Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž R-52/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Sindikata pomoraca Hrvatske, Rijeka, Fiorello La Guardia 13, OIB: 68681199202, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri d.o.o. u Rijeci, radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pr-302/2019-44 od 27. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana te se potvrđuje odluka Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pr-302/2019-44 od 27. veljače 2025. u toč. I. izreke presude.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično uvažava te se ukida odluka Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pr-302/2019-44 od 27. veljače 2025. u toč. II. izreke presude i u toč. II. izreke rješenja i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. U nepobijanom dijelu donesenom u toč. I. izreke rješenja, prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I Utvrđuje se da je Odluka o otkazu ugovora o radu od 21. svibnja 2019. godine, upućena od strane tuženika Sindikata pomoraca Hrvatske, Rijeka, Fiorello La Guardia 13, OIB:68681199202, tužitelju NĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nedopuštena i da radni odnos tužitelja i tuženika nije prestao.

II Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad, u roku od 8 (osam) dana, pod prijetnjom ovrhe.“

1.1. Ujedno dio donesen u obliku rješenja glasi:

„I Odbija se zahtjev za određivanje privremene mjere sadržan u prijedlogu radi osiguranja koji glasi:

«1. Nalaže se tuženiku Sindikatu pomoraca Hrvatske, Rijeka, Fiorello La Guardia 13, OIB: 68681199202, privremeno vratiti na rad tužitelja IĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 8 (osam) dana, pod prijetnjom ovrhe.

2. Ova privremena mjera ostaje na snazi do donošenja pravomoćne odluke u ovom predmetu.

3. Žalba na ovo rješenje ne odgađa njegovu ovrhu.«

II Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu u cijelosti i rješenje u toč. II. izreke te se poziva na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. primjenjivog Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08- ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13 i 89/14-odluka US RH; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u napadanom dijelu na način da odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da ukine pobijanu presudu u napadanom dijelu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Navedeni ZPP se u ovoj pravnoj stvari koja je započela 4. srpnja 2019. primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 70/19) uz iznimke iz st. 2. -4. tog članka i čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22) uz iznimke iz st. 2.-7. tog članka.

2.2. Kako prema odredbi čl. 365. st. 1. u vezi čl. 381. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu (konkretno: rješenje) u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom, a tuženik ne pobija prvostupanjsku odluku u toč. I. izreke rješenja u kojoj je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere, odlučeno je kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj smatra da je žalba tuženika neosnovana i da ne postoje zakonski razlozi za usvajanje njegovih prigovora.

4. Žalba je djelomično osnovana, dok djelomično nije osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje da je nedopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu od 21. svibnja 2019. (dalje: Odluka o otkazu), a tužitelj je u deklaratornom dijelu zahtijevao da se utvrdi nedopuštenom Odluka o otkazu - poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu zbog gospodarskih razloga, a u kondemnatornom dijelu je zahtijevao vraćanje na rad.

6. Nakon što je u toč. 8. obrazloženja otklonio tuženikov prigovor prekluzije prava tužitelja na podnošenje predmetne tužbe zaključivši da je tužba podnesena unutar roka propisanog u čl. 133. primjenjivog Zakona o radu (NN br. 93/14 i 127/17; dalje: ZR), a u toč. 9. obrazloženja konstatirao da je među strankama sporno je li tuženikova Odluka o otkazu zbog gospodarskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz) (ne)dopuštena i da li je radni odnos tužitelja prestao, prvostupanjski sud u toč. 10. obrazloženja navodi da je u postupku nedvojbeno utvrdio:

- da je tužitelj bio tuženikov zaposlenik temeljem Ugovora o radu od 29. prosinca 2017. na poslovima ITF inspektora i da su 8. svibnja 2018. stranke zaključile Anex tog ugovora,

- da je tužitelj ITF inspektorom imenovala ITF federacija (Međunarodna federacija transportnih radnika) te je dobio odgovarajući certifikat i

- da je tuženik član ITF federacije (dalje u tekstu: ITF).

