Poslovni broj P-1402/2023-44

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Zadar, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 17. rujna 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 30. listopada 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.174,81 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 5,34 eura od 04.04.2008.,

- na iznos od 12,10 eura od 17.11.2008.,

- na iznos od 14,36 eura od 15.01.2009.,

- na iznos od 20,06 eura od 17.02.2009.,

- na iznos od 22,55 eura od 06.03.2009.,

- na iznos od 16,92 eura od 31.03.2009.,

- na iznos od 18,12 eura od 30.04.2009.,

- na iznos od 8,85 eura od 31.05.2009.,

- na iznos od 0,80 eura od 20.07.2009.,

- na iznos od 3,95 eura od 17.08.2009.,

- na iznos od 7,09 eura od 15.09.2009.,

- na iznos od 8,27 eura od 15.10.2009.,

- na iznos od 2,51 eura od 17.11.2009.,

- na iznos od 11,72 eura od 11.12.2009.,

- na iznos od 15,66 eura od 15.01.2010.,

- na iznos od 23,67 eura od 15.02.2010.,

- na iznos od 21,45 eura od 17.03.2010.,

- na iznos od 33,36 eura od 15.04.2010.,

- na iznos od 27,80 eura od 14.05.2010.,

- na iznos od 29,65 eura od 28.06.2010.,

- na iznos od 70,50 eura od 15.07.2010.,

- na iznos od 62,01 eura od 16.08.2010.,

- na iznos od 107,78 eura od 16.09.2010.,

- na iznos od 100,51 eura od 15.10.2010.,

- na iznos od 86,80 eura od 16.11.2010.,

- na iznos od 114,18 eura od 30.11.2010.,

- na iznos od 149,24 eura od 15.01.2011.,

- na iznos od 123,69 eura od 19.02.2011.,

- na iznos od 132,30 eura od 16.03.2011.,

- na iznos od 121,63 eura od 15.04.2011.,

- na iznos od 120,25 eura od 02.06.2011.,

- na iznos od 168,63 eura od 16.06.2011.,

- na iznos od 179,24 eura od 16.07.2011.,

- na iznos od 217,61 eura od 17.08.2011.,

- na iznos od 199,45 eura od 16.09.2011.,

- na iznos od 178,01 eura od 14.10.2011.,

- na iznos od 175,88 eura od 18.11.2011.,

- na iznos od 173,66 eura od 17.12.2011.,

- na iznos od 183,72 eura od 17.01.2012.,

- na iznos od 192,75 eura od 16.02.2012.,

- na iznos od 194,29 eura od 17.03.2012.,

- na iznos od 188,01 eura od 17.04.2012.,

- na iznos od 192,18 eura od 16.05.2012.,

- na iznos od 194,93 eura od 15.06.2012.,

- na iznos od 190,27 eura od 13.07.2012.,

- na iznos od 191,67 eura od 20.07.2012.,

- na iznos od 188,67 eura od 15.09.2012.,

- na iznos od 180,11 eura od 13.10.2012.,

- na iznos od 188,42 eura od 17.11.2012.,

- na iznos od 192,79 eura od 13.12.2012.,

- na iznos od 190,40 eura od 17.01.2013.,

- na iznos od 174,08 eura od 15.02.2013.,

- na iznos od 187,82 eura od 18.03.2013.,

- na iznos od 188,65 eura od 23.04.2013.,

- na iznos od 184,05 eura od 18.05.2013.,

- na iznos od 167,50 eura od 18.06.2013.,

- na iznos od 167,14 eura od 25.07.2013.,

- na iznos od 170,98 eura od 22.08.2013.,

- na iznos od 177,55 eura od 17.09.2013.,

- na iznos od 186,52 eura od 22.10.2013.,

- na iznos od 181,67 eura od 21.11.2013.,

- na iznos od 184,81 eura od 14.12.2013.,

- na iznos od 188,85 eura od 24.01.2014.,

- na iznos od 123,48 eura od 20.02.2014.,

- na iznos od 127,78 eura od 16.04.2014.,

- na iznos od 126,37 eura od 18.04.2014.,

- na iznos od 121,62 eura od 30.05.2014.,

- na iznos od 120,05 eura od 30.07.2014.,

- na iznos od 120,70 eura od 11.08.2014.,

- na iznos od 126,11 eura od 14.08.2014.,

- na iznos od 130,64 eura od 16.09.2014.,

- na iznos od 129,68 eura od 09.10.2014.,

- na iznos od 133,57 eura od 13.11.2014.,

- na iznos od 136,23 eura od 11.12.2014.,

- na iznos od 134,62 eura od 15.01.2015.,

- na iznos od 136,77 eura od 31.01.2015.,

- na iznos od 136,75 eura od 28.02.2015.,

- na iznos od 136,74 eura od 31.03.2015.,

- na iznos od 136,73 eura od 18.04.2015.,

- na iznos od 136,72 eura od 08.06.2015.,

- na iznos od 136,71 eura od 22.07.2015.,

- na iznos od 136,70 eura od 07.08.2015.,

- na iznos od 136,68 eura od 02.09.2015.,

- na iznos od 136,67 eura od 30.09.2015.

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine; dok se za točkom I. tužbenog zahtjeva više traženi iznos u visini od 4.800,49 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 028-50-3573016 sklopljen 17. srpnja 2006. ništetan u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 916,67 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 28. srpnja 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 2.527,50 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. listopada 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos u visini od 687,50 Eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.026,54 Eura sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj IE iz [adresa] (dalje: tužitelj) 07. lipnja 2023. ovom sudu podnosi tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb (dalje: tuženik) u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovora o kreditu broj: 028-50-3573016 s nadnevkom 28. srpnja 2006. Taj Ugovor o kreditu da sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga da je valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, tuženik da je tužitelja teretio s pozivom na valutnu klauzulu. Osim toga, tuženik da je tužitelju po Ugovoru o kreditu zaračunao i naplatio naknadu za troškove obrade kredita. Tuženik da nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti tu naknadu, ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojem je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati naknadu. Ugovor da je u tom dijelu ništetan jer da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljana Ugovor. Ugovor da je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, a prilikom sklapanja da se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora pa da je stoga tužitelj terećenjem za naknadu stavljen u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika. Pri tome da je sud eventualne sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Tužitelj upućuje na odredbe čl. 81., čl. 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) te čl. 6., č. 96., čl. 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) i čl. 41., čl. 49., čl. 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14) te čl. 295., čl. 296., čl. 320., čl. 327. i druge Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) kao i na pravnu stečevinu Europske unije. Opisanim postupanjem da je tuženik tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga da je tuženik, koji je sastavio Ugovor o kreditu, dužan tužitelju vratiti stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja. Tuženik da tužitelju nikada nije dostavio cjelokupnu dokumentaciju vezanu za označeni Ugovor o kreditu, a koja da je potrebna za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u ovoj stvari pa da je time tužitelj u trenutku podnošenja ove tužbe onemogućen u postavljanju određenog tužbenog zahtjeva na isplatu. Tražena dokumentacija da je, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, zajednička i tuženik da ju je dužan dati tužitelju, pa tužitelj sudu predlaže temeljem čl. 233. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) naložiti tuženiku da dostavi svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu broj: 028-50- 3573016 odnosno sve podatke potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva na isplatu, dodajući da će tužitelj postaviti određen tužbeni zahtjev nakon što se temeljem tih isprava provede vještačenje po vještaku financijske struke. Uz (visinom neodređene) zahtjeve za isplatu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, tužitelj postavlja i zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za troškove obrade kredita.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 20. listopada 2023. tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik 17. srpnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: 028-50- 3573016 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 150.000,00 uz redovnu kamatnu stopu od 4,50% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Stranke da su 15. veljače 2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 118-50-3841982 kojim da su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. Ugovor o kreditu da je sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji da je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim da je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule tuženik ističe da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti iz čega da proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa da stoga tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule u švicarskom franku bio nepošten. Tuženik da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora o kreditu i da je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Dalje tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva pa da tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj da je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, da preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, da kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača) a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, to da je razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Dalje tuženik ističe prigovor zastare tražbine tužitelja navodeći da je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja te osporava visinu tužbenog zahtjeva. Osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tvrdi da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer da se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes već o odlukama iz kojih proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava moraju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj da ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već da isto mora dokazati. Tužitelj da nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa da se ne može pozivati na utvrđenja iz te presude. U odnosu na provedenu konverziju tuženik ističe da je člankom 9. Ugovora o kreditu propisana mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom Ugovora tužitelj da je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tužitelj i tuženik da su tako 15. veljače 2016. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, dalje: ZIDZPK/15) kojom prilikom da su, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve uplate tužitelja uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 da propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno s ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, pa da je tako tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju predmetnog kredita, pri tome vršeći izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 da su ugovorne strane suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka da je tužitelj priznao dug. Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 da je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim da je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa da tužitelj sada ne može tvrditi da je Ugovor o kreditu ništetan. Provođenjem konverzije da su otklonjene sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, koje su zamijenjene na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao u oglednom postupku poslovni broj Gos- 1/2019, u kojem da je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Tako da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključio da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i da je valjan. Nadalje da je taj sud utvrdio i to da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku da je Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio da „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Taj sud da dalje navodi i to da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa da je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije da se Vrhovni sud Republike Hrvatske oglasio u svojoj odluci Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. naglašavajući da „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost da se može nadomjestiti voljom stranaka. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna, tuženik ističe da je u članku 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se naknada 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Takva odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita da predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora već da je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik dodaje kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene i naplaćene jednokratne naknade prilikom korištenja kredita. Tužitelj da neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna te da ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik da je objasnio svaku odredbu Ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, stranke da su zaključile ugovor. I u odnosu na ovo potraživanje tužitelja tuženik ističe prigovor zastare navodeći da sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a obzirom da je tužitelj podnio tužbu 07. lipnja 2023. da je razvidno da je i ova tražbina zastarjela. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Na pripremnom ročištu 26. veljače 2024. tuženik u svezi predloženog financijskog vještačenja predlaže da sudski vještak u svom nalazu i mišljenju prikaže tzv. negativnu tečajnu razliku, ukoliko takav iznos postoji, obzirom da tuženik ističe prigovor radi prebijanja.

4. Po zaprimanju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Hrvojke Bačić iz kolovoza 2024., tuženik podneskom od 06. rujna 2024. prigovara istom dok tužitelj podneskom od 12. rujna 2024. uređuje tužbeni zahtjev na način da od tuženika po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potražuje isplatu iznosa od 14.975,30 Eura sa zateznim kamatama specificiranim u tom podnesku, a po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi troškova za obradu kredita isplatu iznosa od 916,67 Eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. srpnja 2006. do isplate. Kako je sud u ovom postupku ocijenio da su ispunjeni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP budući tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije raspolagao svom dokumentacijom vezanom za ugovorni odnos stranaka (koju činjenicu sud utvrđuje temeljem dopisa tuženika sa lista spisa 210 iz kojeg je razvidno da je po tužiteljevom traženju tuženik istom relevantnu dokumentaciju dostavio tek uz taj dopis od 16. lipnja 2023., dakle, tek nakon datuma kada tužitelj (zbog skorašnjeg proteka roka zastare) podnosi predmetnu tužbu), koja je dokumentacija nedvojbeno bila nužna za određivanje visine tužbenog zahtjeva, to je ono što tužitelj čini podneskom dostavljenim sudu 12. rujna 2024. određivanje tuženog zahtjeva u smislu odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP, koje određivanje tužbenog zahtjeva u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP predstavlja procesnu obvezu tužitelja u slučaju podnošenja stupnjevite tužbe kojem se tuženik ne može (s uspjehom) protiviti.

5. Kako je sud potom u tijeku postupka ocijenio da je obzirom na utvrđeno činjenično stanje potrebno zatražiti dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka, sud je tu dopunu i zatražio te je tužitelj po zaprimanju dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Hrvojke Bačić od 19. veljače 2025. podneskom od 05. ožujka 2025. uredio tužbeni zahtjev sukladno zaprimljenoj dopuni nalaza i mišljenja u dijelu kojim traži isplatu po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na način da sada po toj osnovi od tuženika traži isplatu iznosa od 10.174,81 Eura sa zateznim kamatama specificiranim u tom podnesku dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao identičan onom postavljenom u podnesku od 12. rujna 2024.

5.1. Obzirom je tužitelj podneskom od 05. ožujka 2025. tužbeni zahtjev uredio na način da sada po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF traži isplatu iznosa od 10.174,81 Eura sa zakonskim zateznim kamatama, a prethodno je u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP određenom tužbom po toj osnovi od tuženika tražio isplatu iznosa od 14.975,30 Eura sa zakonskim zateznim kamatama, to podneskom od 05. ožujka 2025. tužitelj prema utvrđenju suda u biti djelomično povlači tužbu i to za iznos od 4.800,49 Eura sa zakonskim zateznim kamatama. Obzirom je tuženik po zaprimanju podneska tužitelja od 05. ožujka 2025. u podnesku od 06. svibnja 2025. naveo da se protivi preinaci tužbe, a što je sud cijenio protivljenjem djelomičnom povlačenju tužbe (koje tuženik očito samo pogrešno naziva preinakom tužbe, međutim, nedvojbeno iz njegovog navoda proizlazi da isti svakako nije suglasan s uređenjem tužbe koje tužitelj vrši podneskom od 05. ožujka 2025. , a koje pravno predstavlja djelomično povlačenje tužbe), to sud nije u ovoj pravnoj stvari donio rješenje kojim utvrđuje da je tužba djelomično povučena budući sukladno čl. 193. st. 2. ZPP tužitelj tužbu može povući nakon upuštanja tuženika u raspravljanje, sve do zaključenja glavne rasprave, samo ako tuženik na to pristane, već je ovom presudom odlučivao o tužbenom zahtjevu kako ga je tužitelj odredio u podnesku od 12. rujna 2024.

6. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 025-50-3573016 od 15. veljače 2016. (list spisa 5-8, 156-161), otplatni plan od 30. travnja 2015. (list spisa 9-20), otplatni plan od 28. srpnja 2006. (list spisa 21- 33), kontrolni ispis unosa kredita (list spisa 34), dnevnik knjiženja (list spisa 36), prijepis knjigovodstvene kartice (list spisa 37-59), otplatni plan kredita s valutom u CHF (list spisa 60-64), novi otplatni plan kredita s valutom u CHF (list spisa 65-69), pregled izvršenih uplata (list spisa 70-75), dopis Raiffeisenbank Austria d.d. (list spisa 76), otplatne planove (list spisa 77-81, 82-90, 91-94), informativni izračun efektivne kamatne stope (list spisa 95), kontrolni ispis korištenja (list spisa 94), otplatni plan (list spisa 97-107), kontrolni ispis unosa kredita (list spisa 108), otplatne planove (list spisa 109-112, 113-119), dopis Raiffeisenbank Austria d.d. (list spisa 120), otplatni plan (list spisa 121-125), sudsku praksu (list spisa 137-153), priopćenje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu (list spisa 154), zahtjev za kredit od 16. lipnja 2006. (list spisa 155), sudsku praksu (list spisa 169-207), članak naziva „Tzv. „konverzija“ i ogledni postupak – pogled iz osobnog kuta (list spisa 208-209), dopis Raiffeisenbank Austria d.d. od 13. lipnja 2023. (list spisa 210), Ugovor o kreditu broj: 028- 50-3573016 solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Parlovu pod brojem OU-596/2006 s prilozima (list spisa 211-217, 246-252), sudsku praksu (list spisa 218-230), potvrde stranaka o plaćanju predujma troškova vještačenja u iznosu od po 465,00 Eura (list spisa 241, 243), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 23. srpnja 2024. (list spisa 265-279), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije Hrvojke Bačić iz kolovoza 2024. (list spisa 280-289), arhivu tečajne liste na dan 28. srpnja 2006. (list spisa 332-337), pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije Hrvojke Bačić od 30. rujna 2024. (list spisa 343-346), potvrdu Raiffeisenbank Austria d.d. (list spisa 349) i dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Hrvojke Bačić od 19. veljače 2025. (list spisa 355-361) te je saslušao tužitelja IE (list spisa 339-340). Izvedeni su time u postupku svi po strankama preloženi dokazi osim dokaznog prijedloga tuženika za saslušanje svjedoka KE budući je tuženik na glavnoj raspravi održanoj 26. rujna 2024. odustao od tog dokaznog prijedloga. Sud posebno ističe to da vodeći računa o načelu ekonomičnosti ovog parničnog postupka nije pozivao stalnog sudskog vještaka za financije Hrvojku Bačić da usmeno pred sudom iznese (dopunjeni) nalaz i mišljenje dan prethodno u pisanom obliku, vodeći računa da na matematički izračun sadržan u dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka stranke nisu imale prigovore te su štoviše stranke na ročištu glavne rasprave održanom 17. rujna 2025. izrijekom navele da stalnog sudskog vještaka nije potrebno pozivati na usmeno iznošenje (dopunjenog) nalaza i mišljenja.

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7.1. Tužbom tužitelj traži isplatu iznosa plaćenog po odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (u tekstu: CHF) u iznosu od 14.975,30 Eura sa zakonskom zateznim kamatama tvrdeći da je takva odredba o valutnoj klauzuli ništetna kao i nadalje utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita i isplatu iznosa plaćenog po osnovi te ništetne odredbe u visini od 916,67 Eura sa zakonskom zateznom kamatom pa je tako predmet ovog spora utvrđuje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i povrat plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

7.2. Odredba čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje: ZOO) propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. st. 1. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

7.3. Odredba čl. 323. st. 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

7.4. Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

8. U postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor 17. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 028-50-3573016 potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Ivanu Parlovu iz Zagreba pod brojem OU-596/2006 kojim je ugovorom tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit za ostale namjene uz poček od 12 mjeseci i pripis kamate glavnici (članak 6. Ugovora) u kunskoj protuvrijednosti 150.000,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja (članak 1. Ugovora) uz redovnu kamatu od 4,50% godišnje promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (članak 2. Ugovora) uz rok otplate 348 mjeseci (članak 4. Ugovora) i uz otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita s dospijećem anuiteta na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora) te uz naknadu u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, jednokratnu, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 3. Ugovora). Navedene činjenice tuženik ne osporava, a iste proizlaze i uvidom u Ugovor o kreditu broj: 028-50-3573016 solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Parlovu pod brojem OU-596/2006 s prilozima (list spisa 211-217, 246-252, dalje: Ugovor o kreditu).

8.1. Ocjenom činjenice da je predmetni kredit stambeni kredit za ostale namjere u svezi s činjenicom da je tuženik ovaj kredit tužitelju odobrio kao fizičkoj osobi, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/23, dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Pri tome, a obzirom da iz dokaza izvedenih u postupku proizlazi da tužitelj nije osoba ekonomske naobrazbe niti osoba koje rade u sektoru financija (tužitelj je po zanimanju liječnik), ovaj sud nema osnove za utvrđenje da je tužitelj o tečaju švicarskog franka te čimbenicima i promjenama na tržištu novca koji utječu na tečaj švicarskog franka imao više znanja i iskustva od onih koja u svezi navedenog ima prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj.

8.2. Dakle, predmetnim Ugovorom o kreditu je tuženik kao trgovac tužitelju kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit u iznosu 150.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora) te je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta na naplatu, s dospijećem anuiteta na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora). Nadalje, Ugovorom o kreditu je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, koja se tužitelju naplaćuje od strane tuženika prilikom prvog korištenja kredita (članak 3. Ugovora).

8.3. Da je Ugovorom o kreditu glavnica kredita kao i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka te da je ugovorena jednokratna naknada u iznosu od 1,00% od iznosa kredita s dospijećem na naplatu prilikom prvog korištenja kredita, među strankama u postupku nije sporno, štoviše, tužitelj niti ne tvrdi da predmetni Ugovor o kreditu nije sklopljen uz valutnu klauzulu dok tuženik ne osporava da je tužitelju naplaćena naknada u visini od 1,00% iznosa kredita. Ono što tužitelj tvrdi je to da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim su glavnica i anuitet kredita vezani za tečaj švicarskog franka i dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za troškove obrade kredita, dakle, odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za troškove obrade kredita nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, a poradi čega da je tuženik tužitelju dužan vratiti novčani iznos koji je plaćen po osnovi tih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kao i ugovorne odredbe o naknadi u visini od 1,00% iznosa kredita, kao sporno se u ovom postupku postavilo pitanje jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet švicarski franak (odredbe o valutnoj klauzuli u CHF) te odredba o jednokratnoj naknadi u visini 1,00% od iznosa kredita (odredba o naknadi troškova za obradu kredita) sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne te da li je obzirom na ništetnost tih odredbi, tuženik dužan tužitelju isplatiti iznose koji su mu plaćeni po osnovi tih odredbi, ovo i obzirom na među strankama nespornu činjenicu o sklapanju Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ovog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Osim toga, u postupku se kao sporno postavilo i pitanje visine tužbenog zahtjeva.

O pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva.

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9.1. Predmetni Ugovor o kreditu je nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora 17. srpnja 2006. dakle u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te isti sadrži odredbu kojom su glavnica i anuitet kredita vezani za valutu švicarskog franka, iz čega proizlazi utvrđenje suda da predmetni Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu potrošače koji su korisnici kredita u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što takvu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

9.2. Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i poradi navedenog sukladno čl. 138.a tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem Banke, dakle i za ovaj sud u ovom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi poradi vraćanja stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, ovo jer je i kod povrata stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i kod naknade štete naglasak na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji plaćenog temeljem ništetne osnove. Osim toga, odredba čl. 502.b ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.3. Tužitelj se tijekom postupku poziva na utvrđenja sudova izražena u gore označenim presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pa sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je ovdje tuženik, time što je zaključivao potrošačke ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava tužitelja kao potrošača s kojim je tuženik upravo u označenom razdoblju sklopio Ugovor o kreditu koji nesporno sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli švicarskog franka upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da konkretni potrošači poput ovdje tužitelja nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. U kolektivnom sporu nije pri tome pružena samo apstraktna zaštita, jer se radi ostvarenja apstraktne zaštite sukladno načelima parničnog postupka niti ne može voditi postupak, već je svrha vođenja kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača bila utvrđenje radnji kojima su prava potrošača povrijeđena u točno određenom razdoblju, upravo kako potrošači u pojedinačnim parničnim postupcima ne bi morali dokazivati postojanje takve povrede već samo ostvariti prava koja imaju temeljem utvrđenja o povredi njihova prava u kolektivnom sporu. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno odredbi čl. 502.c ZPP kojom je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za te utvrđenja, a što tužitelj u ovom sporu nedvojbeno čini u pogledu pitanja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluke donesene u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

9.4. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda proizlazi da je odredba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet švicarski franak nepoštena i ništetna, sud ima u vidu da bi zaključak suda da se o spornim odredbama sadržanim u predmetnom Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo odnosno da tuženik nije tužitelja adekvatno i potpuno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, ako na tu okolnost sud nije proveo predložene dokaze (saslušanje svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu kojeg Banka predloži saslušati na te okolnosti te pregled isprava koje na tu okolnost Banka predloži pročitati) bio protivan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 kao i načelu procesne ravnopravnosti parničnih stranaka, kako to uostalom utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Poradi navedenog je sud u ovom postupku izveo sve dokaze koje je tuženik predložio (osim dokaza saslušanjem svjedoka budući je od tog dokaznog prijedloga odustao) na okolnost adekvatnog i potpunog informiranja tužiteljice o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, međutim, niti ocjenom kojih dokaza, cijenjenih u međusobnoj svezi s preostalim dokazima izvedenim u ovom postupku te u svijetlu utvrđenja iz za ovaj sud obvezujućih presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača, sud ne nalazi nedvojbeno dokazanim navode tuženika da je prije zaključenja odnosno u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača adekvatno i potpuno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti, poradi čega je o toj činjenici sud zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP.

9.5. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

9.6. Tužitelj u postupku tvrdi da Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac nije Korisnika kredita kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj tako u ovom postupku iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, pa je na tuženiku, koji tvrdi tome suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka, da je tuženik drugu ugovornu stranu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odabiru valutne klauzule u CHF te da je Korisnik kredita mogao promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora o kreditu (visinu kredita, visinu rate, visinu kamatne stope i vrijeme otplate kredita), a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno ne dokazuje.

9.7. Naime, dok tužitelj sudu sasvim uvjerljivo, životno i logično iskazuje (list spisa 339- 340) kada navodi da je njemu plaća sjedala kod ove banke pa da je on tako s upitom za kredit došao upravo kod tuženika, da je došao u banki tražeći kredit za ovu namjenu na što mu je banka dala ponudu kredita i njega da je privuklo to što su mu ponudili jako dugi rok otplate i jako povoljnu kamatu, najnižu u to vrijeme, pojašnjavajući da on nije došao u banku tražeći ugovor u CHF već da mu je to ponudila banka s povoljnim uvjetima kamate i vremenom otplate, a upitan da li je on u to vrijeme znao što znači valutna klauzula u CHF odgovara da nije, da o tome nije bilo razgovora, da je to bilo potpišeš, odeš kod javnog bilježnika i to je to, da mu u banci nije rečeno ništa o tečaju CHF niti kako se on mijenja, da banka nije uopće govorila o tečaju CHF pa niti da je to sigurna valuta, dalje iskazujući da s njegove strane nije bilo nikakve mogućnosti pregovaranja o uvjetima kredita, on da je zatražio kredit, a banka da je ponudila sve uvjete i sadržaj, to da je bilo kako se kaže uzmi ili ostavi, on da je samo mogao potpisati ili ne, njemu da je odgovarao anuitet koji mu je banka pokazala u početnom otplatnom planu i zato je i sklopio kredit, ali kroz nekoliko godina da je taj iznos došao na dupli iznos; tuženik odustaje od prijedloga za saslušanje svjedokinje KE, koju je predložio saslušati kao djelatnicu banke, upravo na okolnosti pojedinačnog pregovaranja i potpunog informiranja tužitelja o svim bitnim parametrima za donošenje odluke o odabiru valutne klauzule u CHF.

9.8. Osim toga, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama, pa je i stoga iskaz tužitelja koji navodi da je on došao u banki tražeći kredit za adaptaciju stana na što mu je banka dala ponudu kredita i njega da je privuklo to što su mu ponudili jako dugi rok otplate i jako povoljnu kamatu, najnižu u to vrijeme, pojašnjavajući da on nije došao u banku tražeći ugovor u CHF već da mu je to ponudila banka s povoljnim uvjetima kamate i vremenom otplate, sasvim uvjerljiv i životan. Također, općepoznata je i činjenica da klijenti koji su prosječni potrošači kao što je to tužitelj, pri ishođenju kredita djelatniku banke navedu iznos koji im je potreban i (ili samo) namjenu za koju im je taj iznos potreban, a na što im banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan obzirom na prihode koje ostvaruju i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije sudu uvjerljiv navod odgovora na tužbu da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka kao valute uz koju se vezuje glavnica kredita u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica i anuitet kredita veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome ne promijeni i ostale uvjete ugovora (dostupan iznos kredita, rok otplate kredita i visinu kamatne stope) te štoviše uopće i samu mogućnost ostvarenja kredita. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja (list spisa 339-340) koji sudu sasvim uvjerljivo, životno i logično iskazuje da je on došao u banki tražeći kredit za adaptaciju stana na što mu je banka dala ponudu kredita, da je on samo tražio kredit, a banka da je ponudila ove uvjete i sadržaj. Dakle, nakon osnovnog upita o namjeni kredita, potrebnom iznosu te visini primanja, banka klijentu nudi točno određeni kredit kao gotov proizvod banke, sadržaj kojeg sastavlja i priprema upravo banka, bez pojedinačnog pregovaranja s klijentom u pogledu visine redovne kamatne stope koja se ugovara, o valuti u kojoj želi podignuti kreditu i bez pregovaranja s klijentom u svezi plaćanja naknade troškova za obradu kredita i visini te naknade. Iz navedenog tako kao nedvojbeno proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca koji je tužitelju ponudio i preporučio upravo Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljniji kredit pod uvjetom „uzmi ili ostavi“ bez da je tužitelj kao potrošač imao mogućnost realnog utjecaja na sadržaj Ugovor o kreditu u smislu pregovaranja o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu, koji Ugovor predstavlja standardizirani ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika kao trgovca, i bez da ga je pri tome u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (koja neravnoteža proizlazi iz činjenice da je uslijed porasta anuiteta zbog promjene tečaja CHF po osnovi ove odredbe preplaćen iznos od preko 10.000,00 Eura, o čemu će biti riječi u nastavku). Pri tome, niti činjenica da je tužitelj u zahtjevu za kredit od 16. lipnja 2006. (list spisa 155) između više ponuđenih valutnih klauzula X-om označio valutnu klauzulu u CHF, ne svjedoči u prilog tuženikovim navodima da je tuženik tužitelja pri sklapanju Ugovora o kreditu detaljno informirao o svim okolnostima i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i da je tužitelj taj X stavio nakon takvog informiranja, budući iz samog sadržaja zahtjeva za kredit ne proizlaze nikakve informacije vezane za odabir valutne klauzule u CHF niti proizlazi da je prethodno ispunjavanju tog zahtjeva tuženik tužitelja adekvatno i potpuno informirao o utjecaju valutne klauzule u CHF na njegove obveze tj. adekvatno ga i potpuno informirao o mogućem utjecaju promjene tečaja valute CHF na obveze koje tužitelj preuzima sklapanjem Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Osim toga, općepoznata je činjenica iz ne samo svakodnevnog života već i opsežne sudske prakse u ovoj vrsti predmeta da zahtjev za kredit nije obrazac koji klijent ispuni samostalno po svojim osobnim željama i potrebama prethodno dolasku u banku (pa da bi se moglo govoriti o samostalno i individualno očitovanoj volji za podizanje kredita upravo i isključivo u valutnoj klauzuli u CHF) već obrazac koji ispunjava zajedno s djelatnikom banke i to nakon što mu djelatnik ponudi točno određeni kredit nakon pribave informacija o namjeni kredita, potrebnom iznosu i kreditnoj sposobnosti klijenta, budući jedino u tom slučaju klijent može biti siguran da će mu zahtjev za kredit biti odobren. Iz svega navedenog tako kao nedvojbeno proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca koji je tužitelju ponudio i preporučio sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljnijeg kredita i koji je Ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor tuženika, bez da ga je pri tome u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (koja neravnoteža proizlazi iz činjenice da je uslijed porasta anuiteta zbog promjene tečaja CHF po osnovi ove odredbe preplaćen iznos od nekoliko tisuća Eura) poradi čega tužitelj kao potrošač nije imao niti mogao stvarno utjecati na sadržaj Ugovor o kreditu u smislu pregovaranja o odredbama tog Ugovora o kreditu.

9.9. Odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže sudu dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

9.10. Čitanjem odredbi članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu kojim su glavnica i anuitet kredita vezani uz valutu švicarskog franka, sud utvrđuje da iako u tim odredbama nije izričito upotrijebljen izraz „valutna klauzula u švicarskim francima“, da je iz sadržaja tih odredbi tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem generalno nije mogao biti nepoznat pojam valutne klauzule, bila jasna odredba da se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se ove ugovorne odredbe nalaze među prvim člancima na prvoj i drugoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom „iznos kredita“ i „način otplate“ te da nisu pisane sitnim slovima već fontom kao i ostatak odredbi Ugovora, ocjena je suda kako su iste lako uočljive svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču bile lako razumljive, sud je utvrdio da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao (kako je to prethodno obrazloženo) da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu odnosno prilikom sklapanja Ugovora informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Štoviše, sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti da je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute, a obzirom na kakav je navod potpuno nelogičan, neživotan i neuvjerljiv daljnji navod tuženika da je pri sklapanju Ugovora o kreditu on sa tužiteljem pregovarao o spornim odredbama i da je tuženik Korisnika kredita dovoljno jasno i detaljno informirao o ekonomskim posljedicama vezivanja glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarskog franka odnosno o upravo rizicima valutne klauzule u CHF. Tužitelj (koji je po zanimanju liječnik, dakle, osoba koja nema ekonomsku naobrazbu) koji od strane tuženika o riziku valutne klauzule u švicarskom franku nedvojbeno nije bio dovoljno informiran, prema ocjeni suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i što takve ugovorne odredbe znače za njegovu obvezu po Ugovoru o kreditu za čitavog trajanja ugovornog odnosa radi čega nije niti mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrže takve odredbe, isto kao što to ne može učiniti niti ovaj sud samo temeljem sadržaja Ugovora o kreditu. Nije se pri tome tužitelj kao potrošač bio dužan sam informirati o pojmu valutne klauzule i eventualnim posljedicama koje ona može imati na njegova prava i obveze kod trećih osoba te prikupiti sve relevantne informacije o valutnoj klauzuli u švicarskom franku prije dolaska kod tuženika s upitom o dostupnim kreditima, budući je obveza upravo tuženika kao trgovca koji nudi uslugu kreditiranja u sklopu svoje poslovne djelatnosti, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, izričito i jasno informirati potrošača zainteresiranog za sklapanje ugovora o kreditu, o svim uvjetima i obilježjima konkretnog kredita koji nudi potrošaču pa time i značenju pojma valutna klauzula u CHF i posljedicama (riziku) koje za potrošača mogu nastati sklapanjem ugovora kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet upravo švicarski franak. Na tuženiku je, kao nedvojbeno jačoj strani u ovom ugovornom odnosu, bila obveza informiranja tužitelja o svim učincima valutne klauzule u CHF i njenom značenju, neovisno o tome da li tužitelj koji je potrošač izrijekom traži pojašnjenje ili ga ne traži. Ovo tim više obzirom na nedvojbenu činjenicu da je tuženik predmetnim Ugovorom o kreditu cjelokupni rizik vezivanja glavnice i anuiteta kredita uz tečaj švicarskog franka prebacio na tužitelja, a kako to proizlazi iz članka 7. Ugovora o kreditu te kako to priznaje sam tuženik kada u odgovoru na tužbu navodi da je ugovaranjem valute klauzule tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valute klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

9.11. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca na sadržaj kojeg tužitelj nije mogao realno utjecati, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. U svezi navedenog, tuženik u postupku tvrdi da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti da je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, međutim, ocjena je ovog suda da tuženiku kao financijskoj instituciji kojem je djelatnost upravo financijskog i ekonomskog karaktera (neovisno o pitanju zna li točan iznos za koji će tečaj valute CHF porasti) rizik ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka nije mogao ostati nepoznat. Vodeći pri tome računa da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, upravo izostanak zakonske regulative u tom pogledu naglašava obvezu tuženika postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznih odnosa odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača o svim bitnim elementima Ugovora o kreditu uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja kao Korisnika kredita nedvojbeno zna budući mu taj rizik nije mogao ostati nepoznat. Iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima potrošača kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu, tuženik je propustio postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja pri sklapanju Ugovor o kreditu. Činjenica da se radi o Ugovoru o kreditu koji tužitelj ishodi za stambene namjene o čemu iskazuje tužitelj (list spisa 339-340) navodeći da je on kredit ishodio za adaptaciju stana u kojem su živjeli, on, žena i dvoje djece, dakle, rješavanje pitanja od životnog značaja budući adekvatan stambeni prostor predstavlja osnovnu egzistencijalnu potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa redovne kamate, o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelj nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatio opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata (kao dio anuiteta) naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Također, sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna koji rizik donosi odabir valute švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je pri tome značajna, a što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka tijekom utuženog razdoblja i posljedično tome značajnom porastu visine anuiteta po Ugovoru o kreditu, pri čemu je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku kao financijskoj instituciji, prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo predmetni Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno ostvaruje prihode kao liječnik u Republici Hrvatskoj, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzeo sav rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bile nerazumljive poradi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te da je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja sporne odredbe o valutnoj klauzuli koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka upravo i isključivo na štetu tužitelja. Da je tužitelj bio informiran od strane tuženika o stvarnim ekonomskim rizicima koje nosi vezivanje glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarskog franka i kretanja njegova tečaja na tržištu novca, tada isti životno i logično ne bi pristao sklopiti Ugovor o kreditu sukladno kojem je upravo Korisnik kredita obvezan platiti sve iznose koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to bez realne mogućnosti utjecaja na drastični porast anuiteta, a kako to sudu iskazuje sam tužitelj (list spisa 339-340) kada navodi da mu je rečeno pri sklapanju kredita da će anuitet iznositi onoliko na koliko je porastao tijekom otplate da on vjerojatno ne bi sklopio ovaj kredit.

9.12. Temeljem utvrđenja da su odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu kojom je otplata glavnice i anuiteta predmetnog kredita vezana uz valutu švicarskog franka tužitelju kao prosječnom potrošaču bile nerazumljive, a da je tuženik kao trgovac propustio prethodno i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati istog o svim rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da mu nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija u svezi valute švicarskog franka na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a kakvo postupanje sud cijeni protivnim načelu savjesnosti i poštenja koje je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja budući je tijekom otplatnog razdoblja nedvojbeno došlo do značajnog porasta iznosa anuiteta kredita (kako je to razvidno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka izrađenog za potrebe ovog postupka), sud kao nedvojbeno utvrđuje da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita i anuitet kredita vezan za valutu švicarskog franka nepoštene i ništetne te da je obvezu na isplatu anuiteta radi povrata kredita za otplatnog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja tuženika važećeg na dan korištenja kredita (tzv. početnog tečaja) kao jedinog tečaja CHF koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju bio poznat.

9.13. Na takvo utvrđenje suda o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojima je otplata glavnice i anuiteta kredita vezana uz valutu švicarskog franka te obvezu tuženika vratiti tužitelju sve što je plaćeno po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, ne utječe ni nesporna činjenica da su stranke tijekom ugovornog odnosa temeljem odredbi ZIDZPK/15 izvršile konverziju predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo jer je sud temeljem izvedenih dokaza utvrdio da tako provedenom konverzijom tužitelj, ovo suprotno navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu, nije doveden u ono (imovinsko) stanje u kojem bi bio da anuiteti do trena konverzije nisu obračunavani po ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, a sklopljenim Dodatkom kojim su izvršili konverziju stranke nisu izmijenile odredbe (osnovnog) Ugovora o kreditu u pogledu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF niti su postigli sporazum o raspolaganju preplatom izvršenoj po tim ništetnim ugovornim odredbama (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022.5 od 03. srpnja 2023.). Naime, iz dopunjenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Hrvojke Bačić od 19. veljače 2025. (list spisa 355-361) proizlazi da je iz raspoložive kreditne dokumentacije u spisu razvidno da je provedena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR temeljem Dodatka broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 028-50-3573016 15. veljače 2016., međutim, da iz dokumentacije u spisu ne proizlazi podatak da je pri provedenoj konverziji utvrđena kakva preplata na strani tužitelja. Kada sud u svezi takvog nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije Hrvojke Bačić cijeni kao prvo, činjenicu da tuženik niti u odgovoru na tužbu niti tijekom postupka ne navodi niti dokazuje da je pri provedenoj konverziji utvrđena kakva preplata na strani tužitelja niti da je tuženik na neki način tužitelju izvršio povrat tako utvrđene preplate; kao drugo, činjenicu da iz dokumentacije vezane za konverziju koja prileži spisu konkretno dopisa Raiffeisenbank Austria d.d. (list spisa 76) proizlazi da tuženik pri konverziji kredita utvrđuje da preplata iz konverzije za predmetni Ugovor o kreditu iznosi 0,00 HRK; te kao treće, činjenicu da čl. 4. Dodatka broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 028-50-3573016 15. veljače 2016. (list spisa 5-8) tuženik ne utvrđuje postojanje tražbine Korisnika kredita temeljem konverzije (tzv. preplate); sud kao nedvojbeno utvrđuje da prilikom konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR tuženik nije obračunao niti tužitelju izvršio povrat bilo kojeg iznosa pa stoga niti iznosa koji je tužitelj platio tuženiku po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje, iz sadržaja Dodatka broj KONV-01/2016 sklopljenog 15. veljače 2016. (list spisa 5-8, dalje: Dodatak Ugovoru o kreditu), a kojim je ugovorom nesporno izvršena konverzija kredita, proizlazi da ugovorne strane ovdje tužitelj i tuženik izričito konstatiraju da konverzija kredita temeljem tog Dodatka ne predstavlja obnovu iz članka 145. do 149. Zakona o obveznim odnosima niti nagodbu iz članka 150. do 159. Zakona o obveznim odnosima kao ni bilo koji drugi način prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF, osim za dio obveze koji je tim Dodatkom izričito ugovoren, te da sukladno tome postojeća obveza iz ugovora o kreditu konverzijom ne prestaje i ne zamjenjuje se novom obvezom (članak 1. stavak 2. Dodatka). Iz takvog jasnog, izričitog i nedvojbenog sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu prema ocjeni ovog suda proizlazi volja stranaka postojeća pri sklapanju tog Dodatka, a to je da se tim Dodatkom ne zamjenjuju odredbe (osnovnog) Ugovora o kreditu odnosno da se tim Dodatkom ne novira obveza ugovorena (osnovnim) Ugovorom o kreditu niti da njegovim sklapanjem prestaju obveze pa stoga niti tražbine koje su nastale u svezi (osnovnog) Ugovora o kreditu, a koje nisu izričito regulirane tim Dodatkom. Obzirom na tako jasno i nedvosmisleno izraženu volju stranaka pri sklapanju Dodatka Ugovora o kreditu, neosnovano je pozivanje tuženika na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos- 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. uz obrazloženje da iz shvaćanja izraženog u toj odluci proizlazi da sklopljeni ugovor o konverziji predstavlja novaciju obveze iz osnovnog ugovora o kreditu uslijed koje da se više ne može isticati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, rješenjem broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske daje shvaćanje da sporazum o konverziji koji je sklopljen na temelju ZIDZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kakvo utvrđenje prema ocjeni ovog suda, suprotno navodima tuženika, ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva u slučaju kada sporazumom o konverziji nisu u cijelosti otklonjene posljedice nepoštene odredbe osnovnog Ugovora o kreditu. Drugim riječima, onda kada pretplata utvrđena i uračunata potrošaču prilikom konverzije nije barem jednaka preplati izvršenoj temeljem ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022.5 od 03. srpnja 2023. i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž-906/2021-2 od 13. rujna 2021.). U tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. izražava shvaćanje da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o (jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i) valutnoj klauzuli u CHF. U tom smislu i Europski sud pravde u presudi donesenoj 27. travnja 2023. u predmetu C-705/21, koja je presuda nastavak primjene ustaljene prakse Suda u podudarnim postupcima zaštite potrošača u svezi nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima o kreditu izraženim u stranoj valuti, navodi kao prvo, da se članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da se tim odredbama protivi to da se, kada odredba kojom se valutni rizik stavlja na teret potrošača zbog svoje nepoštenosti uzrokuje nevaljanost ugovora o kreditu, izraženog u stranoj valuti, ali koji se otplaćuje u nacionalnoj valuti, u kojem se nalazi ta odredba, taj ugovor proglašava valjanim te se sadržaj obveza potrošača koje proizlaze iz navedene odredbe prilagođava promjenom valute navedenog ugovora i kamatne stope utvrđene u tom ugovoru ili utvrđivanjem gornje granice tečaja te valute; te kao drugo, da se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se toj odredbi protivi to da, kada odredba kojom se valutni rizik stavlja na teret potrošača zbog svoje nepoštenosti uzrokuje nevaljanost ugovora o kreditu izraženog u stranoj valuti, ali koji se otplaćuje u nacionalnoj valuti, u kojem se nalazi ta odredba, taj ugovor u razdoblju od datuma njegova sklapanja do dana stupanja na snagu nacionalnog zakonodavstva kojim se predviđa konverzija u nacionalnu valutu ugovora o kreditu izraženih u stranoj valuti ostaje na snazi zamjenjujući tu odredbu odredbama nacionalnog prava općeg karaktera, s obzirom na to da takve odredbe nacionalnog prava ne mogu učinkovito zamijeniti istu odredbu jednostavnom zamjenom od strane nacionalnog suda koja ne zahtijeva njegovu intervenciju, a koja bi dovela do izmjene sadržaja nepoštene odredbe navedenog ugovora. Pri tome prema ocjeni ovog suda, za tumačenje označenih odredbi Direktive 93/13 na citirani način, nije od značaja da li je riječ o konverziji ugovora o kreditu izravno odredbama nacionalnog prava općeg karaktera ili o konverziji ugovora o kreditu temeljem sporazuma o konverziji koji ugovorne strane sklapaju temeljem odredbi nacionalnog prava koje reguliraju način provođenja konverzije, a na koji način provedbe konverzije propisan nacionalnim pravom ugovorne strane ne mogu utjecati već konverziju mogu provesti isključivo sukladno odredbama nacionalnog prava. Činjenica provođenja konverzije, koja podsjetimo pri tome prema volji ugovornih strana ne predstavlja niti obnovu iz članka 145. do 149. Zakona o obveznim odnosima niti nagodbu iz članka 150. do 159. Zakona o obveznim odnosima kao ni bilo koji drugi način prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF, ne može pri tome isključiti mogućnost provođenja testa poštenosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu te u slučaju utvrđenja njihove ništetnosti, ne može isključiti obvezu Banke na vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, u onom slučaju kada provedena konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja nastala u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, što je ovdje slučaj budući prilikom konverzije od strane tuženika nije utvrđena nikakva preplata na strani tužitelja niti je tuženik tužitelja restituirao za novčani iznos koji je tuženiku plaćen po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržanim u Ugovoru o kreditu (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022 od 03. srpnja 2023.). Kao bitno valja istaknuti ovdje i to da se niti jednom odredbom Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj nije odrekao prava isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi niti tražiti ispunjenje tražbine povrata plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pri tome niti činjenica da je konverzija izvršena ispravno, sukladno odredbama ZIDZPK/15 (tužitelj u postupku ne tvrdi da je konverzija izvršena matematički neispravno, protivno odredbama primjenjivog zakona poradi čega je ta činjenica u postupku nesporna), kao zakona kojim se bankama nalaže korisnicima kredita potrošačima ponuditi konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR te se propisuje točan način na koji se konverzija provodi (vezano za valutnu klauzulu, kamatnu stopu i iznos preostale nenaplaćene glavnice te raspolaganje pretplatom obračunatom pri izračunu konverzije za namirenje budućih anuiteta kredita s valutnom klauzulom u EUR), ne utječe na pravo tužitelja kao Korisnika kredita tražiti povrat plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu (ukoliko mu taj iznos preplate nije uračunat kao pretplata prilikom konverzije) budući se kao ni odredbama samog Dodatka Ugovora o kreditu tako ni odredbama ZIDZPK/15 temeljem kojeg je konverzija vršena ne regulira pitanje vraćanja stečenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu konkretno stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022.5 od 03. srpnja 2023.). Glavni motiv i ratio legis donošenja ZIDZPK/15 je bio položaj potrošača korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačiti s položajem potrošača korisnika kredita s valutnom klauzulom u EUR pa se tako sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu čini i postiže upravo to, ali se ne rješava niti uređuje pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF odnosno pitanje povrata plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe. Osim toga, konverzija koja se provodi temeljem odredbi ZIDZPK/15 se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz (osnovnog) Ugovora o kreditu budući se niti jedna odredba tog Zakona ne odnosi na druge, izvanugovorne odnose nastale među strankama kao posljedice sklapanja Ugovora o kreditu. U tom smislu iz Dodatka Ugovora o kreditu proizlazi da se temeljem čl. 19.a do čl. 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 9/15, 78/15, 102/15) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja, tim Dodatkom ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, utvrđeni su iznosi početno odobrene glavnice kredite, ukupan iznos anuiteta/obroka kredita, ukupni uplaćeni iznos kredita utvrđen u valutnoj klauzuli u EUR, tražbina Kreditora temeljem konverzije u iznosu od 2.481,54 Eura i iznos preostale neotplaćena glavnice kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom Ugovora o kreditu nije utvrđen iznos plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF niti način raspolaganja tražbinom tužitelja po osnovi te ništetne ugovorne odredbe, logično, budući odredba čl. 19.c koja je u označeni zakon unesena ZIDZPK/15 propisuje isključivo način na koji se konverzija provodi dok ne regulira pitanje eventualne preplate nastale po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

10. U svezi ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, sud ponavlja da je u smislu čl. 84. ZZP/03 ugovorna odredba jasna i razumljiva ne samo ako je ta odredba gramatički razumljiva, nego i ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz te odredbe za njega proizlaze. Imajući na umu da se odredbama ZZP/03 uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim standardiziranim ugovorima, a kakav je prema utvrđenju suda upravo predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, budući se u takvim ugovorima o svim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo već su one postavljenje kao nužan sadržaj odnosno uvjet bez kojeg nije moguće sklapanje ugovora, što suprotno jednom od osnovnih načela obveznog prava - načelu savjesnosti i poštenja može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita Korisniku kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, utvrdio da takva ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni odnosno „glavni predmet ugovora“, a što znači da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti ugovorne odredbe. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Europski sud pravde je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe potrošačkog ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. taj sud utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ poradi čega se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima, bitne činidbe ugovora tzv. „glavni predmet ugovora“ su obuhvaćene odredbama kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, ovo za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera koje ne definiraju glavni predmet ugovora i koje podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi troškova za obradu kredita, budući ova odredba ne definira bit ugovora o kreditu, usprkos činjenici što ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

10.1. Utvrdivši tako da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu odredba kod koje ne dolazi do primjene čl. 84. ZZP/03 već da je dopušteno ocjenjivati da li je ta ugovorna odredba poštena, sud je utvrdio da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita Korisniku kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna, budući se o istoj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, općepoznata je činjenica da banke korisnicima nude kredit s obvezom plaćanja (i) ove naknade pod uvjetom „uzmi ili ostavi“, sadržaj koje je odredbe unaprijed formulirala Banka te ga u tako formuliranom sadržaju unijela u sadržaj standardnog ugovora o kreditu, kao naknadu za troškove svog rada na korisnikovom zahtjevu za kredit. Iz navedenog proizlazi da se o ugovaranju obveze korisnika kredita platiti naknadu troškova za obradu kredita s korisnicima kredita ne pregovara već da je to uvjet komercijalnog ugovora o kreditu, a iz čega sud izvodi zaključak da na ovu odredbu tužitelj nije imao nikakvu realnu mogućnost utjecaja. Kada u svezi s navedenim sud dalje cijeni činjenicu da suprotno načelu savjesnosti i poštenja ova odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući nije dokazano da je visina naknade u iznosu od čak 1,00% ukupnog iznosa kredita stvarni iznos tuženiku nastalih troškova u postupku obrade predmetnog kredita, ocjena je suda da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 te stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna ugovorna odredba (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.). Naime, uzimajući u obzir nespornu činjenicu da je tuženik prilikom obrade kreditnog zahtjeva imao određene troškove pa tako nedvojbeno operativne i materijalne troškove kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u proces odobravanja kredita u vidu zaprimanja klijenata, prikupljanja osnovnih podataka o klijentu i davanja potrebnih informacija o kreditu, zatim troškove provjere kreditne sposobnosti klijenta kroz odgovarajuće registre, troškove pribave i provjere sve potrebne dokumentacije te troškove sastavljanja ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, a na naknadu kojih troškova tuženik kao pružatelj usluge prema ocjeni suda ima pravo; činjenica da je trošak obrade određen u postotku od iznosa odobrenog kredita (a ne u nominalnom iznosu utvrđenom na temelju jasnog i određenog te od strane korisnika kredita provjerljivog troškovnika za poslove obavljene u postupku obrade kredita), što ujedno znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, prema ocjeni ovog suda svjedoči u prilog zaključku da ovako ugovorena naknada ne odgovara realnom i stvarno nastalom trošku obrade kreditnog zahtjeva tužitelja. Ovo posebice i kada se sporna odredba cijeni u svezi odredbe članka 10. st. 1. al. 5. Ugovora o kreditu kojom se je upravo tužitelj obvezao podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima. Sud pri tome ima u vidu da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje sporne naknade (tek je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ br. 101/17) 20. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, međutim, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona), međutim, nedostatak takve zakonske regulative ne otklanja od tuženika obvezu postupanja sukladno ZOO propisanom načelu savjesnosti i poštenja prilikom zasnivanja obveznog odnosa.

10.2. Kako tuženik u ovom postupku nije nedvojbeno dokazao da iznos u visini od 1,00% iznosa odobrenog kredita odgovara stvarno nastalim troškovima tuženika u postupku obrade predmetnog kredita niti to da je on prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirao tužitelja o sadržaju i strukturi naknade određene odredbom članka 3. Ugovora o kreditu, a tužitelj o istome sudu iskazuje (list spisa 339-340) da njemu nije prilikom sklapanja kredita predočeno zašto točno plaća tu naknadu, o tome da se nije ništa govorilo već da je isto kao i kod valutne klauzule i kod ove naknade bilo ili to mora prihvatiti i platiti ili nema kredita, da s bankom nije bilo pregovora o ovoj naknadi, a niti mu je banka dala nekakav troškovnik iz kojeg bi on mogao vidjeti što on s tom naknadnom plaća banci; to sud utvrđuje da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao Korisnika kredita, koji je platio ugovorenu naknadu bez da je u biti znao koju uslugu odnosno koji točno trošak tako plaćenim iznosom podmiruje, ovo posebice i jer iz sadržaja sporne odredbe nije jasno za što se točno plaća njome ugovorena naknada (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž-1153/2023-2 od 05. veljače 2024.). Pri tome sud posebno ističe da se pitanje uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ne ocjenjuje samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava

- zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge obveze ili naknade (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-1051/2023-2 od 03. travnja 2024.), a općepoznato je iz svakodnevnog života da prije nego li je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ br. 101/17) regulirao ovo pitanje nije bilo kredita koji je sklopljen bez ugovorne odredbe o ovoj vrsti naknade, što pak znači da banka ne odobrava kredit ukoliko istim nije ugovorena obveza korisnika platiti naknadu.

10.3. Slijedom navedenog je sud tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje da je Ugovor o kreditu broj: 028-50-3573016 ništetan u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita ocijenio osnovanim te odlučio kao u točci II. Izreke presude (tako i Županijski sud u Osijeku u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1608/2024-2 od 24. lipnja 2025.).

O visini tužbenog zahtjeva.

11. Tvrdeći da je u utuženom razdoblju izvršio preplatu po Ugovoru o kreditu jer mu je tuženik visinu anuiteta obračunavao temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, tužitelj tužbom traži povrat preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku. Također, tuženik postavlja i zahtjev na isplatu iznosa od 916,67 Eura koji su plaćeni po osnovi ništetne ugovorne odredbe članka 3. Ugovora o naknadi troškova za obradu kredita.

11.1. Kako je visina zahtjeva početno u tužbi bila neodređena te kako je tuženik osim osnove osporavao i visinu tužbenog zahtjeva te je pravodobno u smislu odredbe čl. 288.a st. 3. ZPP istaknuo prigovor radi prebijanja tražbine koju ima jer da je tužitelj u određenom periodu otplatnog razdoblja predmetnog Ugovora o kreditu, onog u kojem je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita tzv. početnog tečaja, tuženiku plaćao niže anuitete kredita od onih koji su određeni tečajem CHF važećim na dan isplate kredita tzv. početnim tečajem, sud je tijekom dokaznog postupka odredio financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Hrvojki Bačić kojem je kao zadatak odredio izračunati po pojedinim kalendarskim mjesecima i ukupno iznos više stečenog po tuženiku od tužitelja po Ugovoru o kreditu u odnosu na ono što bi stekao da nije primijenjena valutna klauzula u CHF, prikazati visinu i datum naplaćene naknade iz članka 3. Ugovora o kreditu te prikazati negativnu tečajnu razliku, ukoliko takav iznos postoji. Sudski vještak za financije Hrvojka Bačić je sudu dostavila nalaz i mišljenje iz kolovoza 2024. (list spisa 280-289) u kojem je kao prvo, iznos razlike između anuiteta koje je tužitelj platio i anuiteta koje bi platio da nije primijenjena valutna klauzula u CHF, obračunao na iznos od 14.975,30 Eura; kao drugo, naveo da visina i datum naplaćene naknade iz članka 3. Ugovora o kreditu nije vidljiva iz raspoložive dokumentacije; te kao treće, obračunao iznos tzv. negativne razlike (razlike u anuitetima koji su naplaćeni tužitelju i onih koji bi mu bili naplaćeni da nije primjenjivana valutna klauzula u CHF u periodu kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita tzv. početnog tečaja) na iznos od 236,53 Eura. Tužitelj na takav nalaz i mišljenje sudskog vještaka nije imao prigovora dok je tuženik prigovorio istom jer da iz nalaza i mišljenja nije jasno koliko točno iznosi preplata s osnova valutne klauzule obzirom da vještak na stranici 5. nalaza navodi iznos od 74.880,00 HRK, a na stranici 7. nalaza iznos od 112.831,42 HRK (14.975,30 Eura). Sud je prigovor tuženika dostavio na očitovanje sudskom vještaku koji je dostavio pisano očitovanje od 30. rujna 2024. (list spisa 343-346), a temeljem kojeg je očitovanja sud utvrdio da ono što sudski vještak u svom nalazu i mišljenju iz kolovoza 2024. (list spisa 280-289) obračunava kao razliku između anuiteta koji su tužitelju naplaćeni i anuiteta koje bi tužitelj platio do 30. rujna 2015. kao dana s kojim je napravljen obračun za potrebe konverzije kredita da glavnica i anuitet kredita nisu vezani uz valutnu klauzulu u CHF na iznos od 14.975,30 Eura, predstavlja obračun razlike između iznosa mjesečnih anuiteta obračunatih i naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu i iznosa koji bi istom bili naplaćeni da glavnica i anuitet kredita nisu bili vezani za promjenu tečaja švicarskog franka, ali i da Ugovorom nije bila ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa. Kako predmet ovog postupka nije povrat plaćenog po osnovi ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi već samo isplata po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, to je sud sudskom vještaku naložio dopuniti (ispraviti) nalaz i mišljenje na način da u istom obračuna razliku, izraženu u valuti euro po fiksnom tečaju konverzije, između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu i iznosa koji bi istom bili naplaćeni da glavnica kredita nije bila vezana za promjenu tečaja švicarskog franka, bez obračuna preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope budući ista nije predmet tužbenog zahtjeva. Postupajući po takvom je nalogu sudski vještak za financije Hrvojka Bačić dostavila dopunu nalaza i mišljenja od 19. veljače 2025. (list spisa 355-361) iz koje proizlazi da razlika, izražena u valuti euro po fiksnom tečaju konverzije, između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu i iznosa koji bi istom bili naplaćeni da glavnica kredita nije bila vezana za promjenu tečaja švicarskog franka iznosi 10.174,81 Eura (mjesečno u iznosima prikazanim u Tablici 3.2. na listu spisa 359-360). Na matematički obračun tako dopunjenog nalaza i mišljenja niti jedna od stranaka nije imala prigovora, a kako je sud dopunjeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka cijenio detaljnim, jasnim, izrađenim temeljem isprava koje je za potrebe vještačenja dostavio sam tuženik, objektivnim i izrađenim sukladno pravilima struke te je jedini prigovor tuženika, onaj da su ugovorne strane u Ugovoru o kreditu ugovorile srednji tečaj kreditora važeći na dan dospijeća pojedinog anuiteta, a ne fiksni tečaj (kao prigovor kojim tuženik u biti osporava pravnu osnovu tužiteljeve tražbine, a ne ispravnost nalaza i mišljenja sudskog vještaka), sud ocijenio neosnovanim; sud je temeljem dopunjenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Hrvojke Bačić kao nedvojbeno utvrdio da je tužitelj po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF platio iznos od 10.174,81 Eura više nego što bi platio da tuženik obvezu tužitelja po Ugovoru o kreditu nije obračunavao primjenom te ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, prigovor tuženika da je dopunjeni nalaz i mišljenje neispravan jer je sudski vještak za potrebe obračuna koristio tečaj 1 CHF = 4,458972 za cjelokupno razdoblje otplate kredita, a da stranke nisu ugovorile fiksni tečaj, nije osnovan budući je u postupku kao nedvojbeno utvrđeno da je obzirom na činjenicu da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita i anuitet kredita vezan za valutu švicarskog franka nepoštene i ništetne, obvezu Korisnika kredita na isplatu anuiteta radi povrata kredita za cijelog razdoblja otplate do obračuna konverzije kredita trebalo obračunavati upravo primjenom tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita (tzv. početnog tečaja) kao jedinog tečaja CHF koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu Korisniku kredita bio poznat (i upravo primjenom kojeg tečaja sudski vještak Hrvojka Bačić daje dopunjeni nalaz i daje mišljenje). Slijedom navedenog je sud točkom I. izreke ove presude tuženiku naložio isplatiti tužitelju iznos od 10.174,81 Eura sa zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u izreci presude, a koje zakonske zatezne kamate tužitelju pripadaju temeljem čl. 1115. ZOO koji propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove se moraju platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, budući je sud utvrdio da je tuženik nepošten od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate anuiteta po osnovi ništetne ugovorne odredbe budući je tuženik unaprijed sastavio Ugovor o kreditu i u tako pripremljenom sadržaju (koji sadrži i ništetne odredbe o valutnoj klauzulu u CHF) ponudio tužitelju na sklapanje pod uvjetom uzmi ili ostavi (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž-1153/2023-2 od 05. veljače 2024. i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.). Visina zakonske zatezne kamate je utvrđena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23). U iznosu preko dosuđenog iznosa 10.174,81 Eura pa do tužbom zatraženog iznosa 14. 975,30 Eura konkretno za iznos od 4.800,49 Eura sa zakonskim zateznim kamatama, sud je zahtjev sadržan u točci I. tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF odbio kao neosnovan.

11.2. Nadalje, iako sudski vještak niti u dopunjenom nalazu i mišljenju od 19. veljače 2025. (list spisa 355-361) nije prikazao iznos naknade koji je tuženik tužitelju naplatio po članku 3. Ugovora o kreditu i datum naplate te naknade, sud je cijeneći sadržaj članka 2. Ugovora o kreditu kojim je određena visina naknade u iznosu 1,00% iznosa kredita u međusobnoj svezi sa potvrdom Raiffeisenbank Austria d.d. (list spisa 349) u kojoj tuženik navodi da je tužitelju po članku 3. Ugovora o kreditu 28. srpnja 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 6.906,68 HRK (1,00% od iznosa kredita), a navedeno cijeneći i u svezi s arhivom tečajne liste za CHF na dan 28. srpnja 2006. (list spisa 332-337) iz koje proizlazi da je na dan 28. srpnja 2006. srednji tečaj tuženika za CHF iznosio 1 CHF = 4,604456 HRK što obzirom na iznos isplaćenog kredita 150.000,00 CHF i visinu od 1,00% iznosa kredita znači da se radi o naknadi od 6.906,68 HRK, kao nedvojbeno utvrdio da je tuženik 28. srpnja 2006. po osnovi ugovorne odredbe o naknadi troškova za obradu kredita (članku 3. Ugovora o kreditu) od tužitelja stekao iznos od 916,67 Eura, a kako je taj iznos tuženik stekao po osnovi ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez valjane pravne osnove, to je sud tuženiku točkom III. izreke presude naložio isplatiti tužitelju iznos od 916,67 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana stjecanja 28. srpnja 2006., ovo sukladno čl. 1115. ZOO budući je sud utvrdio da je tuženik nepošten od dana stjecanja ovog iznosa budući je tuženik unaprijed sastavio Ugovor o kreditu i u tako pripremljenom sadržaju koji sadrži ništetnu odredbu o naknadi troškova za obradu kredita ponudio tužitelju na sklapanje pod uvjetom uzmi ili ostavi (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž- 1153/2023-2 od 05. veljače 2024. i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.).

11.3. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet ovog spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno, ovo sukladno čl. 225. ZOO, cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužitelj potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već upravo iznos za koji tužitelj ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužitelja tražiti isplatu potrebno cijeniti upravo primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne odredbe. Utvrdivši time rok zastare, valjalo je utvrditi od kojeg dana taj rok počinje teći, da li od dana kad je tuženi stekao određeni novčani iznos temeljem ništetne ugovorne odredbe, što bi u konkretnom slučaju značilo da se zastarni rok ima zasebno računati za svaki pojedini više naplaćeni iznos anuiteta povrat kojeg tužitelj potražuje tužbom odnosno od dana kada je izvršena naplata naknade troškova za obradu kredita (28. srpnja 2006.), ili pak po danu pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljeno da su odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i kojim je ugovorena naknada troškova za obradu kredita ništetne. U svezi navedenog pitanja sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, i prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Cijeneći da je ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za tužitelja nedvojbeno postala poznata (tek) onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana pravomoćnog dovršetka tog spora 14. lipnja 2018. kao dana kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10, ovaj sud kao nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja po osnovi preplate izvršene po ništetnoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom pogledu neosnovan, ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu iznosa plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak sudu podnesena 07. lipnja 2023. i time unutar petogodišnjeg zastarnog roka računanog od 14. lipnja 2018. Što se pak tiče zastare potraživanja po osnovi ništetne ugovorne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu (naknade troškova za obradu kredita), rok zastare za ostvarenje te tražbine u trenutku podnošenja tužbe još nije niti počeo teći, ovo jer zastara počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost te ugovorne odredbe, a ta je ništetnost utvrđena tek ovom za sada nepravomoćnom presudom. Kako rok zastare za ovu novčanu tražbinu tako još nije niti počeo teći, tada nije niti mogla nastupiti zastara za ovu tražbinu prethodno podnošenju predmetne tužbe 07. lipnja 2023. pa je stoga neosnovan i prigovor zastare istaknut po tuženiku spram ovog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja.

11.4. Zaključno sud ističe da je sudski vještak Hrvojka Bačić u nalazu i mišljenju iz kolovoza 2024. (list spisa 280-289) kao i u dopuni nalaza i mišljenja od 19. veljače 2025. (list spisa 355-361) obračunala i prikazala tzv. negativnu razliku (razliku u anuitetima koji su naplaćeni tužitelju i onih koji bi mu bili naplaćeni da nije primjenjivana valutna klauzula u CHF u periodu kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita tzv. početnog tečaja), kako je to razvidno iz Tablice 2. nalaza i mišljenja (list spisa 288) i Tablice 3.1. dopune nalaza i mišljenja (list spisa 357-358) iz kojih proizlazi da tzv. negativna razlika iznosi ukupno 1.782,10 HRK (236,53 Eura), međutim, da tuženik niti u roku kojim ga se poziva očitovati na nalaz i mišljenje odnosno kasnije dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještak pa niti sve do zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari, nije sukladno obračunu sudskog vještaka kvantitativno odredio na pripremnom ročištu istaknuti prigovor radi prebijanja. Prigovor radi prebijanja o kojem bi sud mogao odlučiti u smislu čl. 388. st. 3. u vezi čl. 333. st. 3. ZPP, morao bi biti postavljen na način da je tražbina tuženika kvantitativno određena, pa kako takav kvantitativno određeni prigovor tuženik nije izjavio, to sud o istome nije niti mogao odlučiti izrekom ove presude, na način da utvrdi postojanje novčane tražbine tuženika prema tužitelju te izvrši prebijanje s utvrđenom tražbinom tužitelja prema tuženiku ili na način da utvrdi da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju (tako i Županijski sud u Osijeku u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1608/2024-2 od 24. lipnja 2025.).

12. Odluku o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP koja propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, tumačeći ovu odredbu sukladno načelima na kojima se zasnivaju pravila o parničnim troškovima, načelima o racionalnom, svrsishodnom i pravednom raspoređivanju troškova, što znači da sud u svakoj parnici sud ocjenjuje da li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravu narušava ravnoteža između stranaka odnosno da li bi donijeta odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjeran teret za stranku, u ovom slučaju tužitelja kao potrošača (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.). Takvim tumačenjem pravila o naknadi parničnih troškova kao i vodeći računa da bi svaka drugačija odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova bila protivna i srži stajališta Europskog suda za ljudska prava zauzetom u presudi od 06. rujna 2016. donesenom u predmetu Cindrić i Belišić protiv Hrvatske ((Zahtjev br. 72152/13) o primjeni čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju (tako i Županijski sud u Karlovcu u presudi poslovni broj Gž R-1/2023-4 od 20. rujna 2023. i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž R-7/2024-2 od 18. siječnja 2024.), sud je odluku o troškovima u ovom sporu utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP, vodeći pri tome računa kao prvo, o činjenici da je tužitelj u cijelosti uspio sa pravnom osnovom dok nije uspio samo u dijelu visine tužbenog zahtjeva na isplatu, a navedeno isključivo jer je tužbeni zahtjev tužitelj visinom odredio sukladno zaprimljenom nalazu i mišljenju financijskog vještaka, sasvim opravdano očekujući da je sudski vještak u potpunosti ispravno obračunao visinu tražbine tužitelja te kao drugo, o činjenici da je tužitelj zahtjev za naknadu troškova (visinom) odredio prema visini onog dijela tužbenog zahtjeva s kojim je u ovom sporu uspio, a ne prema visini ukupnog tužbenog zahtjeva (s kojim djelomično nije uspio). Slijedom navedenog je sud odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.026,54 Eura sa zakonskim zateznim kamatama dok je tužitelju priznao pravo na naknadu troška u visini koju je sud utvrdio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) i vrijednosti tužbenog zahtjeva s kojim je tužitelj uspio u sporu, ali vodeći računa da sukladno čl. 155. ZPP tužitelj ima pravo na naknadu samo onih troškova koji su bili nužni za vođenje postupka. Tužitelju su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe podnesene sudu 07. lipnja 2023. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava prvog obrazloženog podneska od 15. studenog 2023. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 26. veljače 2024. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari te je sud zaključio prethodni postupak (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak pristupa na ročišta glavne rasprave 29. svibnja 2024. i 09. rujna 2024. koja su odgođena prije početka raspravljanja (2 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr.9. toč. 5. Tarife), trošak sastava drugog obrazloženog podneska od 12. rujna 2024. kojim tužitelj ujedno i sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka uređuje tužbeni zahtjev (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave 26. rujna 2024. na kojem se provodio dokazni postupak (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave 05. prosinca 2024. na kojem se raspravljalo o predmetu spora (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 05. ožujka 2025. kojim sukladno dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka uređuje tužbeni zahtjev (1 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife), trošak pristupa na ročište glavne rasprave 17. rujna 2025. na kojem se je provodio dokazni postupak (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu presude 30. listopada 2025. (1 x 50% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% te nadalje uz materijalni trošak nastao za potrebe vještačenja u ovoj pravnoj stvari u visini od 465,00 Eura iznosi ukupno 2.527,50 Eura. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP tužitelju je priznato pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđeni mu iznos troškova ovog parničnog postupka od dana presuđenja do isplate, međutim, tužitelju nije priznat kao osnovan zahtjev za naknadu troškova sastava podneska od 20. svibnja 2025. (kojim se očituje na tuženikovo protivljenje preinaci tužbenog zahtjeva i iznosi navode u svezi preinake tužbe, koja u ovoj pravnoj stvari nije izvršena) ovo iz razloga što sastav tog podneska nije bio nužan za vođenje postupka pa tužitelj sukladno čl. 155. ZPP niti ne ostvaruje pravo na naknadu troškova sastava tog podneska; kao što mu nije priznat kao osnovan niti zahtjev za naknadu troškova sastava podneska od 05. ožujka 2025. u punoj zatraženoj visini (onoj obračunatoj po Tbr. 8. toč. 1. Tarife) budući to nije obrazloženi podnesak za koje se naknada priznaje po Tbr. 8. toč. 1. Tarife već se radi o podnesku u kojem tužitelj tužbeni zahtjev na isplatu uređuje sukladno dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka, a što se smatra ostalim podnescima u smislu Tbr. 8. toč. 4. Tarife; te konačno kao što mu nije priznat niti zahtjev za naknadu troškova zastupanja na ročištu 29. svibnja 2024. budući je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja pa se naknada za zastupanje na istom obračunava po Tbr. 9. toč. 5. Tarife, a ne Tbr. 9. toč. 1. Tarife.

U Zadru, 30. listopada 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćnicima.