Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-607/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u [adresa], protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 zastupane po punomoćnici Đini Lukac Novaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko & Partneri d.d. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-840/2023-13 od 30. siječnja 2025., na sjednici vijeća 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-840/2023-13 od 30. siječnja 2025.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- 51,54 EUR od 31. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.

- 51,58 EUR od 30. travnja 2009. do 29. rujna 2015.

- 50,64 EUR od 31. svibnja 2009. do 29. rujna 2015.

- 49,83 EUR od 30. lipnja 2009. do 29. rujna 2015.

- 49,92 EUR od 31. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.

- 50,26 EUR od 31. kolovoza 2009. do 29. rujna 2015.

- 50,12 EUR od 30. rujna 2009. do 29. rujna 2015.

- 49,64 EUR od 31. listopada 2009. do 29. rujna 2015.

- 50,30 EUR od 30. studenoga 2009. do 29. rujna 2015.

- 50,76 EUR od 31. prosinca 2009. do 29. rujna 2015.

- 53,01 EUR od 31. siječnja 2010. do 29. rujna 2015.

- 52,68 EUR od 28. veljače 2010. do 29. rujna 2015.

- 53,75 EUR od 31. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.

- 53,39 EUR od 30. travnja 2010. do 29. rujna 2015.

- 52,59 EUR od 31. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.

- 1,27 EUR od 26. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.

- 48,47 EUR od 30. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.

- 8,48 EUR od 20. srpnja 2010. do 29. rujna 2015.

- 56,47 EUR od 18. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.

- 57,89 EUR od 21. rujna 2010. do 29. rujna 2015.

- 57,92 EUR od 20. listopada 2010. do 29. rujna 2015.

- 57,18 EUR od 19. studenoga 2010. do 29. rujna 2015.

- 48,85 EUR od 21. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.

- 47,56 EUR od 24. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.

- 48,18 EUR od 24. veljače 2011. do 29. rujna 2015.

- 48,24 EUR od 17. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.

- 48,01 EUR od 05. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.

- 48,15 EUR od 20. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.

- 44,03 EUR od 29. lipnja 2011. do 29. rujna 2015.

- 43,71 EUR od 20. srpnja 2011. do 29. rujna 2015.

- 46,16 EUR od 24. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.

- 35,30 EUR od 19. rujna 2011. do 29. rujna 2015.

- 33,04 EUR od 14. listopada 2011. do 29. rujna 2015.

- 34,41 EUR od 28. studenoga 2011. do 29. rujna 2015.

- 33,39 EUR od 19. prosinca 2011. do 29. rujna 2015.

- 35,16 EUR od 19. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.

- 34,83 EUR od 16. veljače 2012. do 29. rujna 2015.

- 32,27 EUR od 03. travnja 2012. do 29. rujna 2015.

- 34,63 EUR od 04. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.

- 34,54 EUR od 15. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.

- 34,34 EUR od 09. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.

- 34,27 EUR od 27. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.

- 34,16 EUR od 06. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.

- 33,81 EUR od 05. rujna 2012. do 29. rujna 2015.

- 33,35 EUR od 09. listopada 2012. do 29. rujna 2015.

- 33,56 EUR od 07. studenoga 2012. do 29. rujna 2015.

- 33,40 EUR od 10. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.

- 33,41 EUR od 11. siječnja 2013. do 29. rujna 2015.

- 32,72 EUR od 06. veljače 2013. do 29. rujna 2015.

- 32,66 EUR od 06. ožujka 2013. do 29. rujna 2015.

- 32,89 EUR od 05. travnja 2013. do 29. rujna 2015.

- 32,00 EUR od 03. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.

- 32,46 EUR od 12. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.

- 31,35 EUR od 16. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.

- 32,44 EUR od 31. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.

- 32,56 EUR od 13. kolovoza 2013. do 29. rujna 2015.

- 31,83 EUR od 20. rujna 2013. do 29. rujna 2015.

