Poslovni broj P-1468/2019-29

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽK, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Vučiniću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 11. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, 30. listopada 2025. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu, koji je 22. ožujka 2006. godine, pod brojem 2402006-1031262160/51400607-5102911354, sklopljen između tužitelja ŽK i tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., potvrđen 23. ožujka 2006. godine po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić-Deklevi pod brojem OU-490/2006, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom imenovane tuženice, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi:

"(…) mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke (…)''

pa, stoga, ta odredba ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke te u periodu od 01. veljače 2008. godine do 30. rujna 2015. godine tužitelj ŽK Polovina nije dužan plaćati mjesečnu kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženice Erste & Steiermärkische Bank d.d.

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da, po osnovi razlike kamata, tužitelju ŽK isplati iznos od 1.743,41 euro (slovima: tisuću sedamsto četrdeset tri eura i četrdeset jedan cent), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 15. veljače 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 16,23 eura od 15. veljače 2008. godine do isplate

- na iznos od 21,14 eura od 14. ožujka 2008. godine do isplate

- na iznos od 25,55 eura od 15. travnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 15,95 eura od 15. svibnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 12,75 eura od 13. lipnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 16,68 eura od 15. srpnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 10,17 eura od 14. kolovoza 2008. godine do isplate

- na iznos od 11,19 eura od 15. rujna 2008. godine do isplate

- na iznos od 15,85 eura od 15. listopada 2008. godine do isplate

- na iznos od 30,89 eura od 14. studenog 2008. godine do isplate

- na iznos od 23,18 eura od 15. prosinca 2008. godine do isplate

- na iznos od 32,10 eura od 15. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 32,24 eura od 17. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 31,41 euro od 23. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 31,49 eura od 15. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 51,43 eura od 15. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 50,51 euro od 15. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 50,80 eura od 17. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 50,32 eura od 17. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 50,89 eura od 15. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 50,24 eura od 15. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 50,79 eura od 16. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 50,55 eura od 15. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 51,79 eura od 15. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 52,46 eura od 15. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 52,32 eura od 15. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 53,12 eura od 15. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 54,34 eura od 17. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 54,19 eura od 16. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 56,54 eura od 16. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 56,33 eura od 16. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 59,28 eura od 15. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 57,39 eura od 15. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos 42,00 eura od 15. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 43,61 euro od 15. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 44,33 eura od 14. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 43,16 eura od 15. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 44,09 eura od 16. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 43,57 eura od 15. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 44,55 eura od 16. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 25,15 eura od 15. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 26,49 eura od 15. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 28,15 eura od 16. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 25,73 eura od 15. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 25,08 eura od 14. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 1,35 eura od 15. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 1,02 eura od 15. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 1,04 eura od 16. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,05 eura od 15. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,03 eura od 16. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,03 eura od 16. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,04 eura od 15. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,04 eura od 19. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,02 eura od 19. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,02 eura od 23. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,00 euro od 17. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,01 euro od 16. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,02 eura od 16. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,01 euro od 19. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 0,98 eura od 21. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,00 euro od 22. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,00 euro od 25. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 0,99 eura od 30. travnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 0,97 eura od 28. svibnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 0,97 eura od 27. lipnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 0,97 eura od 26. srpnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 0,98 eura od 29. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 0,98 eura od 27. rujna 2013. godine do isplate

- na iznos od 0,97 eura od 30. listopada 2013. godine do isplate

- na iznos od 0,98 eura od 28. studenog 2013. godine do isplate

- na iznos od 0,98 eura od 31. prosinca 2013. godine do isplate te

- na iznos od 0,98 eura od 31. siječnja 2014. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. II., a do zatraženog iznosa od 1.894,33 eura, s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev se odbija.

IV. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, koji je 22. ožujka 2006. godine, pod brojem 2402006-1031262160/51400607-5102911354, sklopljen između tužitelja ŽK i tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., potvrđen 23. ožujka 2006. godine po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić-Deklevi pod brojem OU-490/2006, kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarskog franka.

V. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju ŽK isplati iznos od 5.415,22 eura (slovima: pet tisuća četiristo petnaest eura i dvadeset dva centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 14. travnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,91 euro od 14. travnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 0,93 eura od 16. svibnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 2,42 eura od 19. lipnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 1,03 eura od 17. srpnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 1,58 eura od 15. rujna 2006. godine do isplate

- na iznos od 1,31 euro od 17. listopada 2006. godine do isplate

- na iznos od 0,60 eura od 15. studenog 2006. godine do isplate

- na iznos od 0,91 euro od 15. prosinca 2006. godine do isplate

- na iznos od 66,36 eura od 19. rujna 2008. godine do isplate

- na iznos od 12,51 euro od 14. studenog 2008. godine do isplate

- na iznos od 13,18 eura od 15. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 58,48 eura od 17. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 18,79 eura od 23. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 15,07 eura od 15. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 11,38 eura od 15. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 6,31 euro od 15. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,75 eura od 17. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 3,07 eura od 17. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 6,41 euro od 15. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 4,83 eura od 15. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 2,11 eura od 16. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 7,34 eura od 15. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 10,82 eura od 15. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 15,12 eura od 15. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 13,95 eura od 15. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 21,52 eura od 15. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 18,15 eura od 17. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 22,51 euro od 16. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 43,87 eura od 16. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 38,69 eura od 16. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 55,98 eura od 15. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 47,19 eura od 15. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 41,72 eura od 15. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 63,74 eura od 15. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 77,65 eura od 14. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 64,75 eura od 15. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 69,40 eura od 16. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 62,83 eura od 15. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 63,12 eura od 16. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 95,33 eura od 15. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 96,81 euro od 15. srpnja 2011. godine

- na iznos od 119,30 eura od 16. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 109,32 eura od 15. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 96,38 eura od 14. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 98,80 eura od 15. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 98,13 eura od 15. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 104,28 eura od 16. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 109,66 eura od 15. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 110,39 eura od 16. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 106,67 eura od 16. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 109,18 eura od 15. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 110,90 eura od 19. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 108,02 eura od 19. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 108,78 eura od 23. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 106,64 eura od 17. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 101,94 eura od 16. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 106,93 eura od 16. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 109,33 eura od 19. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 107,68 eura od 21. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 98,23 eura od 22. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 106,24 eura od 25. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 106,11 eura od 30. travnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 103,83 eura od 28. svibnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 94,07 eura od 27. lipnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 95,59 eura od 26. srpnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 96,21 euro od 29. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 100,05 eura od 27. rujna 2013. godine do isplate

- na iznos od 105,39 eura od 30. listopada 2013. godine do isplate

- na iznos od 102,63 eura od 28. studenog 2013. godine do isplate

- na iznos od 104,58 eura od 31. prosinca 2013. godine do isplate

- na iznos od 107,76 eura od 31. siječnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 36,78 eura od 28. veljače 2014. godine do isplate

- na iznos od 39,17 eura od 31. ožujka 2014. godine do isplate

- na iznos od 38,39 eura od 29. travnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 35,74 eura od 27. svibnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 34,89 eura od 24. lipnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 35,28 eura od 24. srpnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 38,28 eura od 19. kolovoza 2014. godine do isplate

- na iznos od 40,81 euro od 16. rujna 2014. godine do isplate

- na iznos od 40,29 eura od 17. listopada 2014. godine do isplate

- na iznos od 42,47 eura od 20. studenog 2014. godine do isplate

- na iznos od 43,96 eura od 19. prosinca 2014. godine do isplate

- na iznos od 43,08 eura od 23. siječnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 19,01 euro od 01. veljače 2015. godine do isplate

- na iznos od 33,67 eura od 01. veljače 2015. godine do isplate

- na iznos od 16,14 eura od 01. ožujka 2015. godine do isplate

- na iznos od 28,47 eura od 01. ožujka 2015. godine do isplate

- na iznos od 44,28 eura od 01. ožujka 2015. godine do isplate

- na iznos od 4,36 eura od 01. travnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 44,28 eura od 01. travnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 16,29 eura od 01. svibnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 28,49 eura od 01. svibnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 44,27 eura od 01. svibnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 18,81 euro od 01. lipnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 32,77 eura od 01. lipnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 44,58 eura od 01. lipnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 18,01 euro od 01. srpnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 31,24 eura od 01. srpnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 44,28 eura od 01. srpnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 26,48 eura od 01. kolovoza 2015. godine do isplate

- na iznos od 27,39 eura od 01. kolovoza 2015. godine do isplate

- na iznos od 44,28 eura od 01. kolovoza 2015. godine do isplate

- na iznos od 11,97 eura od 01. rujna 2015. godine do isplate

- na iznos od 20,59 eura od 01. rujna 2015. godine do isplate te

- na iznos od 44,28 eura od 01. rujna 2015. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. V., a do zatraženog iznosa od 6.017,61 euro, s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev se odbija.

VII. U dijelu kojim je po osnovi razlike glavnice u konverziji zatražena isplata iznosa od 4.243,77 eura (31.974,67 HRK), s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev se odbija.

VIII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. prema tužitelju ŽK, u iznosu od 137,70 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 02. kolovoza 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,48 eura od 02. kolovoza 2006. godine do isplate

- na iznos od 3,11 eura od 02. siječnja 2007. godine do isplate

- na iznos od 5,52 eura od 02. veljače 2007. godine do isplate

- na iznos od 4,63 eura od 02. ožujka 2007. godine do isplate

- na iznos od 5,31 eura od 02. travnja 2007. godine do isplate

- na iznos od 9,48 eura od 02. svibnja 2007. godine do isplate

- na iznos od 12,49 eura od 02. lipnja 2007. godine do isplate

- na iznos od 14,26 eura od 02. srpnja 2007. godine do isplate

- na iznos od 13,16 eura od 02. kolovoza 2007. godine do isplate

- na iznos od 11,80 eura od 02. rujna 2007. godine do isplate

- na iznos od 15,48 eura od 02. listopada 2007. godine do isplate

- na iznos od 15,86 eura od 02. studenog 2007. godine do isplate

- na iznos od 113,24 eura od 02. prosinca 2007. godine do isplate te

- na iznos od 12,89 eura od 02. siječnja 2008. godine do isplate.

IX. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. prema tužitelju ŽK, u iznosu od 2.138,21 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti od 13.539,88 HRK (1.797,05 eura), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 02. veljače 2014. godine do 30. srpnja 2015. godine teku po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% te za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- CHF 107,62 izraženo u HRK 673,28 od 02.02.2014. do isplate

- CHF 107,56 izraženo u HRK 677,17 od 02.03.2014. do isplate

- CHF 107,49 izraženo u HRK 674,54 od 02.04.2014. do isplate

- CHF 107,41 izraženo u HRK 669,78 od 02.05.2014. do isplate

- CHF 107,33 izraženo u HRK 667,37 od 02.06.2014. do isplate,

- CHF 107,26 izraženo u HRK 667,77 od 02.07.2014. do isplate

- CHF 107,18 izraženo u HRK 672,61 od 02.08.2014. do isplate

- CHF 107,12 izraženo u HRK 677,69 od 02.09.2014. do isplate

- CHF 107,04 izraženo u HRK 676,70 od 02.10.2014. do isplate

- CHF 106,97 izraženo u HRK 678,98 od 02.11.2014. do isplate

- CHF 106,88 izraženo u HRK 682,34 od 02.12.2014. do isplate

- CHF 106,81 izraženo u HRK 680,30 od 02.01.2015. do isplate

- CHF 106,73 izraženo u HRK 682,01 od 02.02.2015. do isplate

- CHF 106,64 izraženo u HRK 681,43 od 02.03.2015. do isplate

- CHF 106,56 izraženo u HRK 680,92 od 02.04.2015. do isplate

- CHF 106,49 izraženo u HRK 680,47 od 02.05.2015. do isplate

- CHF 106,41 izraženo u HRK 679,96 od 02.06.2015. do isplate

- CHF 106,32 izraženo u HRK 679,39 od 02.07.2015. do isplate

- CHF 106,24 izraženo u HRK 678,87 od 02.08.2015. do isplate te

- CHF 106,15 izraženo u HRK 678,30 od 02.09.2015. do isplate.

X. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju ŽK naknadi troškove postupka, u iznosu od 2.117,11 eura (slovima: dvije tisuće sto sedamnaest eura i jedanaest centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 30. listopada 2025. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

XI. U dijelu koji se odnosi na troškove po osnovi sudske pristojbu za presudu

zahtjev tužitelja ŽK za naknadu troškova postupka odbija se.

XII. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 2.586,60 eura.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da tuženica Erste & Steiermärkische Bank d.d. nije pristala na djelomično povlačenje tužbe, i to u odnosu na tražbinu po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli s iznosa od 6.017,61 euro na iznos od 5.415,22 eura, a u odnosu na tražbinu po osnovi ništetne odredabe o promjenjivoj kamatnoj stopi s iznosa od 1.894,33 eura na iznos od 1.743,41 euro.

II. Smatra se da je prigovor radi prebijanja povučen u dijelu tražbine po osnovi tečajne razlike; s iznosa od 236,27 eura na iznos od 137,70 eura, s pripadajućim kamatama.

III. Nalaže se tužitelju ŽK da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 11. ožujka 2025. godine, stalnom sudskom vještaku OK isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 5-03-2025.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 06. kolovoza 2019. godine, navodi se da je 22. ožujka 2006. godine tužitelj ŽK (u daljnjem tekstu: tužitelj) s tuženicom čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopio Ugovor o kreditu, na temelju kojega mu je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 108.300,00 CHF, s tim da su tim pravnim poslom ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništetne te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. Prvotno istaknutim kondemnatornim dijelovima tužbenog zahtjeva traži se isplata iznosa od 6.017,61 euro (45.339,68 HRK) po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli te isplata iznosa od 1.894,33 eura (14.272,81 HRK) po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, s pripadajućim kamatama i s troškovima postupka. Isto tako, traži se i isplata iznosa od 4.243,77 eura (31.974,67 HRK) po osnovi razlike glavnice u konverziji, uz napomenu da je između stranaka spora došlo do konverzije kredita; iz onog u CHF u onaj u eurima.

2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavio 11. listopada 2024. godine, tužbeni zahtjev je smanjen, i to kako u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi (s iznosa od 1.894,33 eura /14.272,81 HRK/ na iznos od 1.743,41 euro), tako i u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli (s iznosa od 6.017,61 euro /45.339,68 HRK/ na iznos od 5.415,22 eura).

3. Smanjenje tužbenog zahtjeva formalno-pravno predstavlja djelomično povlačenje tužbe.

4. Stoga je, u smislu pravila iz odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), tuženica imala pravo dati ili uskratiti svoj pristanak u odnosu na djelomično povlačenje tužbe, i to posebno zato jer se podnošenjem odgovora na tužbu od 27. prosinca 2021. godine upustila u raspravljanje o glavnoj stvari (čl. 193. st. 1. i 2. ZPP- a).

5. Podnesak tužitelja od 11. listopada 2024. godine uredno je dostavljen tuženici 29. studenog 2024. godine (prema potvrdi o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena, s poleđine lista 395. sudskog spisa), s tim da je kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavila 29. studenog 2024. godine (s lista 382. sudskog spisa) tuženica s pravom primijetila da smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, i to, k tome, takvo do kojega je došlo nakon što se ona (tuženica) podnošenjem odgovora na tužbu upustila u raspravljanje o glavnoj stvari.

6. Stoga je za tuženicu bilo pridržano pravo izjasniti se o pristanku na (djelomično) povlačenje tužbe, pa i uskraćivanjem pristanka na to. Tuženica je postupila na takav način, i to kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavila 29. studenog 2024. godine, ističući da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbe.

7. U takvoj procesno-pravnoj situaciji za sud nije postojala mogućnost donošenja rješenja o djelomičnom povlačenju tužbe, nego je, upravo suprotno, za sud bila pridržana obveza donošenja meritorne odluke.

8. Sud je to učinio kroz izreku presude (t. III. i t. VI. izreke presude), s tim da je ujedno donio (i) rješenje deklaratorne prirode (t. I. izreka rješenja) kojim je utvrdio da tuženica nije pristala na djelomično povlačenje tužbe.

9. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, kako u pogledu osnovanosti, tako i u svezi visine zatraženog novčanog iznosa, uz isticanje prigovora zastare, uz upiranje na to da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli isključene od ispitivanja (ne) poštenosti budući da su odraz zakonske regulacije, kao i zato jer su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

10. Tuženica je u podnesku od 18. siječnja 2022. godine istaknula (procesno- pravni) prigovor radi prebijanja, točnije predložila je da, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga odredbe o valutnoj klauzuli smatra ništetnima pa tuženicu obveže da tužitelju obavi isplatu po toj osnovi, ujedno utvrdi da po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta, za vrijeme kada je tečaj za CHF bio niži od početno ugovorenog, postoji tražbina tuženice prema tužiteljici, i to u iznosu od 236,27 eura (1.780,21 HRK), s kamatama. Isto tako, tuženica je prigovor radi prebijanja istaknula i po osnovi razlike u kamatnim stopama; između one koja je početno ugovorena i one koja je fiksirana na stopu od 3,23% godišnje. Po potonjoj je osnovi zatražila isplatu iznos od 1.797,05 eura (13.539,88 HRK).

11. U podnesku koji je sudu dostavila 29. studenog 2024. godine tuženica je smanjila tražbinu po osnovi prigovora radi prebijanja u dijelu u kojemu se ta tražbina ticala potplaćenih i povlaštenih anuiteta, za vrijeme kada je tečaj za CHF bio niži od početno ugovorenog (s iznosa od 236,27 eura na iznos od 137,70 eura).

12. Podnesak tuženice od 29. studenog 2024. godine tužitelj je uredno primio 19. prosinca 2024. godine, taj je podnesak predstavljao obavijest o djelomičnom povlačenju prigovora radi prebijanja (čl. 193. st. 2. ZPP-a), s tim da se tužitelj takvoj procesnoj dispoziciji tuženice nije protivio pa treba smatrati da je na tu dispoziciju presumirano pristao.

13. O tome je donesena odluka iz t. II. izreke rješenja. Ta odluka svoje pravno uporište ima u odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a.

14. U podnesku od 18. siječnja 2022. godine tuženica je osporila status potrošača na strani tužitelja, ističući da je sredstvima kredita koji je s njom sklopio 22. ožujka 2006. godine tužitelj kupio stambeni prostor u svrhu obavljanja obrta " [obrt]" koji je 16. studenog 2007. godine i prijavio na adresi kupljenog stambenog prostora (u Vukovarskoj ulici 22 u Rijeci).

15. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

16. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem svjedoka NK i ŠK, saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku OK.

17. Tuženica se pozvala na pisani iskaz svjedokinje JK (u sadržaju odgovora na tužbu).

18. U odnosu na pisani iskaz svjedokinje JK za istaknuti je sljedeće.

19. Mogućnost pisanih iskaza svjedoka s ovjerenim potpisom davatelja iskaza kod javnog bilježnika uvedena je u hrvatsko procesno pravo kroz odredbu čl. 100. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, koji je donesen 24. srpnja 2019. godine (Narodne novine broj 70/19; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/19). Tom je odredbom izmijenjena odredba čl. 492.c ZPP-a.

20. Međutim, kako to slijedi i iz same te odredbe, takva je mogućnost predviđena samo za postupke pred trgovačkim sudovima, a ne i za postupke pred redovnim sudovima, kakav predstavlja i ovaj parnični postupak koji se vodi pred općinskim sudom.

21. Stoga sud drži da pisani iskaz imenovane svjedokinje ne predstavlja dokaz u procesnom smislu, što znači da ga je sud mogao ocijeniti kao i bilo koju drugu ispravu koju su mu stranke predočile tijekom spora. U okolnostima konkretnog slučaja sud prvog stupnja to je i učinio.

22. Uz izvedene dokaze, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (prvom) pripremnom ročištu koje je održano 17. veljače 2022. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 289./2. sudskog spisa).

23. Na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena, a koje je održano 11. ožujka 2025. godine, tuženica je predložila da sud obveže stalnog sudskog vještaka OK da u pogledu okolnosti koje je tuženica istaknula u podnesku od 29. studenog 2024. godine dostavi sudu pisano očitovanje, međutim takvom prijedlogu tuženice sud nije udovoljio. O tome je donio i posebnu odluku, sadržanu u raspravnom rješenju od 11. ožujka 2025. godine.

24. Razlozi za takvu odluku nalaze se u smislu i sadržaju odredaba čl. 260. st. 1., st. 2. i st. 3. ZPP-a.

25. Tim je procesnim odredbama, naime, predviđeno da sud odlučuje o tome hoće li vještak svoje nalaz i mišljenje podnijeti samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pisano prije rasprave. Također, istim je odredbama propisano da vještak uvijek mora obrazložiti svoje mišljenje te da, onda kada sud odluči da vještak nalaz i mišljenje podnese pisano prije rasprave, strankama mora dostaviti pisane nalaz i mišljenje najkasnije 15 dana prije ročišta na kojima se o njima raspravlja.

26. U okolnostima konkretnog slučaja rješenjem koje je donio 09. rujna 2024. godine sud je odlučio da vještak OK nalaz i mišljenje podnese (i) pisano prije rasprave.

27. Nakon što je imenovani vještak postupio po takvoj obvezi i nakon što je 03. listopada 2024. godine sudu dostavio pisane nalaz i mišljenje sud je donio rješenje od 08. listopada 2024. godine kojim je strankama odredio rok od 15 dana za očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka OK. Uz to im je rješenje dostavio nalaz i mišljenje vještaka OK. Spomenuto rješenje te nalaz i mišljenje vještaka OK tužitelj je primio 08. listopada 2024. godine, a tuženica 11. listopada 2025. godine (o čemu svjedoče potvrde o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena, s poleđine lista 371. sudskog spisa).

28. Obje su se stranke očitovale u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka OK; tužitelj u podnesku od 11. listopada 2024. godine, a tuženica u podnesku od 29. studenog 2024. godine, nakon čega je sud odredio ročište za glavnu raspravu, i to najprije za 17. siječanj 2025. godine, a potom za 11. ožujka 2025. godine. Na potonje ročište pozvao je i vještaka OK kako bi usmeno obrazložio svoje mišljenje, u skladu s obvezom iz odredbe čl. 260. st. 2. ZPP-a.

29. Sve netom navedeno značilo je da je sud prvog stupnja dosljedno poštivao pravila iz odredba čl. 260. st. 1., st. 2. i st. 3. ZPP-a pa, posljedično, nije bilo mjesta udovoljavanju prijedlogu tuženice koja je tražila da se vještaka obveže da se o navodima iz njezina podneska od 29. studenog 2024. godine vještak pisano izjasni.

30. Upravo suprotno, o takvim se navodima vještak izjasnio usmeno, kroz obrazlaganje mišljenja na ročištu za glavnu raspravu od 11. ožujka 2025. godine.

31. Zato je sud ocijenio da prijedlog tuženice nije pravno utemeljen i da je, čak štoviše, upravljen odugovlačenju postupka, a kako je takvo ponašanje stranaka sud dužan suzbiti po izričitom pravilu iz odredbe čl. 10. st. 1. ZPP-a, tako se odluka suda iz raspravnog rješenja od 11. ožujka 2025. godine, o odbijanju prijedloga tuženice da se vještak OK obveže da se o navodima iz podneska tuženice od 29. studenog 2024. godine pisano očituje, ukazuje osnovanom i na zakonu utemeljenom.

32. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra konačno postavljeni, smanjeni tužbeni zahtjev, iz podneska tužitelja od 11. listopada 2024. godine, djelomično osnovanim.

33. Posebno, pritom, treba apostrofirati da je tražbinu po osnovi razlike glavnice u konverziji tužitelj zatražio tužbenim zahtjevom iz tužbe, s tim da je taj dio tužbenog zahtjeva ostao nepromijenjen tijekom čitavog spora, a tužitelj ga nije niti povukao (niti u cijelosti niti djelomično) pa je (i) o njemu sud prvog stupnja morao odlučivati (čl. 2. st. 1. i 2. ZPP-a).

34. Među strankama nije sporno da su 22. ožujka 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 108.300,00 CHF, koji joj se tužitelj obvezao vratiti otplatom kroz 360 mjesečnih anuiteta. Također, nije sporno da je u Ugovoru o kreditu od 22. ožujka 2006. godine ugovorena valutna klauzula, točnije obveza tužitelja da mjesečne anuitete otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti za CHF prema srednjem tečaju tuženice na dan dospijeća. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo do promjene tečaja za CHF. Isto tako, nije sporno da je u Ugovoru o kreditu od 22. ožujka 2006. godine regulirana promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja tog pravnog posla iznosila 4,550% godišnje.

35. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli

- pripada li tužitelju pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute i kamatnih stopa te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju nastupila zastara.

36. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskazi svjedoka NK i ŠK, iskaz tužitelja te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke OK) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

37. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskazi imenovanih svjedoka i tužitelja su dosljedni, logični i životni, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke OK izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

38. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužitelja iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništetnost odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

39. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP).

40. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

41. Također, treba navesti da, uz ZZP, u primjenu dolaze i odredbe Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).

42. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, nakon što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti ZOO.

43. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud je najprije razmotrio ovo pitanje. Ovo posebno zato jer je to pitanje pred njega stavila tuženica kroz sadržaj podneska koji mu je dostavila 18. siječnja 2022. godine, kada je ustvrdila da je stan koji je kupio sredstvima kredita ishođenog od tuženice tužitelj koristio kako bi u njemu obavljao djelatnost obrta " [obrt]".

44. Međutim, tužitelj je u ovom predmetu svoje svojstvo potrošača bezrezervno dokazao kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom).

45. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužitelj Ugovor o kreditu od 22. ožujka 2006. godine, možebitno, sklopio u svrhe namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužitelja ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

46. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, konkretno iz čl. 3. tog pravnog posla (list 13. sudskog spisa), jasno je vidljiva namjena sklapanja tog Ugovora i ta se namjena očituje u stambenom kreditu za kupnju nekretnine.

47. Iz stranačkog iskaza tužitelja slijedi da je kredit realizirao kako bi njime kupio stan na adresi na kojoj i danas stanuje sa suprugom i s dvoje djece, s tim da u tom stanu nikada nije obavljao poslovnu djelatnost obrta, neovisno o tome što je jedno vrijeme imao obrt u svom vlasništvu i što je taj obrt bio prijavljen na adresi predmetnog stana.

48. Takvi dokazi; materijalno-pravnog karaktera (Ugovor o kreditu od 22. ožujka 2006. godine) i personalne naravi (iskaz tužitelja) bezrezervno upućuju na to da je, u smislu utanačenja iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a, tužitelj u ovom sporu dokazao svoj status potrošača.

49. Osim toga, iz izvatka iz obrtnog registra, koji je tuženica podastrla sudu uz podnesak od 18. siječnja 2022. godine (s lista 211. sudskog spisa), vidljivo je da je građevinski obrt " [obrt]", u vlasništvu tužitelja, s radom započeo 15. travnja 2008. godine, dakle više od dvije godine po realizaciji kredita i po kupnji stana, dok je s radom prestao 03. rujna 2010. godine.

50. Stoga činjenica da je taj obrt svoje sjedište imao na adresi stana koji je tužitelj kupio sredstvima kredita ishođenog od tuženice (na adresi u [adresa]) sama po sebi ne znači da je taj stan tužitelj kupio kako bi u njemu obavljao poslovnu djelatnost.

51. Pored toga što je obrt s radom počeo po proteku više od dvije godine od dana ishođenja kredita, taj je obrt poslovao svega nešto više od dvije godine, dok je tužitelj s tuženicom Ugovor o kreditu od 22. ožujka 2006. godine sklopio na period od 30 godina.

52. Zbog svega toga sud tužitelja nalazi potrošačem, a time i osobom koja u okviru ove parnice ima pravo na zaštitu onih prava na koja se poziva.

53. Tuženica, na kojoj je u tom pravcu bio teret dokaza u skladu s načelom stranačke istine iz odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, oprečno nije dokazala.

54. Da bi uopće došao u poziciju odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu, kako onom deklaratorne naravi (radi utvrđenja ništetnosti), tako i onima kondemnatorne prirode (radi isplate), sud je najprije razmotrio mogućnost traženja takve zaštite u ovoj parnici pored činjenice da je 09. veljače 2016. godine između stranaka spora sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu na temelju kojega je obavljena konverzija kredita (iz onog uz valutnu klauzulu u CHF u onog u valutnu klauzulu u eurima).

55. Tuženica je, naime, tvrdila da je sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu prestalo i samo pravo tužitelja da traži onu zaštitu koju je u ovom sporu zahtijevao. Pritom je tuženica ustvrdila da je konverzijom koja je obavljena kroz sklapanje Aneksa ona postupila u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama ZPK (Narodne novine broj 102/15; u daljnjem tekstu: ZID ZPK), da je Aneksom broj 1 stvorena nova pravna osnova, bez značaja obnove, te da je time položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojemu bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

56. U kontekstu tzv. konverzije nužno je pojasniti sljedeće.

57. Prije svega, valja naglasiti da je kroz sve izvedene dokaze utvrđeno da je izračun konverzije kredita, do koje je u pravnom odnosu stranaka konkretnog spora došlo 09. veljače 2016. godine, na temelju Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu, proveden u potpunosti uz uvažavanje pravila iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK.

58. Stoga treba spoznati da je konverzija provedena po zakonu i da po toj osnovi ne postoji iznos koji bi tuženica, možebitno, bila u obvezi isplatiti tužitelju.

59. Zato je dio tužbenog zahtjeva, kojim je tužitelj tražio isplatu po osnovi razlike glavnice u konverziji (u visini od 4.243,77 eura/31.974,67 HRK), odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u t. VII. izreke presude.

60. Iako nije krucijalno, nije nevažno navesti da je ZID ZPK bio predmetom ocjenjivanja ustavnosti i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske te da je netom imenovani sud utvrdio da je ZID ZPK bio nužan kao jednokratna mjera zakonodavca za ostvarivanje legitimnih ciljeva koji se njime želio postići (U-I/3685/2015).

61. Usprkos tome što sud prvog stupnja dijeli razmišljanje tuženice vezano uz to da je konverzijom stvorena nova pravna osnova, ipak nije na odmet napisati nekoliko okolnosti koje su uz to vezane.

62. Prva od tih okolnosti tiče se toga da je nova pravna osnova stvorena tek pro futuro (za buduće razdoblje), dakle od momenta sklapanja Aneksa broj 1 od 09. veljače 2016. godine, kojim je provedena konverzija.

63. Druga od tih okolnosti odnosi se na to da, protivno razmišljanju tuženice, unatoč provedenoj konverziji, potrošači imaju pravni interes tražiti zaštitu onog prava za koje drže da im je povrijeđeno provođenjem konverzije.

64. Pravni interes takvih potrošača gotovo je notoran i očituje se u očekivanju isplate onog iznosa (ili onih iznosa) koji (koje) takvi potrošači tuže u sporovima.

65. S obzirom na to da je u tim parnicama predmet tužbenog zahtjeva (i) kondemnacija (činidba), po odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a, u svezi s čl. 187. st. 1. ZPP- a, isključeno je i samo ispitivanje pravnog interesa jer se on ispituje samo onda kada tužitelj u tužbi traži da sud utvrdi (ne) postojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili (ne) istinitost kakve isprave.

66. U predmetnoj parnici takvo što nije slučaj jer je tužbeni zahtjev upravljen i na činidbu pa nema apsolutno nikakve dvojbe da se pravni interes tužitelja iscrpljuje već u samom njegovom zalaganju za isplatu onih iznosa za koje drži da mu pripadaju kao posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

67. Uostalom, u predmetu Rev-2868/2018, u odluci od 12. veljače 2019. godine, u povodu izvanredne revizije tužiteljice u tom postupku, Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je odgovor na pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu (konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR) korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u toj odluci, korisnica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedenih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

68. Stoga je potpuno nedvojbeno da i tužitelj u ovom sporu ima pravni interes za traženja zaštite unatoč sklopljenom Aneksu broj 1 od 09. veljače 2016. godine.

69. Međutim, ono što je krucijalno, a što tuženica ispušta iz vida, očituje se u tome da su kroz konverziju potrošači izjednačeni s onim potrošačima koji su kredite ishodili u eurima i s onim potrošačima kojima su krediti odobreni u kunama (jer je kroz donošenje ZID ZPK to i bila intencija, kako se to jasno i nedvosmisleno razabire iz odredbe čl. 19.a st. 1. al. 1. i 2. ZID ZPK), ali da, istodobno, konverzijom potrošači nisu izjednačeni s onim potrošačima kojima su sudovi u sudskim postupcima redovno dosuđivali restituciju svodeći njihove tražbine na početno ugovorene uvjete (one koji se tiču početno ugovorene kamatne stope i početno ugovorenog tečaja za CHF).

70. Po mišljenju ovog suda prvog stupnja upravo je potonje usporediva situacija, a o njoj zakonodavac nije vodio računa donoseći ZID ZPK.

71. Kada bi se potrošačima koji su kredite konvertirali odreklo pravo da za period od dana sklapanja ugovora do dana konverzije po ZID ZPK traže utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditima o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, tada bi takvi potrošači bili dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na one potrošače koji kredite nisu konvertirali i kojima su u sudskim postupcima ista prava već (pravomoćno) priznata. Time bi, pak, došlo do povrede njihovih legitimnih očekivanja, do povrede njihova prava vlasništva (Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda /Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; u daljnjem tekstu: Konvencija/ i Protokol br. 1 uz Konvenciju /u daljnjem tekstu: Protokol br. 1) te do povrede prava na pošteno suđenje iz čl. 6.1. st. 1. Konvencije. Ovom prvostupanjskom sudu to nije intencija.

72. Zato je dubokog pravnog uvjerenja da su i tužbeni zahtjevi potrošača koji su kredite konventirali osnovani te da je takav i zahtjev tužitelja u ovom sporu.

73. Upravo zato jer je Aneksom broj 1 od 09. veljače 2016. godine stvorena nova pravna osnova i zato jer je takva nova pravna osnova stvorena tek tim Aneksom, dakle pro futuro (za buduće razdoblje), za period između trenutka sklapanja Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine i momenta zaključivanja Aneksa broj 1 od 09. veljače 2016. godine sve učinke osnovnog pravnog posla treba procjenjivati po tom osnovnom pravnom poslu. Sva nezakonitost tog osnovnog pravnog posla nestala je (i prestala) tek onda kada su tužitelj i tuženica zaključili Aneks broj 1 od 09. veljače 2016. godine.

74. Naprotiv, prava tužitelja kao potrošača (a sud je već objasnio razloge zbog kojih nalazi da je tužitelj svoj status potrošača dokazao u ovom sporu), u kontekstu Ugovora o kreditu koji je s tuženicom sklopio 22. ožujka 2006. godine, treba procjenjivati u skladu s odredbama ZZP-a, bez uzimanja u obzir ZID ZPK-a jer bi to, uostalom, bilo i protivno načelu zabrane retroaktivnosti iz odredbe čl. 90. st. 4. Ustava

Republike

Hrvatske

(Narodne

novine

broj

56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14; u daljnjem tekstu: Ustav).

75. Nakon što je utvrdio da je tužitelj potrošač te da, i unatoč sklapanju Aneksa broj 1 od 09. veljače 2016. godine, kojim je provedena konverzija, on ima pravo na zaštitu koju traži u ovom postupku, sud se vratio na osnovni pravni posao te je njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli razmotrio u skladu s odredbama ZZP-a.

76. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

77. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine, kojima su predviđene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s već spomenutim načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbom Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine tuženici omogućeno ne samo da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan srednjim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to, u konačnici, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužitelja rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka OK), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužitelju pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

78. Iz čitavog sadržaja Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope i/ili do promjene tečaja za CHF, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 82. st. 1. al. 11. ZZP-a, što znači da su odredbe imenovanog pravnog posla ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati), odnosno o tečaju za CHF.

79. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 22. ožujka 2006. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljem, te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine, izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to posebno zato jer je u svakoj konkretnoj situaciji izmjene kamatne stope dolazilo do toga da je za tužitelja porasla mjesečna obveza plaćanja anuiteta, što znači da su odredbe Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine, o kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, stipulirane na štetu njega, kao potrošača.

80. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužitelju u samom trenutku sklapanja tog Ugovora.

81. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine, koji je obuhvaćao 30-godišnje razdoblje (jer je odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine otplata kredita ugovorena kroz 360 mjeseci, dakle kroz 30 godina), bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je kao takve tužitelj mogao pročitati i da su mu oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice, tek tada bi tužitelj došao u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za njega proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom.

82. U svakom slučaju suprotnom od potonje prikazanog, a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između parničnih stranaka, tužitelj je doveden u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužitelju.

83. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

84. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice, koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužitelja, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

85. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 22. ožujka 2006. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima (t. 8. st. 2. Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine), na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužitelj nije mogao biti čak niti upoznat, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljem.

86. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s važećim odlukama banke iz Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine, i to zato jer predstavlja nepoštenu odredbu po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a, te da je, posljedično, zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi promjene kamatnih stopa na temelju jednostranih odluka tuženice pravno utemeljen (po pitanju njegove pravne osnove, a o visini tog zahtjeva sud će svoje pravno uvjerenje iznijeti u nastavku obrazloženja ove odluke).

87. U odnosu, pak, na valutnu klauzulu, sadržanu u odredbi Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012, a na koji se tijekom ovog spora pozvao i tužitelj (navodi tužitelja iz t. III. povijesnog dijela tužbe) te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva

U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

88. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

89. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužitelj s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

90. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

91. Tužitelj se pozvao na upravo citiranu „novu“ presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 14. lipnja 2018. donesena pod brojem Pž- 6632/2017-10 (navod tužitelja iz t. VII. tužbe). Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno citiranom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

92. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

93. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 81. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbi Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine, u dijelu u kojemu je tom odredbom predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo (svjedokinja NK navodi da se tekst ugovora o kreditu pisao u banci i da klijenti nisu mogli utjecati na sadržaj ugovora o kreditu niti sugerirati bilo kakvu odredbu ugovora; svjedok ŠK ističe da su se ugovori o kreditima sastavljali u banci kao špranca, a tužitelj ukazuje na to da je tekst Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine bio unaprijed sastavljen i pripremljen u banci, što u svojoj ukupnosti /čl. 8. ZPP-a/ ukazuje na izostanak pojedinačnog pregovaranja kod sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu).

94. Ponavlja se da je odredbom čl. 81. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

95. Dakle, sumarno, sud drži da su odredbe Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nepoštene, a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništavost, tako su navedene odredba ništave i, po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužitelju pripada pravo na isplatu.

96. Ponavlja se da tuženica nije dokazala da se o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine pojedinačno pregovaralo, a time i da nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

97. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužitelja da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

98. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine, a, uz to, i zahtjev radi isplate onih iznosa koje je tužitelj tuženici više platio upravo zbog posljedica takve ništetnosti.

99. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

100. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

101. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

102. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništavosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

103. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, a koji je ponavljala i tijekom čitavog spora, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

104. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

105. Ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, koji je 22. ožujka 2006. godine sklopljen između tužitelja i tuženice, utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužitelja, upravljenom na ništetnost odredaba Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici, ukazuje pravno neutemeljenim.

106. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelju isplati novčane iznose koji su mu dosuđeni u t. II. i V. dispozitiva presude temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

107. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

108. Kako je, pak, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, tuženica od tužitelja primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužitelj dobio od tuženice otplatni plan, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj te isplate obavio, odnosno upravo na način na koji je tužitelj to i zahtijevao u ovom sporu konačno postavljenim, smanjenim tužbenim zahtjevom, istaknutim u podnesku od 11. listopada 2024. godine.

109. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano o tome da je u jednom svom dijelu tuženi zahtjev smanjen i da se takvoj procesnoj dispoziciji tužitelja tuženica protivila, o čemu je prvostupanjski sud donio odgovarajuću procesnu odluku, deklaratorne naravi (iz t. I. izreke rješenja).

110. Na ovom, pak, mjestu treba ukazati na to da rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju po stalnom sudskom vještaku OK, ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog, smanjenog tužbenog zahtjeva, sadržanog u podnesku tužitelja od 11. listopada 2024. godine.

111. Zato su o visini tužbenog zahtjeva donesene odluke iz t. II., III., V. i VI. izreke presude (uz onu sadržanu u t. I. izreke rješenja).

112. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevao tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti.

113. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose isplate, za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine stupila na snagu odredba čl. 29. ZOO-a.

114. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

115. U sadržaj kondemnatornih dijelova izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. siječnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

116. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

117. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze pa kako se konkretna odluka donosi 30. listopada 2025. godine, tako su u toj odluci iznosi novčanih obveza izraženi u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima. Izuzetak se odnosi na dio prigovora rade prebijanja koji je i sama tuženica iskazala u kunskoj protuvrijednosti CHF-a, a koji tijekom spora nije izrazila u eurima.

118. U odnosu na prigovor radi prebijanja, koji je tuženica utemeljila na dvije pravne osnove; na razlici u tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog i na razlici između početno ugovorene kamatne stope i one koja je zakonski fiksirana na stopu od 3,23% godišnje, potrebno je istaknuti da sud nalazi da tuženici ne pripada pravo na isplatu koju je tražila postavljenim prigovorom radi prebijanja.

119. Potrošački sporovi, a takav predstavlja i ova parnica, nisu predviđeni radi zaštite interesa onih osoba koje nemaju svojstvo potrošača, pa tako niti radi zaštite bilo kojih i bilo kakvih interesa banaka. Upravo suprotno, takvi sporovi imaju za svoju svrhu i cilj zaštititi interese onih osoba koje se, po odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a, smatraju potrošačima (a ne interese onih osoba koje potpadaju pod pojam trgovaca koji određuje čl. 3. st. 1. t. 2. ZZP-a).

120. Zato je o prigovoru radi prebijanja sud donio po tuženicu negativne odluke i presudio kao u t. VIII. i IX. izreke presude.

121. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke X. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a.

122. U odnosu na osnovu tužitelj je u ovom sporu uspio u omjeru od 100%, dok je u odnosu na visinu tražbine uspio u omjeru od 58,89% (jer mu je od ukupno zahtijevanog iznosa od 12.155,71 euro /1.894,33 eura po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, 6.017,61 euro po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i 4.243,77 eura po osnovi razlike glavnice u konverziji/ sud dosudio ukupno 7.158,63 eura, i to 5.415,22 eura po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i 1.743,41 euro po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), što znači da ukupni uspjeh tužitelja u sporu iznosi 79,45% (100,00% uspjeha u odnosu na osnovu i 58,89% uspjeha u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva daje prosječni uspjeh od upravo 79,45%).

123. Potonje naznačeni postotak uspjeha u sporu, po pravnom uvjerenju ovoga suda, s pravom se može podvesti pod regulaciju iz odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, a to onda znači da je tuženica dužna tužitelju nadoknaditi sve troškove koje je imao i koji su, po odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni za vođenje parnice.

124. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje dva podneska, od 18. ožujka 2022. godine i od 11. listopada 2024. godine, koji su bili obrazloženi pa nagrada za svaki od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

125. Tužitelju je dosuđena i nagrada za zastupanje na četiri ročišta, od 17. veljače 2022. godine, od 03. svibnja 2022. godine, od 17. siječnja 2025. godine i od 11. ožujka 2025. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

126. Na nabrojane radnje tužitelju je priznat zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 350,00 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

127. Uz sve nabrojane troškove, tužitelju je dosuđen trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 199,08 eura, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 168,03 eura.

128. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 30. listopada 2025. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

129. Iako je tužitelj zatražio i troškove po osnovi sudske pristojbe za presudu (bez naznake točnog iznosa), takvo mu pravo u ovoj parnici ne pripada.

130. Prema čl. 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), 20. svibnja 2023. godine na snagu je stupila izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18), prema kojoj su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja sudskih pristojbi pa to znači da niti za tužitelja ne postoji obveza plaćanja sudske pristojbe za presudu, a time i da mu ne pripada pravo ovaj trošak tražiti na teret druge strane u sporu (tuženice).

131. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate (u sadržaju konačno postavljenog tužbenog zahtjeva), s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude jer je to u skladu s odredbom čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), kao i s čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22).

132. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. X. dispozitiva presude.

133. Budući da je tuženica gotovo u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužitelja, pa tako niti u zatraženoj visini od 2.586,60 eura, zbog čega je odlučeno kao u t. XII. dispozitiva presude.

134. Iako nije krucijalno, nije nevažno pojasniti još jednu okolnost.

135. U podnesku koji je sudu dostavio 17. siječnja 2022. godine tužitelj je predložio da sud odredi prekid postupka do okončanja postupka koji se pred Sudom EU vodi(o) pod poslovnim brojem C-567/20.

136. O takvom je prijedlogu tužitelja sud odluku donio na pripremnom ročištu koje je održano 17. veljače 2022. godine, i to tako da je taj prijedlog odbio i, u skladu s mogućnošću iz odredbe čl. 218. st. 2. ZPP-a, odlučio da se postupak odmah nastavi.

137. U međuvremenu je u predmetu C-567/20 donesena odluka, a time je prestala i potreba detaljnijeg elaboriranja razloga zbog kojih je sud raspravnim rješenjem od 17. veljače 2022. godine odbio opisani prijedlog tužitelja.

138. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 09. rujna 2024. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke OK.

139. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 03. listopada 2024. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 11. ožujka 2025. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu račun

5/III/2025 od 11. ožujka 2025. godine.

140. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

141. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 11. ožujka 2025. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.

142. U situaciji u kojoj vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka OK (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

143. No, kako je vještak OK po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od iznosa koji mu ukupno pripada po osnovi troškova dolaska na spomenuto ročište, točnije iznos od 58,39 eura, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 11. ožujka 2025. godine dosuđen mu je iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 58,39 eura.

144. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužitelja, a budući da predujam za pristup vještaka OK ročištu za glavnu raspravu od 11. ožujka 2025. godine nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP-a trebalo je tužitelju naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke.

145. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u t. III. dispozitiva rješenja.

U Rijeci 30. listopada 2025.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

Žalba protiv odluke iz t. III. izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP-a).