REPUBLIKA HRVATSKA

P-1005/2023

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Stalna služba u Drnišu

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, Stalna služba u Drnišu, po sucu ovog suda Lovranki Grabić-Abramac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Maji Ćurić, odvjetnici u Drnišu, Kralja Zvonimira 2, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupana po OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 30. rujna 2025. godine u nazočnosti tužitelja sa punomoćnicom i punomoćnice tužene ČA, odvjetnice u OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, dana 30. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e:

I Nalaže se tuženiku, da u roku od 15 dana, isplati tužitelju iznos od 2.904,71 EUR-a, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i to kako slijedi:

- na iznos od 0,19 eura od 12. 4. 2006. godine, pa do isplate;

- na iznos od 0,34 eura od 13. 05. 2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,06 eura od 07. 06. 2006. godine, pa do isplate;

- na iznos od 0,41 eura od 14. 03. 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 3,91 eura od 26. 03. 2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,83 eura od 13. 05. 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 0,47 eura od 15. 07. 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,08 eura od 11. 11. 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 3,46 eura od 10. 12. 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 13,13 eura od 14. 01. 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,92 eura od 11. 02. 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 15,31 eura od 13. 03. 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 19,43 eura od 24. 04. 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 17,44 eura od 20. 05. 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,52 eura od 05. 06. 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 12,80 eura od 15. 07. 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,13 eura od 26. 08. 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,19 eura od 15. 09. 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 13,67 eura od 15. 10. 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 12,67 eura od 06. 11. 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,26 eura od 19. 12. 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 16,51 eura od 01. 02. 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 18,78 eura od 06. 02. 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 17,89 eura od 12. 03. 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 21,56 eura od 20. 04. 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 23,95 eura od 01. 06. 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 25,17 eura od 24. 06. 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 33,37 eura od 07. 07. 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 30,24 eura od 11. 08. 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 37,18 eura od 03. 09. 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 37,11 eura od 20. 10. 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 31,68 eura od 04. 11. 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 38,68 eura od 15. 12. 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 51,82 eura od 18. 01. 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 42,39 eura od 08. 02. 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 44,25 eura od 16. 03. 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 41,60 eura od 16. 04. 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 44,78 eura od 18. 05. 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 58,22 eura od 18. 06. 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 56,99 eura od 13. 07. 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 67,21 eura od 11. 08. 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 61,44 eura od 13. 09. 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 55,34 eura od 05. 10. 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 53,01 eura od 08. 11. 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 52,69 eura od 06. 12. 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 55,57 eura od. 03. 01. 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 57,98 eura od 15. 02. 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 59,05 eura od 06. 03. 2012. godine, pa do isplate;

- na iznos od 659,92 eura od 14. 04. 2012. godine, pa do isplate; sve to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine pa do 29. srpnja 2013. godine po stopi od 12% koja stopa se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa dalje, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl.29. ZOO.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.619,91 EUR u roku od 15 dana, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl.29. ZOO.

Obrazloženje

1. Tužitelj je prikazao ovom sudu tužbu dana 13. lipnja 2023. godine, u kojoj navodi kako su stranke dana 25. veljače 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu broj:

168-50- 3289317, koji je otplaćen u cijelosti, kojim ugovorom je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu kreditora, a kako je takva odredba nepoštena sukladno važećoj sudskoj praksi, odnosno Rješenju Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 1621/2016, kojim je nadležnim proglašen sud mjesta prebivališta tužitelja. Navodi kako je standardnim Ugovorom o kreditu broj 168-50-3289317, unaprijed sastavljenim od strane tuženika, tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 15.921,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupnje osobnog vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca (sedam godina), da je prvotno ugovorena redovna kamatna stopa iznosila 5,50 % godišnje, kako tuženik prilikom ugovaranja spornog kredita nije upozorio tužitelja na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF, jer bi u protivnom tužitelj zaključio ugovor u eurima, kako je u čl.2. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamata u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te kako se o ovoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj. Ističe kako je tuženik povrijedio potrošačko pravo tužitelja ugovaranjem obveze promjenjive kamate, zbog čega je ova odredba ništetna. Tužitelj nadalje navodi kako mu je na ime kredita isplaćen iznos od 15.921,00 CHF, protuvrijednost u kunama na dan isplate 31. ožujka 2006. godine, što je iznosilo tadašnjih 4,648695 kuna za 1,00 CHF po tečajnoj listi HNB, odnosno tužitelju je isplaćeno na ime kredita iznos od 74.011,87 kuna, što bi bilo današnjih 9.823,06 EUR, kako je po istom otplatnom planu tužitelj promjenjivom kamatnom stopom od 5,50 % u periodu od dana 30. travnja 2006. godine do dana 31. ožujka 2013. godine isplatio tuženiku iznose neto od 228,79 CHF mjesečno (1.063,57 kuna), što bi iznosilo ukupno iznos od 19.218,36 CHF, odnosno razliku od 3.297,36 CHF na ime kamate, kako po tečaju na dan 13. travnja 2012. godine, kada je tužitelj uplatio zadnji anuitet, po 6,215022 kuna za 1,00 CHF, na ime kamata je isplaćen iznos od 20.493,16 kuna, odnosno 2.719,91 EUR, a po tečaju na dan isplate kredita tužitelju iznos od 15.328,42 kuna. Navodi kako iz prijepisa knjigovodstvene kartice tuženika za predmetni kredit za razdoblje od 31. ožujka 2006. godine do 22. veljače 2021. godine proizlazi kako je tužitelj isplaćivao tuženiku u periodu od dana 11. travnja 2006. godine iznose od 1012,00 kune, 1.570,00 kuna, da bi na kraju prijevremeno zatvorio kredit uplatom od 19.238,36 kuna dana 13. travnja 2012. godine, kako je tužitelj ukupno isplatio tuženiku iznos od 104.242,68 kuna, odnosno 13.835,38 EUR, a dobio je na korištenje kredit u iznosu od 74.011,87 kuna, što bi bilo 9.823,06 EUR. Tužitelj se poziva na Presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 81 P-4390/19-28 od dana 29. listopada 2021. godine, koja je donesena povodom kolektivne tužbe podnesene sukladno odredbama čl.502.a Zakona o parničnom postupku, a kako je sukladno čl.502.c ZPP-a sud prilikom odlučivanja u posebnim parnicama vezan pravnim utvrđenjima iz presuda koje su donesene povodom kolektivnih tužbi. Tužitelj ukazuje kako je tuženik na njegovu štetu, suprotno osnovnim načelima obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, stekao nepripadajuću imovinsku korist, koja se ogleda u razlici između obračunatih i plaćenih iznosa kamata u mjesečnim anuitetima, koje je tuženik zaračunavao uslijed protupravnih, ništetnih promjena kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,5% godišnje. Tužitelj se poziva i na Presudu Europskog suda pravde poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014. godine, Direktivu 93/13/EEZ, te ističe kako ugovorna odredba o promjenjivoj kamati uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno odredbi čl.247. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Tužitelj ukazuje kako se ništetni dio odredbi Ugovora ima smatrati kao da nikada nije ni postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na tužitelja. Također ukazuje kako je ništetna odredba čl.9. Ugovora o promjeni valutne klauzule, koja je tužitelju ponuđena bez mogućnosti pregovaranja i objašnjenja, a kako je kredit isplaćen i preplaćen prije konverzije u kunama sa jasnim nesrazmjerom. Ukazuje kako tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao, niti upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je takav kredit ponudio kao najpovoljniji i najisplativiji. Tužitelj se poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđenom Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a kojima je pravomoćno utvrđeno da je tuženik četvrtotužena RBA d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena RBA d. d., kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te kako tužitelj, kao potrošač, u trenutku sklapanja ugovora nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, te je tužitelj postavio tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju s naslova valutne klauzule iznos koji će biti specificiran nakon provedenog financijskog vještačenja, uvećano za parnični trošak.

2. Tuženik je po zaprimanju tužbe u svom odgovoru na tužbu naveo kako nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 25. veljače 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 168-50-3289317 (dalje u tekstu: Ugovor), kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 15.921,00, a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva, te ističe da je Ugovor sklopljen sukladno čl.1021. Zakona o obveznim odnosima, koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nadalje navodi kako tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna, te ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF i kako je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom, zbog čega je neosnovan navod tužitelja da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten, budući je obavijestio tužitelja o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule pri sklapanju Ugovora, te je vodio računa o tužitelju kao klijentu, a kako je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu) i kako je sam preuzeo valutni rizik, s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita, jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Tuženik osporava da je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je istaknuo prigovor zastare i u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule, jer je sukladno čl.226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, te se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove, jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove, te kako tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika, niti da pravne osnove nema ili da je otpala, a sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tuženik dodaje kako se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“, jer isti ne može smatrati kako je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati, a tužitelj nije bio ni stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe, pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude i zahtijevati samo isplatu. Nadalje, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tužitelj je u nastavku postupka, a nakon odgovora tuženika, ostao u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a nakon provedenog financijskog vještačenja je uredio tužbeni zahtjev, na način da je potraživao ukupni iznos isplate od 2.904,71 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od 12. travnja 2006. godine do isplate, uvećano za trošak parničnog postupka.

4. Tuženik je u nastavku postupka, a nakon provedenog financijskog vještačenja, naveo kako ne prigovara na matematičkom obračunu preplate po kreditu, ističući kako ugovorne stranke nisu ugovorile fiksni tečaj, iako vještak prilikom izračuna koristi tečaj 1,00 CHF=4,648695 za cjelokupno razdoblje otplate kredita, te ističe kako je tužitelj mogao informacije o kretanju tečaja dobiti korištenjem usluge RBA direkt, te je mogao znati kako se tečaj valute CHF mijenja i da je tuženik postupak isključivo u skladu sa zakonom, zbog čega je neosnovan tužiteljev navod da je tuženik ugovaranjem valute CHF bio nepošten, te je preložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu parničnog troška.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

6. Sud je u tijeku postupka izveo dokaz pregledom Knjigovodstvene kartice za razdoblje od 31. ožujka 2006. do 22. veljače 2021. godine za kredit broj 168-50- 3289317 (list 13-17 spisa), Ugovora o kreditu broj 168-50-3289317 od 25. veljače 2006. godine (list 18-21 spisa), Otplatnog plana za kredit broj 168-50-3289317 (list 22- 25 spisa), Zahtjeva za kredit (list 32 spisa), Nalaza i mišljenja Hrvojke Bačić dipl.oec., stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo od 30. lipnja 2025. godine (list 47-55 spisa), te saslušanjem tužitelja kao stranke.

7. Nesporno je među strankama u ovom postupku kako su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 25. veljače 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 168-50-3289317, kojim je ugovorom odobren tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 15.921,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovnu kamatu od 5,50% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, na rok otplate od 84 mjeseca, za kupnju vozila marke "Ford" kod Grand Auto d.o.o.

8. Među strankama je nesporno kako je tužitelj u cijelosti isplatio kredit broj 168- 50-3289317 dana 13. travnja 2012. godine.

9. U ovoj pravnoj stvari tužitelj potražuje od tuženika, s obzirom na nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o CHF kao ugovornoj valuti, uz koju je vezana glavnica, a ugovorenu čl.7. Ugovora o kreditu broj 168-50-3289317 od 25. veljače 2006. godine, utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kredita, te isplatu ukupnog iznosa od 2.904,71 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos potraživanja do isplate.

10. Predmet ovog spora je zaštita potrošača od korištenja nedopuštenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 168-50-3289317 od 25. veljače 2006. godine, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF, te je sporna isplata preplaćenih tečajnih razlika u anuitetima od dospijeća prvog anuiteta do konačne otplate kredita 13. travnja 2012. godine.

11. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("NN" broj 96/03), a odredbom čl.81. tog Zakona je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u ovom slučaju korisnika kredita, kao i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, odnosno u ovom slučaju banke.

12. Odredbom čl.84. Zakon o zaštiti potrošača propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorene odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je pravomoćno potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Presudom Pž-6637/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđena je povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u dijelu jednostrano promjenjivane kamatne stope i u dijelu valutne klauzule CHF glede kredita u kojima je ugovorena valuta vezana za glavnicu u CHF u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine, a u kojim ugovorima je korisnik kredita zaključio ugovor o kreditu u kojem su ugovorene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju, budući prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošaču, korisniku kredita, dao cjelovitu informaciju o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke na temelju potpune obavijesti o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

14. U odnosu na istaknuti prigovor zastare utvrđeno je kako je zastara potraživanja tužitelja prekinuta dana 4. travnja 2012. godine podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu broj P-1401/2012, a u kojem postupku je presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kojom je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli. Odredbom čl.225. Zakona o obveznim odnosima ("NN" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) propisano je kako tražbine zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Uzevši u obzir da je podnošenjem tužbe za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača nastupio prekid zastare, te da je odredbom čl.215. st.1. ZOO-a propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, utvrđeno je kako u ovoj pravnoj stvari potraživanjem iz tužbe podnesene dana 7. siječnja 2022. godine nije nastupila zastara potraživanja.

15. Vještak Hrvojka Bačić u svom Nalazu i mišljenju od 30. lipnja 2025. godine, a na temelju spisu priložene kreditne dokumentacije, Ugovora o kreditu broj 168-50- 3289317 od 25. veljače 2006. godine, Otplatnog plana, prijepisa Knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 31. ožujka 2006. do 22. veljače 2021. godine, utvrdila je kako je iznos kredita 15.921,00 CHF, kunska protuvrijednost isplaćena po tečaju kreditora 4,648695 kuna za 1,00 CHF na dan isplate kredita 31. ožujka 2006. godine, da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,50% godišnje, promjenjiva, na rok vraćanja od 84 mjeseca, prema ugovorenim uvjetima u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, te je navela kako ukupna preplata kredita po osnovi valutne klauzule iznosi 21.885,56 kuna ili 2.904,71 EUR, preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije 7,53450, od čega se iznos od 15.035,93 kuna ili 1.995,61 EUR odnosi na preplatu anuiteta u razdoblju otplate kredita u CHF od dospijeća prvog anuiteta do prijevremene otplate kredita 13. travnja 2012. godine, a iznos od 6.849,63 kuna ili 909,10 EUR odnosi se na preplaćenu glavnicu kao razliku stanja glavnice po ugovorenim uvjetima i realne uplate nedospjele glavnice na dan 13. travnja 2012. godine.

16. Tužitelj je u svom iskazu naveo kako je 2006. godine odlučio kupiti vozilo za osobne svrhe, te je otišao u Šibenik u Autokuću Grand, koji su poslali papire u Raiffeisenbank radi podizanja kredita, kako nije tražio konkretnu valutu za kredit, ali mu je rečeno za kredit u CHF kao najpovoljnije rješenje, a kredit je iznosio kunsku protuvrijednost 12.500,00 EUR na rok od sedam godina, kako banka nije spominjala valutnu klauzulu ni promjenjivu kamatu, te kako mu je samo rečeno kolika će biti mjesečna rata kredita, koja je nakon godinu ili godinu i pol dana porasla, po njegovoj procjeni porast rate je bio za 30-40% u odnosu na početnu ratu. Tužitelj je iskazao kako banka s njim nije pregovarala u svezi odredbi kredita, kako misli da je bio kod javnog bilježnika u Šibeniku, koji mu nije ništa objasnio, već je samo pregledao ugovor, koji je on pred njim potpisao, te izvršio obvezu plaćanja bilježniku. Naveo je kako je s obzirom na povećanje mjesečnih anuiteta kredit otplatio prije roka od sedam godina, na način da je skupio nešto novca, te platio kredit nakon šest godina i nekoliko mjeseci, da je svaki mjesec odlazio u banku i plaćao mjesečne rate koje su rasle, te je pitao što se događa, a u banci mu je rečeno da je to tako. Na upit punomoćnice tužene je li prije potpisivanja pročitao ugovor o kreditu, tužitelj je odgovorio kako je pročitao ugovor površno, ali mu nije tad bilo jasno da bi kreditna rata mogla toliko rasti, da u vrijeme sklapanja ugovora nije razumio pojam valutne klauzule, da mu taj pojam nije objasnio ni službenik banke, a niti je on pitao službenika banke da mu objasni taj pojam. Na upit punomoćnice tužene kad je dobio ugovor na uvid, je li tražio da se određene odredbe ugovora mijenjaju, tužitelj je odgovorio negativno.

17. Odredbom čl.115. ZOO-a propisan je opseg vraćanja, te se navodi kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18. Odredbom čl.323. st.1. ZOO-a propisano je kako je u slučaju ništetnosti ugovora smaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Odredbom čl.1111. st.1. ZOO-a propisano je da kad jedan dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a stavkom 3. istog članka je propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

20. Odredbom čl.502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te je u tom slučaju sud vezan za to utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a člankom 6. st.3. Zakona o sudovima ("NN" broj 28/13) je propisano da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti.

21. Sukladno odredbi čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. istog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. istog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka Hrvojke Bačić kao stručan i objektivan, odnosno izrađen sukladno pravilima financijsko-računovodstvene struke, a na temelju dokumentacije koja je dostavljena u sudski spis, a u kojem nalazu je vještakinja utvrdila da ukupno preplaćeni iznos po osnovi ništetnosti valutne klauzule iznosi 21.885,56 HRK/2.904,71 EUR, od čega se iznos od 15.035,93 HRK/1.995,61 EUR odnosi na preplatu anuiteta u razdoblju otplate kredita u CHF o dospijeća prvog anuiteta do prijevremene otplate kredita 13. travnja 2012. godine, a iznos od 6.849,63 HRK/909,10 EUR odnosi se na preplaćenu glavnicu kao razliku stanja glavnice po ugovorenim uvjetima i realne uplate nedospjele glavnice na dan 13. travnja 2012. godine.

23. Temeljem provedenog vještačenja i temeljem svih izvedenih dokaza, utvrđeno je kako je došlo do neravnoteže u ugovornom odnosu između tužitelja i tuženika, zbog čega sud smatra kako nepoštenim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli tužitelj ima pravo ostvarivanja pune zaštite.

24. Slijedom iznijetog, sud je u cijelosti prihvatio osnovanim drugi postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 2.904,71 EUR, sukladno odredbi čl.346. u svezi čl.349. i čl.1085. Zakona o obveznim odnosima ("NN" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), budući su ugovorne odredbe ugovora o kreditu utvrđene ništetnim, što ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača, u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, te je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kako bi ostvario pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, te je o istom odlučeno kao u toč.I izreke ove presude.

25. Odluka o kamati temelji se na odredbi čl.29. st.2. ZOO-a.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. ZPP-a, u svezi čl.155. ZPP-a, a sud je prihvatio opravdanim zahtjev tužitelja za zastupanje po kvalificiranom punomoćniku i to za sastav tužbe, sastav dva obrazložena podneska, zastupanje na tri ročišta, svaka radnja 100 bodova, uz vrijednost boda od 2,00 EUR po OT, što iznosi 1.200,00 EUR, uvećano za trošak vještačenja 400,00 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu 19,91 EUR, sveukupno 1.619,91 EUR, o čemu je riješeno kao u toč.II izreke ove presude.

U Drnišu, 30. listopada 2025. godine

S U D A C:

Lovranka Grabić-Abramac

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave ove presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranka, a o žalbi odlučuje županijski sud iz čl.4. st.4. i čl.5. st.1. Zakona o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine" 67/18) i čl.50. st.4. Pravilnika o radu u sustavu eSpis ("Narodne novine" 35/15).

DN-a:

1. odvj. Maja Ćurić, Drniš, Kralja Zvonimira 2,

2. OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4