6.1. Zatim, prvostupanjski sud u toč. 16.-24. obrazloženja navodi:

- da je tuženik zapošljavao manje od dvadeset radnika u pravno relevantno vrijeme za ovaj spor, pa se primjenjuje odredba čl. 115. st. 3. ZR-a prema kojoj se odredba st. 2. tog članka ne primjenjuju na otkaz ako poslodavac zapošljava manje od dvadeset radnika (prema st. 2. pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika),

- da na strani tuženika prije donošenja Odluke o otkazu nije postojala obaveza postupanja u smislu odredbe čl. 150. st. 1. ZR-a, prema kojoj se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci i mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika,

- da su u vrijeme donošenja Odluke o otkazu kod tuženika radila tri radnika sa certifikatima ITF-a,

- da ITF osim što imenuje ITF inspektora, plaća imenovanog inspektora kao radnika tuženika putem refundacije sredstava (opravdanih troškova) potrebnih za njegov rad sve dok je isti u tom svojstvu (statusu) zaposlen kod tuženika,

- da Odluka o otkazu ima detaljno argumentirano obrazloženje, a u proceduri otkazivanja u obzir su uzeta tri ITF inspektora, a gospodarski razlozi zbog kojih je tužitelju otkazan ugovor o radu imaju svoje ishodište u e-mailu ITF-a od 17. travnja 2019.,

da bi u toč. 25. i 26. obrazloženja zaključio:

„25. Međutim, nužno je naglasiti da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi na razlozima koji ne počivaju na argumentu «zdravog razuma». Stoga svako tumačenje, ali i primjena, mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici u odnosu na pravnu poziciju i u tom kontekstu zaštitu pojedinačnih prava, pa tako i subjektivnih prava radnika.

26. Pravna situacija kada je nužno provesti objektivni postupak odabira jednog ili nekih od više radnika unutar usporedne skupini kome / kojima će biti dodijeljen otkaz, pri čemu sam poslodavac autonomno određuje koji će od radnika biti u toj grupi iz koje će neki od njih dobiti otkaz jest specifičnost procedure samo kod poslovno uvjetovanog otkaza, za razliku od osobno uvjetovanog otkaza, otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika ili izvanrednog otkaza ugovora o radu, kada je tako nešto isključeno obzirom na samu prirodu tih drugih vrsta otkaza, odnosno tih načina prestanaka ugovora o radu.“

6.2. Polazeći od utvrđenja iz toč. 25. i 26. obrazloženja prvostupanjski sud odluku o prihvaćanju tužbenog zahtjeva temelji na ovim utvrđenim činjenicama:

- da ne prihvaća iskaz svjedokinje TĐ u dijelu u kojem tvrdi da je dopisom ITF-a od 17. travnja 2019. od tuženika traženo da se smanji broj ITF inspektora koji djeluju u Hrvatskoj i to s dva izvršitelja na jednog pa se kod donošenja odluke o otkazu ugovora o radu ITF koordinator (FĐ) nije uzimao u obzir, jer su takve tvrdnje u koliziji sa sadržajem navedenog dopisa u kojem eksplicitno piše da: „Trenutačno postoje tri inspektora u Hrvatskoj (…) i još: „ITF nema potrebe za trojicom inspektora u Hrvatskoj (…)“, te se u tom dokumentu ne spominju dva inspektora ili smanjenje broja s dva na jednog inspektora,

- da ne prihvaća niti iskaz zastupnika tuženika ĆĐ u dijelu u kojem tvrdi da se iz dopisa ITF-a podrazumijeva da je ITF koordinator FĐ bio izričito isključen od strane ITF-a kao jedan od kandidata za otkaz ugovora o radu, jer to ne proizlazi iz sadržaja e-mailu ITF-a od 17. travnja 2019.,

- da argumentum a contrario, ako bi navod ĆĐ bio točan, onda nije jasno koji bi to imenom i prezimenom bio treći ITF inspektor u kontekstu sadržaja obrazloženja Odluke o otkazu u kojoj se navodi: „Poslodavac je stoga, a nakon analize, odlučio od tri ITF inspektora, raskinuti ugovor (…)“,

- da iz komparacije sadržaja e-mailu ITF-a od 17. travnja 2019. s obrazloženjem Odluke o otkazu proizlazi da se u obrazloženju odluke koristi jednaka terminologija (sintagma o tri inspektora), dakle Odluka o otkazu u tom dijelu prati sadržajni izričaj e-maila ITF-a,

- da je točno da je autonomno pravo poslodavca da zbog gospodarskih razloga kao uzroka otkazivanja ugovora o radu nekom od radnika, odluči kojem će od više radnika na takav način prestati radni odnos, ali je pak s druge strane izvan okvira autonomije svakog poslodavca, koji postupa sukladno zakonskoj proceduri otkazivanja ugovora o radu radniku zbog poslovno uvjetovanih razloga, ako omogući da u tom postupku aktivno sudjeluje i jedan od usporednih radnika koji se nalazi u grupi iz koje će biti odabran onaj radnik kojem će, od više njih, u konačnici biti otkazan ugovor o radu,

- da je u tom smislu svjedok FĐ (koji je uz posao ITF inspektora obavljao i posao ITF koordinatora) eksplicitno iskazao da je i on bio dio procedure oko otkaza ugovora o radu tužitelju u segmentu kada je trebalo odlučiti na kojem području postoji potreba za ITF inspektorom, a gdje nema takve potrebe,

- da sud ne nalazi da je pravilno i zakonito postupio tuženik (poslodavac) koji je prije donošenja odluke o tome koji je od tri radnika višak, odredio istu osobu da bude dio procedure u segmentu utvrđenja te odlučivanja gdje postoji i dalje potreba za ITF inspektorom, a gdje više ne (s pozicije poslodavca), dok se taj isti radnik istovremeno nalazi i u ulozi jednog od radnika u usporednoj skupini,

- da prema osnovnim pravilima pravne logike u navedenim okolnostima svi radnici u usporednoj skupini nisu u istom pravnom položaju, a to bi trebala biti temeljna (opća) pretpostavka objektivnosti provođenja selekcije, odnosno izbora viška radnika, dok je protivno tome, jedan od usporednih radnika (FĐ) odlučivanjem na način opisanim u vlastitom iskazu direktno odlučivao i o svojoj „sudbini“ u smislu nastavka svog daljnjeg rada (zadržavanja postojećeg radnog statusa) kod poslodavca (tuženika),

- da u kumulaciji argumenata iznesenih pod točkama od 25. do 32. obrazloženja sud nalazi razloge zašto Odluka o otkazu tužitelju nije zakonita, a time ni dopuštena, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev i odlučuje kao u toč. I. izreke presude,

- da je u čl. 124. st. 1. ZR-a propisano da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao,

- da ako povratak radnika na raniji posao objektivno nije moguć, to podrazumijeva poslodavčevu obvezu dati radniku posao primjeren njegovoj struci, znanju, uzimajući u obzir i ekvivalent plaće radnog mjesta na kojem je radnik prije otkaza radio (ako takvo radno mjesto i dalje postoji u sistematizaciji radnih mjesta kod poslodavca), odnosno odgovarajuće plaće u komparaciji s drugim usporednim radnicima kod istog poslodavca, slijedom čega primjenom čl. 124. st. 1. ZR-a odlučuje kao u toč. II. izreke presude.

7. U prvostupanjskom postupku u dijelu u kojem je utvrđeno da je Odluka o otkazu nedopuštena i da radni odnos tužitelja i tuženika nije prestao nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi, jer prema stajalištu ovog suda pobijana presuda nije opterećena nedostacima koji bi ovaj sud onemogućili da u žalbenom postupku ispita njenu pravilnost i zakonitost, s obzirom da je prvostupanjski sud svoju odluku u toč. I. izreke obrazložio jasnim, relevantnim i valjanim razlozima koji navodima žalbe nisu dovedeni u sumnju.

7.1. U odnosu na navedenu bitnu povredu promašeno je pozivanje tuženika da pokušaj prvostupanjskog suda da opravdanje svoje odluke tumači kroz prizmu ustavnosudske prakse i na premisi e-maila ITF-a od 17. travnja 2019. u kojem se (po tuženiku) „nezgrapno“ spominju tri inspektora ITF-a, predstavlja grubu povredu odredbe čl. 356. u vezi čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i ne korespondira s materijalnim činjenicama koje su nesporne među strankama.

7.2. Suprotno tome, pravilno prvostupanjski sud u toč. 27. obrazloženja navodi da u e-mailu ITF-a (list 59. spisa) eksplicitno piše da: „Trenutačno postoje tri inspektora u Hrvatskoj (…)“ i dalje: „(…) ITF nema potrebe za trojicom inspektora u Hrvatskoj“. Nastavno, prvostupanjski sud se osnovano poziva i na dio sadržaja obrazloženja Odluke o otkazu (treći odlomak, druga stranica - list 17. spisa) u kojem piše: „Poslodavac je stoga, a nakon analize, odlučio od tri ITF inspektora, raskinuti ugovor (…)“. Posljedično, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda (toč. 28. obrazloženja) da iz komparacije sadržaja e-maila ITF-a s obrazloženjem Odluke o otkazu proizlazi da se u obrazloženju odluke koristi jednaka terminologija i u istom smislu kao i u e- mailu (sintagma o tri inspektora) te Odluka o otkazu u tom dijelu prati sadržajni izričaj e-maila ITF-a. Stoga tvrdnja tuženika da se u e-mailu ITF-a „nezgrapno“ spominju tri inspektora nema činjeničnu podlogu u sadržaju e-maila, posebice kada se e-mail komparira s obrazloženjem Odluke o otkazu koju je donio sam tuženik pa nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Ovdje još valja napomenuti da sam tuženik u žalbi navodi: „U obrazloženju otkaza tuženik je vrlo jasno istaknuo kako je proveo analizu, te odlučio kojem od tri ITF inspektora raskinuti ugovor o radu sa radnikom“. Dakle, ne može biti riječ o „nezgrapnom“ spominjanju tri ITF inspektora, kako to tvrdi tuženik u žalbi, nego o činjenici koja proizlazi iz materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu.

7.3. U kontekstu navedene bitne povrede tuženik pokušava otkloniti (ili barem znatno umanjiti) aktivno sudjelovanje usporednog radnika FĐ koji je u ovoj parnici saslušan kao svjedok i koji je bio jedan od tri ITF inspektora kod tuženika (kod čega za rješenje predmeta ovog spora nije odlučno da je FĐ bio i ITF koordinator) u zakonskoj proceduri otkazivanja ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, navodeći u žalbi:

„Stoga, apsolutno iznenađuje stav prema kojem bi razgovor poslodavca sa koordinatorom FĐ, pritom bez navođenja od kojeg bi utjecaja taj razgovor bio u svezi sa samom odlukom poslodavca o odabiru radnika, bio razlogom da se odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu ocijeni nedopuštenom. “

7.4. Međutim, navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje da je FĐ (saslušan kao svjedok) u svom iskazu naveo da se i on računa kao ITF inspektor zato što obavlja i posao inspektora, uz druge poslove koje od njega traži ITF, ali i da je on bio dio procedure kod otkaza ugovora o radu upravo tužitelju u segmentu kada je trebalo odlučiti na kojem području postoji potreba za ITF inspektorom, a gdje takve potrebe nema, iz čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je FĐ u svom iskazu eksplicitno potvrdio da je on bio dio procedure oko otkaza ugovora o radu tužitelju. Stoga nije osnovana žalbena tvrdnja tuženika da prvostupanjski sud nije obrazložio u kojoj mjeri i na koji način je razgovor s FĐ mogao biti i je li bio od utjecaja na odluku poslodavca, s obzirom da je prema shvaćanju ovoga suda donošenje odluke o području na kojem postoji potreba za ITF inspektorom, a gdje takva potreba ne postoji (kod čega je „otpalo“ područje za koje je bio zadužen upravo tužitelj), izravno utjecala na odluku tuženika (poslodavca) da upravo tužitelju otkaže ugovor o radu. Posljedično, promašena je tvrdnja tuženika da prvostupanjski sud nije iznio konkretne razloge osnovom kojih smatra da bi ishod po tužitelja bio drugačiji da zakonski zastupnik tuženika nije razgovarao s radnikom FĐ, jer se radi o hipotetskoj situaciji, s obzirom da je sud pravilno utvrdio da je FĐ neposredno i aktivno sudjelovao u proceduri koja je dovela do donošenja sporne Odluke o otkazu.

7.5. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje te pogrešne primjene materijalnog prava.

8.1. Tužitelj se u žalbi osnovano poziva na okolnost da je temeljem valjanih gospodarskih razloga i uskrate isplate sredstava odlučio izvršiti smanjenje broja izvršitelja na radnom mjestu ITF inspektora i da poslovna politika poslodavca ne može biti predmet sudskog postupka, kod čega se poziva na stajališta (brojne) sudske prakse. Još tvrdi da je to autonomna odluka poslodavca i vrlo je jasno navedena u otkazu ugovora o radu pa sud ne može ulaziti u poslovnu politiku poslodavca i preispitivati donesenu odluku.

8.2. Kod toga tuženik gubi iz vida da je takve tvrdnje (koje je tuženik iznosio i u prvostupanjskom postupku) akceptirao i prvostupanjski sud s obzirom da u obrazloženju navodi da gospodarski razlozi zbog kojih je tužitelju otkazan ugovor o radu imaju svoje ishodište u e-mailu ITF-a od 17. travnja 2019. i da se u potpunosti slaže s navodima tuženika da uskrata isplate sredstava za radnika predstavlja valjani gospodarski razlog da poslodavac odluči izvršiti smanjenje broja izvršitelja na određenom radnom mjestu, kao i da je prihvatljivo tuženikovo isticanje sudske prakse u smislu da nakon što u odluci o otkazu poslodavac navede razloge otkazivanja ugovora o radu poslodavac u sudskom postupku nema obvezu daljnjeg obrazlaganja razloga za otkaz i da sud nije ovlašten ispitivati valjanost poslovne politike poslodavca i dovoditi do ograničenja slobode poduzetništva.

8.3. Međutim, predmet ovog postupka nije (pre)ispitivanje poslovne politike tuženika (poslodavca) nego zakonitost pravne situacije kada je nužno provesti postupak odabira jednog ili nekih od više radnika unutar usporedne skupini kome (kojima) će biti dodijeljen(i) otkaz(i), pri čemu sam poslodavac autonomno određuje koji će od radnika biti u toj grupi iz koje će neki od njih dobiti otkaz. U tom kontekstu prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je točno da je autonomno pravo poslodavca da zbog gospodarskih razloga kao uzroka otkazivanja ugovora o radu nekom od radnika, odluči kojem će od više radnika na takav način prestati radni odnos, ali da je izvan okvira autonomije poslodavca ako omogući da u tom postupku neposredno i aktivno sudjeluje jedan od usporednih radnika koji se nalazi u grupi iz koje će biti odabran onaj radnik kojem će, od više njih, ugovor o radu u konačnici biti otkazan.

8.4. Naime, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske jedan od aspekata prava na pošteno (pravično) suđenje, u konkretnom slučaju prava na pošten (pravičan) postupak koji prethodi donošenju odluke o otkazu ugovora o radu, jest i pravo na procesnu ravnopravnost (equality in arms - „jednakost oružja“). Pravo na procesnu ravnopravnost ili pravo na „jednakost oružja“ podrazumijeva da nijedna od stranaka (u konkretnom slučaju nijedan od usporednih radnika u odnosu na kojeg će biti donesena odluka o otkazu ugovora o radu) ne smije imati nikakvu važniju prednost u odnosu prema svom protivniku (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka: U-III-4150/2010. od 12. siječnja 2015., U-III-1631/2015. od 13. svibnja 2015. i dr.).

8.5. Međutim, kako je u konkretnoj situaciji na pouzdan način utvrđeno da je tuženik (poslodavac) omogućio da u postupku u kojem je donesena Odluka o otkazu neposredno i aktivno sudjeluje jedan od usporednih radnika (FĐ) koji se nalazio u grupi radnika iz koje će biti odabran onaj radnik kojem će ugovor o radu u konačnici biti otkazan, to je FĐ u odnosu na tužitelja (kojem je u konačnici otkazan ugovor o radu) bio u važnoj prednosti (u odnosu na druge usporedne radnike, pa tako i u odnosu na tužitelja), zbog čega je prvostupanjski sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva i utvrđenjem da je Odluka o otkazu nedopuštena i da radni odnos tužitelja i tuženika nije prestao, pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska odluka u toč. I. izreke presude.

10. Žalba tuženika osnovana je u odnosu na toč. II. izreke presude koja glasi:

„Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad, u roku od 8 (osam) dana, pod prijetnjom ovrhe.“,

time da takvu odluku sud obrazlaže u toč. 36. navodeći:

„Člankom 124. stavak 1. ZR-a/2014 normirano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao. Uz to, ako povratak radnika na raniji posao objektivno nije moguć, to podrazumijeva poslodavčevu obvezu dati radniku posao primjeren njegovoj struci, znanju, uzimajući u obzir i ekvivalent plaće radnog mjesta na kojem je radnik prije otkaza radio (ako takvo radno mjesto i dalje postoji u sistematizaciji radnih mjesta kod poslodavca), odnosno odgovarajuće plaće u komparaciji s drugim usporednim radnicima kod istog poslodavca. (…).“

11. Tuženik u žalbi tvrdi da je pobijanom presudom naloženo tuženiku da vrati tužitelja na posao ITF inspektora, što je nemoguća činidba, jer je ITF dostavio dopis od 17. srpnja 2019. u kojem obavještava sve podružnice i sve inspektorate kako tužitelj nije više ITF inspektor i kako je napustio ITF inspektorat, pa tužitelj ne može biti ITF inspektor dok ga kao takvog ne imenuje ITF. Stoga tuženik može zaposliti tužitelja kao inspektora samo i jedino ako isti ima odobrenje ITF-a i prođe postupak odabira pri ITF-u, a taj postupak provodi ITF i odluka o broju i osobama inspektora nije u dispoziciji tuženika. Nadalje, tuženik tvrdi da ITF inspektor mora biti i član sindikata, a tužitelj više nije član sindikata jer mu je članstvo u sindikatu prestalo, a na odluku o isključenju nije se žalio niti pokretao sudske postupke koje je temeljem Zakona o udrugama mogao pokrenuti. Stoga tuženik smatra da prvostupanjski sud nije mogao usvojiti tako postavljeni tužbeni zahtjev (u toč. II. izreke prvostupanjske presude), već ga je tužitelj trebao postaviti drugačije ili tijekom postupka preinačiti tužbeni zahtjev.

12. Iako ovaj sud ne može prihvatiti žalbenu tvrdnju tuženika da mu je pobijanom presudom naloženo vratiti tužitelja na posao ITF inspektora, u pravu je tuženik kada tvrdi da je tužitelj trebao drugačije postaviti tužbeni zahtjev odnosno tijekom postupka preinačiti tužbeni zahtjev.

12.1. Naime, pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje, a prema ocjeni ovoga suda tužbeni zahtjev u kojem se nalaže vratiti tužitelja na rad bez ikakvog opisa poslova koje takav rad uključuje, nije zahtjev postavljen u smislu odredbe čl. 186. st. 1. ZPP-a jer nije niti precizan, niti potpun, niti određen, pa se o njemu nije moglo meritorno odlučiti.

12.2. U tom kontekstu nije prihvatljivo obrazloženje u dijelu u kojem prvostupanjski sud navodi da ako povratak radnika na raniji posao objektivno nije moguć, to podrazumijeva poslodavčevu obvezu dati radniku posao primjeren njegovoj struci, znanju, uzimajući u obzir i ekvivalent plaće radnog mjesta na kojem je radnik prije otkaza radio (ako takvo radno mjesto i dalje postoji u sistematizaciji radnih mjesta kod poslodavca), odnosno odgovarajuće plaće u komparaciji s drugim usporednim radnicima kod istog poslodavca. Prije svega, pobijanom izrekom nije naloženo tuženiku da tužitelja vrati na raniji posao (ITF inspektora), a sadržaj izreke podrazumijeva (samo) nalog tuženiku da tužitelja vrati na rad, ali ne i obvezu tuženika da posao bude primjeren struci tužitelja i njegovom znanju, uzimajući u obzir i ekvivalent plaće radnog mjesta na kojem je radnik prije otkaza radio odnosno odgovarajuće plaće u komparaciji s drugim usporednim radnicima kod istog poslodavca, kako to smatra prvostupanjski sud u obrazloženju.

13. S obzirom da prvostupanjski sud o tako postavljenom tužbenom zahtjevu nije mogao materijalnopravno presuditi, već je trebao stranku (tužitelja) pozvati na odgovarajući ispravak i dopunu tužbe, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. ZPP-a, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 186. st. 1. u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a na koju se tuženik sadržajno poziva u žalbi.

14. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a djelomično je uvažena žalba tuženika, ukinuta prvostupanjska presuda u toč. II. izreke i posljedično u toč. II. izreke rješenja u kojoj je odlučeno o troškovima postupka te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

15. U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti uočenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka imajući u vidu utvrđenja iz ovog drugostupanjskog rješenja te će najprije u okviru svojih procesnih ovlaštenja iz čl. 109. st. 1. ZPP-a pozvati tužitelja da postavi pravilan (precizan, potpun i određen) tužbeni zahtjev koji je procesna pretpostavka za meritorno suđenje. Ovisno o postupanju tužitelja prvostupanjski sud će nastaviti s postupkom donošenjem odgovarajuće odluke odnosno provesti će i ocijeniti predložene dokaze kako bi u situaciji ako tužitelj postavi tužbeni zahtjev o kojem se može meritorno odlučiti, utvrdio odlučne činjenice i donio novu i zakonitu odluku koju će obrazložiti sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP- a.

15.1. Novom odlukom prvostupanjski sud će odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

U Varaždinu 30. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun