REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

Posl.br. P-561/2023

I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji tog suda Petroneli Jakobušić u pravnoj stvari tužitelja ČF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupana po punomoćniku Dubravko Arapović, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, radi Obvezno - ništetnost, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 14. listopada 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Nikole Ficovića, odvjetnika iz Dubrovnika i odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 30. listopada 2025.godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. – Zagreb, Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB:14036333877 platiti tužiteljici BF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj],

- iznos od 10.064,36 EUR, sa zateznom kamatom od koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godineu visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, koja teče od 01. listopada 2015. pa do isplate, sve u roku od 15 dana,

- te iznos od 3.418,92 eura, sve u roku 15 dana.

II Odbija tužbeni zahtjev u preostalom dijelu zatraženih zateznih kamata.

III Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 268,03 eura. IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka 1.750,00 eura sa zateznom kamatom po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je sklopio Ugovor o kreditu broj: 266- 342/2006 solemniziran pred Javnim bilježnikom Anđelkom Stanićem OU 1230/2006 od 17. studenog 2006. godine, da je banka u ugovoru o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan plaćanja ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo pa da su navedeni uglavci o valutnoj klauzuli protivni, kogentni odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Navodi da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnosti prema odredbi čl. 102 Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi su se već pravomoćno izjasniti domaći sudovi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa te da postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1410/2012 od 04. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a da je Vrhovni sud RH u tom dijelu odbio reviziju 7 tuženih banaka protiv navedene drugostupanjske presude presudom Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019., te da polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tužbenog trgovca a da tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev na povrat primljenog na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Navodi da u trenerku podnošenja tužbe ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev jer ne raspolaže cjelokupnom dokumentacijom pa predlaže provesti financijsko knjigovodstveno vještačenje nakon čega će urediti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da tužbeni zahtjev nije određen, da je sklapanjem aneksa osnovnog ugovora prestao postojati građansko pravni odnos, pa da tuženika nema obvezu dostave bilo kakve dokumentacije. Nadalje navodi da ne postoji pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe jer je provedbom konverzije u potpunosti tužitelj već ostvario pravnu zaštitu pa to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku. Provedenom konverzijom riješeno je konačno i trajno problematika kredita, te je temeljem provedene konverzije tužitelj obeštećen za iznose koje potražuje tužbom a da navedeni iznos odgovara iznosu pretplate utvrđenom čl. 2 aneksa, a priznate pretplaćene svote su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. Ističe prigovor zastare tražbine jer je protekao rok od tri godine s obzirom da se radi o povremenim iznosima od dospjelosti svih anuiteta po osnovnom ugovoru, a ako se radi o stjecanju bez osnove također da je proteklo više od 5 godina pa je tužiteljevo potraživanje u cijelosti zastarjelo. Također navodi da je neosnovano pozivanje na utvrđenja iz presude iz kolektivnog spora jer da nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog ugovora, da tužitelj nije postavio prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, da među strankama ovog spora više ne postoji upravni odnosi i da se pravomoćnog prvostupanjske presude u kolektivnoj sporu ne odnosi na osnovni ugovor. Smatra da je odredba osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli bilo izričito dozvoljeno temeljem zakona, da valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti i da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu jer je ta odredba bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. Navodi i da je zaposlenik tuženika prilikom sklapanja osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja sa tim kreditnim proizvodom i objasnio što znači valutna klauzula, koji je njezin cilj i svrha kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta u vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. navodi da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu jer se o njoj pojedinačno pregovaralo te da valutna klauzula ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača kao i da ugovaranjem valutne klauzule tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe prigovor prijeboja za iznos koji će se utvrditi financijskim vještačenjem za razdoblje u kojem je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan sklapanja kredita za koji iznos ističe prigovor radi prebijanja.

3. Tuženik je na ročištu od 30. rujna 2024. odustao od dokaznog prijedloga saslušanja javnog bilježnika Anđelka Stanića i saslušanja svjedoka zaposlenika tuženika jer nije dostavio podatak o imenu i prezimenu i adresi te osobe.

4. Sud je na ročištu od 11. veljače 2025. saslušao tužiteljicu ČF iz čijeg iskaza u bitnome proizlazi da je predmetni stambeni kredit uzela radi adaptacije stana u [adresa], da se odlučila za banku tuženika jer je u to vrijeme to bila banka koja je davala najpovoljnije uvjete kredita, te joj je rata kredita bila povoljna i prihvatljiva, s obzirom na njezine tadašnje mogućnosti vraćanja kredita. Banka joj je jedino ponudila kredit s valutnom klauzulom u CHF, da se jest raspitivala i za kredite sa valutnim klauzulama u EUR-ima i kredit u kunama, ali da joj je najprihvatljiviji bio kredit s valutnom klauzulom u CHF. U banci su joj rekli da se radi o jako sigurnom kreditu i sigurnom ulaganju i da se radi o stabilnoj valuti CHF. Navodi da joj nisu ništa posebno pojašnjavali o odredbi vezano za promjenjivu kamatnu stopu, niti su joj pojašnjavali ekonomske rizike koji bi mogli nastupiti za nju, u slučaju povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu. Ona se nakon što je došlo do povećanja mjesečne rate išla informirati u banku u više navrata, ali joj ni u banci nisu ništa konkretno rekli koji su razlozi zbog kojih je došlo do povećanja rate kredita. Početna rata je bila oko 3.500,00 kuna, a narasla je skoro duplo te iznosila i do 7500,00 kuna mjesečno. Sve je uredno otplaćivala i pod tako povećanim mjesečnim ratama. Nakon što je stupile izmjene zakona o potrošačkom kreditiranju banka joj se obratila s ponudom da sklopi ugovor o konverziji kredita, što je i prihvatila, jer je u tom trenutku to bilo rješenje. Pogotovo iz razloga jer je vidjela da nakon 10 godina otplate kredita još uvijek nije započela s otplatom glavnice, te misli da u konverziji nije bila utvrđena nikakva pretplata od strane banke. Ovaj kredit konvertiran je u cijelosti isplaćen i zatvoren, a da bi to mogla napraviti morala je podići drugi kredit, a nekretninu koju je adaptirala s ovim kreditom morala je čak i prodati, da bi mogla zatvoriti ovaj drugi kredit. Iskazuje na upit da je zbog povećanja rata kredita, morala je poći raditi u inozemstvo kako bi mogla isplaćivati povećane rate kredita, morala se odseliti i započeti život u inozemstvu i da se smatra jako oštećenom ovim kreditom. Na upit odgovara da jest pročitala ugovor o kreditu, te je razumjela kolika joj je mjesečna rata kredita, koliko će dugo otplaćivati kredit. Bilo joj je jasno da će mjesečna rata biti vezana za tečaj CHF, ali joj je rečeno da se radi o stabilnoj valuti i da se ne očekuje nikakav poseban rast, osim možda nekog minimalnog rasta. Jedini kredit kojeg je ona mogla vraćati je bio taj kredit s valutnom klauzulom u CHF, dok kreditima s valutnom klauzulom u EUR i kunama nije odgovarala svojim financijskim mogućnostima. Predmetni stan nije iznajmljivala niti je imala prijavljen obrt ili sjedište pravne osobe na adresi stana.

5. Sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Smiljani Čučuković koja je izradila Nalaz i mišljenje vještaka 19. kolovoza 2025. godine i utvrdila da pretplata tečaja iznosi 10.064,36 eura, da negativne tečajne razlike iznose 268,03 eura, da neto pretplata tečaja 9.796,33 eura, da je obračunata zatezna kamata do konverzije 30. rujna 2015. godine iznosi 3.418,92 eura, da u konverziji nije utvrđena preplata.

6. Tužitelj podneskom od 01. rujna 2025. godine navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te da uređuje tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 10.064,36 EUR sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose pretplate od dana plaćanja pa do isplate.

7. Tuženik se podneskom od 12. rujna 2025. protivio "preinaci-povećanju" tužbenog zahtjeva, istaknuo prigovor zastare u odnosu na "povećani" tužbeni zahtjev.

8. Tuženik podneskom od 02. listopada 2025. u bitnome ponavlja ranije iznesene navode da ne postoji pretplata i da tužitelj nema pravo na nikakvo obeštećenje. Predlaže dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojem bi vještak primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite, postavlja određeni prigovor radi prebijanja za iznos od 268,03 eura s osnove utvrđenih negativnih razlika prema Nalazu i mišljenju vještaka.

9. Sud je na ročištu od 14. listopada 2025.godine saslušao stalnu sudsku vještakinju Smiljanu Čučuković radi iznošenja usmenog nalaza i mišljenja vještaka i očitovanja na primjedbe.

10. Sud ukazuje se da je tužitelj tek nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja bio u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev (odrediti visinu) što je i napravio, te se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci-povećanju tužbenog zahtjeva već postavljanju/uređenju istog u smislu čl. 186. b st.2 i 4. ZPP-a, pa je prigovor tuženika neosnovan.

11. Svakako i da se radilo o preinaci-povećanju tužbenog zahtjeva isti ne bi bio u zastari, sve prema zadnjem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, Građanski odjel Su-IV-123/2024 od 27. svibnja 2024. godine cit." U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.

12. U dokaznom postupku sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priloženu spisu i to:

-aneks uz ugovor o kreditu broj 266-342/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ovjeren pred javnim bilježnikom Anđelkom Stanićem iz Dubrovnika broj OV-9540/2015 od 30. studenog 2015. (l.s.6-11)

-Ugovor o kreditu br. 266-342/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03. studenog 2006. ovjeren pred javnim bilježnikom Anđelkom Stanićem iz Dubrovnika broj OU-1230/2006 od 17. studenog 2006. (l.s.12-19)

-stručni članak (l.s.67-75)

-sudska praksa (l.s.76-94)

-stručni članak (l.s.95-104)

-sudska praksa (l.s.105-110)

-stručni članak (l.s.111-133)

-sudska praksa (l.s.134-191)

-preslik izjava svjedoka ČFC od 24. kolovoza 2020. ovjerena pred javnim bilježnikom Ilinkom Lisonek iz Zagreba, posl. br. OV- 5477/2020(l.s.192-195)

-sudska praksa (l.s.197-782)

-otplatni plan za ugovor o kreditu broj 266-342/2006 od 13. ožujka 2024. (l.s.803)

-Obavijest o promjeni kamatne stope od 13. rujna 2011. (l.s.804)

-Otplatni plan za ugovor o kreditu broj 266-342/2006 (l.s.805-809)

-Obavijest o promjeni kamatne stope od 15. lipnja 2016. (l.s.810)

-Otplatni plan za ugovor o kreditu broj 266-342/2006 (l.s.811-814)

-Obavijest o promjeni kamatne stope od 05. studenog 2010. (l.s.815)

-Otplatni plan za ugovor o kreditu broj 266-342/2006 (l.s.816-826)

-obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 13. ožujka 2024. (l.s.827)

-obavijest o parametrima kamatne stope od 30. prosinca 2013. (l.s. 828-829)

-Otplatni plan za ugovor o kreditu broj 266-342/2006 (l.s.830-839)

-prihvaćanje izračuna konverzije za UF (l.s. 841)

-pregled prometa za klijenta za UF od 13. ožujka 2024. (l.s. 842- 856)

-specifikacija uplata za ugovor o kreditu broj 266-342/2006 (l.s. 857-862)

-Otplatni plan od 29. studenog 2006. (l.s.863-873)

-izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 06. studenog 2015. (l.s.886-888)

-simulirani otplatni plan u eurima (l.s.889-895)

-popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenim u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. (l.s.896-898)

-obavijest o provedenoj konverziji od 27. siječnja 2016. s otplatnim planom (l.s.906-915)

-nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Smiljane Čučuković od 19. kolovoza 2025. (l.s.916-945)

-sudska praksa (l.s.958-973)

-Otplatni plan za ugovor o kreditu broj 266-342/2006 od 13. ožujka 2024. (l.s.997-999)

-otplatni plan za kredit od 19.rujna 2025. (l.s.1005)

-Obavijest o promjeni kamatne stope od 13. ožujka 2024. sa otplatnim planom (l.s.1006-1011)

13. Predmet ovog spora je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja isplatom razlike preplate tečaja u iznosu od 10.064,36 eura sa zateznim kamata koje teku na pojedine iznose od dana plaćanja pa do isplate.

14. Prvenstveno, nije osnovan tuženikov prigovor glede neurednosti zahtjeva jer je prvotno postavljen zahtjev odrediv u smislu čl. 186. ZPP-a.

15. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe kredita o valutnoj kaluzuli i CHF ukazuje se da je odlukom u Kolektivnom sporu("Parnica Potrošač") utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu, radi čega isti nije nužno postaviti, a tuženiku je omogućeno da u ovom postupku dokazuje da se ne radi o nepoštenoj odredbi/ništetnoj odredbi.

16. Među strankama je sporno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je temeljem takvih ugovornih odredbi primio, je li potraživanje tužitelja u zastari, je li konverzijom kredita nastupila novacija obveze tuženika.

17. Među strankama nije sporno da su 13. ožujka 2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 266-342/2006 za izgradnju stana kojim je kreditor (tuženik) odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti od 129,000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti 1, da se kamate obračunavaju u postotku od 5,25 % dekurzivno godišnje. Nije sporno da su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu 21. siječnja 2016. kojim je provedena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15).

18. Iz citiranih sadržaja Ugovora o kreditu i vremenu sklapanja, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-632/2017, te odluci Vrhovnog suda Rev-2221/2018 vođenim radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe takvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je u kojima se odlučivalo o zaštiti potrošača po pitanju ugovornih odredbi o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi vezano uz švicarski franak, a u kojoj su banke, između kojih je i tuženik sklapao s potrošačem u određenom vremenskom razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

19. Tim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. iz čega slijedi da se te odluke odnose i na predmetni ugovor, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i švicarskom franku kao valuti uz koju je vezana glavnica, a da nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo na posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime su banke postupile suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

20. Kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da je mjesečni anuitet vezan za kretanje švicarskog franka na dan plaćanja bez da je tuženik o istom pojasnio ekonomske rizike koji mogu nastati za tužitelja uslijed promjene tečaja CHF, te činjenicom da je tužitelji tijekom otplate kredita zbog povećanja tečaja CHF otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao "jača" strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovala, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

21. Tužiteljevo pravo pozvati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi se temelji na čl. 502.c ZPP-a, kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presuda kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. stavak 1. ZPP, u kojem slučaju je sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će ta osobe se na njih pozvati.

22. Tuženik je sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tako u bitnome proizlazi iz iskaza same tužiteljice BF, 9. čiji iskaz u cijelosti prihvaća kao logičan i uvjerljiv. S druge strane tuženik je odustao od saslušanja djelatnika banke za kojeg nije dostavio ime i prezime i adresu na koju bi ga sud pozvao radi saslušanja.

23. Slijedom iznesenog sud nalazi da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna jer je protivna odredbi članka 81. stavak 1. i 2. ZZP-a budući da je tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima propustio informirati tužitelja u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora a i kasnije u vezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, zbog čega smatra da je odredba o valutnoj klauzuli korištena protivno svrsi zbog koje je zakonom valutna klauzula predviđena i time je izazvala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, te da je navedeni Ugovor sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama čime je tužitelj, kao potrošač, stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku pa zaključuje da su te odredbe ništetne.

24. Člankom 323. stavak 1. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) regulirane su obveze ugovornih strana u slučajevima ništetnosti ugovora ili djelomične ništetnosti, pa je tako propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakonom što drugo nije određeno.

25. Na obveze ugovorne strane koja je dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnog ugovora primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO). Ugovorna strana čija imovina je prešla u imovinu stjecatelja ima pravo na restituciju. U konkretnom slučaju tužitelj je, dakle, stekao pravo na restituciju preplaćenih svota na ime promjenjive kamatne stope i valutne klauzule zbog ništetnosti tih odredbi u ugovoru o kreditu.Također, činjenica da je ugovor ispunjen ne priječi tužitelja podnijeti zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu, pa nije osnovan tuženikov prigovor u tom smjeru.

26. Ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO), te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

27. Dakle, ništetne odredbe ugovora o kreditu, nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

28. Polazeći od stajališta Suda Europske unije (Sud EU) izraženog u predmetima C-452/18 i C-118/17 ovaj sud je mišljenja da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer ni odredbama ZID ZPK-a, a ni aneksom Ugovora izrekom nije naveden način rješavanja posljedica ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli. Protivno shvaćanju tuženika ovaj sud smatra da tužitelj sklapanjem Aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZIDZPK/15 nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštene odredbe valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu, koje potraživanje valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije.

29. Također, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Aneksa ugovora.

30. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju i ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C- 307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača, a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

31. Sudski vještak za računovodstvo i financije Smiljana Čučuković je u svojem Nalazu i mišljenju, izračunala iznos pretplate izražene u kunama između iznosa anuiteta naplaćenih po tužitelju u otplatnom razdoblju i iznosa anuiteta koji bi istom bili naplaćeni da je tuženik u otplatnom razdoblju obračunavao temeljem početnog tečaja CHF koja iznosi 10.064,36 eura, da je obračunata zatezna kamata do konverzije 30. rujna 2015. godine iznosi 3.418,92 eura, da u konverziji nije utvrđena preplata.

32. Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz i mišljenje vještaka, kao objektivnog, obrazloženog i danom u skladu s pravilima struke. Vještakinja je u usmenom iznošenju otklonila primjedbe tuženika navodeći da se nije mogla primijeniti kamatna stopa koja je vrijedila za kunske kredite jer da ona nije relevantna u ovom slučaju i da je koristila zakonsku kamatnu stopu kako bi dobila neto preplate tečaja, pa nije prihvaćen tuženikov prijedlog za dopunom vještačenja primjenom stope koja je vrijedila za kunske kredite na dan sklapanja ugovora o kreditu.

33. Stoga se sud rukovodio s Nalazom i mišljenjem vještaka prema kojem je utvrđeno da je iznos preplate kamate 10.064,36 eura , te obračunate zatezne kamate do konverzije 3.418,92 eura, pa je u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva temeljem citiranih propisa odlučeno kao u toč. I izreke presude.

34. Tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos od 268,03 eura nije osnovan.

35. Iako je vještakinja u Nalazu i mišljenju izračunala tzv.negativne tečajne razlike od 268,03 eura kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja CHF, te je za taj iznos tuženik i istaknuo prigovor radi prebijanja, sud nalazi da se potraživanje tužitelja ne može prebiti za taj iznos. Naime, tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju ništetne ugovorne odredbe, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača jer kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora (odredbe o valutnoj klauzuli) nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora.

36. Stoga, nije utvrđeno postojanje tražbine radi prebijanja od 268,03 eura na strani tuženika, pa je odlučeno temeljem čl. 288.a ZPP-a i čl.333. st.3. ZPP-a, kao u toč. III izreke presude.

37. Tuženikov prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

38. Prema shvaćanju ovog suda zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("Parnica Potrošač") počinje teći danom pravomoćnosti presude kojima je utvrđena ništetnost, a to je u konkretnom slučaju u odnosu na valutnu klauzulu bilo 14. lipnja 2018.Takvo pravno shvaćanje je izrazio Vrhovni sud u objedinjenom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Zastarni rok od pet godina iz čl.232. ZOO-a nije istekao do dana podnošenja tužbe 12. lipnja 2023. godine.

39. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrđen je dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, odnosno od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih. Vještakinja je obračunala zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do konverzije 30. rujna 2015. godine 3.418,92 eura, pa je sud i prihvatio tako utvrđen iznos (toč. I izreke), dok je za preostali iznos zateznih kamata odbijen (toč. II izreke).

40. Tužiteljica na preplaćeni iznos od 10.064,36 eura ostvaruje zateznu kamatu koja teče na taj iznos prvi slijedeći dan nakon konverzije kredita 01. listopada 2015. godine pa do isplate, sve sukladno čl.29. st.2. ZOO-a. (toč. I presude).

41. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) jer je tužitelj u cijelosti uspio sa osnovom tužbenog zahtjeva , a i u visini u pretežitom dijelu jer je odbijen samo za neznatni dio zateznih kamata zbog kojeg dijela nije nastao poseban trošak. Stoga je sukladno određeno postavljenom zahtjevu tužitelja i vrijednosti predmeta spora osnovan parnični trošak tužitelja za sastav tužbe od 07. lipnja 2023. 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženog podneska od 01. rujna 2025. 100 bodova (Tbr 8/1 OT), za pristup na ročišta od 30. rujna 2024., 11. veljače 2025. i 14. listopada 2025. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 OT), ukupno 500 bodova, uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura, ukupno 1.000,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a, 1.250,00 eura. Na navedeni iznos valjalo je priznati i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, sveukupno 1.750,00 eura. (toč. IV izreke).

42. Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl.151. st.3. ZPP-a dosuđene i zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude do isplate (toč. IV izreke).

U Dubrovniku, 30. listopada 2025.godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

- tužitelju, putem punomoćnika

- tuženiku, putem punomoćnika