- 32,90 EUR od 21. listopada 2013. do 29. rujna 2015.

- 31,91 EUR od 13. studenoga 2013. do 29. rujna 2015.

- 32,87 EUR od 10. siječnja 2014. do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- potvrđuje pod točkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- 3,70 EUR od 11. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.

- 13,79 EUR od 31. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.

- 1,86 EUR od 09. travnja 2009. do 29. rujna 2015.

- 14,08 EUR od 30. travnja 2009. do 29. rujna 2015.

- 1,94 EUR od 12. svibnja 2009. do 29. rujna 2015.

- 11,58 EUR od 31. svibnja 2009. do 29. rujna 2015.

- 6,29 EUR od 30. lipnja 2009. do 29. rujna 2015.

- 1,74 EUR od 11. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.

- 8,33 EUR od 31. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.

- 10,74 EUR od 31. kolovoza 2009. do 29. rujna 2015.

- 8,77 EUR od 30. rujna 2009. do 29. rujna 2015.

- 1,19 EUR od 26. listopada 2009. do 29. rujna 2015.

- 8,17 EUR od 31. listopada 2009. do 29. rujna 2015.

- 12,48 EUR od 30. studenoga 2009. do 29. rujna 2015.

- 15,62 EUR od 31. prosinca 2009. do 29. rujna 2015.

- 17,13 EUR od 31. siječnja 2010. do 29. rujna 2015.

- 3,32 EUR od 19. veljače 2010. do 29. rujna 2015.

- 19,30 EUR od 28. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.

- 0,15 EUR od 24. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.

- 20,88 EUR od 31. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.

- 4,82 EUR od 19. travnja 2010. do 29. rujna 2015.

- 19,22 EUR od 30. travnja 2010. do 29. rujna 2015.

- 5,29 EUR od 06. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.

- 0,01 EUR od 24. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.

- 17,17 EUR od 31. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.

- 14,51 EUR od 26. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.

- 28,36 EUR od 30. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.

- 15,37 EUR od 20. srpnja 2010. do 29. rujna 2015.

- 10,54 EUR od 31. srpnja 2010. do 29. rujna 2015.

- 6,51 EUR od 10. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.

- 24,95 EUR od 18. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.

- 1,57 EUR od 31. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.

- 51,12 EUR od 21. rujna 2010. do 29. rujna 2015.

- 1,54 EUR od 30. rujna 2010. do 29. rujna 2015.

- 45,91 EUR od 20. listopada 2010. do 29. rujna 2015.

- 1,77 EUR od 05. studenoga 2010. do 29. rujna 2015.

- 12,51 EUR od 05. studenoga 2010. do 29. rujna 2015.

- 34,45 EUR od 19. studenoga 2010. do 29. rujna 2015.

- 1,70 EUR od 30. studenoga 2010. do 29. rujna 2015.

- 65,57 EUR od 21. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.

- 59,29 EUR od 24. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.

- 20,07 EUR od 04. veljače 2011. do 29. rujna 2015.

- 43,42 EUR od 24. veljače 2011. do 29. rujna 2015.

- 65,56 EUR od 17. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.

- 0,31 EUR od 31. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.

- 64,31 EUR od 05. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.

- 41,03 EUR od 20. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.

- 51,86 EUR od 29. lipnja 2011. do 29. rujna 2015.

- 56,67 EUR od 20. srpnja 2011. do 29. rujna 2015.

- 63,27 EUR od 24. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.

- 50,16 EUR od 19. rujna 2011. do 29. rujna 2015.

- 43,65 EUR od 14. listopada 2011. do 29. rujna 2015.

- 46,61 EUR od 28. studenoga 2011. do 29. rujna 2015.

- 45,62 EUR od 19. prosinca 2011. do 29. rujna 2015.

- 50,91 EUR od 19. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.

- 51,92 EUR od 16. veljače 2012. do 29. rujna 2015.

- 46,86 EUR od 03. travnja 2012. do 29. rujna 2015.

- 50,86 EUR od 04. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.

- 52,84 EUR od 15. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.

- 43,40 EUR od 08. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.

- 11,84 EUR od 08. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.

- 50,52 EUR od 09. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.

- 32,82 EUR od 27. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.

- 68,85 EUR od 27. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.

- 26,57 EUR od 06. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.

- 75,40 EUR od 06. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.

- 19,82 EUR od 05. rujna 2012. do 29. rujna 2015.

- 80,40 EUR od 05. rujna 2012. do 29. rujna 2015.

- 12,62 EUR od 09. listopada 2012. do 29. rujna 2015.

- 84,87 EUR od 09. listopada 2012. do 29. rujna 2015.

- 5,48 EUR od 07. studenoga 2012. do 29. rujna 2015.

- 94,10 EUR od 07. studenoga 2012. do 29. rujna 2015.

- 94,05 EUR od 10. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.

- 95,87 EUR od 11. siječnja 2013. do 29. rujna 2015.

- 6,24 EUR od 11. siječnja 2013. do 29. rujna 2015.

- 84,08 EUR od 06. veljače 2013. do 29. rujna 2015.

- 6,77 EUR od 06. veljače 2013. do 29. rujna 2015.

- 84,16 EUR od 06. ožujka 2013. do 29. rujna 2015.

- 26,50 EUR od 06. ožujka 2013. do 29. rujna 2015.

- 67,61 EUR od 05. travnja 2013. do 29. rujna 2015.

- 45,53 EUR od 03. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.

- 26,99 EUR od 03. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.

- 18,60 EUR od 12. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.

- 25,09 EUR od 12. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.

- 16,97 EUR od 16. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.

- 29,50 EUR od 16. srpnja2013. do 29. rujna 2015.

- 13,79 EUR od 31. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.

- 44,16 EUR od 13. kolovoza 2013. do 29. rujna 2015.

- 44,54 EUR od 20. rujna 2013. do 29. rujna 2015.

- 46,09 EUR od 21. listopada 2013. do 29. rujna 2015.

- 45,02 EUR od 13. studenoga 2013. do 29. rujna 2015.

- 45,94 EUR od 10. siječnja 2014. do 29. rujna 2015.

- 26,90 EUR od 10. siječnja 2014. do 29. rujna 2015.

- 18,36 EUR od 10. siječnja 2014. do 29. rujna 2015.

- 5,67 EUR od 10. veljače 2014. do 29. rujna 2015.

- 22,92 EUR od 10. veljače 2014. do 29. rujna 2015.

- 4,94 EUR od 07. ožujka 2014. do 29. rujna 2015.

- 20,82 EUR od 07. ožujka 2014. do 29. rujna 2015.

- 61,63 EUR od 08. svibnja 2014. do 29. rujna 2015.

- 21,99 EUR od 08. svibnja 2014. do 29. rujna 2015.

- 58,69 EUR od 04. lipnja 2014. do 29. rujna 2015.

- 83,75 EUR od 17. srpnja 2014. do 29. rujna 2015.

- 85,55 EUR od 11. kolovoza 2014. do 29. rujna 2015.

- 86,40 EUR od 09. rujna 2014. do 29. rujna 2015.

- 86,49 EUR od 13. listopada 2014. do 29. rujna 2015.

- 89,13 EUR od 11. studenoga 2014. do 29. rujna 2015.

- 89,90 EUR od 16. prosinca 2014. do 29. rujna 2015.

- 90,30 EUR od 29. siječnja 2015. do 29. rujna 2015.

- 90,30 EUR od 31. siječnja 2015. do 29. rujna 2015.

- 90,30 EUR od 28. veljače 2015. do 29. rujna 2015.

- 90,30 EUR od 31. ožujka 2015. do 29. rujna 2015.

- 90,30 EUR od 30. travnja 2015. do 29. rujna 2015.

- 90,30 EUR od 31. svibnja 2015. do 29. rujna 2015.

- 90,30 EUR od 30. lipnja 2015. do 29. rujna 2015.

- 90,30 EUR od 31. srpnja 2015. do 29. rujna 2015.

- 90,30 EUR od 31. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Žalba tuženice djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-840/2023-13 od 30. siječnja 2025.:

- preinačuje pod točkom I. izreke i odbija zahtjev za isplatu iznosa od 3.198,12 EUR-a i za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate, te u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- 24,10 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 23,65 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 23,64 EUR kn od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 23,88 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 23,68 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 24,05 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 45,73 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 46,46 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 45,11 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 44,77 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 45,12 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 44,23 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 44,21 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 44,64 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 48,71 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 45,86 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 48,75 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 52,16 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 52,29 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate,

- preinačuje pod točkom II. izreke i odbija zahtjev za isplatu iznosa od 4.654,55 EUR- a i za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate, te u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- 14,49 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 13,86 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 1,55 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 18,45 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 16,72 EUR od 07. rujna 2020.g. pa do isplate

- 90,30 EUR od 30. rujna 2015.g. pa do isplate.

III. Žalba tuženice djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-840/2023-13 od 30. siječnja 2025. preinačuje pod točkom III. izreke na način da se odbija zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.891,17 EUR-a na ime razlike pogrešno obračunate glavnice s pripadajućom zateznom kamatom kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice prihvaća se kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-840/2023-13 od 30. siječnja 2025. preinačuje pod točkom IV. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih kamata po kreditu iznos od 3.198,12 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici na ime preplaćenog tečaja u CHF iznos od 4.654,55 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 1.891,17 EUR- a sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.176,51 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 30. siječnja 2025.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku odluku i odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice uz obvezivanje tužiteljice da joj naknadi trošak parničnog postupka, uključujući i trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet postupka je restitucijski zahtjev za isplatu s osnove ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli te isplatu razlike u glavnici nastale konverzijom kredita.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopile ugovor o kreditu 15. srpnja 2005., kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 61.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila adaptacija stambenog objekta, s rokom otplate 240 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,75 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 4. ugovora),

- da je tuženica kroz trajanje otplate kredita nekoliko puta povećavala kamatnu stopu, te se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta,

- da su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci, između ostalih i ovdje tuženica, nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja,

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz naprijed citiranih presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009 i 133/2009, dalje: ZZP/07) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/2014, dalje: ZZP/14),

- da je tuženica odustala od svog dokaznog prijedloga za saslušanje svjedokinje GG (djelatnice tuženice) na okolnosti pojedinačnog pregovaranja i informiranosti tužiteljice,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu zaključila za adaptaciju kuće, da joj je djelatnica banke predložila kredit u švicarcima te joj je predočila i uvjeravala je da je to dobra i stabilna valuta i da je isti najbolji za nju, da ju prilikom razgovora sa bankaricom i zaključenja ugovora o kreditu nitko nije upozorio da bi tečaj švicarca mogao rasti ni da bi ugovorena kamata mogla značajno rasti, da joj je nakon nekog vremena početna rata toliko porasla da nije više bila u mogućnosti uredno otplaćivati rate kredita, da je pristala na konverziju kredita jer joj je u banci objašnjeno da će lakše otplaćivati rate kredita, da je anuitete uplaćivala na šalteru banke, da iz ugovora o kreditu nije razumjela što znači promjenjiva kamata i ne zna što je valutna klauzula, da u banci nije tražila kredit u nekoj drugoj valuti jer joj je bio ponuđen samo kredit u švicarcima kao najbolja ponuda,

- da su nesporno tužiteljica i tuženica 14. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, da je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR izvršena temeljem odredbe čl. 19.b i čl. 19.c. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15), da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužiteljica preplatila iznos od 1.053,39 EUR-a, što preračunato u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne listi banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 8.045,27 kn, da je ugovoreno da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja tog Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, te da je na dan sklapanja Dodatka preostali iznos neotplaćene i nedospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosio 28.035,91 EUR,

- da tužiteljica priznaje činjenicu da joj je u konverziji utvrđeni iznos preplate od 8.045,27 kn vraćen kroz umanjenje budućih anuiteta nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu,

- da iz nalaza vještaka tvrtke RKR d.o.o. [adresa] te dopuna nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljica na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je platila preko početne kamatne stope prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila 4.516,82 CHF/24.096,27 kn, da je tužiteljica kroz mjesečne anuitete na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je tužiteljici kredit isplaćen i iznosa koji je platila zbog rasta tečaja CHF preplatila iznos od 35.315,39 kn, da je sklopljenim Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđena preplata u iznosu od 1.053,39 EUR-a/8.045,27 kn koji preplaćeni iznos je tuženica tužiteljici vratila kroz smanjenje budućih anuiteta nakon sklapanja Dodatka ugovoru, da je vještak izvršio uračunavanje po čl. 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) te je iznos preplate u konverziji od 8.045,27 kn prebio s iznosom zateznih kamata na dan 31. siječnja 2009. i dijelom zateznih kamata od 28. veljače 2009. u iznosu od 469,63 kn, a koje zatezne kamate su obračunate na pojedinačne utužene iznose koje potražuje tužiteljica u ovom postupku, te da je utvrdio razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju u iznosu od 1.891,17 EUR/14.249,09 kn,

- da je neosnovan prigovor zastare jer je zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju počeo teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (zastarni rok za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023.), pa kako je tužba podnesena 15. svibnja 2019., to u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a zastara nije nastupila,

odlučujući o ništetnosti kao o prethodnom pitanju, zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene te valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita jer su iste sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, te iste kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj: 96/03 - dalje: ZZP/03).

6.1. Polazeći od utvrđenja da je zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. i da među strankama nije sporno da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, te pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. i Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., kao i na pravno stajalište Europskog suda izraženo u odlukama broj C-118/2017od 14. ožujka 2019. i C-452/2018 od 9. srpnja 2020., prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica sklapanjem sporazuma o konverziji tj. Dodatka ugovora o kreditu nije izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji jer konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredbi, slijedom čega je temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice te naložio tuženici isplatiti tužiteljici razliku na ime preplaćenih kamata u iznosu od 3.198,12 EUR- a i preplaćene valute u CHF u iznosu od 4.654,55 EUR-a, kao i razliku u konvertiranoj glavnici u iznosu od 1.891,17 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama opisanim u točkama I., II. i III. izreke.

7. Tuženica u žalbi navodi da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen, da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR-ima, da je konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, pa je stoga neosnovano vraćanje na početno ugovorenu kamatnu stopu iz kredita u kojem je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule vezano za CHF. Tuženica navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 19.a., čl. 19.b. i čl. 19.c. ZID ZPK/15 kada je zaključio da tužiteljica ima pravo na otplatu kredita prema uvjetima koji su ugovoreni Dodatkom ugovoru o kreditu i povrh toga da ima pravo i na preplatu u dosuđenim iznosima kao da konverzija nije prihvaćena od strane tužiteljice, jer to tužiteljicu stavlja u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima, iako je cilj ZID ZPK/15 bio izjednačavanje upravo s tim potrošačima. Ističe da je ZID ZPK/15 lex specialis u odnosu na ZOO i njegove odredbe imaju prednost pred odredbama ZOO-a i ZZP-a u smislu ništetnosti ugovornih odredbi, pa u odnosu na tematiku konverzije kredita sudovi mogu primjenjivati i tumačiti pravo jedino u odnosu na ZID ZPK/15 koji izričito uređuje konverziju spornih ugovora. Navodi da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. istaknuo kako pravni interes za vođenje postupka o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu imaju samo i isključivo oni korisnici koji nisu iskoristili pravo na konverziju, iz čega proizlazi da je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK/15. Nadalje navodi da je Sud Europske unije u predmetu broj C- 567/2020 odgovorio da potrošači koji su proveli konverziju kredita nemaju pravo osporavati odredbe Ugovora o kreditu i dodataka iz razloga što su odredbe Glave IV.a ZID ZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti, da je cilj zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova pa je Dodatak Ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti, te je navedena odluka osnažila i potvrdila argumente Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz oglednog postupka Gos-1/2019, kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je prvi u okviru postupka ocjene ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nedvojbeno potvrdio da se u konkretnom slučaju radi o valjanoj javnopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. zauzeo shvaćanje da korisnik kredita (potrošač) koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem) nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF zašto što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 uključuje i te uplate, a da je u konkretnom slučaju utvrđeno da među strankama nije sporno da su sve uplate tužiteljice iskorištene za ispunjenje budućih obveza te u imovini tuženice više nema imovine tužiteljice koju je stekla bez pravne osnove i da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK/15. Osporava zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti dijelova ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli, a o kojima je sud odlučio kao o prethodnom pitanju, zaključivši da se temeljem čl. 502.c ZPP-a utvrđenja iz presude iz kolektivnog spora primjenjuju i u ovoj konkretnoj parnici. Osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženica, jer presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa, a odnose se na doseg pravomoćne presude iz postupka kolektivne zaštite. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je, rješavajući to kao prethodno pitanje, zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoren način promjene kamatne stope te valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetne, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice. Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovoranja u cijelosti odgovara ugovaranju načina promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, pa imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužiteljica u tužbi pozvala na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a u kojim presudama su ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ocijenjene nepoštenim i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto su presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. primjenjive i u ovom konkretnom slučaju, a na koja se utvrđenja pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao i prvostupanjski sud, a da tuženica nije dokazala postojanje razloga na temelju kojih se presuda iz postupka kolektivne zaštite prava ne bi primijenila, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su sporne ugovorne odredbe u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i način promjenjivosti kamatne stope ništetne temeljem odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03. Stoga su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani.

10. Neosnovani su žalbeni razlozi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, jer je sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada u individualnim parnicama potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

11. Međutim, osnovano ističe tuženica da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF.

12. U žalbenom stadiju postupka nije sporno da su stranke dana 14. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim su sukladno odredbama ZID ZPK/15 izvršile konverziju kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je nesporno da tužiteljica tijekom postupka nije osporavala valjanost sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu, niti je osporavala da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Obzirom da je u ovoj fazi postupka sporno da li su stranke sklapanjem Dodatka uredile sve svoje odnose vezano za ništetne odredbe ugovora o kreditu i da li se tim Zakonom uspostavila stvarna ravnoteža u pravima i obvezama stranaka (tužiteljice kao potrošača i tuženice kao trgovca), odnosno sporan je pravni doseg Dodatka ugovoru o kreditu, to u ovom konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti zahtjeva odlučno je odgovoriti na ta pitanja.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu poslovni broj Gos-1/2019 u rješenju od 4. ožujka 2020., odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava, dao slijedeći odgovor: ''Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.''. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2015, na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

14. Obzirom da u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZPP/03 ništetnost djeluje ex tunc, pa za ugovornu odredbu u potrošačkom kreditu koja je proglašena nepoštenom i ništetnom vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske citirano u točki 13. ovog obrazloženja, nepoštene odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu ne obvezuju tužitelja obzirom su izmijenjene na način kao da je za cjelokupno ugovoreno vrijeme vraćanja kredita ispunjenje kreditne obveze bilo ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren neobvezujući učinak ništetnih ugovornih odredbi u skladu s odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/2003, a posljedica te neobvezujuće prirode ništetnih ugovornih odredbi je pravo potrošača na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe.

15. Stranke su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 30. rujna 2015. (kao dana obračuna konverzije) iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, odnosno u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, kako to osnovano ističe i tuženica u svojoj žalbi, a utvrđena preplata je iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta kredita u valutnoj klauzuli u EUR-ima, što je priznala i sama tužiteljica.

16. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužiteljica je restituirana s osnova nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostranoj izmjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu i to na način da ju iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u tužiteljičinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, čime je de facto konzumirano restitucijsko pravo. Dodatak ugovora o kreditu ne djeluje samo pro futuro, već ima retroaktivni učinak i kao takav čini pravnu osnovu temeljem koje je s pozicije tužiteljice kao potrošača konzumirano njezino restitucijsko pravo, dok s pozicije tuženice čini pravnu osnovu temeljem koje tuženica ima pravo zadržati sve što je primila na ime ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove propisane odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

17. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.).

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

19. Slijedom navedenog, ovaj sud djelomično je odbio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio presudu pod točkom I. i II. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačne određene novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. (točka I. izreke ove presude). Primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a ovaj sud je preinačio presudu pod točkom I. izreke na način da je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 3.198,12 EUR-a, a pod točkom II. izreke za isplatu iznosa od 4.654,55 EUR-a i zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate (točka II. izreke ove presude).

19.1. Tužiteljica je, nakon provedenog vještačenja, konačnim tužbenim zahtjevom zatražila isplatu zatezne kamate na slijedeće pojedinačne novčane iznose: 24,10 EUR, 23,65 EUR, 23,64 EUR kn, 23,88 EUR, 23,68 EUR, 24,05 EUR, 45,73 EUR, 46,46 EUR, 45,11 EUR, 44,77 EUR, 45,12 EUR, 44,23 EUR, 44,21 EUR, 44,64 EUR, 48,71 EUR, 45,86 EUR, 48,75 EUR, 52,16 EUR i 52,29 EUR, te iznose 14,49 EUR, 13,86 EUR, 1,55 EUR, 18,45 EUR i 16,72 EUR od 7. rujna 2020. do isplate jer je iznos od 8.045,27 kn, a koji joj je priznat i vraćen u konverziji, izjednačen (prebijen) sa iznosom obračunatih zateznih kamata na navedene pojedinačne iznose do 7. rujna 2020. Imajući u vidu da su učinci konverzije nastupili s danom 30. rujna 2015., te da je tužiteljica konačno postavljenim zahtjevom za navedene iznose potraživala zatezne kamate od 7. rujna 2020., to je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačena točka I. i točka II. izreke te odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate od 7. rujna 2020. do isplate na gore navedene pojedinačne novčane iznose. Zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 90,30 EUR, a koji je plaćen 30. rujna 2015., odbijen je iz razloga što tužiteljica zbog učinka konverzije nema pravo na zateznu kamatu nakon 30. rujna 2015.

20. Kako je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu stvorena nova osnova za otplatu tog kredita, odnosno konverzijom kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR određen je i novi otplatni plan kojim je formirana nova glavnica na dan konverzije, ali to ne znači da je tužiteljica konverzijom koja je provedena sukladno ZID ZPK/15 oštećena niti je to prema stanju spisa tužiteljica uspjela dokazati, pa je stoga valjalo točku III. izreke presude primjenom čl. 373.a st. 3. ZPP-a preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka III. izreke ove presude).

21. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučio o troškovima parničnog postupka.

22. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužiteljica uspjela sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. I. izreke ove odluke), a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice i dijela zateznih kamata na pojedinačne iznose (toč. II. izreke ove odluke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužiteljica bi trebala naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.

23. Stoga je u okolnostima ovog predmeta valjalo prihvatiti žalbu tuženice, preinačiti presudu pod toč. IV. izreke primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP i temeljem čl. 154. st. 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

24. Iz istih razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, odbijen je i zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu, 30. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun