Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-962/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun, predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ines Bojić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3965/2021-41 od 26. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženice, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3965/2021-41 od 26. travnja 2024.:

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje anuiteta vezano za CHF, kao i točka II. izreke,

- preinačuje u dijelu točke I. izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena glavnica u CHF na način da se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan.

r j e š i o j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3965/2021-41 od 26. travnja 2024.:

- potvrđuje djelomično pod točkom III. izreke za iznos parničnog troška u iznosu od 4.373,40 EUR s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u preostalom dijelu točke III. izreke na način da se tužitelj odbija s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.718,75 EUR sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9011931459 sklopljene između stranaka 21. rujna 2006., solemniziranog od javnog bilježnika Ivana Adžije iz [adresa] dana 27. rujna 2006. i to odredbe kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano za CHF sadržane u čl. 1. i 7. tog Ugovora. Točkom II. izreke iste presude naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 14.885,94 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na određene pojedinačne iznose navedene u toj točki izreke. U točki III. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 6.092,15 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, te dosudi troškove postupka tuženici, uključujući troškove žalbenog postupka, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojim je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano za valutu u CHF, kao i restitucijski zahtjev koji proizlazi iz ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

6. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da su stranke 21. rujna 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj: 9011931459 kojim je tuženica stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 79.800,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je namjena kredita bila kupnja stambenog objekta,

- da je početni rok otplate bio 180 mjeseci, a I. Dodatkom ugovora od 17. veljače 2011. izmijenjena je dinamika otplate, II. Dodatkom ugovora od 4. svibnja 2012. skraćen je rok otplate, a III. Dodatkom Ugovora od 8. veljače 2013. dogovoreni su uvjeti prijevremene djelomične otplate kredita te je kredit u cijelosti otplaćen u veljači 2015.,

- da se tužitelj u postupku pozvao na učinke odluka iz kolektivnog spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem su donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojima je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je ponuđen isključivo ugovor o kreditu vezan za CHF te da se o pojedinačnim odredbama nije pregovaralo i nisu mu predočeni eventualni rizici sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF,

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka Petre Blašković kojoj je dan nalog da izračuna preplatu kredita uslijed promjene tečaja CHF, zbog većeg tečaja za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit tužitelj preplatio iznos od 14.885,94 EUR, dok je zbog nižeg tečaja za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit manje platio 294,71 EURA, a ukupna razlika u plaćanju je stoga 14.591,23 EUR,

iz čega zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano za CHF ništetne pa je na temelju čl. 1111. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) tuženica obvezana vratiti stečeno bez osnove u skladu sa zahtjevom iz osnove preplaćene tečajne razlike za CHF u iznosu sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

7. U žalbi tuženica osporava tužitelju status potrošača. Navodi da je odluka o isplati suprotna provedenom financijskom vještačenju jer je presuđen iznos od 14.885,94 EURA, a razlika u promjeni tečaja je 14.591,23 EUR. Tuženica ističe da je tijekom otplate kredita bilo brojnih promjena kroz sklapanje tri Dodatka Ugovora o kreditu, čime smatra da je tužitelji bio informiran i imao mogućnost pregovarati. Tuženica tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka u vezi čl. 260. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 - dalje: ZPP) jer vještak nije saslušan, nego je nalaz i mišljenje dan samo pisanim putem, odnosno tvrdi da je na taj način počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer je tuženica onemogućena u raspravljanju. Ponavlja tijekom postupka istaknute tvrdnje da je valjalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike i prihvatiti prigovor prijeboja te prigovara da vještak nije odgovorio niti na jedan prigovor tuženice i to u dijelu gdje ista sugerira da je zadatak vještaku pogrešno određen, odnosno da vještak nije poštivao parametre ugovornog odnosa i da je trebalo predmetni ugovorni odnos usporediti s kreditom u EUR-ima. Tuženica ne prihvaća stajalište suda o neosnovanosti prigovora zastare, posebno se opširno osvrćući na utjecaj tijeka, odnosno prekida zastare u postupku kolektivne tužbe na pojedinačne postupke povodom restitucijskog zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu iz kolektivne tužbe. Ponavlja tvrdnje istaknute tijekom postupka da je ugovor u cijelosti ispunjen i izražava stajalište da je sud pobijanom odlukom izmijenio ugovorni odnos stranaka. Nadalje, navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je izreke presude u cijelosti suprotna obrazloženju i dokazima provedenim tijekom postupka, kao i pogrešna primjena čl. 8. ZPP-a i materijalnog prava. Tuženica napominje da se na konkretan odnos ne može primjenjivati Direktiva 93/13 jer je Ugovor o kreditu sklopljen 2007., dakle, prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Konačno, tuženica osporava i odluku o troškovima smatrajući da su troškovi pogrešno ocijenjeni jer je tužbu trebalo odbiti te u skladu s time i troškove tuženici dosuditi u cijelosti, a u odnosu na troškove dosuđene tužitelju napominje da nisu bili potrebni.

8. Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da ista nije ostvarena jer je prvostupanjski sud svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim, razumljivim i neproturječnim razlozima. Nadalje, ocjenjujući pobijanu presudu u pravcu bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. istog Zakona, ovaj sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio ijednu navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a pravilno je primijenio i materijalno pravo. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a jer je prvostupanjski sud svoju odluku donio na temelju svih provedenih dokaza odnosno kao rezultat cjelokupnog postupka.

9. Neosnovan je i u žalbi istaknuti žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a kao i bitna povreda odredaba parničnog postupka u vezi čl. 260. st. 1. ZPP-a. Naime, točno je da je odredbom čl. 260. st. 1. ZPP-a propisano da vještak svoj nalaz i mišljenje iznosi usmeno na raspravi, a sud može odrediti da se nalaz i mišljenje podnosi i pismeno prije rasprave, međutim, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju provedeno financijsko vještačenje koje je moguće izraditi kroz opsežno izračunavanje, po prirodi takvo vještačenje usmeno ima smisla samo ako je sporan sam matematički izračun, a obzirom da to ovdje nije slučaj, propuštanje saslušanja financijskog vještaka nije utjecalo na zakonitost i pravilnost provedenog postupka odnosno pobijane presude.

9.1. Naime prvostupanjski sud je financijskom vještaku dao nalog da izračuna pretplatu anuiteta zbog tečajne razlike izražene u kunama po mjesecima koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita u odnosu na iznose anuiteta koje bi otplaćivao po tečaju CHF na dan isplate kredita. Obzirom da prilikom obračuna vještak nije uzeo u obzir da se vodi poseban postupak radi ništetnosti odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i posljedično restitucijski zahtjev vezan za to, te u nalazu i mišljenju nije isključen utjecaj promjene kamatne stope, po prigovoru tuženice određeno je dopunsko financijsko vještačenje s nalogom da se isključi utjecaj promjene kamatne stope na raniji nalaz te da se osim preplaćenog iznosa zbog većeg tečaja prilikom otplate od tečaja prilikom isplate kredita izračuna i niži tečaj otplate od početnog tečaja (tzv. negativna razlika).

9.2. Tuženica je prigovarala i dopunjenom nalazu i mišljenju financijskog vještaka podneskom od 2. svibnja 2023., ali ne u odnosu na matematički izračun već osporava zadatak vještačenja na način da tvrdi da predmetni izračun ne odražava stvarni ugovoreni odnos između stranaka jer nije ugovoreni kredit u kunama. Predlaže ispitivanje vještaka na okolnosti mijenja li se ugovorni odnos stranaka predmetnim izračunom pri vještačenju, gubi li se time učinak valutne klauzule, jesu li time stanke u poziciji kao da su sklopile kunski ugovor, odnosno odstupa li se time od realnih tržišnih okvira. Dakle, tuženica je predložila saslušanje vještaka o pravnim pitanjima postupka što je izvan okvira vještačenja i predstavlja osporavanje samog zadatka vještačenja koji je odredio sud.

9.3. Slijedom navedenoga, nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer tuženica nije onemogućena u raspravljanju time što nije saslušan vještak na raspravi i to stoga što navodi tuženice kojima se očituje na nalaz i mišljenje vještaka nisu predstavljali konkretan prigovor na nalaz i mišljenje.

9.4. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev- 22/2025-2 od 9. travnja 2025. i Rev-755/2023-2 od 20. prosinca 2023.

10. Točno navodi tuženica da stranke nisu ugovorile kredit u kunama bez valutne klauzule u CHF, međutim, kao posljedica ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF je upravo ugovorni odnos bez primjene ništetne odredbe što nužno kao posljedicu ima obračun obveze bez primjene valutne klauzule u CHF. Stoga su neosnovane tvrdnje tuženice da je sud izmijenio ugovorni odnos stranaka pobijanom odlukom, odnosno zadavanjem vještaku zadatka da izračuna razliku stvarno otplaćenih anuiteta i anuiteta koji bi bili po početnom tečaju bez primjene valutne klauzule u CHF, kao i tvrdnje da je ugovorni odnos valjalo usporediti s kreditom u EUR- ima.

11. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženice prema kojima je sud trebao uzeti u obzir i tzv. negativnu tečajnu razliku. Naime kako je predmet spora povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatila tuženica kada je dio imovine tužitelja prešao u njezinu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su, jer uzrokuju značajniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđene ništetnim, pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

11.1. Naime prema stajalištu izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. (kojom je promijenjeno stajalište iz odluke Rev-1277/2022 od 8. ožujka 2023.) u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, kao u konkretnom slučaju, gdje tuženica samo ističe da je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj CHF prilikom isplate bio manji od tečaja CHF na dan isplate kredita. Stoga je neosnovan i prigovor da je razlika u promjeni tečaja 14.591,23 EUR, a ne dosuđenih 14.885,94 EUR.

12. Vezano uz žalbene navode kojima tuženica osporava tužitelju status potrošača, valja navesti da tuženica niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s namjenom kupnje stambenog objekta, nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime kako je u točki 2. Ugovora o kreditu naznačena namjena kredita a tuženica nije iznosila nikakve konkretne činjenice kojima bi se osporavalo svojstvo potrošača tužitelju niti je u tom smislu predlagala provođenje dokaza i taj žalbeni navod ukazuje se neosnovan.

13. Što se tiče tvrdnje tuženice da je tužitelj bio informiran i imao mogućnost pregovarati s tuženicom o odredbama ugovora, te su tako sklopljena tri Dodatka Ugovora o kreditu, treba reći da su se dodaci odnosili na dinamiku otplate, a to ne znači da je tuženica tužitelja kao potrošača prije zaključenja ugovora u cijelosti informirala o naravi, rizicima i posljedicama koje donosi sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF. To proizlazi iz samog postupka u kojem je tuženica odustala od predloženog saslušanja djelatnice banke koja je neposredno sudjelovala u sklapanju ugovora s tužiteljem na okolnosti pojedinačnog pregovaranja, dok je tužitelj jasno iskazao da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetna, utemeljivši to na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača jer tuženica nije dokazala da ista nema direktan učinak na predmetni Ugovor o kreditu.

14. Na konkretan pravni odnos ne primjenjuje se Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a kako to pravilno ističe tuženica, stoga što je predmetni Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 21. rujna 2006. (ne kako to tvrdi tuženica u žalbi 2007.), dakle prije nego što je 1. srpnja 2013.

Republika Hrvatska postala članica Europske unije.

15. Međutim, valja istači da je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze, što tuženica u konkretnom predmetu nije dokazala.

16. Nadalje argumenti i opširno razlaganje kojima tuženica osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare ne mogu se prihvatiti osnovanim. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

17. Kako su žalbeni navodi tuženice kojima osporava pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude neosnovani, bez uporišta u stanju spisa i bez uporišta u odlukama sudova u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i to u dijelu točke I. izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje anuiteta vezano za CHF i točku II. izreke.

18. Međutim, budući da je točkom 1. predmetnog Ugovora o kreditu samo definiran iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita koji je tuženica isplatila tužitelju, ta odredba prema mišljenju suda ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer određuje obvezu tuženice (a ne tužitelja), pa kako je iznos kredita bitan sastojak ugovora o kreditu, to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne bi mogao egzistirati, dok tužitelj ni ne navodi razloge na temelju kojih bi ta odredba bila ništetna, niti takvo utvrđenje proizlazi iz presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, slijedom čega valja zaključiti da navedena odredba ugovora nije ništetna.

19. Stoga je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnom odredbu članka 1. Ugovora o kreditu te je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a trebalo preinačiti točku I. izreke pobijane presude u dijelu kojem je utvrđena ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena glavnica u CHF i to na način da je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.

20. U odnosu na pobijanje odluke o troškovima postupka valja istači da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelju na ime troškova sastava tužbe te pristupa na četiri ročišta (3. veljače 2022., 9. studenog 2022., 15. siječnja 2024. i 4. travnja 2024.) priznat trošak za svaku radnju u visini od 500,00 EUR sukladno navedenoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 - dalje: Tarifa). Isto tako pravilno je tužitelju dosuđen trošak sastava podneska od 26. siječnja 2022. (očitom omaškom u pisanju prvostupanjski sud je pogrešno naznačio godinu 2023.) u istom iznosu kako je naprijed navedeno, dok je za trošak sastava podneska od 5. svibnja 2023. tužitelju valjalo priznati trošak u iznosu od 125,00 EUR temeljem Tbr. 8. toč. 4. Tarife a ne temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife, a nezakonito je tužitelju dosuđen trošak sastava podneska od 15. siječnja 2023. jer tog datuma tužitelj u spis nije predao nikakav podnesak, dok je pogrešno zbrojen i ukupni iznos troška naveden u obrazloženju odluke o troškovima postupka vezan uz navedene radnje.

21. Kako je pravilno prvostupanjski sud tužitelju priznao na ime troškova postupka predujam za vještačenje u iznosu od 364,98 EURA te pristojbu na tužbu od 120,17 EUR, ukupni trošak kojeg je valjalo priznati tužitelju, uključujući i trošak PDV-a od 781,25 EUR na dosuđeni trošak sastava podnesaka i pristupa na ročištu iznosi 4.373,40 EUR.

22. Stoga je valjalo djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu za iznos troška od 4.373,40 EUR s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP-a, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika valjalo preinačiti dio odluke o troškovima postupka i tužitelja odbiti s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.718,75 EUR sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom, primjenjujući pritom i odredbu čl. 374. ZPP-a obzirom da sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu, jer tužitelj nije podnio žalbu na odluku o troškovima postupka iako je ista djelomično donijeta i na njegovu štetu.

23. Trošak žalbe tuženici nije dosuđen jer je ista uspjela samo u neznatnom dijelu zahtjeva kako u odnosu na glavnu stvar tako i u odnosu na odluku o troškovima postupka, za što na njenoj strani nisu nastali posebni troškovi.

U Varaždinu 30. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun