osnova iznosi tuženik odbijeni kao neosnovani.

5.1. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu koji se odnosi na postavljeni protutužbeni zahtjev po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Neosnovano tuženik - protutužitelj u žalbi ističe kako je prvostupanjski sud odlučujući o njegovom protutužbenom zahtjevu propustio utvrditi sve odlučne činjenice za pravilnu odluku, jer su iste utvrđene i pravilno cijenjene od strane prvostupanjskog suda u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.

7. Pri tome valja istaknuti kako je točan navod tuženika - protutužitelja kako u trenutku potpisivanja Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 10. prosinca 2018., bilo zakonskim ili podzakonskim propisima nije bila propisana obveza tuženika da nakon položenog specijalističkog ispita mora nastaviti sa svojim radom kod tužitelja, slijedom čega je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda kako sloboda uređivanja obveznih odnosa među strankama nije bila ograničena. Posljedično navedenom postojanje obveze tuženika - protutužitelja iz navedenog ugovora prvostupanjski sud procjenjuje prema sadržaju odredba čl. 4. i čl. 6. Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama od 10. prosinca 2018., u odnosu na koje odredbe je postavljen protutužbeni zahtjev.

8. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je:

- prema odredbi čl. 4. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama tuženik - protutužitelj preuzeo obvezu nakon položenog specijalističkog ispita specijalizant prihvatiti radno mjesto specijaliste opće interne medicine u Ispostavi Trogir Doma zdravlja Splitsko-dalmatinske županije, osim u slučaju okolnosti koje u momentu sklapanja Ugovora nisu predviđene. Specijalizant je dužan, nakon položenog specijalističkog ispita, ostati u radnom odnosu najmanje onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija;

- prema odredbi čl. 6. st. 2. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, u slučaju da specijalizant tijekom specijalističkog usavršavanja, a prije njegovog okončanja ili u periodu između okončanja specijalističkog usavršavanja i polaganja specijalističkog ispita raskine radni odnos s Domom zdravlja dužan je Domu zdravlja u roku od godine dana od dana otkaza Ugovora o radu, obvezan je isplatiti naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u RH po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije troškove specijalističkog usavršavanja opisane u članku 5. Ugovora;

- prema odredbi čl. 5. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama ugovorne strane suglasno utvrđuju kako troškovi specijalizacije obuhvaćaju: troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju zdravstvenog radnika i trošak dnevnika rada zdravstvenog radnika na specijalističkom usavršavanju;

- cijeneći iskaz tuženika - protutužitelja prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je tuženik za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa znao da je potpisao ugovor koji odredbom čl. 4. propisuje njegovo vrijeme trajanja i koji odredbom čl. 6. propisuje da je u slučaju njegovog ranijeg okončanja dužan tužitelju isplatiti naknadu i troškove specijalističkog usavršavanja, kao i da su iste odredbe bile jednake i za ostale specijalizante primljene na natječaju kada i tužitelj.

9. Posljedično navedenom, cijeneći iskaz tuženika - protutužitelja i u dijelu kojim navodi da ni jednom za vrijeme trajanja tog ugovornog odnosa nije prigovorio ravnatelju tužitelja vezano uz sadržaj ugovornih odredbi, kao i činjenicu da je tuženik

- protutužitelj osoba visoke stručne spreme i na koju se nije vršio pritisak da potpiše ugovor takvog sadržaja već je imao slobodnu volju potpisati ga ili ne, prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako tuženik - protutužitelj u postupku nije dokazao da bi odredbe čl. 4. i 6. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama bile ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" , broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) već su pravovaljane i obvezuju stranke potpisnice, pa je stoga protutužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan.

10. Na žalbene navode tuženika - protutužitelja koji se poziva na odredbu čl. 9. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR) tvrdeći da je Ugovor o međusobnim pravima i obvezama u suprotnosti s navedenom odredbom, valja odgovoriti kako isti nisu osnovani. Odredbom čl. 9. st. 3. ZR propisano je ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se za radnika primjenjuje najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. No, kako u vrijeme zaključenja spornog ugovora odredbe tada važećeg Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“, broj 150/08, 155/09, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 154/11, 12/12, 35/12, 70/12, 144/12, 82/13, 159/13, 22/14, 154/14, 70/16, 131/17 i 96/18), u niti jednom svojem članku nisu uređivale pitanje koje je predmet ovog postupka, odnosno niti jednim svojim člankom nije obvezivao tuženika na bilo kakav rad nakon položenog specijalističkog ispita, a niti obvezu isplate bilo kakvog iznosa tužitelju u slučaju raskida ugovora o radu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su u takvim okolnostima stranke temeljem odredbe čl. 2. ZOO imale slobodu urediti svoj obvezni odnos na način da odrede njegovo trajanje (čl. 4. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama) i da unaprijed ugovore iznos naknade štete za određenu štetnu radnju (čl. 6. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama).

11. Na žalbene navode tuženika - protutužitelja koji tvrdi da je prvostupanjski sud odlučujući o protutužbenom zahtjevu propustio pravilno cijeniti odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 36/24) koji je stupio na snagu 25. ožujka 2024., a koji je po žalbenim navodima konačno definirao sva sporna pitanja ovog i brojnih drugih sličnih postupka i kojim je izmijenjena i dopunjena odredba čl. 186. navedenog Zakona, valja odgovoriti kako isti nisu osnovani jer iz odredbe čl. 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti jasno proizlazi kako se obveza zdravstvenih ustanova odnosi samo na one specijalizante koji na dan stupanja tog Zakona (25. ožujka 2024.) obavljaju specijalističko usavršavanje.

11.1. Kako u postupku nije sporno da je tuženik - protutužitelj svoje specijalističko usavršavanje prekinuo tijekom 2022. godine, jasno je kako nije bilo osnova primijeniti navedenu odredbu kako to neosnovano žalitelj tvrdi, kao niti ostale odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22,156/22 i 33/23) na koji se poziva tuženik - protutužitelj je navedeni Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2019., dakle nakon sklapanja spornog ugovora te se ne primjenjuje retroaktivno na obvezne odnose nastale prije njegova stupanja na snagu.

12. Slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika - protutužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke kojim je njegov protutužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

U odnosu na tužbeni zahtjev

13. Tužitelj zahtjev za isplatu postavlja s dva osnova: povrata ugovorenih troška specijalizacije u čl. 5. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama i ugovorne naknade temeljem odredbe čl. 6. st. 2. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama.

14. Kako je već navedeno u ranijem dijelu obrazloženja prema odredbi čl. 5. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama ugovorne strane suglasno utvrđuju kako troškovi specijalizacije obuhvaćaju: troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju zdravstvenog radnika i trošak dnevnika rada zdravstvenog radnika na specijalističkom usavršavanju, te osnovu kao i sam izračun visine tuženik - protutužitelj ne osporava, već u svom iskazu izrijekom potvrđuje da je bio svjestan te svoje obveze u slučaju da se ispuni ugovorom predviđeni uvjeti temeljem kojih tužitelj može potraživati navedene iznose. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako trošak poslijediplomskog stručnog studija iz opće interne medicine pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu iznosio 1.592,67 EUR-a, a da su troškovi mentorstva iznosili 1.074,56 EUR.

15. Neosnovano tuženik - protutužitelj u žalbi ističe kako tužitelj u postupku nije dokazao da bi navedeni iznosi i bili isplaćeni s navedenih osnova jer je prvostupanjski sud pravilno cijeneći izvedene dokaze kojima je tužitelj dokazivao navedeno potraživanje u obrazloženju svoje odluke (točka 19.1.) dao jasne i neproturječne razloge na temelju kojih dokaza je utvrdio činjenicu da su navedeni iznosi i isplaćeni s ugovorom predviđenih osnova slijedom čega su žalbeni navodi s tog osnova odbijeni kao neosnovani.

16. U odnosu na potraživanje tužitelja temeljem odredbe čl. 6. st. 2. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako su stranke ugovorile da se ta naknada obračunava u iznosu jedne proračunske osnovice po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, a čl. 4. određuje da je specijalizant nakon položenog specijalističkog ispita dužan ostati u radnom odnosu kod tužitelja najmanje onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija, odnosno 60 mjeseci.

17. No, prvostupanjski sud odlučujući o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva određeno ne iznosi svoj stav o pravnoj prirodi navedene naknade iako se iz ranijeg obrazloženja prvostupanjskog suda može zaključiti kako navedenu naknadu smatra ugovornom kaznom u smislu odredbe čl. 350. st. 1. ZOO. Posljedično navedenom prvostupanjski sud propušta pravilno cijeniti prigovore tuženika - protutužitelja kojima tvrdi da bi se ta naknada eventualno mogla obračunati razmjerno stvarnom trajanju ugovornog odnosa tužitelja kod tuženika, a to je 39 mjeseci, što sadržajno predstavlja prigovor u smislu odredbe čl. 354. ZOO.

17.1. Posljedično navedenom, osnovano tuženik - protutužitelj u svojoj žalbi ističe kako se pobijana presuda u dijelu kojim je obvezan na isplatu iznosa od 26.486,17 eura s pripadajućim zateznim kamatama ne može ispitati je u istoj nisu navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama te je tima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

18. Vezano uz pravnu osnovu sporne naknade i pozivanje tuženika - protutužitelja na odluku Ustavnog suda RH u br. U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023. gdje ističe kako je tom odlukom zauzet jasan stav da troškovi koje je bolnica imala za vrijeme trajanja specijalizacije nikako ne uključuju troškove koje je bolnica (kao poslodavac) imala vezano uz svoju obvezu isplate specijalizantu naknade bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji je pravni odnos između bolnice i specijalizanta (kao zaposlenika) i reguliran je odvojenim pravnim poslom - sklopljenim ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, valja odgovoriti kako nije primjenjiv u ovome postupku jer takva ugovorna odredba ne postoji, niti predstavlja osnov potraživanja tužitelja što jasno proizlazi kako iz činjeničnih navoda tužbe tako i priloženih isprava.

18.1. Nadalje valja ukazati kako je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U- III-7441/2022 iz studenoga 2023. u slučaju koji se odnosio na “Dom zdravlja Slavonski Brod” u kojem je Ustavni sud usvojio ustavnu tužbu liječnice zbog “robovlasničke odredbe” o povratu bruto plaća, izražen jasan pravni stav da bi za ovaj tip ugovora ugovorna kazna bila legalna (dakle zakonski utemeljena) i legitimna (da ima legitiman cilj zaštite Doma zdravlja kao ugovorne strane od neispunjenja ugovorne obveze od strane liječnice).

18.2. Stoga će prvostupanjski sud u nastavku postupka (s obzirom na prigovore tuženika - protutužitelja) cijeniti pravni stav izražen u navedenoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojoj je sud dužan voditi računa o odredbama čl. 354. ZOO i čl. 9. Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza („Narodne novine“ broj 78/15, 29/18 i 156/22) jer ugovorna kazna u pravilu ne bi trebala biti nerazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značenja objekta obveze, te je (kao takva) u pravnom poretku Republike Hrvatske u službi zaštite legitimnog cilja ustavnopravno prihvatljiva kategorija.

19. Tijek i visina stope zatezne kamate dosuđena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO, a čiji tijek je pravilno zahtjevan od strane tužitelja počevši od 1. lipnja 2023. pa do isplate kao dana proteka roka od godinu dana računajući od prestanka ugovora zbog otkaza, što je u skladu s odredbom čl. 6. st. 2. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama.

20. Slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.667,23 eur s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 1. lipnja 2023. do isplate, jer u odnosu na navedeni dio pobijane presude u postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika te se presuda može ispitati, a ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

20.2. Temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu u preostalom pobijanom dijelu točke I. izreke i u odnosu na odluku o trošku pod točkom III. izreke (jer je još uvijek neizvjestan konačni omjer uspjeha stranaka u sporu).

21. U nastavku postupka prvostupanjski sud otkloniti će počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovom odlukom cijeneći pri tome razloge koji su navedeni pod točkama 18.1 i 18.2. obrazloženja ove odluke, nakon čega će biti u mogućnosti donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja kao i odluku o trošku cjelokupnog postupka.

22. Temeljem odredbe čl. 166. st. 3. i 4. ZPP odlučeno je da će se o trošku žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

U Velikoj Gorici 30. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos