REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Pakracu
Trg Pape Ivana Pavla II br. 1.
34550 Pakrac
Posl.br.: P-522/2019-45
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, po sucu toga suda Matiji Stokiću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta više sudske savjetnice-specijaliste EO, u pravnoj stvari tužiteljice IO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 29. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Krunoslava Markovinovića, odvjetnika iz Bjelovara, te zamjenice punomoćnika tuženika DO, odvjetničke vježbenice iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, uz javno objavljivanje 30. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, isplatiti tužiteljici IO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 3.524,43 EUR (slovima: tri tisuće petsto dvadeset četiri eura i četrdeset tri centa) s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF) i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje koja je od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
Posl.br.: P-
522/2019-45
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to koja na iznos:
- 0,16 eura teče od 1. prosinca 2007. godine do isplate,
- 3,25 eura teče od 1. siječnja 2008. godine do isplate,
- 3,25 eura teče od 1. veljače 2008. godine do isplate,
- 11,25 eura teče od 1. ožujka 2008. godine do isplate,
- 11,25 eura teče od 1. travnja 2008. godine do isplate,
- 11,25 eura teče od 1. svibnja 2008. godine do isplate,
- 11,25 eura teče od 1. lipnja 2008. godine do isplate,
- 11,25 eura teče od 1. srpnja 2008. godine do isplate,
- 11,25 eura teče od 1. kolovoza 2008. godine do isplate,
- 11,25 eura teče od 1. rujna 2008. godine do isplate,
- 11,25 eura teče od 1. listopada 2008. godine do isplate,
- 11,25 eura teče od 1. studenog 2008. godine do isplate,
- 11,25 eura teče od 1. prosinca 2008. godine do isplate,
- 11,25 eura teče od 15. prosinca 2008. godine do isplate,
- 11,25 eura teče od 15. siječnja 2009. godine do isplate,
- 11,25 eura teče od 16. veljače 2009. godine do isplate,
- 11,25 eura teče od 17. ožujka 2009. godine do isplate,
- 11,25 eura teče od 15. travnja 2009. godine do isplate,
- 26,69 eura teče od 15. svibnja 2009. godine do isplate,
- 26,69 eura teče od 15. lipnja 2009. godine do isplate,
- 26,69 eura teče od 14. srpnja 2009. godine do isplate,
- 26,69 eura teče od 14. kolovoza 2009. godine do isplate,
- 26,69 eura teče od 14. rujna 2009. godine do isplate,
- 26,69 eura teče od 13. listopada 2009. godine do isplate,
- 26,69 eura teče od 13. studenog 2009. godine do isplate,
- 26,69 eura teče od 15. prosinca 2009. godine do isplate,
- 26,69 eura teče od 15. siječnja 2010. godine do isplate,
- 26,69 eura teče od 15. veljače 2010. godine do isplate,
- 26,69 eura teče od 15. ožujka 2010. godine do isplate,
- 26,69 eura teče od 15. travnja 2010. godine do isplate,
- 26,69 eura teče od 14. svibnja 2010. godine do isplate,
- 26,69 eura teče od 15. lipnja 2010. godine do isplate,
- 26,69 eura teče od 15. srpnja 2010. godine do isplate,
- 44,11 eura teče od 13. kolovoza 2010. godine do isplate,
- 44,11 eura teče od 15. rujna 2010. godine do isplate,
- 44,11 eura teče od 15. listopada 2010. godine do isplate,
- 40,84 eura teče od 15. studenog 2010. godine do isplate,
- 40,84 eura teče od 15. prosinca 2010. godine do isplate,
- 40,84 eura teče od 14. siječnja 2011. godine do isplate,
- 40,84 eura teče od 15. veljače 2011. godine do isplate,
- 40,84 eura teče od 15. ožujka 2011. godine do isplate,
Posl.br.: P-
522/2019-45
- 40,84 eura teče od 15. travnja 2011. godine do isplate,
- 40,84 eura teče od 13. svibnja 2011. godine do isplate,
- 52,22 eura teče od 15. lipnja 2011 . godine do isplate,
- 52,22 eura teče od 15. srpnja 2011. godine do isplate,
- 52,22 eura teče od 12. kolovoza 2011. godine do isplate,
- 52,22 eura teče od 15. rujna 2011. godine do isplate,
- 52,22 eura teče od 14. listopada 2011. godine do isplate,
- 49,82 eura teče od 15. studenog 2011. godine do isplate,
- 49,82 eura teče od 15. prosinca 2011. godine do isplate,
- 49,82 eura teče od 13. siječnja 2012. godine do isplate,
- 49,82 eura teče od 15. veljače 2012. godine do isplate,
- 49,82 eura teče od 15. ožujka 2012. godine do isplate,
- 49,82 eura teče od 13. travnja 2012. godine do isplate,
- 49,82 eura teče od 15. svibnja 2012. godine do isplate,
- 49,82 eura teče od 15. lipnja 2012. godine do isplate,
- 49,82 eura teče od 13. srpnja 2012. godine do isplate,
- 49,82 eura teče od 14. kolovoza 2012. godine do isplate,
- 49,82 eura teče od 14. rujna 2012. godine do isplate,
- 49,82 eura teče od 15. listopada 2012. godine do isplate,
- 49,82 eura teče od 15. studenog 2012. godine do isplate,
- 49,82 eura teče od 14. prosinca 2012. godine do isplate,
- 49,82 eura teče od 15. siječnja 2013. godine do isplate,
- 49,82 eura teče od 15. veljače 2013. godine do isplate,
- 56,29 eura teče od 15. ožujka 2013. godine do isplate,
- 56,29 eura teče od 15. travnja 2013. godine do isplate,
- 56,29 eura teče od 15. svibnja 2013. godine do isplate,
- 56,29 eura teče od 14. lipnja 2013. godine do isplate,
- 56,29 eura teče od 15. srpnja 2013. godine do isplate,
- 56,29 eura teče od 14. kolovoza 2013. godine do isplate,
- 56,29 eura teče od 13. rujna 2013. godine do isplate,
- 56,29 eura teče od 15. listopada 2013. godine do isplate,
- 56,29 eura teče od 15. studenog 2013. godine do isplate,
- 56,29 eura teče od 16. prosinca 2013. godine do isplate,
- 56,29 eura teče od 15. siječnja 2014. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 14. veljače 2014. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 14. ožujka 2014. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 14. travnja 2014. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 15. svibnja 2014. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 13. lipnja 2014. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 16. srpnja 2014. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 13. kolovoza 2014. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 15. rujna 2014. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 15. listopada 2014. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 14. studenog 2014. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 15. prosinca 2014. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 15. siječnja 2015. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 13. veljače 2015. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 13. ožujka 2015. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 15. travnja 2015. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 15. svibnja 2015. godine do isplate,
Posl.br.: P-
522/2019-45
- 35,28 eura teče od 15. lipnja 2015. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 15. srpnja 2015. godine do isplate,
- 35,28 eura teče od 14. kolovoza 2015. godine do isplate,
- 182,73 eura teče od 15. rujna 2015. godine do isplate, u roku od 15 dana.
II Odbija se tužiteljica IO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] sa tužbenim zahtjevom u odnosu na isplatu novčanog iznosa preko dosuđenog iznosa od 3.524,43 EUR do zatraženog iznosa od 5.400,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao neosnovanim.
III Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.707,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom počam od dana 30. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica IO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podnijela je tužbu protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, radi isplate. U tužbi navodi kako je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006-1031262160/51400607-5103240570 od 08. studenog 2006., solemniziran po javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz [adresa] pod brojem OU-687/2006 od 09. studenog 2006., a kojim ugovorom je tuženik omogućio tužitelju korištenje kredita u novčanom iznosu od 42.500,00 CHF po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je bio namjenski - stambeni kredit za kupovinu nekretnine. Člankom 8. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,500 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukama o kamatnim stopama kreditora. Način otplate kredita detaljno je reguliran člankom 7. predmetnog ugovora, a isto proizlazi i iz otplatnog plana priloženog uz ugovor. Mjesečni anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu. Relativno brzo nakon zaključenja ugovora, a kao i većini drugih potrošača koji su sa drugim bankama imali kreditne aranžmane koji datiraju iz istog vremenskog razdoblja, i u kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), uz promjenjivu kamatnu stopu na način kako je to ugovoreno i predmetnim ugovorom, mjesečne rate kredita tužitelju su značajno porasle, a sve zbog općepoznate činjenica naglog porasta tečaja valute CHF, a sve s dodatnim utjecajem promjenjive kamatne stope. S obzirom na navedeno, a budući da tužitelj više nije mogao plaćati mjesečne anuitete po Ugovoru o kreditu zbog opisanog kumulativnog djelovanja povećanja tečaja i promjena kamatnih stopa, tužitelj je dana 18. siječnja 2016. zaključio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103240570, a kojim Aneksom je regulirana konverzija opisanog kreditnog aranžmana. Prilikom ugovaranja predmetnog kredita, tuženik tužitelju nije omogućio
Posl.br.: P-
522/2019-45
sudjelovanje u određivanju uvjeta predmetnog kredita ni na koji način. Dapače, ugovor je očiti primjer tipskog ugovora, bez bilo kakve mogućnosti tužitelja da utječe na sadržaj predmetnog ugovora odnosno njegovih ugovornih odredbi. Prilikom ugovaranja kredita službenik tuženika tužitelju niti nije nudio bilo kakav drugi oblik kredita osim navedenog. Štoviše, tužitelj je na neki način bio odgovaran od uzimanja kredita u valuti EUR uz obrazloženje kako će mu mjesečna rata kredita u valuti CHF biti znatno manja nego mjesečna rata kredita izražena u valuti EUR-o, kako nikakvog straha nema jer je švicarski franak stabilna valuta, a Švicarska stabilna, europska zemlja i da nikakve bojazni, ni rizika za tužitelja nema, a da će mu kredit biti znatno povoljniji od bilo kojeg drugog proizvoda tuženika odnosno bilo kojeg drugog kredita. Potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti švicarski franak (CHF) tužitelju nisu bili podrobnije objašnjeni. Dapače, osim gore navedenog uvjeravanja kako je kredit u valuti švicarski franak "jeftiniji", a švicarska valuta i švicarska država stabilne i bez bilo kakvog rizika za tužitelja, ništa drugo tužitelju nije bilo dano do znanja, niti mu je bilo objašnjeno ili predočeno. Prilikom zaključenja ugovora, tužitelju ni na koji način nije bilo predočeno, niti dano do znanja na koji se način kamatna stopa mijenja, već je samo rečeno da je ista promjenjiva i da se mijenja jednostranom odlukom banke. Tužitelj u trenutku zaključenja ugovora, a ni kasnije tijekom njegovog izvršavanja, nije znao, niti je mogao znati, na koji se način kamatna stopa mijenja ili će biti mijenjana u budućnosti. Nikakva metodologija izmjene kamatne stope tužitelju nije predočena, niti mu je išta o načinu promjene kamatne stope bilo rečeno. Tužitelju u trenutku zaključenja ugovora o kreditu nisu dani nikakvi opći, niti posebni uvjeti poslovanja banke, nikada mu nisu dostavljene bilo kakve odluke tužene banke o promjenama kamatne stope, već je samo sporadično znao dobiti obavijest o tome da se kamatna stopa mijenja, a iz koje obavijesti se ništa ne može iščitati, osim da je kamatna stopa promijenjena, a na takvu promjenu tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati, niti je mogao znati parametre za izračun promijene kamatne stope. Tužitelj je naknadno za potrebe podnošenja ove tužbe od tuženika zatražio svu relevantnu dokumentaciju koju prilaže uz ovu tužbu. Iz svega je jasno da je tuženik predmetni ugovor o kreditu sa tužiteljem zaključio, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, pa i tijekom njegovog izvršavanja, kao trgovac potrošač, nije tužitelja u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje ponašanje tuženika je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, a koja se navodi niže u historijatu ove tužbe kao što je navedeno pod točkom 1. historijata ove tužbe, člankom 8. predmetnog Ugovora o kreditu broj 51002816652 od 24. siječnja 2006., tužena banka u ugovor o kreditu ugradila je odredbe kojima je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke o kamatnim stopama, a o kojoj se odredbi ni na koji način nije pojedinačno pregovaralo. Zbog navedenog nedostatka pojedinačnog pregovaranja, uglavak o promjenjivoj kamatnoj stopi protivan je kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07,125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a kako to proizlazi i odredbe članka 102. citiranog Zakona o zaštiti potrošača, a i pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu. O ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a o kojoj se odredbi ni na koji način nije pregovaralo, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a o čemu postoji
Posl.br.: P-
522/2019-45
pravomoćna presuda Trgovačkog društva u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., a koja presuda je u cijelosti potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom presudom su u cijelosti odbijene žalbe svih sedam tuženih banaka te potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. Potrebno je naglasiti da je posljednja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske još ranije odbio reviziju sedam tuženih banaka protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na nepošten način ugovaranja promjenjive kamatne stope, dok se posljednja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. odnosi i na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Naime, donošenjem posljednje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. nedvojbeno je utvrđeno da je svih sedam tuženih banka postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a isto je tako pravomoćno odlučeno da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi također nerazumljive, bez jasnih parametara na koji se način kamate mijenjaju, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom čega je takva odredba nepoštena, a u konačnici, kako je gore i opisano, ništetna. Polazeći od pravila da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj kao korisnik kredita ima pravo ovom tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, te u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama. Imajući u vidu sve navedeno pod točkama 1. do 3. ove tužbe, a posebno stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u posljednjem rješenju br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. kojim se tužitelju priznaje pravni interes na podnošenje ove tužbe, a uvažavajući stav sudske prakse prema kojem su banke obuhvaćene pravomoćnom presudom Trgovačkog društva u Zagrebu br. P-1401/2012 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na osnovu ugovaranja nepoštenih, a samim time i ništetnih odredaba o glavnici kredita vezanoj uz valutu švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi, dužne svojim klijentima vratiti sve ono što je na ime ugovorene ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope više plaćeno, a uzimajući u obzir one parametre koji proizlaze iz zaključenog ugovora na dan njegovog zaključenja odnosno uzimajući tečaj CHF na dan zaključenja ugovora i početno ugovorenu kamatnu stopu, tužitelj nedvojbeno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe. Kad se navedeno uzme u obzir, a prema računici tužitelja na način da se u obzir uzme analitička kartica koja je priložena uz tužbu, svaki plaćeni anuitet u kunama, a koji je umanjen za prvi anuitet u kunama, sve zaključeno sa danom 30. rujna 2015. kao danom kojim je provedena konverzija, proizlazi da je tužitelj ukupno preplatio novčani iznos od 25.470,47 kuna na ime nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF. Budući da je u konkretnom slučaju tijekom izvršavanja kredita proveden postupak konverzije temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim postupkom konverzije tužitelj kao potrošač nije u potpunosti
Posl.br.: P-
522/2019-45
obeštećen odnosno nije doveden u isti pravni položaj sa potrošačima koji nisu proveli postupak konverzije (uzimajući ako da je umjesto konverzije na dan kad je izvršena donesena presuda radi ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi) odnosno onih potrošača koji imaju pravo na isplatu svega što je više plaćeno (preplate) po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj smatra kako je nužno u ovom sudskom postupku utvrditi razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu na način da se od kunskog iznosa konvertirane glavnice odbije kunski iznos preostale glavnice po početnom tečaju odnosno da se od iznosa otpisa glavnice iz konverzije oduzme umanjenje preostale glavnice na temelju početnog tečaja. Naime, sama konverzija izvršena je na način da se nije uvažavala činjenica ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope (a što je između ostalog predmet ove tužbe) već se izračun vršio usporedbom plaćenih anuiteta i anuiteta iz simuliranog EUR-o kredita. Primjenom gore opisane formule i uvažavanjem činjenice početnog, stvarnog tečaja i početne, ugovorene kamatne stope, tužitelj je došao do izračuna od 15.218,40 kn na ime razlike u glavnicama prije i nakon izvršene konverzije, a sve sa stanjem na dan 30. rujna 2015. kao danom kad je provedena konverzija. Navedeni iznos tužena banka dužna je podmiriti kako bi tužitelj i s osnove razlike efekta konverzije bio stavljen u isti pravni položaj sa ostalim, nekonvertiranim dužnicima, odnosno potrošačima u sličnim ili istim kreditnim aranžmanima. S obzirom na sve navedeno, tužitelj smatra kako su sukladno gore citiranim presudama odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnom slučaju nepoštene, a samim time i ništetne, a o čemu se predlaže tijekom ovog parničnog postupka odlučiti kao o prethodnom pitanju i isto navesti u obrazloženju presude, te u konačnici, a nakon održane glave rasprave, i izvođenja predloženih dokaza, donijeti slijedeću presudu: "Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju IO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati novčani iznos od 40.688,87 kn (slovima: četrdeset tisuća šesto osamdeset osam kuna i osamdeset sedam lipa) zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznose na iznose (kao u tužbi) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnog poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana; 15.218,40 kn na ime razlike glavnica odnosno razlika efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu, uvećano za manjak prilikom izračuna konverzije, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskom trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena odnosno sukladno odredbi članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, a sve u roku 15 dana. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate."
Posl.br.: P-
522/2019-45
2. Tuženik u odgovoru na tužbu, između ostalog, navodi kako prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, skreće pažnju da je odredbom čl. 16. st. 7. Ugovora o kreditu 5103240570 od 08. studenog 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno odrađena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese slijedeće rješenje: "1. Stavlja se izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 02. srpnja 2019. 2. Općinski sud u Bjelovaru oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu". Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudskim pozivom, tuženik u nastavku daje slijedeći odgovor na tužbu tužitelja od 29. svibnja 2019. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa se u tomu smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 29. svibnja 2019., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koje je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik 18. siječnja 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanje provjere tih informacija te potvrde kalkulatora
Posl.br.: P-
522/2019-45
od strane ovlaštenog revizora. Sukladno odredbi čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl. 19. c stavku 1. toč. 3. ZIDZPK/15 ("sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana…") pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF-EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15 početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta, odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Dakle, ukratko, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na slijedeći način: 1. utvrđen je iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita; 2. definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Također su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima; 3. kreiran je otplatni plan za novi EURski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima; 4. iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati su u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EURski kredit. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. Dakle, osim što su tužitelji i tuženik predmetni kreditni odnos uredili sklapanjem Aneksa, prilikom samog postupka konverzije po ZIDZPK/15, sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir, stoga se bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj ukazuje kao posve neosnovano. U prilog navedenom govori i stajalište recentne sudske prakse i pravne teorije, a to je da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada valutnom klauzulom u EUR, pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Stoga, tuženik u prilogu ovog odgovora na tužbu dostavlja više pravomoćnih presuda županijskih sudova iz kojih je razvidno gore navedeno stajalište. Tuženik također dostavlja i stručni članak prof.dr.sc. GO i doc.dr.sc. AO s Pravnog fakulteta u Zagrebu (objavljen u "Pravo i porezi", izdanje ožujak 2019.), a gdje autori upravo problematiziraju učinak provedene konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 na zahtjeve potrošača u
Posl.br.: P-
522/2019-45
pojedinačnim sudskim postupcima. U odnosu na navode tužitelja iznesene u tužbi vezano za valutnu klauzulu, tuženik ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: - u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); - ni na koji način nije preferirao, sugerira i nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; - težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; -isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; - na lecima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: i) Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojem je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. ii) Iz informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da je promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 EUR, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 EUR, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na Internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita d ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. iii) Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je
Posl.br.: P-
522/2019-45
bila prilog uz "Novi list", a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio stabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF= 4,2 kune, do 1 CHF= 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao 7 kn za 1 EUR do 7,7 kuna za 1 EUR. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na EUR. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane za švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa stoga tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje gđa. ČO (voditelja Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije Direktor podrške prodaji) koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. ČO svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenta prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih za CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako od banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelji tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Slijedom navedenog, ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica
Posl.br.: P-
522/2019-45
kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedeno odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženi ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN117/08) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti izmijeniti otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29. ožujka 2018.). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za promjenu kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl. 11. a st. 5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23 % godišnje do daljnjeg. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmijeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 29. kolovoza 2019. navodi, između ostalog, kako je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovan. Ističe kako sukladno sudskoj praksi tužitelj može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, a ništetnost nastupa po sili zakona i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti
Posl.br.: P-
522/2019-45
naknadno nestane. Knjigovodstvenim vještačenjem treba utvrditi novčani iznos kojeg je tužitelj više platio sa osnove navedenih ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kako bi se položaj korisnika kredita koji su svoje kredite konvertirali izjednačio sa svima onima koji to nisu učinili. Ističe kako sklopljenim Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornog strana iz ugovornog odnosa te tužitelju ni na koji način nije nadoknađena šteta. Ističe kako je prigovor zastare u cijelosti neosnovan. (list 133-139)
4. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru posl.br. P-522/2019-8 od 09. listopada 2019. odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru kao neosnovan.
5. Tužiteljica u podnesku od 06. studenog 2019. odgovara na žalbu tuženika. (list 151-152)
6. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-4726/2019-2 od 03. rujna 2020. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: P-522/2019-8 od 09. listopada 2019.
7. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 01. lipnja 2021., između ostalog, ističe kako ostaje kod odgovora na tužbu, svih dosadašnjih navoda, dokaznih prijedloga i istaknutih prigovora. Dana 04. ožujka 2020. godine u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: “Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15 o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona nesistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani
Posl.br.: P-
522/2019-45
pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - E) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje je li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije, kao i je li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Dana 09. srpnja 2020. g. Sud EU objavio je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od dana 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od mjeseca prosinca 2006. godine pa do mjeseca rujna 2015. godine (za razliku u kamati i tečaju), kao i razdoblje od mjeseca listopada 2015. godine (za razliku u glavnici), to tuženik ističe kako je cjeloukupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 29. svibnja 2019. godine. Vezano uz tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate
Posl.br.: P-
522/2019-45
na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, odnosno od dana 01.10.2015. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi naslovni sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od dana 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi naslovni sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos, i to od dana podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten, te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 214. ZOOa treba smatrati savjesnim. Vezano uz informiranost tužitelja i postupanje tuženika u fazi pregovora, tuženik opetovano ukazuje na gore spomenutu odluku Suda EU u predmetu C-81/19, a koja se vezano uz konverziju razmatra u ovom podnesku. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira je li se radi o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive, i da se stoga uopće ne može ispitivati jesu li nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav ima se primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, ukoliko bi naslovni sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik predlaže da se u daljnjem tijeku postupka izvedu dokazi saslušanjem službenice Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, i to gospođe ZO, kao i nadređene osobe spomenutoj službenici Banke, gospodina ŠO. Što se tiče predloženog saslušanja gđe. ČO (koja je u vrijeme
Posl.br.: P-
522/2019-45
sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste), tuženik dostavlja pisani iskaz gđe. ČO te predlaže da se isti uzme u obzir umjesto njezinog neposrednog saslušanja. Svi dokazni prijedlozi koje je tuženik dostavio usmjereni su na utvrđivanje činjenice o tome je li tužitelj bio informiran prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, dok predloženim svjedocima tuženik želi naslovnom sudu prezentirati činjenice o tome na koji način se postupalo prilikom ugovaranja kredita ovakve vrste općenito, ali i u poslovnici u kojoj je tužitelj ugovorio predmetni kredit, kao i da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ukoliko naslovni sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,500 % (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23 % iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. Naime, deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužitelj bi izašao iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. 11.a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i kako nema pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe. Isto tako, svrha uvođenja fiksne kamatne stope od 3,23 % na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 147/13) bila je ublažavanje aprecijacije tečaja švicarskog franka prema euru, a posljedično i prema kuni, odnosno radilo se o mjeri koja je smanjila kamatnu stopu kako bi se umanjio teret koji je postojao zbog povećanja tečaja. Kako to proizlazi i iz konačnog prijedloga Zakona o potrošačkom kreditiranju od dana 24. listopada 2013. godine Vlade Republike Hrvatske, mjerom fiksiranja kamatne stope „štiti se najugroženija skupina građana, koja je bila izložena ne samo rastu kamatne stope nego i rastu tečaja te su i vjerovnici (banke) dužni preuzeti dio tereta koji su u proteklom razdoblju snosili isključivo potrošači.“ Dakle, tuženik je taj koji je snosio teret zakonskog fiksiranja kamatne stope, i to za razliku između primjene početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope od 3,23 %, odnosno prema izračunu tuženika za iznos od CHF 694,08, odnosno od kn 4.394,78. Drugim riječima, uvođenjem fiksne kamatne stope tužitelj je ostvario određenu restituciju sukladno zakonskim odredbama pa se u obzir prilikom izračuna nikako ne može zanemariti i razlika koja je nastala u primjeni tako snižene kamatne stope. Slijedom iznesenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, a koja iznosi CHF 694,08, odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od kn 4.394,78 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose Također se naslovnom sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost: - izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja
Posl.br.: P-
522/2019-45
kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka. (list 168-182)
8. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 10. lipnja 2021., između ostalog, ističe kako u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i kod svih predloženih dokaza, te navoda iz tužbe i podnesaka. Tužitelj ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske još ranije donio odluku/rješenje u revizijskom postupku pod brojem Rev – 2868/2018 – 2 od 12. veljače 2019. godine kojim je upravo u slučaju konvertiranog kredita rekao kako tužitelj neprijeporno ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnim pojedinih ugovornih odredbi, a da ništetnost nastupa po sili zakona i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti nestane. Dakle, sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci jasno kaže da, ako je nešto ništetno, ono je ništetno od samog početka te se nikakvim Aneksom ne može anulirati ništetna odredba. Dakle, čak i da je Aneksom osnovnog ugovora uklonjen razlog ništetnosti, ništetne odredbe iz osnovnog ugovora nisu time postale valjane. Bilo kakvo pozivanje tuženika na valjanost Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu potpuno je promašeno budući da se predmetna tužba i tužbeni zahtjev niti u jednom svojem dijelu ne odnose na pitanje valjanost i nevaljanosti Dodatka ugovoru već se tužbom i tužbenim zahtjevom potražuje isplata novčanih sredstava na ime preplate s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule CHF iz osnovnog ugovora o kreditu i to zaključno do dana konverzije. Tužitelj uopće ne problematizira pitanje valjanosti Dodatka ugovora te je u tom kontekstu pitanje postavljeno u oglednom postupku, pokretanje, vođenje i odluka donesena u oglednom postupku potpuno promašeno s aspekta predmeta raspravljanja u ovom parničnom postupku, a na što je ukazano gore u ovom podnesku. Tužitelj ponavlja kako sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, kao i s obzirom na stav suda EU i pravo EU, unatoč provedenoj konverziji, potrošač, dakle tužitelj, ima pravo na potpunu zaštitu i potpuno obeštećenje, a do kojeg nije došlo provedbom konverzije. Tužitelj ističe kako provedenom konverzijom nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, a sukladno pravu EU i stavu Suda EU iznesenog u predmetu broj C – 118/2017 od 14. ožujka 2019. godine budući da sklopljenim Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana iz ugovornog odnosa te tužitelju ni na koji način nije nadoknađena šteta koja mu je nastala u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju (predmet I Dunai protiv Erste bank Hungary). Ono što je ključno za zaključiti iz pozivanja tužitelja na citiranu presudu jest činjenica da tužitelj kao potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje koje mu je nastalo u vidu preplate kamate i razlike u valutnom tečaju, a koje obeštećenje nije dobio i nije ostvareno provedenom konverzijom. Bila presuda Suda EU broj C – 118/2017 primjenjiva u RH ili ne, ona govori o jasnom stavu Suda EU utemeljenom na pravu EU, a koji se tiče potpunog obeštećenja potrošača, a potrošač to obeštećenje nije dobio provedenom konverzijom. Kakva god intervencija zakonodavca bila – izravno u ugovorni odnos ili nametanjem obveze jednoj ugovornoj strani – potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje uslijed ništetnosti pojedinih odredbi glavnog ugovora i to mu se pravo ni na koji način ne može umanjiti ili oduzeti. Utoliko je i presuda Suda EU u predmetu C
– 118/2017 od značaja u ovom postupku, a budući da je Republika Hrvatska dio pravnog sustava EU, ista se ne može zanemariti. Dapače, presude Suda EU imaju učinak erga omnes, a što Vrhovni sud RH očito zanemaruje. Tužitelj ističe kako konverzija predmetnog kreditnog aranžmana nije od značaja za tužbeni zahtjev postavljen ovom tužbom budući da se niti odredbama Zakona o izmjenama i
Posl.br.: P-
522/2019-45
dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a niti predmetnim Aneksom kojim je izvršena konverzija ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima su u predmetni ugovor uglavljene odredbe o valutnoj klauzuli CHF odnosno promjenjivosti kamatne stope, kao što se ne spominje ništa u svezi eventualne ništetnosti tih odredbi. Smatrali zaključeni Dodatak ugovoru novom pravnom osnovom ili ne, ostaje činjenica da taj Dodatak ugovoru svoje pravne učinke proizvodi od trenutka zaključenja istog, a ne retroaktivno. Dodatkom ugovora ugovorne strane riješile su pitanje svog odnosa pro futuro, a kao što je tužitelj već više puta naglasio, u taj odnos tužitelj ni ne dira te se stoga iz pozicije tužitelja i postavljenog tužbenog zahtjeva, kompletan ogledni postupak ukazuje kao bespredmetan, a utvrđenja neprimjenjivima na konkretan spor. Uostalom, i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi kako su stranke sklapanjem Aneksa/Sporazuma stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, a što znači da onda ni ranija obveza ne prestaje. Sam mehanizam provođenja konverzije sveo se na to da je sačinjen novi, simulirani otplatni plan u valuti EUR – o te su sve uplate izvršene u valuti CHF pretvorene u uplate u valuti EUR – o i na taj su način zatvarane rate po simuliranom otplatnom planu, a takav način postupanja odnosno konverzije nije polazio od činjenice ništetnosti bilo koje odredbe osnovnog ugovora. Tužitelj nikada nije ni osporavao način provedbe konverzije budući da je postupak konverzije bio propisan zakonom, i taj dio ni nije sporan. Prijedlogom ZID ZPK utvrđen je cilj zakona i to zaštita korisnika kredita u CHF i s valutnom klauzulom CHF te postavljanje trajnog rješenja problema CHF. Ni zakonodavac u Prijedlogu ZID ZPK, a ni Ustavni sud RH prilikom ocjene ustavnosti ZID ZPK nisu ulazili u mehanizam konverzije, kao što nisu ulazili u tumačenje učinaka konverzije na način koji bi onemogućavao potrošača da zahtjeva potpuni povrat (restituciju) neosnovano preplaćenih iznosa na temelju osnovnog ugovora o kreditu. Ako se u obzir uzme navedeno u vezi ništetnosti odredbi o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, te trenutak i način na koji je rađena konverzija (konverzija nije polazila od pretpostavke da su odredbe o valuti CHF i promjenjivosti kamatne stope ništetne!), onda je sasvim jasno da bilo kakva pretplata utvrđena u postupku konverzije nema nikakve veze s novčanim iznosom koji je predmet tužbe i tužbenog zahtjeva. Sklapanjem Aneksa/Dodatka ugovoru o kreditu nije nestao pravni interes tužitelja za utvrđenjem njegovih prava, sklapanjem Aneksa nije došlo do obnove (to navodi VS RH i u odluci koja potječe iz oglednog postupka!!), kao ni do restitucije na temelju ništetnih odredaba osnovnog ugovora. Glavni i osnovni razlog konverzije bilo je izjednačavanje položaja CHF dužnika s položajem EUR – o dužnika, a ne konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi ili restitucija na temelju ništetnih odredaba. Primjena konverzije ne širi se na izvanugovorne odnose između ugovornih strana, a takav izvanugovorni odnos je i taj da se tužitelju vrati sve što je više platio s osnove ništetnih odredaba osnovnog ugovora, a predmet ovog postupka jest upravo vraćanje svega plaćenog odnosno preplaćenog s osnove ništetnih odredaba osnovnog ugovora, dakle, izvanugovorni odnos koji nije bio predmetom regulacije niti ZID ZPK, a nije reguliran niti Aneksom osnovnog ugovora budući da je njime riješen odnos za ubuduće. Sud EU donosi još jednu odluku u sličnom ili istom slučaju, a kojom se još jednom potvrđuje pravo potrošača na potpuno obeštećenje, a koje mu se pravo samo i jedino iznimno, pod jasnim uvjetima može uskratiti. Radi se o presudi Suda EU broj C-452/2018, a o kojoj tužitelj više navodi u nastavku. Citirana presuda Suda EU broj C – 452/2018, zajedno sa ranije spomenutom broj C – 118/2017 (tzv. predmet E) tužitelju daje za pravo kada isti tvrdi kako provedenom konverzijom nije u cijelosti obeštećen, a na koje obeštećenje on neprijeporno ima pravo. Tako iz presude Suda EU broj C – 452/2018 nedvojbeno proizlazi kako
Posl.br.: P-
522/2019-45
potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljanu odredbu drugom odredbom, ali se zaštite koju mu pruža Direktiva broj 93/2013 o nepoštenim odredbama ugovora i koristi koje bi mogao imati od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom potrošač ne može odreći, osim ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i ako je slobodno pristao da se zaštite odrekne. Aneksi ugovora kojima je izvršena konverzija takvu odredbu nemaju. Iz njih nigdje, baš niti jednom riječju ne stoji puna informacija o eventualnim pravima tužitelja kao potrošača u slučaju ništetnosti bilo koje odredbe ugovora, a posebice u Aneksu ugovora o kreditu nema niti jedne odredbe kojom bi se potrošač, a nakon dobivenih svih informacija, odrekao takve zaštite. Još jednom se ponavlja da je to potpuno logično i sasvim je jasno da potrošač takve informacije nije ni mogao dobiti, a nije se ni mogao odreći bilo kakve zaštite, kada u trenutku zaključenja Aneksa još uvijek valuta CHF nije bila utvrđena kao ništetna U odnosu na prigovore radi prijeboja (u odnosu na razdoblja kada su kamate i valuta CHF bile niže od početnih, a kako je to predložio tuženik) ističe se kako tuženik nije obuhvaćen zaštitom koju mu pruža presuda iz kolektivnog spora budući da je u istom utvrđeno kako je isti postupao nepošteno, te stoga ni nema pravo na bilo kakvo potraživanje iz ugovornog odnosa između stranaka, a iz tog razloga (neprimjenjivosti kolektivne zaštite na tuženika) njegovo eventualno potraživanje istaknuto prigovorom bilo bi obuhvaćeno zastarom. Isto tako, ističe se i kako tužitelj od tuženika nikada ništa nije primio, a da bi mu sada imao vratiti. Tužitelj je taj koji je plaćao rate kredita pod utjecajem rasta kamatne stope i rasta tečaja CHF, a ne obratno. Da bi za tužitelja uopće nastala obveza da nešto tuženiku vrati, ono mora prvo od tuženika nešto i primiti, a do takvog primitka od strane tužitelja nikada nije ni došlo. Utoliko se prigovor radi prijeboja također ukazuje kao neosnovan, a ako je tuženik ikada išta od tužitelja i primio, onda je to dužan i dokazati! S obzirom na navedeno, predlaže se usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obvezu tuženika na naknadu troškova parničnog postupka tužitelju. (list 331-337)
9. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu posl.br. P- 522/2019-19 od 02. veljače 2022. određen je prekid postupka do okončanja postupka koji se vodi pred Sudom Europske unije po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu za donošenje prethodne odluke pod brojem C-567/2020.
10. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 05. lipnja 2022. između ostalog, navodi kako ustraje u odgovoru na tužbu, svim dosadašnjim navodima, prigovorima i dokaznim prijedlozima te se dodatno očituje kako slijedi. Sud EU je dana 05. svibnja 2022. g. donio odluku C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: - odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); - cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i
Posl.br.: P-
522/2019-45
postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te - ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C- 567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti! Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPKom, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: i. tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; ii. navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; iii. pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; iv. tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C- 567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: i. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; ii. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, iv. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Rješenje VSRH posl.br. Rev 1014/18 VSRH je ovaj isti stav iz oglednog postupka
Posl.br.: P-
522/2019-45
potvrdio i u recentnoj odluci objavljenoj na stranicama VSRH dana 9. veljače 2022. godine (rješenje iz listopada 2021. godine), a kojom odlukom je VSRH potvrdio da je sklapanjem Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Dakle, VSRH je ovom odlukom, vjerojatno i pretpostavljajući kakav će biti sadržaj odluke Suda EU u predmetu C-567/20, iznio svoj konačni pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja jasno navodeći da je sklapanjem Aneksa došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Odredbama ZIDZPK-a NN 102/2015 zakonodavac je ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa). Tuženik je kao banka bio dužan prema strogim i detaljnim pravilima napraviti izračun konverzije i to na način da se simulira da je predmetni ugovor o kreditu bio od početka ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i s ugovorenim kamatnim stopama koje je vrijedila za prethodno vrijeme za tu vrstu kredita. Tuženik je bio dužan napraviti izračun konverzije i ponuditi tužitelju sklapanje aneksa, a sam tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, ili odlučiti prihvatiti aneks s poznatim iznosima anuiteta od početka ugovaranja kredita kako u odnosu na visinu tečaja tako i u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu. Slijedom navedenog sporazum o konverziji je valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. (list 373-381)
11. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 14. lipnja 2022. ističe kako u cijelosti ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Sasvim je netočno da je Sud EU u svojoj odluci C – 567/2020 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu ili Aneksa, pa tako ni povrata koristi. Upravo suprotno, Sud EU uopće ni ne ulazi u meritum stvari, već suštinski navodi kako nije nadležan za donošenje odluke u navedenoj pravnoj stvari, te zapravo „vrući krumpir“ zvan konverzija, prebacuje na domaće Sudove. Apsolutno nigdje u navedenoj oduci broj C
Posl.br.: P-
522/2019-45
– 567/20 ne stoji da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi ugovora odnosno povrata koristi! Kao što je tužitelj naveo, u postupku koji se vodio pred Sudom EU pod brojem C – 567/2020 donesena je odluka, a iz koje suštinski proizlazi kako isti Sud nije nadležan za tumačenje odredaba Direktive 93/13 u odnosu na osnovni ugovor, već samo u dijelu u kojem se zahtjev za prethodnu odluku odnosi na odredbe iz dodatka ugovora, i na razdoblje nakon njegova sklapanja. Tužitelj tijekom ovog postupka uopće nije sporio valjanost Aneksa osnovnom ugovoru, za tužitelja sama konverzija uopće nije sporna, ali čitav postupak tužitelj ističe kako konverzijom koja je provedena na način kako je provedena on nije u cijelosti obeštećen, a suštinski ni nije mogao biti obeštećen budući da u vrijeme kada je konverzija provođena valuta CHF ni nije bila pravomoćno utvrđena kao ništetna, te ništetnost CHF – a ni nije mogla biti obuhvaćena konverzijom. To je notorna činjenica. U svojoj odluci broj C – 567/2020 SUD EU tako navodi da se, u načelu može pretpostaviti (ali to ne mora biti tako, opaska tužitelja) da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima (točka 57. presude). Dakle, može se pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu, a da li je ona zaista uspostavljena treba odlučiti prvostupanjski Sud koji vodi ovaj postupak. Naravno da zakonodavac nije uspostavio ravnotežu u pravima i obvezama stranaka u predmetnom ugovornom odnosu, a što ni nije mogao učiniti budući da u prosincu 2015. godine odnosno siječnju 2016. godine kada su provođene konverzije valutna klauzula CHF nije bila pravomoćno utvrđena kao ništetna i uopće nije bila obuhvaćena provedenom konverzijom. Kako je mogla biti uspostavljena ravnoteža, ako u vrijeme kada je konverzija provođena valuta CHF nije bila utvrđena kao ništetna, a bez povrata svega više plaćenog s osnove ništetne odredbe o CHF nema ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Iz navedenog se može zaključiti kako je Sud EU svojom odlukom zapravo prepustio domaćem pravosuđu da samo donese meritorne odluke o konvertiranim kreditima. Da navedena pretpostavka da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu ne stoji može se utvrditi provođenjem financijskog vještačenja, a kojim će se vrlo lako i jednostavno utvrditi kako tužitelj nije obeštećen budući da na dan provedene konverzije preostala glavnica zbog ništetnosti valutne klauzule CHF nije bila ona glavnica koja je konvertirana, već je preostala glavnica bila ona koja se dobije množenjem preostale CHF glavnice na dan konverzije početnim tečajem CHF na dan isplate kredita, a tako utvrđena glavnica manja je od nove, na temelju zakona konvertirane glavnice. Dakle, evidentno je da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža, a koju Sud EU u svojoj odluci pretpostavlja, te ostavlja nacionalnom Sudu da utvrdi stoji li takva pretpostavka ili ne. Imajući u vidu navedenu činjenicu da pitanje konvertiranih kredita nije riješeno odlukom Suda EU broj C – 567/2020, a da pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske postoji nekoliko revizijskih predmeta koji su u postupku rješavanja i gdje se očekuje zauzimanje stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske po pitanju konvertiranih kredita, tužitelj predlaže da se ovaj postupak prekine do donošenja odluke po revizijskim predmetima, budući da smatra kako je isto svrsishodno za konačno rješenje ovog spora, a ujedno je i ekonomično kako se ne bi stvarali daljnji troškovi postupka. U svemu ostalom, a na što se tužitelj nije posebno očitovao, tužitelj upućuje na sve navedeno kako u tužbi, tako i u podnescima koje je tijekom ovog postupka u više navrata podnosio na ovaj spis, a u kojim podnescima se detaljno očitovao na sve okolnosti ključne za donošenje pravilne, zakonite, ali i pravedne odluke u ovoj konkretnoj pravnoj stvari. (list 382-384)
Posl.br.: P-
522/2019-45
12. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Pakracu posl. br. P- 522/2019-23 od 30. kolovoza 2024. određen je nastavak postupka u ovoj parničnoj pravnoj stvari.
13. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 01. srpnja 2025. precizira svoj tužbeni zahtjev, te predlaže da sud nakon provedene rasprave donese slijedeću presudu: "I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d. (OIB 23057039320), Rijeka, Jadranski trg 3/a isplatiti tužitelju IO (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], novčani iznos od 3.524,43 eura (slovima: tri tisuće petsto dvadeset četiri eura i četrdeset tri centa) s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF) i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja na iznose od: - 0,16 eura teče od 1. prosinca 2007. godine do isplate, - 3,25 eura teče od 1. siječnja 2008. godine do isplate, - 3,25 eura teče od 1. veljače 2008. godine do isplate, - 11,25 eura teče od 1. ožujka 2008. godine do isplate, - 11,25 eura teče od 1. travnja 2008. godine do isplate, - 11,25 eura teče od 1. svibnja 2008. godine do isplate, - 11,25 eura teče od 1. lipnja 2008. godine do isplate, - 11,25 eura teče od 1. srpnja 2008. godine do isplate, - 11,25 eura teče od 1. kolovoza 2008. godine do isplate, - 11,25 eura teče od 1. rujna 2008. godine do isplate, - 11,25 eura teče od 1. listopada 2008. godine do isplate, - 11,25 eura teče od 1. studenog 2008. godine do isplate, - 11,25 eura teče od 1. prosinca 2008. godine do isplate, - 11,25 eura teče od 15. prosinca 2008. godine do isplate, - 11,25 eura teče od 15. siječnja 2009. godine do isplate, - 11,25 eura teče od 16. veljače 2009. godine do isplate, - 11,25 eura teče od 17. ožujka 2009. godine do isplate, - 11,25 eura teče od 15. travnja 2009. godine do isplate, - 26,69 eura teče od 15. svibnja 2009. godine do isplate, - 26,69 eura teče od 15. lipnja 2009. godine do isplate, - 26,69 eura teče od 14. srpnja 2009. godine do isplate, - 26,69 eura teče od 14. kolovoza 2009. godine do isplate, - 26,69 eura teče od 14. rujna 2009. godine do isplate, - 26,69 eura teče od 13. listopada 2009. godine do isplate, - 26,69 eura teče od 13. studenog 2009. godine do isplate, - 26,69 eura teče od 15. prosinca 2009. godine do isplate, - 26,69 eura teče od 15. siječnja 2010. godine do isplate, - 26,69 eura teče od 15. veljače 2010. godine do isplate, - 26,69 eura teče od 15. ožujka 2010. godine do isplate, - 26,69 eura teče od 15. travnja 2010. godine do isplate, - 26,69 eura teče od 14. svibnja 2010. godine do isplate, - 26,69 eura teče od 15. lipnja 2010. godine do isplate, - 26,69 eura teče od 15. srpnja 2010. godine do isplate, - 44,11 eura teče od 13. kolovoza 2010. godine do isplate, - 44,11 eura teče od 15. rujna 2010. godine do isplate, - 44,11 eura teče od 15. listopada 2010. godine do isplate, - 40,84 eura teče od 15. studenog 2010. godine do isplate, - 40,84 eura teče od 15. prosinca 2010. godine do isplate, - 40,84 eura teče od 14. siječnja 2011. godine do isplate, - 40,84 eura teče od 15. veljače 2011. godine do isplate, - 40,84 eura teče od 15. ožujka 2011. godine do isplate, - 40,84 eura teče od 15. travnja 2011. godine do isplate, - 40,84 eura teče od 13. svibnja 2011. godine do isplate, 3 - 52,22 eura teče od 15. lipnja 2011. godine do isplate, - 52,22 eura teče od 15. srpnja 2011. godine do isplate, - 52,22 eura teče od 1 2. kolovoza 2011. godine do isplate, - 52,22 eura teče od 1 5. rujna 2011. godine do isplate, - 52,22 eura teče od 1 4. listopada 2011. godine do isplate, - 49,82 eura teče od 15. studenog 2011. godine do isplate, - 49,82 eura teče od 15. prosinca 2011. godine do isplate, - 49,82 eura teče od 13. siječnja 2012. godine do isplate, - 49,82 eura teče od 15. veljače 2012. godine do isplate, - 49,82 eura teče od 15. ožujka 2012. godine do isplate, - 49,82 eura teče od 13. travnja 201 2. godine do isplate, - 49,82 eura teče od 15. svibnja 201 2. godine do isplate, - 49,82 eura teče od 15. lipnja 2012. godine
Posl.br.: P-
522/2019-45
do isplate, - 49,82 eura teče od 13. srpnja 2012. godine do isplate, - 49,82 eura teče od 14. kolovoza 2012. godine do isplate, - 49,82 eura teče od 14. rujna 201 2. godine do isplate, - 49,82 eura teče od 15. listopada 2012. godine do isplate, - 49,82 eura teče od 15. studenog 201 2. godine do isplate, - 49,82 eura teče od 14. prosinca 2012. godine do isplate, - 49,82 eura teče od 5. siječnja 2013. godine do isplate, - 49,82 eura teče od 15. veljače 2013. godine do isplate, - 56,29 eura teče od 1 5. ožujka 2013. godine do isplate, - 56,29 eura teče od 1 5. travnja 2013. godine do isplate, - 56,29 eura teče od 1 5. svibnja 2013. godine do isplate, - 56,29 eura teče od 1 4. lipnja 2013. godine do isplate, - 56,29 eura teče od 1 5. srpnja 2013. godine do isplate, - 56,29 eura teče od 14. kolovoza 2013. godine do isplate, - 56,29 eura teče od 13. rujna 2013. godine do isplate, - 56,29 eura teče od 15. listopada 2013. godine do isplate, - 56,29 eura teče od 15. studenog 2013. godine do isplate, - 56,29 eura teče od 16. prosinca 2013. godine do isplate, - 56,29 eura teče od 15. siječnja 2014. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 14. veljače 2014. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 14. ožujka 2014. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 14. travnja 2014. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 15. svibnja 2014. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 13. lipnja 2014. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 16. srpnja 2014. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 13. kolovoza 2014. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 15. rujna 2014. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 15. listopada 2014. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 14. studenog 2014. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 15. prosinca 2014. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 15. siječnja 2015. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 13. veljače 2015. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 13. ožujka 2015. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 15. travnja 2015. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 15. svibnja 2015. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 15. lipnja 2015. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 15. srpnja 2015. godine do isplate, - 35,28 eura teče od 14. kolovoza 2015. godine do isplate, - 182,73 eura teče od 15. rujna 2015. godine do isplate, 4 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana, II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve u roku 15 dana." (list 447-450)
14. Tijekom postupka radi odlučivanja odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem Ugovora o kreditu br. 5103240570 od 08. studenog 2006. (list 5-7), Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu br. 5103240570 od 18. siječnja 2016. (list 10-13), pregleda prometa po partiji kredita od 07. svibnja 2019. (list 14-20), otplatnog plana za kredit (list 21-23), obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu od 08. siječnja 2008. (list 24), obavijesti o povećanju kamatne stope (list 25), obavijesti o promjeni kamatne stope
Posl.br.: P-
522/2019-45
od 01. travnja 2009. (list 26-27, 183-185), otplatnog plana od 01. travnja 2009. (list 28-29, 186-189), obavijesti o promjeni kamatne stope od 12. listopada 2010. (list 30, 202-203), otplatnog plana od 12. listopada 2010. (list 31-32, 204-207), obavijesti o promjeni kamatne stope od 03. svibnja 2011. (list 33, 190-191), otplatnog plana od 03. svibnja 2011. (list 34-35, 192-195), obavijesti o promjeni kamatne stope od 06. listopada 2011. (list 36, 196-197), otplatnog plana od 06. listopada 2011. (list 37-38, 198-201), obavijesti o usklađivanju kamatne stope od 30. prosinca 2013. (list 39), obavijesti o kreditu od 15. siječnja 2014. (list 40), otplatnog plana od 15. siječnja 2014. (list 40-41), članka pod nazivom "Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analaiza stajališta sudske prakse" (list 67-71), revizije od 17. kolovoza 2018. (list 72-94), brošura stambeni krediti Erste banke (list 95-104, 108-111), informacije pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom kaluzulom (list 105), grafičke prikaze (list 105-107), emaila korespondencije gđe. ČO (list 110-112), dopisa HNB od 07. lipnja 2013. (list 113-114), priopćenja za javnost HNB od 21. siječnja 2015. s grafičkim prikazom (list 115-122), metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 123-126), priopćenja za javnost od 16. ožujka 2015. (list 127), priopćenja za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014. (list 128), objave HNB o prosječnoj ponderiranoj kamatnoj stopi od 09. prosinca 2013. (list 131), obrasca za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom kaluzulom u EUR od 19. studenog 2015. (list 212-213, 268-269), obavijesti o izračunu konverzije kredita (list 255-258), izračuna konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. s tablicom (list 259-267), nacrta Aneksa (list 270-275), letka s informacijama (list 276-277), pisanog iskaza OO od 27. siječnja 2020. (list 314-315), izvoda iz zapisnika Građanskog odjela VSRH od 05. ožujka 2004. (list 316), nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije Sanje Pernjak, univ.bacc.oec. iz Koprivnice od 31. svibnja 2025. (list 405-437).
Pročitan je iskaz svjedoka PO (list 485) i iskaz tužiteljice (list 392). Sud je pročitao sudsku praksu (list 55-66, 129-130, 145-149, 153-155, 453-467, 475- 483).
Sud nije saslušao svjedoke ZO i ŠO budući je tuženik povukao prijedlog za njihovo saslušanje na ročištu za glavnu raspravu od 09. siječnja 2025. (list 392)
15. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je uz primjenu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP) utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.
16. Predmet spora odnosi se na isplatu novčanog iznosa od 3.524,43 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to na ime preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj je potraživao iznos od 40.688,87 kn /5.400,34 EUR, dok je u je u podnesku od 01. srpnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 3.524,43 EUR. Tuženik je u podnesku od 18. srpnja 2025. istakao kako je riječ o djelomičnom povlačenju tužbe i to u iznosu od 1.873,91 EUR, kojem se protivi. Tuženik u podnesku od 01. lipnja 2021. ističe prigovor radi prijeboja (razlika zbog primjene snižene kamatne stope), te u podnesku od 29. rujna 2025. specificira prigovor (tražbina s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati) i to za iznos EUR 247,00 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
Posl.br.: P-
522/2019-45
17. U ovom postupku sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva, te je li predmetno potraživanje obuhvaćeno zastarom. Je li konverzija koja je provedena sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 - dalje: ZID ZPK) u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
18. Iz Ugovora o kreditu br. 5103240570 od 08. studenog 2006. proizlazi da su Erste&Steiermarkische bank d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita ugovorili kako kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupovinu nekretnine iznos od CHF 42.500,00 u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. i 3.). Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima (288 anuiteta). Mjesečni anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu. (čl. 6. i 7.). Pod pojmom Valutna klauzula navedeno je kako povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamata za zakašnjenja o plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja (čl. 7.). Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,50% godišnje. Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. Interkalarna kamata obračunava se u visini ugovorene kamatne stope na iskorišteni iznos kredita od početka korištenja pa do stavljanja kreditu u otplatu.
19. Iz Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 5103240570 od 18. siječnja 2016. proizlazi da su Erste&Steiermarkische bank d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita ugovorili kako je dana 30. rujna 2015, stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te da banka pristupa potpisivanju aneksa kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora o kreditu. Banka je dostavila korisniku kredita izračun konverzije kredita, te je sastavljen novi otplatni plan. Otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF je umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR te da nastupa primjena kamatne stope koju banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR (čl. 1. preambula, čl. 3. izračun konverzije). Nedospjela glavnica kredita iznosi 31.951,83 CHF (čl. 4. obveza iz osnovnog ugovora u CHF). Utvrđeno je da obveze korisnika kredita po provedbi konverzije na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice kredita iznose 21.243,54 EUR. Postoji više uplaćeni iznos (preplata) i to u iznosu od 920,66 kn (čl. 5.1. i 5.3. Konverzija). Utvrđeno je da će se dio više uplaćenog iznosa iz članka 5.3., a koji ne prelazi 50 % iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta u eur u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30. rujna 2015. koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospjeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti (čl. 7.2.)
Aneks je sklopljen sukladno obrascu za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur od 19. studenog
Posl.br.: P-
522/2019-45
2015., obavijesti o izračunu konverzije kredita i izračunu konverzije kredita br. 5103240570 na dan 30. rujna 2015. (list 212-262)
20. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 09. siječnja 2025. saslušana je tužiteljica IO koja je iskazala: "Ja sam uzela kredit 2006. g. za kupnju nekretnine, kuću, i to za osobne potrebe stanovanja. Ja sam inače imala tekući račun u Erste banci tako da sam se u toj banci odlučila informirati o kreditu. U banci su mi odgovorili na moj upit kako je najpovoljniji kredit u švicarskim francima. Nisu mi posebno objašnjavali uvjete kreditiranja, ja sam razumjela da sam takvim ugovorom vezana valutnom klauzulom. Meni nisu obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Ja sam ugovor odnijela kod javnog bilježnika i on je pročitao ugovor prije solemnizacije. Ja sam se odlučila za sklapanje aneksa odnosno odlučila sam se za konverziju što znači da mi je kredit postao vezan za valutu eur, a to iz razloga što su svi i drugi koje sam poznavala odlučili se za konverziju. Rata mi je nešto malo manja bila, no tečaj nije rastao. Ja sam prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila u radnom odnosu u bolnici i to na radnom mjestu centralist (rad na centrali). Početna rata mi je bila oko 1.100,00 kn, a prije ugovaranja konverzije bila mi je oko 1.400, 00 kn. Na poseban upit punomoćnika tužiteljice odgovara kako je završila osnovnu školu, kako je Erste banka odnosno tuženik sastavljao ugovor o kreditu, kako nije ništa posebno mogla pregovarati oko ugovora. Na poseban upit zamjenika punomoćnika tuženika odgovara kako je pročitala ugovor prilikom potpisivanja, no ne detaljno, no javni bilježnik je čitao ugovor o kreditu, kako nije imala nikakvih nejasnoća prilikom čitanja ugovora, kako nije pokušala pregovarati oko odredbi ugovora, kako se ne sjeća da li joj je prilikom potpisivanja aneksa priznata kakva pretplata, kako je rata nakon potpisivanja aneksa bila manja od 1.400,00 kn."(list 392)
21. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 29. rujna 2025. saslušan je svjedok PO koji je iskazao: "Poznato mi je da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu jer sam ja bio sudužnik i kredit je podignut u stambene svrhe odnosno za kupnju nekretnine. U to vrijeme sam bio u braku s tužiteljicom. Tužiteljica je primala plaću preko Erste banke i tako da je i podignut kredit kod tuženika. Kredit je banka ponudila u švicarskim francima, odnosno bilo je riječ o tečaju CHF, rečeno nam je da je to najpovoljnija valuta, da je bila tada najmanja kamata, tako da se supruga odlučila na predmetni kredit, sve iz razloga što je rata bila manja u odnosu na vezanje kredita uz druge valute. Banka je ponudila određene uvjete kreditiranja, nije tu bilo prostora za nekakvo pregovaranje, a ja sam bio sudužnik, odnosno riječ je o instrumentu osiguranja. Supruga je shvatila kao i ja da smo vezani uz valutnu klauzulu, no nismo znali da će tečaj toliko porasti. Banka nije posebno objašnjavala rizike i posljedice vezanja kredita uz tečaj CHF. Mislim da supruga nije prilikom potpisivanja pročitala ugovor, nego ga je letimično pogledala, no ugovor je pročitan kod javnog bilježnika prilikom ovjeravanja. U vrijeme podizanja kredita ja sam odlazio u mirovinu, inače sam radio kao vojni policajac. Na poseban upit punomoćnika tužiteljice odgovara da je tekst ugovora sastavljala banka; nisu objasnili što utječe na to da kamatna stopa bude veća ili manja, poznato mi je što znači promjenjiva kamatna stopa u odnosu na fiksnu no nisu mi ništa posebno obrazlagali koji bi parametri utjecali na promjenu kamatne stope; kredit je podignut za kupovinu kuće koja se koristi u privatne svrhe, ne služi za iznajmljivanje." (list 485)
Posl.br.: P-
522/2019-45
22. Nakon izvedenih dokaza sud ocjenjuje kako se na pravni odnos stranaka vezano za predmetni Ugovor o kreditu od 08. studenog 2006. primjenjuje pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019.) odnosno utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br.: P-1401/12 od 04. srpnja 2013., potvrđena u točki II. izreke presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015.) odnosno utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) pa se temeljem odredbe čl. 502.c ZPP i odredbe čl.118. ZZP tužiteljica u ovoj pravnoj stvari legitimno poziva na ta pravna utvrđenja i ovaj sud je za njih vezan.
23. Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao istinit i logičan. Naime, iz samog ugovora proizlazi da je kredit namijenjen za kupovinu stambenog objekta, u ugovoru tužiteljica dolazi kao fizička osoba, ne u drugom svojstvu te isto potvrđuje svojim iskazom tužiteljica i svjedok, kojem sud poklanja vjeru kao istinitom, pa sud zaključuje kako tužiteljica ima svojstvo potrošača.
24. U ovoj pravnoj stvari na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenice na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, no tuženik isto nije dokazao.
Posl.br.: P-
522/2019-45
25. Tako je navedeno i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. kako ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Brošura Stambeni krediti Erste banke sa reklamnim materijalom tuženika, Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR te pisani iskaz OO s uputom o načinu postupanja bankarskih službenika prema klijentima prilikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i ostali dokazi koje je tuženik dostavio tijekom postupka nedokazuju postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora.
26. Sukladno odredbi čl. 81. st.1 ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
27. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270.st.1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
28. Uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, ništetne. Predmetnim ugovorom nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, te ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud je mišljenja da odredba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope, nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu za istaknuti je kako ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača budući tužiteljica nije informirana kao potrošač o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, te tužiteljica nije mogla predvidjeti da će rata, koja joj je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata te je došlo do situacije
Posl.br.: P-
522/2019-45
da tužiteljica nije mogla predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je stoga nerazumljiva i nedorečena.
29. Stoga sud je mišljenja da odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu ugovornu kamatnu stopu predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81 st.1. ZZP, odnosno ništetne u smislu odredbe čl.322. ZOO.
30. Za zaključiti je kako se s obzirom na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na pravni odnos stranaka ima primijeniti tečaj CHF koji je bio na dan sklapanja ugovora odnosno početno ugovorena kamatna stopa, pa sukladno odredbama čl. 323. st.1. i čl. 1111. ZOO tužiteljica s pravom zahtijeva vraćanje onog što je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi i to novčane iznose koji čine razliku između rata kredita plaćenih u konkretnom slučaju i rata kredita obračunatim po tečaju CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sastavljanja otplatnog plana i obračunatih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i to uz uračunavanje preplate utvrđene konverzijom te negativnih razlika s obrazloženjem kako u nastavku slijedi.
31. U odnosu na navode tuženika kako tužiteljica nema pravo na obeštećenje budući je sklapanjem Aneksa nastala nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u zakonu uz pozivanje na presudu suda EU (C-567/20) ovaj sud ističe kao u nastavku.
32. Nakon uvida u Aneks ovaj sud utvrđuje da sklapanjem Aneksa odnosno Dodatka Ugovoru o kreditu tužiteljica nije izgubila pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenog odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužiteljice temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Naime svrha odredbe čl. 19. b ZID ZPK/15 da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti eur. Odredbom čl. 19. c ZID ZPK/15 propisan je način na koji se vrši konverzija kredita, no tom odredbom, a niti drugim odredbama Aneksa koji su stranke sklopile u skladu s tim zakonom nije uređeno pitanje rješavanja pravnih posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, već se konverzija kredita u valuti CHF odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu i istim se riješilo samo pitanje kamatne stope od dana sklapanja Aneksa. Tužiteljica se niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa ne odriče zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF. Tužiteljica kao potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za nju proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako one o promjenjivosti stope ugovorne kamate, tako i one odredbe o vezanju otplate kredita uz valutu CHF prema tečaju važećem na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, i to ukoliko iznosom pretplate koja je priznata prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. (pravna stajališta izražena i kroz presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj Gž-63/2024 od 16. svibnja 2024. i presudu Županijskog suda u Puli-Pola posl. broj Gž- 1004/2023-2 od 14. listopada 2024.)
Posl.br.: P-
522/2019-45
33. Valja istaknuti kako se i u rješenju broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu (Aneksa) tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Isto se tako ističe u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj Rev-57/2024-2 od 23. siječnja 2024. te odluci Ustavnog suda RH broj U-III- 5853/20 od 05. travnja 2023. kojom se potvrđuje pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.
34. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
35. U tom pravcu provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje uz zadatak vještaku:
- izračun pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj uplatio tuženiku na ime promjenjive ugovorene kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio na ime ugovorene kamatne stope da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu (08. studenog 2006. godine), za vremensko razdoblje do 30. rujna 2015. kao dana konverzije, - izračun pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj uplatio tuženiku na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu i to za vremensko razdoblje otplate kredita do 30. rujna 2015. kao dana konverzije, - potrebno je preplate po kamati i po valuti iskazati odvojeno i ukupno, - jesu li konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EURima, što naravno uključuje i kamate, pri svemu tome imajući i u vidu iznos kojega je tuženik prilikom konverzije uvažio tužitelju za preplatu, - je li izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. proveden sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) u smislu primjene tečaja i kamatne stope; - očitovati se je li prilikom konverzije glavnica dobro preračunata odnosno da li postoji razlika glavnice odnosno razlika efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu. (list 398-400)
36. U nalazu i mišljenju od 31. svibnja 2025. stalni sudski vještak Sanja Pernjak navodi kako je u Tablici 1. izradila otplatni plan temeljem sklopljenog Ugovora o kreditu broj: 51400607-5103240570 za razdoblje od 1.anuiteta 01. siječnja 2007. do 30.rujna 2015. do dana provedbe konverzije. Banka je tijekom otplatnog perioda mijenjala kamatne stope i iznose mjesečnih anuiteta. U Tablici broj 2. izradila je pregled promjena kamatnih stopa koje nalazi u spisu. U Tablici broj 3. izradila je otplatni plan koji je tijekom otplatnog razdoblja od 01. anuiteta do 30.09.2015. odnosno do sklapanja Aneksa ugovora o kreditu koji je denominiran u valutu EUR, upotrebljavala Banka. U Tablici broj 4. izradila je pregled svih uplata koje je korisnik kredita uplatio tijekom otplatnog razdoblja pa sve 30.09.2015. Iznos uplata usklađen je s uplatama u kunama koje je tuženik koristio pri obračunu konverzije, osim iznosa koji je uplaćen dana 01.12.2006. godine u visini od 417,43 kune, a odnosi se na
Posl.br.: P-
522/2019-45
obračunatu interkalarnu kamatu, a ne otplatu anuiteta te isti nije naveden u specifikaciji uplata niti korišten u obračunu. Tužitelj je ukupno uplatio u korist kredita u razdoblju od 01.anuiteta do 30.09.2015. odnosno do datuma konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR iznos od 143.499,97 kuna. U Tablici broj 5. i Tablici broj 6. izradila je obračun razlike anuiteta zbog promjene kamatnih stopa tijekom otplatnog razdoblja pa sve do dana 30.09.2015. odnosno do dana sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu broj 5103240570. Razlika između anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 51400607-5103240570 i anuiteta po promjenama kamatne stope za cijelo otplatno razdoblje uz uračunavanje negativnih razlika ukupno iznosi više plaćeno CHF 373,09, odnosno preračunato po tečaju na dan korištenja od 1 CHF=4,5988 kuna, iznosi ukupno - 1.715,51 kuna više plaćenih kamata u razdoblju od 01.anuiteta do zaključno dana provedbe konverzije kredita 30.09.2015 (tablica 5. i tablica 6. ovog nalaza) sa slijedećim dospijećima pojedinih iznosa preplata, a koje je radi ekonomičnosti postupka u nastavku navela i u iznose preračunate u EUR-u primjenom službenog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za 1 EUR odnosno ukupno 227,73 EUR-a u pojedinačnim iznosima i rokovima dospijeća. U razdoblju od 13.anuiteta sa dospijećem od 01.02.2008. pa do zaključno 84.anuiteta koji dospijeva 01.01.2014. kamatna stopa bila je veća od početno ugovorene (vidljivo iz pregleda promjena kamatnih stopa Tablica 2. ovog nalaza), nakon 01.01.2014. kamatna stopa bila je niža od početno ugovorene. U navedenom razdoblju od 85.anuiteta pa do 105. anuiteta korisnica kredita uplatila je manje 1.860,80 kuna odnosno 404,60 CHF zbog promjena anuiteta uslijed smanjenja kamatne stope. U Tablici broj 7. izradila je obračun razlike zbog promjene tečaja tijekom obračunskog razdoblja pa sve do dana 30.09.2015. dana sklapanja Dodatka po Ugovoru broj 51400607-5103240570. Razlika obveza radi promjene tečaja prema po Ugovoru broj 51400607-5103240570 obračunata prema otplatnom planu koji je upotrebljavala Banka, gdje su obveze preračunate prema početnom tečaju na dan korištenja kredita, obračunata razlika iznosi ukupno iznosi 25.131,56 kuna sa slijedećim dospijećima pojedinih iznosa preplata, a koje je radi ekonomičnosti postupka u nastavku navela i u iznose preračunate u EUR-u primjenom službenog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za 1 EUR odnosno ukupno 3.335,67 EUR-a u pojedinačnim iznosima i rokovima dospijeća kako slijedi u nalazu.
Prilikom obračuna razlika zbog promjene tečaja, ustanovila je da nije bilo negativnih razlika, odnosno korisnica kredita je cijelo vrijeme otplatnog razdoblja uplaćivala veće rate od obveza prema početnom otplatnom planu. U Tablici 8. prikazan je obračun ukupne preplate prije utvrđene preplate po konverziji po Ugovoru o kreditu broj 51400607-5103240570, metodologijom u kojoj su sve obveze iskazane po početnom otplatnom planu u kunama prema tečaju na dan korištenja kredita za 1CHF =4,5988 kuna te uračunavanjem negativnih razlika s osnove promjene kamatnih stopa, negativnih razlika s osnova promjene tečaja nije bilo. Ako se obveze po Ugovoru o kreditu broj 51400607-5103240570 izraze po početnom otplatnom planu uz fiksnu kamatnu stopu od 4,50%, te iskažu u kunama po tečaju na dan korištenja 14.11.2006. za 1 CHF=4,5988 kuna ukupna preplata po kreditu uz uračunavanje negativnih razlika s osnova promjena kamata iznosi 26.847,07 kuna s osnova promjene anuiteta zbog promjena kamatnih stopa i promjena tečaja tijekom otplatnog razdoblja (1.715,51+25.131,56 =26.847,07 kn).
Rekapitulacija ukupne preplate prije utvrđene konverzije kredita po Ugovoru broj 51400607-5103240570 prikazana je u Tablici 9. Ukoliko se iz preplate utvrđene u izračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine namire više uplaćeni iznosi u razdoblju od 01.01.2007. do 01.12.2007. godine djelomično u iznosu kuna 292,21 i
Posl.br.: P-
522/2019-45
obračuna kamata na te iznose u visini kuna 314,08 prema gornjem izračunu (292,21+314,08=606,29), preplaćeni iznos do 30.09.2015. iznosi 26.554,86 kuna. U Tablici 11. iznosi rekapitulaciju ukupno preplaćenog iznosa s uključenom obračunatom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose preplata, a do visine priznate preplate iz konverzije do 30.09.2015. Korisnica kredita je do dana 30.09.2015. po Ugovoru o kreditu partije 5103240570 preplatila s osnove promjene anuiteta zbog promjena kamatnih stopa i s osnove promjena tečaja, ukupan iznos od 26.554,86 kuna/ 3.524,43 eura s uračunavanjem negativnih razlika s osnova promjena kamatnih stopa i uključenom preplatom koju je Banka priznala po konverziji u visini od 606,29 kuna sa slijedećim dospijećima pojedinih iznosa preplata: na iznos od 1,19 kuna/ 7,5345 0,16 € sa kamatom od 01.12.07. do plaćanja;na iznos od 24,45 kuna/ 7,5345 3,25 € sa kamatom od 01.01.08. do plaćanja; na iznos od 24,45 kuna/ 7,5345 3,25 € sa kamatom od 01.02.08. do plaćanja; na iznos od 84,79 kuna/ 7,5345 11,25 € sa kamatom od 01.03.08. do plaćanja; na iznos od 84,79 kuna/ 7,5345 11,25 € sa kamatom od 01.04.08. do plaćanja; na iznos od 84,79 kuna/ 7,5345 11,25 € sa kamatom od 01.05.08. do plaćanja; na iznos od 84,79 kuna/ 7,5345 11,25 € sa kamatom od 01.06.08. do plaćanja; na iznos od 84,79 kuna/ 7,5345 11,25 € sa kamatom od 01.07.08. do plaćanja; na iznos od 84,79 kuna/ 7,5345 11,25 € sa kamatom od 01.08.08. do plaćanja; na iznos od 84,79 kuna/ 7,5345 11,25 € sa kamatom od 01.09.08. do plaćanja; na iznos od 84,79 kuna/ 7,5345 11,25 € sa kamatom od 01.10.08. do plaćanja; na iznos od 84,79 kuna/ 7,5345 11,25 € sa kamatom od 01.11.08. do plaćanja; na iznos od 84,79 kuna/ 7,5345 11,25 € sa kamatom od 01.12.08. do plaćanja; na iznos od 84,79 kuna/ 7,5345 11,25 € sa kamatom od 15.12.08. do plaćanja; na iznos od 84,79 kuna/ 7,5345 11,25 € sa kamatom od 15.01.09. do plaćanja; na iznos od 84,79 kuna/ 7,5345 11,25 € sa kamatom od 16.02.09. do plaćanja; na iznos od 84,79 kuna/ 7,5345 11,25 € sa kamatom od 17.03.09. do plaćanja; na iznos od 84,79 kuna/ 7,5345 11,25 € sa kamatom od 15.04.09. do plaćanja; na iznos od 201,12 kuna/ 7,5345 26,69 € sa kamatom od 15.05.09. do plaćanja; na iznos od 201,12 kuna/ 7,5345 26,69 € sa kamatom od 15.06.09. do plaćanja; na iznos od 201,12 kuna/ 7,5345 26,69 € sa kamatom od 14.07.09. do plaćanja; na iznos od 201,12 kuna/ 7,5345 26,69 € sa kamatom od 14.08.09. do plaćanja; na iznos od 201,12 kuna/ 7,5345 26,69 € sa kamatom od 14.09.09. do plaćanja; na iznos od 201,12 kuna/ 7,5345 26,69 € sa kamatom od 13.10.09. do plaćanja; na iznos od 201,12 kuna/ 7,5345 26,69 € sa kamatom od 13.11.09. do plaćanja; na iznos od 201,12 kuna/ 7,5345 26,69 € sa kamatom od 15.12.09. do plaćanja; na iznos od 201,12 kuna/ 7,5345 26,69 € sa kamatom od 15.01.10. do plaćanja; na iznos od 201,12 kuna/ 7,5345 26,69 € sa kamatom od 15.02.10. do plaćanja; na iznos od 201,12 kuna/ 7,5345 26,69 € sa kamatom od 15.03.10. do plaćanja; na iznos od 201,12 kuna/ 7,5345 26,69 € sa kamatom od 15.04.10. do plaćanja; na iznos od 201,12 kuna/ 7,5345 26,69 € sa kamatom od 14.05.10. do plaćanja; na iznos od 201,12 kuna/ 7,5345 26,69 € sa kamatom od 15.06.10. do plaćanja; na iznos od 201,12 kuna/ 7,5345 26,69 € sa kamatom od 15.07.10. do plaćanja; na iznos od 332,33 kuna/ 7,5345 44,11 € sa kamatom od 13.08.10. do plaćanja; na iznos od 332,33 kuna/ 7,5345 44,11 € sa kamatom od 15.09.10. do plaćanja; na iznos od 332,33 kuna/ 7,5345 44,11 € sa kamatom od 15.10.10. do plaćanja; na iznos od 307,71 kuna/ 7,5345 40,84 € sa kamatom od 15.11.10. do plaćanja; na iznos od 307,71 kuna/ 7,5345 40,84 € sa kamatom od 15.12.10. do plaćanja; na iznos od 307,71 kuna/ 7,5345 40,84 € sa kamatom od 14.01.11. do plaćanja; na iznos od 307,71 kuna/ 7,5345 40,84 € sa kamatom od 15.02.11. do plaćanja; na iznos od 307,71 kuna/ 7,5345 40,84 € sa
Posl.br.: P-
522/2019-45
kamatom od 15.03.11. do plaćanja; na iznos od 307,71 kuna/ 7,5345 40,84 € sa kamatom od 15.04.11. do plaćanja; na iznos od 307,71 kuna/ 7,5345 40,84 € sa kamatom od 13.05.11. do plaćanja; na iznos od 393,46 kuna/ 7,5345 52,22 € sa kamatom od 15.06.11. do plaćanja; na iznos od 393,46 kuna/ 7,5345 52,22 € sa kamatom od 15.07.11. do plaćanja; na iznos od 393,46 kuna/ 7,5345 52,22 € sa kamatom od 12.08.11. do plaćanja; na iznos od 393,46 kuna/ 7,5345 52,22 € sa kamatom od 15.09.11. do plaćanja; na iznos od 393,46 kuna/ 7,5345 52,22 € sa kamatom od 14.10.11. do plaćanja; na iznos od 375,35 kuna/ 7,5345 49,82 € sa kamatom od 15.11.11. do plaćanja; na iznos od 375,35 kuna/ 7,5345 49,82 € sa kamatom od 15.12.11. do plaćanja; na iznos od 375,35 kuna/ 7,5345 49,82 € sa kamatom od 13.01.12. do plaćanja; na iznos od 375,35 kuna/ 7,5345 49,82 € sa kamatom od 15.02.12. do plaćanja; na iznos od 375,35 kuna/ 7,5345 49,82 € sa kamatom od 15.03.12. do plaćanja; na iznos od 375,35 kuna/ 7,5345 49,82 € sa kamatom od 13.04.12. do plaćanja; na iznos od 375,35 kuna/ 7,5345 49,82 € sa kamatom od 15.05.12. do plaćanja; na iznos od 375,35 kuna/ 7,5345 49,82 € sa kamatom od 15.06.12. do plaćanja; na iznos od 375,35 kuna/ 7,5345 49,82 € sa kamatom od 13.07.12. do plaćanja; na iznos od 375,35 kuna/ 7,5345 49,82 € sa kamatom od 14.08.12. do plaćanja; na iznos od 375,35 kuna/ 7,5345 49,82 € sa kamatom od 14.09.12. do plaćanja; na iznos od 375,35 kuna/ 7,5345 49,82 € sa kamatom od 15.10.12. do plaćanja; na iznos od 375,35 kuna/ 7,5345 49,82 € sa kamatom od 15.11.12. do plaćanja; na iznos od 375,35 kuna/ 7,5345 49,82 € sa kamatom od 14.12.12. do plaćanja; na iznos od 375,35 kuna/ 7,5345 49,82 € sa kamatom od 15.01.13. do plaćanja; na iznos od 375,35 kuna/ 7,5345 49,82 € sa kamatom od 15.02.13. do plaćanja; na iznos od 424,08 kuna/ 7,5345 56,29 € sa kamatom od 15.03.13. do plaćanja; na iznos od 424,08 kuna/ 7,5345 56,29 € sa kamatom od 15.04.13. do plaćanja; na iznos od 424,08 kuna/ 7,5345 56,29 € sa kamatom od 15.05.13. do plaćanja; na iznos od 424,08 kuna/ 7,5345 56,29 € sa kamatom od 14.06.13. do plaćanja; na iznos od 424,08 kuna/ 7,5345 56,29 € sa kamatom od 15.07.13. do plaćanja; na iznos od 424,08 kuna/ 7,5345 56,29 € sa kamatom od 14.08.13. do plaćanja; na iznos od 424,08 kuna/ 7,5345 56,29 € sa kamatom od 13.09.13. do plaćanja; na iznos od 424,08 kuna/ 7,5345 56,29 € sa kamatom od 15.10.13. do plaćanja; na iznos od 424,08 kuna/ 7,5345 56,29 € sa kamatom od 15.11.13. do plaćanja; na iznos od 424,08 kuna/ 7,5345 56,29 € sa kamatom od 16.12.13. do plaćanja; na iznos od 424,08 kuna/ 7,5345 56,29 € sa kamatom od 15.01.14. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 14.02.14. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 14.03.14. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 14.04.14. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 15.05.14. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 13.06.14. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 16.07.14. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 13.08.14. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 15.09.14. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 15.10.14. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 14.11.14. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 15.12.14. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 15.01.15. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 13.02.15. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 13.03.15. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 15.04.15. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa
Posl.br.: P-
522/2019-45
kamatom od 15.05.15. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 15.06.15. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 15.07.15. do plaćanja; na iznos od 265,82 kuna/ 7,5345 35,28 € sa kamatom od 14.08.15. do plaćanja; na iznos od 1.376,80 kuna/ 7,5345 182,73 € sa kamatom od 15.09.15. do plaćanja; 26.554,86 kuna/ 7,5345 3.524,43 €. Vještak navodi kako je u članku 4. Aneksa Ugovora o kreditu banka utvrdila neotplaćenu glavnicu kredita na iznos od 31.951,83 CHF-a (223.048,44 kn prema srednjem tečaju HNB na dan 30.09.2015., a preostali rok otplate kredita u mjesecima je 183). U Tablici 8. ovog nalaza iskazan je iznos neotplaćene glavnice u visini od 31.946,25 CHF-a odnosno preračunato po tečaju na dan korištenja 31.946,25 * 4,5988 kn =146.914,41 kn, dok je Banka utvrdila iznos od 223.048,44 kn odnosno iznos glavnice iskazan u kunama za =76.134,03 kn više (odgovor na pitanje Suda pod br. 7). Na upit Suda da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) u smislu primjene tečaja i kamatne stope odgovorila je da je tuženik u konverziju uključio sve uplate koje je tužitelj uplatio što je i prikazala u Tablici br. 4 (odgovor na pitanje Suda pod br. 5), iste (uplate) je obračunao prema tečaju eur na dan plaćanja, obveze je iskazao prema otplatnom planu koji je upotrebljavao tijekom otplatnog razdoblja, znači prema promjenjivim kamatnim stopama i tečaju na dan dospijeća obveze, uplate su preračunate u EUR prema datumu plaćanja, što znači da mjesečne obveze/anuiteti nisu iskazani prema početnom otplatnom planu i tečaju na dan korištenja kredita u odnosu na uplate u kunama, jer bi na taj način obračunata konverzija trebala prikazati ukupnu preplatu koja je izračunata u ovom nalazu sukladno postavljenom zadatku ovoga Suda (Tablica 10.) – odgovor na pitanje Suda br. 6 (list 405-435)
37. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku 01. srpnja 2025. navodi kako prihvaća nalaz i mišljenje vještaka. On dokazuje osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja. Sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka (stranica 29. do 31. vještačkog nalaza, sa svim priznatim negativnim razlikama po osnovi promjenjive kamatne stope i sa priznatom pretplatom banke kod konverzije kredita), te s obzirom na uvođenje valute euro kao službene valute u RH, tužiteljica precizira tužbeni zahtjev. (list 447-450)
38. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 18. srpnja 2025. u odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještaka, ističe kako prigovara matematičkom izračunu vještaka u dijelu u kojem vještak računa razliku glavnice, dok u preostalom dijelu tuženik ne prigovara samom izračunu te ne traži saslušanje vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja i to iz razloga koje će u nastavku iznijeti. Tuženik ističe kako vještak prikazuje iznos od 223.048,44 HRK kao konačno stanje kuna na dan 30. rujna 2015. godine (dan konverzije kredita) kao iznos kredita koji je relevantan za izračun razlika u glavnici. Međutim, vještak nije, a morao je, uzeti u obzir činjenicu da je tuženik dio ranije navedenog iznosa od 223.048,44 HRK isknjižio tužitelju na teret troškova konverzije, što znači da se glavnica smanjila sa 223.048,44 HRK na 162.132,35 HRK samom konverzijom kredita, te je stoga potrebno uzeti kao relevantno stanje u HRK u iznosu od 162.132,35 HRK, a ne 223.048,44 HRK jer nema smisla da tužitelj potražuje iznos koji je tuženik isknjižio. Kako je tužbom od 29. svibnja 2019. godine pod točkom I. tužbenog zahtjeva postavljen tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 40.688,87 kuna (5.400,34 eura), a koji se dana 1. srpnja 2025. godine uređuje na način da se potražuje iznos od
Posl.br.: P-
522/2019-45
3.524,43 eura, tuženik ističe da je riječ o povlačenju tužbenog zahtjeva i to u iznosu od 1.875,91 eura. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 3/21 održanoj 26. travnja 2021. godine zauzeto pravno shvaćanje: „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“ Slijedom navedenog, tuženik se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a protivi povlačenju tužbe za iznos od 1.875,91 eura iz podneska tužitelja od . srpnja 2025. godine te traži da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 5.400,34 eura. Tuženik ističe kako je vještak u nalazu i mišljenju, utvrdio da su konverzijom kredita iz valutne klauzule iz CHF u valutnu klauzulu u EUR u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja učinjene na predmetnu partiju kredita. Tuženik ističe kako je vještak u nalazu i mišljenju, naveo cit: „tuženik je u konverziju uključio sve uplate koje je tužitelj uplatio“ Na tako utvrđeno činjenično stanje iz predmetnog nalaza treba primijeniti sljedeća pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Suda Europske unije. Pravno pitanje konverzije kredita te učinci koje konverzija kredita proizvodi za ugovorne strane, pa time i u odnosu na pravnu osnovu tužitelja za potraživanjem bilo kakve isplate od strane tuženika kao banke, riješeno je kroz odgovarajuću sudsku praksu Suda EU u predmetu C-567/2020 od 5. svibnja 2022. godine kao i kroz praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) počevši od odluke u oglednom postupku Gos-1/2019 pa sve do sada posljednje objavljene odluke VSRH (presuda otpremljena strankama 27.12.2024. godine) u predmetu Rev 637/2019 od dana 15. studenog 2022. godine. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan od strane ZIDZPK/15, a u skladu sa zaključcima VSRH iz odluka D1/2019 i Rev 637/2019, koje su u suglasju s odlukom Suda EU u predmetu C-567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: tužitelj je slobodnim i osobnim očitovanjem volje i na temelju informiranog pristanka odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; navedenim postupanjem stvorena je nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; na taj način sve su eventualne preplate po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene te uračunate nakon konverzije za otplatu kredita u eurima stoga nema stečenog bez osnove, ni obveze banke na povrat stečenog bez osnove; slijedom čega tužitelj nema pravo na bilo kakvu isplatu uslijed provedene konverzije i sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZIDZPK/15. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. (list 451-457)
39. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 29. rujna 2025. specificira prigovor radi prebijanja. Odredbom članka 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Tuženik za slučaj usvajanja tužbenog zahtjeva specificira prigovor radi prijeboja. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između
Posl.br.: P-
522/2019-45
stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50 % (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi EUR 247,00 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:
- / EUR 12,35 od 02.02.2014. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.03.2014. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.04.2014. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.05.2014. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.06.2014. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.07.2014. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.08.2014. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.09.2014. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.10.2014. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.11.2014. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.12.2014. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.01.2015. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.02.2015. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.03.2015. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.04.2015. pa do isplate,
- / EUR 12,35 od 02.05.2015. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.06.2015. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.07.2015. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.08.2015. pa do isplate, - / EUR 12,35 od 02.09.2015. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. (list 471-474)
40. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je vještačenje provedeno u skladu s pravilima struke, savjesno i objektivno.
41. Što se tiče pojedinačnih uplata anuiteta od strane tužiteljice sud utvrđuje da je tuženik uplate priznao kada je izvršio konverziju toga kredita, što je utvrđeno iz nalaza.
42. Temeljem provedenog vještačenja utvrđeno je kako mjesečne obveze/anuiteti nisu iskazani prema početnom otplatnom planu i tečaju na dan korištenja kredita. Dakle, provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka te tužiteljica kao potrošač ima pravo na restitucijski zahtjev.
43. Stoga, tužiteljica ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer postoji razlika na štetu tužiteljice kao potrošača i to između ukupnog iznosa koji joj pripada po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je banka tužiteljici uračunala prilikom izračuna konverzije (preplata).
44. Slijedom iznesenih razloga zaključeno je da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan i to u iznosu od 3.524,43 EUR (s osnove promjene anuiteta
Posl.br.: P-
522/2019-45
zbog promjena kamatne stope i s osnove promjena tečaja s uračunavanjem negativnih razlika na ime promjene anuiteta uslijed smanjenja kamatne stope u iznosu od 247,00 EUR (1.860,80 kn) i uključenom preplatom u iznosu od 80,47 EUR (606,29 kn) koja je utvrđena samim Aneksom odnosno izračunom konverzije kredita sve sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od utvrđenih datuma dospijeća preplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO, Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04) i čl. 29. ZOO, odnosno odlučeno je kao u toč. I. izreke. Tužiteljica je odbijena sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa od 3.524,43 EUR do zatraženog iznosa od 5.400,34 EUR (uzimajući u obzir da se tuženik protivio povlačenju tužbe) odnosno odlučeno je kao u toč. II izreke.
45. Vezano uz prigovor zastare za istaknuti je kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., pa stoga prema pozitivnoj sudskoj praksi nema mjesta zastari potraživanja budući je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od 14. lipnja 2018. do 29. svibnja 2019. kao dana podnošenja tužbe uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina. Isto tako od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o kamati (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br.: P- 1401/12 od 04. srpnja 2013., potvrđena u točki II. izreke presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.) što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe dana 29. svibnja 2019. uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina.
46. U odnosu na istaknut po tuženiku procesno pravni prigovor radi prebijanja s osnova potplaćenih iznosa od strane tužiteljice i to vezano uz razlike u kamati s obzirom na ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sud o istom nije posebno odlučivao budući je tužiteljici dosuđena razlika preplate anuiteta uz uračunatu tzv. negativnu razliku s osnove promjene kamatne stope.
47. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st.2.,čl.155. i čl.164. ZPP uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23 – dalje: Tarife).
Tužiteljica je potraživala tužbom iznos od 40.688,87 kn (5.400,34 EUR), dok preciziranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 01. srpnja 2025. potražuje iznos od 3.524,43 EUR.
48. U slučaju kada je tužiteljica snizila tužbeni zahtjev, a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, navedeno sniženje predstavlja povlačenje dijela zahtjeva, pa do primjene dolazi odredba čl. 193. ZPP koja govori o povlačenju tužbe. Kako se tuženik nije suglasio s povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, to ovaj sud odlučuje o cijelom zahtjevu, onako kako je isti prvotno postavljen u tužbi. (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-16/2021-8 od dana 26. travnja 2021. te izraženo
Posl.br.: P-
522/2019-45
pravno shvaćanje i kroz odluku Županijskog suda u Zagrebu posl.broj Gž-44/2023 od 21. ožujka 2023.)
49. Tužiteljica je sa tužbenim zahtjevom uspjela u odnosu na osnov u cijelosti, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva 65,26% (3.524,43:5.400,34), dok je tuženik uspio u odnosu na visinu sa 34,74%, a u odnosu na osnov sa 0%.Ukupan uspjeh tužiteljice je 82,63% (100+65,26% : 2), a tuženika 17,37% (0%+34,74%:2), pa je tuženik dužan tužiteljici naknaditi trošak temeljem čl. 154. st. 2. ZPP od 65,26% (82,63% -17,37%) troškova tužiteljice.
Tužiteljici su priznati troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime sastava podneska od 29. kolovoza 2019. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime sastava podneska od 10. lipnja 2021. u iznosu od od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime zastupanja na ročištu od 30. lipnja 2021. u iznosu od od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime zastupanja na ročištu od 09. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime sastava podneska od 01. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime zastupanja na ročištu od 29. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 100,47 EUR, a ne u iznosu od 113,74 EUR, odnosno ukupni troškovi u iznosu od 1.850,47 EUR shodno uspjehu u postupku od 65,26 % u iznosu od 1.207,62 EUR, te trošak na ime vještačenja u iznosu od 500,00 EUR bez obzira na uspjeh u postupku, odnosno ukupni troškovi u iznosu od 1.707,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude do isplate odnosno odlučeno je kao u točki III izreke.
Tužiteljici nije priznat trošak na ime sastava podneska od 06. studenog 2019. (odgovor na žalbu tuženika) u iznosu od 250,00 EUR jer nije bio potreban u postupku (čl. 381. st. 1. ZPP).
U Pakracu, 30. listopada 2025.
S U D A C:
MATIJA STOKIĆ
Posl.br.: P-
522/2019-45
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana održanog ročišta za objavu i uručenje presude.
DNA:
1. Odvjetnički ured Krunoslav Markovinović
Bjelovar, Mihanovićeva 1
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o.
Zagreb, Lopašićeva 6
